Kako biste opisali stanje na javnoj televiziji danas, u najkraćim crtama, a da se ne ogriješite o Etički kodeks HTV-a?  

Foto: Jovica Drobnjak

Stanje je toliko složeno da ga u „najkraćim crtama“ ne bi uspio opisati ni Mondrian. No svakako želim istaknuti da, unatoč svim mogućim problemima, na HRT-u još uvijek ima divnih ljudi. Ti su ljudi po nekom životnom uvjerenju „radnici“, bilo da je riječ o radnicima, novinarima, snimateljima, montažerima ili urednicima. Oni rade i zbog njih je medijska slika prosječnog HRT-ova djelatnika kao neradnika posve pogrešna. Ti ljudi nikad nisu naručivali skupe vanjske produkcije, primali ogromne plaće i radili za konkurenciju, izdvajali iz matične ustanove firme čije ćemo usluge potom plaćati u milijunima, letjeli na kraće službene putove unajmljenim zrakoplovima. Zlikovci koji su to činili dolazili su i odlazili, a sramota koju su nam donosili ostajala je na „radnicima“. Na onima koji su sve ove godine marljivo radili i bespomoćno gledali kako neki drugi sustavno ili manje sustavno uništavaju firmu kojoj su odani. Oni su sol ove ustanove, zbog njih je javna televizija preživjela i zbog njih – iako se čuju i drugačije teorije – vrijedi plaćati televizijsku pretplatu. I takvih je ljudi mnogo na televiziji, no nažalost imamo puno i onih drugih.

Rijetki će osporiti tvrdnju da Treći program HTV-a ima najbolji filmski program među europskim, vjerojatno i šire, javnim televizijama. Prošle godine ste, kao v. d. glavnog urednika programa HTV-a, crnobijelim filmom koji je gotovo zasjenio kultni dugovječni ciklus vesterna subotom u 8 ujutro, pokrenuli antikomercijalni trend na Trećem programu HTV-a. Jesu li se sad reprize malo izlizale, imate li budžet za nove naslove?

Hvala na komplimentima za filmski program. Trojku smo pokrenuli filmovima koji su kupljeni prije pokretanja novoga kanala, a njegovim pokretanjem dobili smo prostor za filmski iskorak i nabavu „drugačijih“ sadržaja. Bez brige, nema opasnosti od repriza. Svjetska filmska baština broji tisuće klasika. Kolega Živorad Tomić i ja zakleli smo se da ćemo do penzije otkupiti za male pare i prikazati sve antologijske filmove koji su ikada snimljeni. Srećom, prava na emitiranje klasičnih filmova nisu skupa u odnosu na ona za emitiranje holivudskih blockbustera. A blockbustere možete vidjeti na sto različitih platformi. Naša je računica vrlo jednostavna: jedan američki film koji smo mi i naši konkurenti prikazali deset puta, još uvijek košta deset puta više negoli deset klasičnih filmova koje nismo vidjeli deset godina, a neke nikada. Za koji tjedan idemo dalje. U rujnu je na repertoaru hongkonški genij King Hu, od četiri filma tri nisu nikada prije prikazana u Hrvatskoj, a četvrti, Dodir Zena, prikazan je jedino u novogodišnjem maratonu na Trećem. Jesen donosi i veliki ciklus ruskog redatelja Grigorija Kozinceva kojim tek najavljujemo golemu retrospektivu nikad viđenih ruskih filmova. Jesen će donijeti Griffitha, Bustera Keatona, Prestona Sturgesa. Istodobno kada i Huove filmove, emitirat ćemo i filmove velikog romskog redatelja Tonyja Gatlifa.

Drago mi je da ste primijetili ciklus klasičnog vesterna subotom na Prvom, riječ je o najdugovječnijem ciklusu filmova u povijesti HRT-a. Tu mogu samo parafrazirati Johna Forda i reći da bih, da mogu birati, emitirao samo vesterne. Jesen će donijeti i nove vesterne. I nastavak budućeg drugog najdugovječnijeg ciklusa na HRT-u, ciklusa filma noira. Jedna moja kolegica iz Srbije začudila se otkud na programu za kulturu kaubojski filmovi? To dokazuje da je velik posao tek pred nama. Kad nakon svih tih silnih Sarrisa, Bazina, Peterlića i ostalih još uvijek moramo dokazivati da vestern može biti jednaka umjetnost kao i psihološka drama. Pohvale za filmski program HTV 3 u velikoj mjeri idu na adresu Živorada Tomića. Živorad je renesansni tip intelektualca i golemi filmski znalac kakvog vjerojatno nema niti jedna svjetska televizija.

Gubitak identiteta 

Problem autorskih prava postao je vrlo ozbiljna prepreka (repriznoj) produkciji zbog koje, recimo, ne možemo gledati emisije o filmu Ante Peterlića iz 1980-ih, a jako komplicira i dokumentarnu produkciju. Kako se HRT može nositi s tom problematikom?

Prava su ozbiljna stvar. U bivšem sustavu, ako sustavi uopće mogu biti bivši, o pravima na inserte nitko nije vodio računa. Zbog toga danas golemi dio bogate arhive HRT-a još uvijek ne možemo prikazati. Situacija se popravlja i polako rješavamo pravne zaostatke, no godine nebrige ne mogu se nadoknaditi preko noći. Legendarni Peterlićev serijal danas bi bilo jeftinije ponovno producirati negoli otkupiti korištene inserte, samo kad ne bi bilo jedne sitnice: nema tih para za koje bi bilo moguće producirati novoga Peterlića.

„Gledanost? Ne zanima me. Ni matematiku ne ukidaju jer je djeci dosadno“, rekli ste prošle godine u ime koncepcije javne televizije. Klima li se danas ta tvrdnja?

Čujte, televizijski medijski prostor je toliko trivijalan da ne vidim zbog čega barem javna televizija ne bi bila drugačija. Prošloga ljeta i jeseni namjerno sam radikalizirao poruke o gledanosti jer su godinama s HRT-a slane neke posve suprotne koje nas, međutim, nisu dovele na prve ljestvice gledanosti nego bacile u veliku krizu i gubitak identiteta. Gledanost je, naravno, važna, ali ne bilo kakva. HRT se ne smije boriti za gledanost trivijalnim sadržajima, ali mora dati sve od sebe da vrijedni sadržaji koje ćemo emitirati dopru do što šireg kruga publike. Drugim riječima: zanima nas da vrijedni filmovi budu što je više moguće gledani, no to ne znači da ćemo maknuti s ekrana Kuzinceva, Hawksa ili Gatlifa i emitirati deseti Sumrak ili petnaestu Policijsku akademiju. Tako postavljen, problem gledanosti je itekako važan. Kao što je važno da što više djece shvati matematiku, tako je presudno da se što više njih upozna s likom i djelom Howarda Hawksa.

Premijera do premijere

U javnosti vlada totalna pomutnja pri pogledu na strukturu „zapovjedne“ linije ili novog procesa proizvodnje na HTV-u. Koja je funkcija kojoj nadređena, a koje su vaše uredničke ingerencije: ako je to uopće važno gledateljima?

Meni se čini da javnost jedino zanima program. Nisam siguran kome je, izvan same kuće, stalo do toga da savršeno zna što radi koji od naših odjela? Koga zanima unutarnji ustroj tvrtke za šivanje traperica dok god su traperice kvalitetne? Nitko se ne sjeća,  vjerojatno niti tadašnji radnici ili direktori, kakav je bio unutarnji ustroj Televizije Zagreb prije 40 godina, ali zato svi pamte Gruntovčane.

Kakva je ta nova situacija: imate li budžet za sljedeću sezonu, ili planirate projektno? Kakav je omjer repriznog i novog?

Usred smo preustroja i pred restrukturiranjem. Bez obzira na sve, „traperice“ će izići na tržište kako je planirano! Od jeseni do proljeća u prime timeu Trećeg neće biti repriznih filmskih ciklusa, nego premijera do premijere. Nastojat ćemo reprizirati jedino vlastitu arhivu, no to bismo činili taman da imamo sve novce svijeta. Bit će „premijernih repriza“ iz arhive, programa koji nisu prikazivani desetljećima, u onom ritmu u kojem reguliramo pitanje prava.

Što možete učiniti u korist dokumentarne produkcije HTV-a, koja često više odgovara žanru  TV kalendara nego pripadnom stoljeću? Kad će se ostvariti suradnja HAVC-a i HRT-a?

Kao glavni urednik HTV 3 mogu utjecati na preobražaj dokumentarnog programa tako da od njih naručujem bolje filmove, a to itekako mislim činiti. Pritom je važno da HRT ne ostane zatvoren u sebe: moramo naručivati filmove od najboljih autora na tržištu. Nemamo vremena niti potrebe zapošljavati svaku novu generaciju dokumentarista koji se pojave, ali svaka od njih mora ostaviti traga u našoj produkciji.

Koje nove emisije, žanrove i profile kulture nudite od jeseni na Trećem?

Planovi HRT-a za jesen su veliki i nadam se da ćemo veći dio ostvariti. Osnovni cilj je podići kvalitetu vlastite produkcije. Proizvodit ćemo i emitirati više vlastitih emisija. Prioriteti su nam napeta, dinamična i studiozna emisija o povijesti, nedjeljom navečer, nakon koje će biti emitiran prikladni dokumentarni ili igrani film. Prioritet nam je i mozaična emisija radnog naslova Dobro jutro, kultura nedjeljom ujutro i u kojoj ćemo davati tjednu mapu zanimljivih zbivanja u kulturi i umjetnosti. U toj emisiji ćemo afirmativno najavljivati kulturna zbivanja, koja ćemo potom kroz tjedan u drugim emisijama „propitkivati“. Preobražaj će doživjeti i emisija zvana Emisija, nastojat ćemo pokrenuti novu filmsku emisiju, različite kratke formate u kojima će doći do izražaja naša, premalo korištena arhiva. Kanal će dobiti i novi dizajn.

Biti korak ispred

Kako ste ekipirani na HTV3? Kako vidite sistem vanjskih produkcija, koje su njihove prednosti?

Ekipa koja je pokrenula Treći bila je mala i dobro uigrana. Prema novom ustroju, na Trećem je od te ekipe ostao jedan čovjek – glavni urednik. Ostali su smješteni u produkcijskim odjelima od kojih ja trebam naručivati projekte i usluge. U konačnici, za Treći bi trebali raditi oni koji su ga pokrenuli, ali i mnogi drugi. Nadam se i izvan HRT-a, ali ne zato što mislim da naši ljudi trebaju primati plaću i ne raditi, nego zato što javna televizija mora biti okrenuta javnosti. Moramo kreativnošću biti uvijek korak ispred samih sebe. Za nas moraju raditi umjetnici od kojih je mnoge nemoguće i nepotrebno imati na plaći. Bez obzira na to što mi mnogi rukovoditelji naših produkcijskih kuća sigurno neće vjerovati, o vanjskim produkcijama imam potencijalno sjajno mišljenje. One u javnosti nerijetko imaju negativan prizvuk, no ne mora biti tako. Vanjska produkcija može značiti da vam neki zanesenjak, lociran izvan bilo kakvog sustava, isporučuje emisiju o najnovijim medijima, realiziranu na svom računalu, za iznos deset puta manji od onog koliko bi nas koštala, da je radimo s našim resursima iz 1987. godine. Vanjska produkcija može biti video umjetnik koji radi svoje djelo, animator koji sudjeluje u dizajnu trećeg, mladi redatelj koji, riskirajući zdravlje, režira film o ubojstvu Milana Levara ili Ante Paradžika. Ulogu vanjskih produkcija moramo redefinirati, jednako kao i ulogu javne televizije.

Kakvu, zapravo, kulturu treba proizvoditi na javnoj televiziji, kakav bi bio idealtip?

Trebamo doseći neku idealnu ravnotežu, koristeći se činjenicom da imamo puno kanala, za pridobivanje što šireg kruga ljudi za „kulturu“. Trebali bismo proizvoditi sadržaje koji su ispred ukusa prosječnih gledatelja: na drugom malo, na prvom programu puno a na trećem jako puno. Uvijek trebamo biti „korak ispred“ no ravnoteža je bitna: nema koristi od poruke ukoliko je nitko ne razumije. A kultura mora biti prezentirana istodobno studiozno i zanimljivo. Mora biti, koliko god to banalno zvuči, „cool“. A to nije jednostavno. Neka idealna javna televizija trebala bi prezentirati kulturu onako kako je ona prezentirana u temeljnim kulturnim postignućima zapadnog kulturnog kruga – od Gilgameša, Starog zavjeta i antičkih tragičara preko Shakespearea, Dostojevskog i Tolstoja do Johna Forda ili Branka Bauera. Tako da poruku razumiju svi, od NKV radnika do sveučilišnih profesora, a da pritom ta poruka nije poslana poštom. No čim čujem što govorim, jasno mi je da ćemo do tog cilja stići jako teško. Kultura na televiziji ne smije biti prezentirana tako da je više gostiju u studiju negoli gledatelja pred televizorom.

Nećemo dozvoliti da nam Haški sud piše povijest, našu povijest trebaju pisati naši povjesničari. Ova rečenica u javnu je upotrebu u Hrvatskoj ušla čim se uvidjelo da će se haško tužiteljstvo baviti i ratnim zločinima Hrvatske vojske. Čim su hrvatski generali počeli dobivati pozive za svjedočenja i čim su u Hrvatsku počele dolaziti optužnice, još u vrijeme vlasti Ivice Račana, počelo se govoriti kako bi se trebalo osnovati posebno tijelo koje će se baviti istraživanjem povijesti Domovinskog rata.

Nakon dugih priprema, konkretan akt o osnivanju ustanove pod nazivom Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, donijela je Vlada Ive Sanadera 2004. godine, a naredne godine na njegovo čelo dolazi mladi povjesničar Ante Nazor. Mnogi su se tada pitali zašto je tako odgovorna dužnost povjerena mladom, u javnosti nepoznatom stručnjaku, bez značajnijih stručnih referenci, koji je dotad radio u Ministarstvu obrane, kao predavač u Dočasničkoj školi u Jastrebarskom, te na Katedri za vojnu povijest Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu. Odgovor je stigao vrlo brzo, čim se elokventni magistar Nazor pojavio pred novinarima i objasnio kako će zadatak centra biti širenje istine o Domovinskom ratu. Nažalost, uskoro se pokazalo da zadatak centra nije objektivno, nepristrano, znanstveno istraživanje ratnih zbivanja, nego obrana službene istine o Domovinskom ratu, one istine koja odgovara hrvatskoj politici i državnim interesima, a nikako istine koja bi bila lišena predrasuda i koja bi objektivno pokazala crne strane, poput ratnih zločina HV-a.

Nazor ni u znanstvenom radu, a pogotovo u javnim nastupima, nije mogao zaboraviti da je bio zaposlenik MORH-a i sudionik rata. To je posebno vidljivo, kada mu se suprotstave osobe s drugačijim mišljenjem. Tako je prije nekoliko godina gotovo izazvao incident u studiju HRT-a, kada je napao Zorana Pusića i Ivana Zvonimira Čička, tvrdeći kako se ne može govoriti o broju pobijenih civila od strane HV-a, tokom i nakon Oluje, jer je “u izbjegličkoj koloni bilo mnogo slučajeva samoubojstava, ubojstava, a poznat je i slučaj kada su srpski tenkovi gazili svoje ljude”. Pusić mu je pokušao odgovoriti, ali Nazor je i dalje nastavljao, povišenim tonom, braniti neobranjivo. Kada se pogledaju njegove izjave, onda se famozna istina koju brane Nazor i njegov institut, svodi na crno-bijelu sliku rata, prema kojoj je sve što je radila hrvatska strana bijelo, a sve što je radila srpska crno.

Rat se po Nazoru nije mogao izbjeći, jer je za Srbe “i Stipe Šuvar bio ustaša”, kako je rekao u emisiji na televiziji Z1, kada je komentirao i položaj Srba u Hrvatskoj 90-ih i to na način, na kojem bi mu danas zapljeskao valjda jedino Tomislav Merčep: “Tko god je prihvatio Hrvatsku kao svoju državu, on nije imao problema.” Prema Nazoru, jedan od onih koji očito nije “prihvatio Hrvatsku kao svoju državu” bio je i politički umoreni načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir. Na jednom od brojnih predavanja izjavio je da je Reihl-Kir, “unatoč onima koji su ga odgovarali”, u Borovo selo poslao policajce, a one koji nisu htjeli ići, “proglasio je kukavicama”. “Kada su tražili pomoć, odgovorio im je da ne razumiju visoku politiku”. Za Nazora je prvi ubijeni policajac Goran Alavanja sumnjiv, jer je “iz Zadra pobjegao u Benkovac, svojima” i jer je “odbio nositi hrvatski grb”. Unatoč činjenici da i sam Nazor kaže kako je Alavanja poginuo kao pripadnik MUP-a, te da je njegovoj obitelji Tuđman poslao telegram sućuti, on “ne može biti prvi poginuli branitelj”.

Poseban rat ravnatelj Nazor vodi protiv novinara i nevladinih udruga, koji se ne uklapaju u njegovu sliku službene istine. Na tragu jednog od čestih gostiju na predavanjima u organizaciji centra, Davora Domazeta-Loše, Nazor ih proziva za širenje laži i krivo interpretiranje događaja iz rata. To se posebno odnosi na broj i način smrti žrtava vojno-redarstvenih akcija Hrvatske vojske i policije. Za njega su žrtve uvijek kolateralne. Ratni zločini su incidenti, a ne plod nekakvog plana. Za njega je “Oluja” najčišća akcija u povijesti, a ljudi koji su je proveli, mitska su bića, kojima se valja diviti do vječnosti.

U isto vrijeme, njegov centar otvoreno, prije oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču, ističe na svojim stranicama kako se bavi prikupljanjem dokumenata kojima se pomaže njihova obrana. Međutim, postavlja se pitanje je li zadatak navodno neovisnog znanstvenog instituta tražiti način da se oslobode optuženici za ratne zločine ili istraživati objektivno što se događalo u ratu. Što bi se dogodilo kada bi znanstvenik Nazor ili netko od njegovih kolega povjesničara, naišao na neki od dokumenata koji ne govori u prilog obrane generala?

U kontaktima ovog novinara s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata, na upit što je sa zločinima počinjenim nad Srbima, primjerice u Sisku, dobiven je odgovor da su ti zločini u potpunosti istraženi. Na pitanje zašto Centar javno ne objavi rezultate istraživanja, stigao je odgovor kako “ne bi bilo u redu da Centar objavi takve stvari, jer će one narušiti ugled Republike Hrvatske”.

“Mi smo ipak državna ustanova”, uporno ponavljaju iz Centra. Na pitanje zar interes povjesničara u Vladinoj ili nevladinoj ustanovi ne bi trebao biti isti, a to je objava rezultata bez obzira na posljedice, nije bilo odgovora.

Takav stav zapravo je potvrda da nije ni osnovan zbog utvrđivanja činjenica, nego zbog obrane politički podobnih istina, kakva je sramotna saborska Deklaracija o Domovinskom ratu, čija je vjerodostojnost unakažena ne samo presudama haškog suda bosanskim Hrvatima, nego tisućama dokumenata obrađenih tokom godina istraživanja tih događaja od strane haškog tužiteljstva.

Na kraju, jasno je zašto je takav centar osnovala HDZ-ova Vlada i zašto je Antu Nazora postavila na čelo, ali nije jasno zašto ga je Milanovićeva Vlada ostavila na dužnosti na kojoj i dalje nastavlja vrijeđati žrtve koje je Domovinski rat posijao diljem Hrvatske, žrtve koje Ante Nazor voli nazivati kolateralnima.

Ponos

Povorka ponosa u Budvi, prva takve vrste u Crnoj Gori, završila je uz veći broj povrijeđenih, doduše – lakše. “Šta onda očekivati od Crne Gore? Od bratstveničkog bila. Od plemenskog zova. Od predačkoga kulta. Od patrijahalnog predanja. Od crnogorskog mačizma. Od vladavine muškaraca?”, pita se kolumnist podgoričkih Vijesti nakon što su pripadnici i simpatizeri crnogorske LGBT populacije uspjeli prošetati 150 metara, da bi morali biti evakuirani brodom, kako ne bi došlo do težih incidenata. Povorka je gađana kamenicama te inventarom iz obližnjih kafića, a poduzetni Crnogorci povrijeđenog ponosa pobrinuli su se da se na “licu mjesta” vrlo brzo pojavi pop kako bi osveštao “opoganjenu” ulicu.

Veseli skup je osiguravalo više od 400 policajaca koji su se morali sukobiti sa razgoropađenim građanima što su bacali kamenje, jaja, uvrede, pa čak i dimnu bombu. U incidentu je povrijeđena i pomoćnica crnogorskog ministra za ljudska i manjinska prava Blanka Radošević-Marović, kao i ministrov pomoćnik Sabahudin Delić, a napadnut je i snimatelj TV Budve, te mu je polomljena kamera. Crnogorski mediji su izvijestili da je nakon incidenta više stotina izgrednika gromoglasnim aplauzom i povicima “Ubij, ubij, pedera” pozdravilo isticanje transparenta “Stop paradi srama za zdravu Crnu Goru”.

Amnestija

Parlament Crne Gore je usvojio zakon o amnestiji, kojim je predviđeno da se osuđene osobe oslobode petine izvršenja zatvorske kazne, ali, kako javlja Beta, nije prihvatio Vladin amandman da se amnestija odnosi i na lica osuđena za teška ubistva. Usvajanju zakona prethodili su protesti građana, uglavnom članova porodica ubijenih, koji su apelirali na deputate da ne glasaju za Vladin prijedlog. Uporedo je oko 300 osuđenika štrajkovalo glađu tražeći da Vladin prijedlog obavezno bude prihvaćen. “Poslanici treba da shvate da će se usvajanjem tog amandmana stvoriti situacija u kojoj će izrevoltirane porodice žrtava pravdu sprovoditi krvnom osvetom, a to, vjerujte mi, nikome neće donijeti dobro”, kazala je Slavica Šćekić, sestra jednog od ubijenih.

Predstavnici pravne struke za sada ne komentiraju novousvojeni zakon, ali tvrde da postoji opravdanost za njegovo usvajanje, budući da bi, prema mišljenju jednog od njih, izuzeće teških ubistava bilo diskriminacija u odnosu na druge kategorije ubistava. „Sva ta lica osuđena su na maksimalne kazne. Oni su adekvatno kažnjeni i ne treba ih dodatno kažnjavati i ukidati im pravo na amnestiju“, smatra Zdravko Begović iz Advokatske komore Crne Gore, zemlje sa najviše zatvorenika po glavi stanovnika u regiji.

Požar

Izgorjela je Kantonalna bolnica “Dr Irfan Ljubijankić” u Bihaću. U požaru koji je u dva navrata zahvatio zgradu pričinjena je ogromna materijalna šteta, veća od 12,5 milijuna eura, a istraga o nesreći za sada pokazuje da je ljudski faktor (najvjerovatnije opušak cigarete) prouzročio požar, ali i da je razina protivpožarne zaštite u bolnici bila jednaka razini sa početka 20. stoljeća.

Na svu sreću, nije bilo ljudskih žrtava, iako je bolnica skoro u potpunosti izgorjela. Uništeno je više odjeljenja, operacionih sala, oprema, dizala, krovovi, i skoro da nema dijela bolničkog kompleksa koji nije bio zahvaćen plamenom. U gašenju požara učestvovao je i veliki broj građana Bihaća, koji su došli pružiti pomoć policiji, Civilnoj zaštiti, vatrogascima i uposlenicima bolnice. Za potrebe obnavljanja bolnice pomoć se već uveliko prikuplja, a bosanskohercegovački mediji su već u prvom danu nakon požara objavili da je prikupljeno preko milijun eura pomoći. U prihvaćanju najtežih pacijenata pomogla je i susjedna Hrvatska, pa su oni zbrinuti u nedalekoj Općoj bolnici Karlovac.

Bombaš

Islamska zajednica Srbije je saopćila kako je u Bačkom Novom Selu u Vojvodini napadnut imam medžlisa Islamske zajednice Bač, te da je kod napadača pronađena bomba. U saopćenju se navodi da je izvjesni Dragan Zoranović najprije prijetio efendiji Fikretu Deliću da će ga objesiti, a zatim da će mu baciti bombu u kuću i da jedva čeka da džamija bude sagrađena da bi mogao da je zapali zajedno sa imamom. “Gorjet će i džamija i hodža”, prijetio je Zoranović, tvrde u Islamskoj zajednici. No napadaču prijetnje nisu bile dovoljne, pa je i fizički nasrnuo na imama, koji je tom prilikom zadobio lakše povrede. Slučaj je, pišu srbijanski internetski portali, prijavljen policiji koja je, nakon što je ispitala povrijeđenog imama, izvršila pretres napadačeve kuće i tom prigodom pronašla bombu. U Bačkom Novom Selu, koje se nalazi nedaleko od granice sa Hrvatskom, živi nekoliko stotina muslimana, a tamo Islamska zajednica uskoro planira sagraditi džamiju, za koju su već izdate sve neophodne dozvole.

Fond „Todor Manojlović“ dodelio je prošle godine nagradu za moderni umetnički senzibilitet poznatom strip autoru Aleksandru Zografu. U obrazloženju žirija navedeno je da Zografovo delo ostvaruje autentičnu, provokativnu i prirodnu saglasnost sa bićem i stvaralaštvom Todora Manojlovića (Zrenjanin, 1883-1968), književnika, likovnog kritičara, dramskog pisca, teoretičara… Zrenjaninska Gradska narodna biblioteka objavila je tim povodom Zografovu novu knjigu „Dvaput naopačke“, u kojoj se nalaze stripovi objavljivani u nedeljniku Vreme od 2009. do 2011. godine.

Da li možete da zamislite Todora Manojlovića kao junaka svog stripa?

Todor Manojlović bio je jedan od avangardista, modernizatora u našoj sredini, čovek zainteresovan za različite umetničke discipline, i drago mi je da sam dobio nagradu koja nosi njegovo ime. Pored toga, on je živeo u Banatu, u kome i sam živim, pa mogu da zamislim kako ljudi iz tog područja misle, kako doživljavaju svet. Inače, u svojim stripovima često prikazujem realne ličnosti, ponekad poznanike, ljude koje sam ovim ili onim povodom sreo, a nekada sam crtao i likove iz prošlih vremena, ljude koji nisu bili moji savremenici. Verujem da je strip ubedljiv ako se zaniva na realnosti, na iskustvima ili možda razmišljanjima stvarnih ljudi. Ne znam kako bi izgledalo kada bi se Todor Manojlović zatekao u jednom od mojih stripova, ali verujem da bi se on tamo dobro osećao.

 Ilustrovanje snova 

Pesnik i dramski pisac Jovan Hristić opisao je u svojoj knjizi „Terasa na dva mora“ kako jede smokve sa Todorom Manojlovićem na jednom festivalu, i kaže mu: „Čika Tošo, hajde, recite nam nešto iz Dantea!“ Već stari Manojlović počinje da recituje drhtavim glasom delove iz Pakla, petnaesto pevanje, gledajući u pučinu, sve dok ne ostane bez glasa… 

Mislim da je zanimljivo kako su ljudi nekada sa ozbiljnošću i posvećenošću doživljavali svet. Jedan od motiva u mojim stripovima, pogotovo u storijama koje izlaze u listu Vreme, jeste prošlost, naročito prošlost ljudi sa ovih prostora. Ne iz nekakvih romantičarskih razloga, već zato što ovdašnje ljude lako mogu da razumem i doživim. Pronađem neki novinski članak iz dvadesetih ili tridesetih godina, neku potpuno zaboravljenu priču ili zapis, i to pretvorim u strip. Danas su ljudi okrenuti ka instant dostignućima, a početkom dvadesetog veka sve je bilo sporije, ali temeljnije. Bilo je uobičajeno da posvetite svoje vreme nekom tako maglovitom cilju i naučite da naizust recitujete poeziju koju ste smatrali vrednom.

U bibliografiji Todora Manojlovića bitna je reč san. Na neki način, san povezuje vaše svetove… 

Još tokom osamdesetih i devedesetih krenuo sam da ilustrujem neke od zanimljivih snova.  Zatim sam otkrio da postoje i drugi autori koji su došli na sličnu ideju, potpuno nezavisno jedni od drugih. Godine 1998. pojavila se antologija stripova inspirisanih snovima Flock of Dreamers. Zajedno sa američkim strip crtačem Bobom Kathmanom bio sam urednik ovog izdanja koje je objavila (danas nepostojeća) izdavaćka kuća Kitchen Sink Press. Bio je to prilično zanimljiv poduhvat, uživao sam skupljajući sav taj materijal. Ja sam sa posebnom pažnjom istraživao vizije iz polusna, hipnagogičke halucinacije. Čitav jedan unutrašnji univerzum koji sam otkrivao sa uzbuđenjem i radošću.

Svet sna često zameni nered buvljaka?

Na buvljoj pijaci, baš kao u snu, ne postoje unapred zacrtana pravila. U prodavnicama, roba je poređana i strukturisana, katalogizirana. Vi unapred znate da želite da kupite cipele broj 43, crne boje. Na buvljaku tih pravila nema, nikada ne znate šta možete da pronađete, i u tome je glavni gušt, to maglovito osećanje koje nalikuje na neomeđenost i nepredvidivost koji vladaju u snovima. Zatim, sve to pretvarati u stripove, nije li to zabavno?

 Crtanje po kuhinjama  

Koja je najzanimljivija stvar koju ste našli na buvljaku?

Možda – fragment vinčanske figurine. Kupio sam ga od nekog čoveka koji je tvrdio da ga je pronašao u svom selu, u Istočnoj Srbiji. Glava i ruke nisu sačuvani, ali je moguće nazreti da je u pitanju torzo trudne žene. Fantastično je da takav predmet, star možda sedam ili osam hiljada godina, pronađete na buvljaku. Često dodirujem figurinu, okrećem je. Tako nešto nije moguće doživeti u muzeju.

U vašim pričama nalazimo crno-bele fotografije, zaboravljene albume, spomenare, isečke iz starih novina, razglednice, retke knjige, poput „Žura moje žene“… Često zamišljam kako izgleda Zografov radni sto…

Radni sto koristim samo radi crtanja – moja tehnika je „klasična“, u smislu da crtam tušem na papiru, sve to nije mnogo drugačije od načina rada strip crtača od pre sto godina. Razlika je što kolorišem uz pomoć Photoshopa, dakle koristim kompjuter da bih crtežu pridodao boju. Sobe u mom stanu prepune su nalaza sa buvljih pijaca, razume se. To je jedna od glavnih inspiracija za stripove, ali to je takođe izvor velikog zadovoljstva. Mnogo toga nikada ne bude obrađeno u mojim stripovima. Recimo, skoro sam kupio ukoričene dečije slikovnice, uglavnom objavljene u Rusiji dvadesetih godina, predivno ilustrovane… Jedna je čak iz vremena pre 1917.    

Da li i dalje crtate u kuhinji? Kada ste malopre rekli kuhinja, sudopera, Kitchen Sink, setio sam se rečenice filmskog kritičara koji je filmove Majka Lija nazvao realizmom kuhinjske sudopere.

Krajem devedesetih sam u vlastitoj kuhinji osnovao strip radionicu, u kojoj su se svake subote okupljali strip crtači i kreativci različite provenijencije. To je bilo iz nužde – jednostavno nije bilo mesta gde bismo se okupljali, bilo je to „uradi-sam“ rešenje da se ipak nekako organizujemo, umesto da pasivno očekujemo pomoć, ili pak da očajavamo i proklinjemo sudbinu. Kuhinjski prostor je već bio tu, zajedno sa velikim stolom (koji je u međuvremenu uklonjen), i mi smo to iskoristili da bi crtali stripove, diskutovali, i kasnije kreirali fanzine i organizovali izložbe, sve pod nazivom Kuhinja. Zanimljivo je da je u Austriji, po uzoru na naš koncept, organizovano nekoliko strip grupa koje su funkcionisale u kuhinjama.

Ima povratnika – nema povratka

Mnogi od izbjeglih Banijaca i Kordunaša koriste ljeto kako bi obišli kuće, posjete prijatelje i rodbinu, pa razočarani, krenu nazad 

Prema svemu sudeći, uglavnom površna obnova kuća brojnim obiteljima koje su izbjegle u kolovozu 1995. s Korduna i Banije, nije dovoljna da se izbjegli vrate na rodna ognjišta.

Osim betona i cigala, nema ništa što bi ih motiviralo na povratak osim nostalgije za rodnim krajem, a to ipak nije dovoljno za novu stranicu života. Mnogi od njih koriste ljeto kako bi obišli obnovljene i neobnovljene kuće, obiđu zarasle njive, posjete prijatelje i rodbinu, zapale svijeće na grobovima djedova i baba, pokose i pokrče imanja, pa razočarani, put pod noge nazad, odakle su došli. I tako već godinama.

- Više puta godišnje obiđem s roditeljima, ženom i djecom kuću u Topuskom i uvijek odlazim tamo nadajući se da ću nekako pronaći razlog za povratak, no čini mi se da je to još jako daleko, predaleko – kaže Nenad Janjanin. Kuća mu je obnovljena tako loše da jedino služi kako ne bi spavali pod vedrim nebom.

- Sve je urađeno nekako “brda s dola” i ako bih se vratio ovdje živjeti sa roditeljima, suprugom i dvoje djece, trebao bih prilično novaca da kuću dovedem u red. Kada smo tog nesretnog dana u kolovozu 1995. pobjegli glavom bez obzira, ostavili smo kuću u koju su moji roditelji čitav život ulagali, gradili i dograđivali. Danas bi vrijedila milijune: imala je centralno grijanje, stolariju, namještaj od punog drveta, najmodernije kućanske i poljoprivredne strojeve. Da se ne hvalim, bila je to jedna od boljih kuća u Topuskom. Majka mi se prva vratila, dvije godine iza Oluje i pronašla je zgarište. Kasnije mi je država sagradila gole zidove i postavila krov, pozvali su me u neku kancelariju, pružili mi komad papira i rekli: “potpiši i živi.” Pitam ih, jesu li uopće vidjeli to gdje me šalju da živim s djecom? Slijegali su ramenima, gurnuli potpisani papir u ladicu i pozvali sljedećeg. Kada sam im rekao da u toj kući jedino mogu prespavati, nisu niti trepnuli. Međutim, nekako bih se ja snašao i kuću koliko, toliko uredio, ali najveći problem je što žena i ja ovdje nemamo nikakvu šansu za posao. Pa kako onda živjeti? – pita se Nenad.

Miljka Janjanin, Nenadova majka, prva se od obitelji, 1997. vratila u Topusko.

- Slutila sam da nije dobro, ali kada sam došla pred kuću, srce mi je skoro puklo. Nisam mogla niti zaplakati. Ogromno zgarište, u koje bih se, da je još tinjalo, sasvim sigurno bacila, budite sigurni – kaže Miljka Janjanin, ovaj puta ne skrivajući suze.

Glinska ulica u Topuskom, u kojoj su od pamtivijeka živjele generacije obitelji Janjanin, zvala se nekada Ulica 7. Jula. Kuće Hrvata i Srba bile su posložene kao polja na šahovskoj tabli, svi su do rata živjeli u miru i slozi, bez ikakvih problema. Naprotiv, jedni drugima su pomagali, međusobno se ženili i udavali, sklopljena su mnoga kumstva, a na vjenčanja i sahrane išli su svi do jednoga. Bila je ulica u kojoj su se jednako slavila dva Božića i dva Uskrsa.

- E, kad bi se vratili ti dani – uzdiše baba Miljka i dodaje: – Ipak, ima jedna stvar koja mi daje neku nadu, i zbog koje ću se, kad-tad, vratiti. To su susjedi Hrvati koji nas nisu zaboravili. Sve ove godine uglavnom nas nema ovdje. Živimo u Dobanovcima kraj Beograda, dolazimo dva, tri puta godišnje, kao sada, na tri dana, ali nikada nitko nije provalio u kuću, ništa nije ukradeno ili razbijeno. Nitko to ne kaže, ali mi znamo, kuću nam čuvaju susjedi, uvijek bace oko na nju i to nam ulijeva veliku sigurnost i nadu – kaže Miljka Janjanin.

Njeni unuci, trinaestogodišnji Zoran i desetogodišnja Dušica, obožavaju bakinu kuću u Topuskom. Kažu kako jedva čekaju da dođu u ovaj kraj, kupaju se u ovdašnjim bazenima, a otac Nenad vodi ih tragovima svog bosonogog djetinjstva. Još ne razumiju okolnosti i brige odraslih, pa zdušno nagovaraju tatu da se ovdje presele.

Profesor zemljopisa u mirovini Milan Abramović, itekako se dobro sjeća Nenada kada je pohađao osnovnu i srednju školu u Topuskom.

- Bio je to živ i ljubopitljiv dječak. Vrlo dobar učenik koji je uspješno završio srednju ugostiteljsku školu i taman kad se trebao zaposliti u Lječilištu, gdje mu je radila majka, došao je rat – prisjeća se Abramović

U Lječilištu Topusko još i danas pamte servirku u hotelu, Miljku Janjanin, a nekoliko zaposlenika su je vrlo dobro poznavali. Kažu kako je Miljka bila dobra drugarica i vrijedna radnica, a jedna od njenih bivših kolegica dodaje: “Hvala što ste mi rekli da je Miljka ovih dana ovdje. Otići ću je posjetiti, imamo o čemu pričati!”

Slađana ne želi biti socijalni slučaj

Vremešna Draga Majstorović nije mogla bez Čemernice i odmah nakon rata vratila se rodnu kućicu. Njen sin Jakov sa suprugom nekako se snašao u Bačkoj Palanci, zaposlio se i za sada ne razmišlja o povratku. Ipak, babu Dragu raduje činjenica da njena unuka, Slađana Majstorović nikako još nije preboljela rodni kraj.

- Jedva čekam neke slobodne dane pa da dojurim u Čemernicu svojoj baki. Nikada neću zaboraviti ove voćnjake, šumarke i livade. Kako vrijeme prolazi, te slike umjesto da blijede, sve su jače. Nešto me zove u ovaj kraj i znam da ću se jednom vratiti. Moram samo posložiti još neke stvari u Bačkoj Palanci. Iako sam se tamo s roditeljima skrasila i nitko mi tamo ništa nažao nije učinio, ali ja se osjećam strancem. Ova polja moj su zavičaj i budite sigurni da će moja djeca rasti ovdje. Razgovaram s mojim sunarodnjacima s Banije i Korduna, tamo u Palanci. Svi razmišljaju o povratku, ali nakon što obiđu kuće ili njihova zgarišta, shvate da ne mogu živjeti bez stalnih prihoda. Barem ne u početku. Kasnije bi bilo lakše, zametnu se ovce, pokoja kravica pa život krene kao nekada, ali kako početi? Možda bi država trebala na neki način nama mlađima pomoći u traženju posla. Ne želim biti socijalni slučaj. Želim raditi – kaže Slađana Majstorović.

Vladimir Jurišić

Konstitutivna sednica skupštine Zajedničkog veća opština (ZVO) u Vukovaru

Jedinstveni u svetu

Zajedničko veće opština sa SDSS-om iznelo je najveći teret potreba Srba u ovom delu Hrvatske, ocenio predsednik Dragan Crnogorac

U Vukovaru je održana konstitutivna sednica skupštine Zajedničkog veća opština (ZVO) nakon lokalnih izbora održanih u maju. Peti po redu saziv ZVO-a, od 1997. godine kada je prvi puta konstituisan, okuplja 27 delegata, predstavnika jedinica lokalne samouprave u opštinama u kojima živi srpsko stanovništvo na području Vukovarsko-sremske i Osječko-baranjske županije.

Za predsednika je ponovo izabran Dragan Crnogorac kome je ovo treći mandat od 2005. godine kada je prvi put stupio na tu dužnost, a njegovi zamenici su Đorđe Ćurčić i Jovan Jelić, dožupani u Vukovarsko-sremskoj i Osječko-baranjskoj županiji iz redova srpske zajednice. Osvrnuvši se na delovanje ZVO-a od osnivanja, Crnogorac je istakao značajnu ulogu ove institucije kao i istaknutih članova iz tog vremena, u prvom redu Vojislava Stanimirovića i prvog predsednika ZVO-a pokojnog Miloša Vojnovića, koji su zaslužni za postojanje insititucije, jedinstvene u svetu, koja se brine o pravima i problemima srpske zajednice.

- Mirna reintegracija je najuspešnija mirovna misija UN-a, njeni rezultati i način na koji je provedena nigde u svetu nisu zabeleženi. Pored konstantne političke borbe putem izvršne i predstavničke vlasti od lokalnog do državnog nivoa, Zajedničko veće opština je zajedno sa  najvećom srpskom strankom SDSS-om iznelo najveći teret problema i potreba Srba u ovom delu Hrvatske, a to činimo i danas. Na tom putu smo imali dosta problema jer je puno vremena prošlo dok nismo obezbedili prostor u kome možemo nesmetano delovati, sredstva za rad su bila nepremostiva prepreka kao i registracija ZVO-a kao institucije jer status udruženja ne zadovoljava naše potrebe, rekao je Crnogorac dodajući da se formalno-pravno priznavanje ZVO-a nalazi pred postupkom rešavanja u Ministarstvu uprave.

Istakao je da će ZVO i dalje javno delovati kao institucija na osnovu osnivačkih akata – Erdutskog sporazuma, Pisma vlade RH o završetku mirne reintegracije i odluke Vlade o osnivanju, organizaciji, statusu, sastavu, nadležnostima i finansiranju koja je doneta 23. maja 1997.godine.

U svom obraćanju delegatima, Crnogorac je podsetio na događaje u kojima je ZVO u protekle četiri godine odigrao ključnu ulogu, kao što je obeležavanje 15. godišnjice potpisivanja Erdutskog sporazuma kojoj su prisustvovali najviši zvaničnici Hrvatske, strani ambasadori, predstavnici UN-a i ljudi koji su u to vreme provodili proces mirne reintegracije.

- Tim događajem je još jednom potvrđena dugotrajnost Erdutskog sporazuma i Pisma namere Vlade RH za ovo područje, ocenio je Crnogorac. Prema njegovim rečima, drugi važan događaj bio je susret predsednika Hrvatske i Srbije, Ive Josipovića i Borisa Tadića u Vukovaru, za koji smatra da je bio prekretnica u odnosima dve države jer je tom prilikom odana počast i hrvatskim i srpskim žrtavama, a porodice srpskih civilnih žrtava rata su prvi put imale priliku da govore o problemima s kojima se susreću.

Za ZVO kao instituciju značajna je bila i poseta predsednika Ive Josipovića u njenom sedištu što je, kako je istakao Crnogorac, bio čin priznavanja ne samo postojanja, nego i rada i značaja ZVO-a, jer to do tada nije učinio nijedan visoki hrvatski zvaničnik.

- Ovaj skup ne doživljavam kao puku formalnost. Iz činjenice da je ovo peti saziv, postoji obaveza da ZVO i dalje radi u interesu srpskog naroda, mirne reintegracije i svega onoga što bi trebalo da bude mir i blagostanje u ovom kraju, rekao je ambasador Srbije u Hrvatskoj Stanimir Vukićević.

Naglasio je da je obaveza svih srpskih organizacija da jačaju svoje institucije jer samo jake institucije mogu da garantuju poziciju i napredak srpske zajednice.

Skupštini ZVO-a prisustvovao je i predsednik SDSS-a Vojislav Stanimirović ocenivši da se srpska zajednica sve protekle godine grčevito bori da opstane u Hrvatskoj, ali da se više mora učiniti na području obrazovanja i kulture, informisanja i ljudskih prava. Posebno  je naglasio važnost informisanja jer se srpska zajednica suočava sa medijskom blokadom, a kao primer za to naveo je susret delegacije ZVO-a s predsednikom Josipovićem u njegovom uredu, koji niko od hrvatskih medija nije zabeležio. Zato je istakao potrebu osnivanja srpskog medija na nivou čitave Hrvatske.

- Mi moramo težiti ujedinjenju tri srpska radija u Belom Manastiru, Vukovaru i Borovu i njihovom povezivanju sa još nekim redakcijama u Hrvatskoj i raditi na tome da se obezbedi veća čujnost kako bi naše sunarodnike u čitavoj Hrvatskoj obaveštavali o onome što radimo. To treba da bude jedan od ciljeva koje će novo rukovodstvo pokušati da realizuje, rekao je Stanimirović.

Kada je reč o televizijskoj produkciji ZVO-a, predsednik SDSS-a je dodao da je cilj dobiti državnu frekvenciju ili minutažu na nacionalnoj televiziji u okviru koje bi srpska zajednica samostalno mogla proizvoditi program. Istakao je da se više mora učiniti da škole na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu opstanu jer se, kako je pojasnio, ne radi samo o razlici dva jezika, hrvatskog i srpskog, već o izučavanju srpske istorije, kulture, književnosti, jezika i pisma.

Budući da se, uprkos zakonima, ljudska i manjinska prava Srba u Hrvatskoj krše svakodnevno, Stanimirović je istakao potrebu unapređenja rada odbora za ljudska prava koji deluje u okviru ZVO-a, a koji će preko srpskih predstavnika u županiji i ministarstvima uticati na to da se postojeći zakoni provode u praksi.

Dragana Bošnjak

Delegacije ZVO i SDSS kod predsjednika Josipovića

U Trpinji “očekivan otpor”

Ministar Ostojić i državni odvjetnik Bajić akciju u Trpinji ocijenili su opravdanom, rekao predsjednik Josipović

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović primio je 24. Jula delegacije Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) i Zajedničkog veća opština (ZVO) iz Vukovara koji su ga informirali o problemima s kojima se susreću pripadnici srpske zajednice u Hrvatskoj. Izrazili su izabrinutost postupanjem policije prilikom privođenja desetak Srba u Trpinji početkom jula. Srpski predstavnici i Josipoviću su ponovili da je bilo apsolutno neprimjereno da u akciji učestvuje stotinjak pripadnika policije jer svi privedeni u Trpinji žive, rade i dostupni su sudstvu.

Josipović je sa svoje strane ponovio da je od ministra unutrašnjih poslova Ranka Ostojića i državnog tužioca Mladena Bajića dobio izvještaj o hapšenjima u Trpinji u kome je akcija ocijenjena opravdanom jer je bio “očekivan određeni vid otpora”.

Učesnici sastanka zaključili su da svi počinioci ratnih zločina trebaju odgovarati za počinjena nedjela, a da svima koji su nedužni ili su amnestirani bude omogućen miran život.

Predstavnici ZVO-a ukazali su na nedovoljno provođenje Ustavnog zakona po pitanju korištenja srpskog jezika i pisma i zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u organima državne uprave. Naglasili da proporcionalna zastupljenost nije postignuta nego se i smanjuje. Osim toga, javljaju se i problemi oko registracije škola na srpskom jeziku i pismu.

Članovi delegacije su upozorili hrvatskog predsjednika na djelovanje pojedinih udruženja i medija koji na senzacionalistički način prate njihov rad. Takva udruženja jedini smisao svog postojanja vide u djelovanju usmjerenom protiv Srba i njihovih legitimnih predstavnika, istakli su srpski predstavnici i predsjednika zamolili da svojim autoritetom utiče da se zaustavi takva hajka, ne samo na Srbe nego i na Ustav koji pripadnicima garantira određena prava.

U razgovoru je zajednički zaključeno da je prostor za djelovanje takvih udruženja, raznih samozvanih vjerskih zajednica kao što je Hrvatska pravoslavna crkva i pojedinaca vrlo širok i da im sukobi i anarhija odgovaraju, pa ih konstantno prizivaju. Pri tom im pojedini mediji rado pomažu, objavljujući njihove akcije, pri čemu im daju velik prostor.

Od predsjednika je zatraženo da takve stvari javno osudi i zatraži žešću reakciju državnih vlasti na svaki vid diskriminacije ili napade zasnovane na rasnoj, vjerskoj ili nacionalnoj netrpeljivosti, ističe se u saopćenju koje je ZVO izdao nakon sastanka.

Na sastanku je bilo riječi i o ekonomskoj situaciji u općinama sa većinskim srpskim stanovništvom koje bilježe neravnomjeran razvoj i u kojima je rekordna nezaposlenost od 50 do 80 posto, pri čemu je dogovoreno da se odredi jedna od najnerazvijenijih općina sa srpskom većinom kako bi se u nju pokušalo privući investitore.

Srpski predstavnici rješenje vide u novom Zakonu o regionalnom razvoju u kojem bi trebalo ugraditi mehanizme za specifičnost i potrebe takvih područja.

Predsjednik Josipović založio se za nastavak proaktivne politike u afirmaciji srpske nacionalne manjine te za potpuno provođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, naglasili su iz njegovog ureda.

N. J. 

Ana Milašinović, vijećnica u Skupštini Karlovačke županije

HDZ se postavlja s visoka

U Zajednicu županija izabrali su samo svoje članove. Nisu nas kao županijske vijećnike puno pitali za pojedinačna mišljenja 

Bili ste članica gradske organizacije SDSS-a Karlovac, VSNM-a Karlovca i aktivni u pododboru SKD Prosvjeta, a sada ste vijećnica u Skupštini Karlovačke županije iz redova Hrvatskih laburista – stranke rada. Kako je došlo do stranačkog angažmana?

Bliska mi je politika laburista. Bilo je dosta nesuglasica i problema u radu gradske organizacije SDSS-a, nisam mogla doći do izražaja sa svojim stavovima i nisam mogla ništa učiniti. To je bilo unazad četiri-pet godina. Slično je bilo i u radu VSNM-a Karlovca. Nitko, pa ni službene institucije nas nisu ozbiljno shvaćale pa sam zato od svega odustala. Nisam željela kritizirati, a ništa konstruktivno ne uraditi. Tu šansu za rad sam prepoznala kod laburista jer se bore za ljudsko dostojanstvo i drže do svojih stavova, ne prilagođavaju se drugim strankama radi isticanja određenih pozicija.

Jeste li očekivali ulazak u Županijsku skupštinu?

Nisam očekivala ni da će me uopće staviti na listu. Pitali su me hoću li na listu i hoću li biti predstavnica srpske zajednice. Pristala sam i eto me u Županijskoj skupštini. Šteta je što u ovom mandatu, nakon protekla dva mandata, SDSS nema županijskih vijećnika jer bi tada kao zajednica bili jači. Možda bi vijećnici srpske nacionalnosti imali i svoj klub jer laburisti ne bi branili svojim članovima ulazak u taj klub kao velike stranke svojim članovima u prethodna dva mandata.

Održane su dvije sjednice Županijske skupštine. Prvi utisci?

Nisu najbolji. Sve je unaprijed pripremljeno, što je i normalno, ali nije bilo nekih razgovora i dogovora, pošto tu malo možemo učiniti s obzirom na većinu koju HDZ ima. Počeli su se odmah s visoka postavljati pa su u Zajednicu županija izabrali samo svoje članove. Na te dvije sjednice nisu nas kao vijećnike puno pitali za pojedinačna mišljenja. Podijeljena su mjesta po skupštinskim odborima i otišlo se na godišnji odmor do jeseni, što mi se ne sviđa jer vrijeme brzo prolazi, a u Karlovačkoj županiji je puno problema. Od izbora je prošlo preko dva mjeseca i nemam osjećaj da smo bilo što napravili.

Kako biste ocijenili položaj zajednice u Karlovcu i županiji s obzirom na dosadašnje iskustvo i aktivnosti?

Nisam kao županijska vijećnica sa svime detaljnije upoznata, ali kao građanka Karlovca i županije znam da su problemi veliki, a pogotovo kod naše zajednice. Srbi kao i ostale manjine drastičnije, gore i jače osjećaju krizu i sve ono negativno što se dešava u državi, županiji i gradu. Nema područja života gdje su manjinske zajednice mogu biti zadovoljne. Povratak, obnova, kvaliteta života, infrastruktura, zapošljavanje…. Ono što većinski narod sada doživljava i osjeća to manjinski narodi i posebno Srbi doživljavaju već više od dvadeset godina.

Na čemu ćete se angažirati?

Izabrana sam u skupštinski Odbor za predstavke i pritužbe i tu će se najviše angažirati isto kao i na pitanju položaja nacionalnih manjina, ali i svih stanovnika Županije. Koristim ovu priliku da pozovem sve naše građane da se Odboru i meni lično slobodno jave i dostave nam svoje pritužbe, najbolje u pisanom obliku. Moj kontakt telefon je 098-505-452 a detalje ćemo dogovoriti. Pisane žalbe mogu ostaviti i urudžbirati ili poslati preporučenom poštom u samu Karlovačku županiju i u Vijeće srpske nacionalne manjine Karlovačke županije kamo često dolazim i gdje ljudi često dolaze po pravne savjete.

Poruka građanima i kolegama vijećnicima?

Prihvaćam sve dobre prijedloge i otvorena sam za svaku vrstu suradnje. Ako ne budem mogla ostvariti ono što sam planirala i ne budem mogla pomoći ljudima odstupit ću, jer meni položaj i funkcija nisu bitni već dobrobit svih građana i stanovnika Karlovačke županije.

M. Cimeša

Nastavljeni radovi na rekonstrukciji Trga Slobode u Belom Manastiru

Šesta godina rekonstrukcije – zadnja

Prvi mandat gradonačelnik Doboš proveo je u krpanju ove velike financijske rupe

Nakon što je nedavno gradonačelnik Grada Belog Manastira Ivan Doboš u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova EU potpisao ugovor o nastavku radova na završetku rekonstrukcije Trga Slobode, konačno su nastavljeni dugo očekivani radovi koji su započeli još 2009. godine.

Ugovor koji je potpisan u resornom ministarstvu vredan je 5,8 miliona kuna što neće biti dovoljno za kompletnu rekonstrukciju, ali će se iz gradske blagajne osigurati preostali iznos od oko 1,5 miliona kuna. U ovom se trenutku radi na južnoj strani središnjeg gradskog trga, koji će prema planu imati više zelenih površina. Druga faza sanacije trga obuhvaća prostor od pošte – ulica Imra Nagya i Vladimira Nazora, prema severu i mestu gde su radovi stali.

U dosadašnju sanaciju trga uloženo je oko deset miliona kuna, i ako sve bude išlo prema planu prepreka za završetak trga, koji je planiran za kraj marta 2014. godine, ne bi trebalo biti kao što je to bilo u celom Doboševom prošlom mandatu koji je mahom protekao u zatvaranju financijske rupe na trgu koja ga je dočekala prilikom preuzimanja gradonačelničke funkcije 2009. godine.

I nastavak rekonstrukcije trga radit će se u skladu sa idejnim urbanističko-arhitentonskim rešenjem koji su izradile zagrebačke arhitektice i studentice Zrinka Grosek, Ivana Miloš, Ana Mrđan i Martina Paun čiji je angažman koštao 32.000 kuna. Prema spomenutom idejnom rešenju jedini središnji trg u jedinom baranjskom gradu činiće niz sadržaja namenjenih okupljanju u ugodnom ambijentu, priredbama i manifestacijama, a paralelno s nastavkom rekonstrukcije biće ispravljeni i svi nedostaci na već završenom delu trga.

Jedan od tih nedostataka je i raznobojna fontana koja je radila tek jedan dan. Sve u svemu, središnji belomanastirski trg u svom bi konačnom izgledu trebao promeniti kompletno lice i naličje, a od sadašnjih sadržaja na južnom će delu trga ostati samo spomenik Crvenoj armiji protiv kojeg se svojevremeno dizala kuka i motika, i kojeg su čak i neki samozvani stručnjaci hteli srušiti.

Zoran Popović

Legalizacija objekata u Karlovačkoj županiji

Završetak legalizacije do kraja 2015.

Na području Karlovačke županije podneseno je 17.500, a u gradu Karlovcu 7.000 zahtjeva 

Na području Karlovačke županije zaprimljeno je 17.500, a u gradu Karlovcu oko 7.000 zahtjeva za legalizaciju bespravno izgrađenih objekata. Kako riješiti ove zahtjeve do kraja 2015. godine bila je tema razgovora ministrice graditeljstva i prostornog uređenja Anke Mrak Taritaš sa karlovačkim županom Ivanom Vučićem i gradonačelnikom Damirom Jelićem. Pretpostavlja se da je deset posto zahtjeva podneseno iz straha, “za svaki slučaj”.

- Postoji nekoliko modela, a za neki od njih će se odlučiti i Karlovačka županija i grad Karlovac. Dvadeset posto sredstava iz legalizacije je namijenjeno za rad Ureda pa ćemo dati otvorene ruke županu i gradonačelniku da mogu formirati timove i da probamo glavninu tih zahtjeva riješiti do kraja 2015. godine. Projekt legalizacije ima nekoliko koraka. Prvi je bio ovako velika količina zahtjeva, drugi je rješenje zahtjeva u pristojnom roku od dvije i pol godine i treći da se sredstva koja dođu od legalizacije vrate u prostor – kazala je ministrica.

Sredstva će se vratiti kroz izmjene i dopune prostornih planova koje će financirati država, kroz projekte sanacije, ali i konkretne projekte komunalnog opremanja i izgradnje komunalne infrastrukture.

- Osnovni problem u jedinicama regionalne samouprave, ne samo u Karlovačkoj županiji, su sredstva za djelatnike. Prema broju predmeta mi bi morali zaposliti od deset do dvanaest ljudi. Ako Ministarstvo financija, u što ne sumnjam, riješi da ova sredstva od legalizacije preusmjeri, mi ćemo popuniti naše odjele, kazao je župan Vučić.Grad Karlovac nema ovakvih problema i financijski je siguran. Paralelno sa legalizacijom teče postupak rušenja.

M. C.

Rast baranjskog turizma

Na belomanastirskom Trgu slobode, u nizu pomalo zapuštenih kioska uz Mljekaru, nedavno je otvoren infopult namijenjen svim turistima i putnicima, a posebno onima koje zanimaju Baranjsko vinogorje i vinske ceste. Infopult u obliku tradicijske kućice samo je jedna kockica u mozaiku sveukupne turističke ponude Osječko-baranjske županije, koja se u posljednjih godinu i pol razvija i kroz projekt “Wine Tour” vrijedan 1.250.000 eura. Na otvaranju je osječko-baranjski župan Vladimir Šišljagić istaknuo intenzivan rast smještajnih kapaciteta i broja posjetilaca, naglasivši pritom kako Osječko-baranjska županija u razvoju kontinentalnog turizma bilježi najbrži rast u Hrvatskoj.

J.  N.

Zelena noć NK Petrova Gora

Tradicionalna manifestacija “Zelena noć”, koju organizira nogometni klub “Petrova Gora” iz Vojnića, trajala je dva dana i održana je prošlog vikenda. Prvu večer, u petak, održan je kulturno-umjetnički dio manifestacije. U Domu kulture nastupila su tri kulturno-umjetnička društva, “Ćiril i Metodije” iz Beograda, “Abrašević” iz Pančeva i Pododbor SKD Prosvjete iz Vojnića. Drugog dana, u subotu, održan je sportski dio manifestacije. Ukupno je odigrano šest utakmica. Najmlađi nogometaši NK Petrove Gore, limači i pioniri, igrali su sa vršnjacima NK “Krajišnika” iz Velike Kladuše. Potom su snage odmjerili seniori domaćina iz Vojnića i igrači NK Gomirja. Nakon toga su igrali veterani Petrove Gore, Savudrije iz Umaga i Karaoke iz Beograda, igrači-veterani iz ovih krajeva koji su nekada igrali za Petrovu Goru i Karlovac, a koji sada žive u Srbiji i drugim republikama bivše Jugoslavije.

- Takmičarski rezultati su u drugom planu. Najvažnije nam je da se družimo i vidimo jednom godišnje te da igrači veterani dođu u svoj kraj u posjetu – kazao je Nemanja Eremić, jedan od igrača i funkcionera NK Petrove Gore i trener najmlađih selekcija u klubu.

Nakon utakmica je održana “Zelena noć” u restoranu na Muljavi koja je, kao i obično, potrajala do ranih jutarnjih sati.

M. C.

“Put jednakosti”

Zagrebačko Hrvatsko debatno društvo (HDD) tokom mjeseca jula provodilo je projekt i karavanu “Put jednakosti” s deset aktivnosti u deset hrvatskih gradova s većim postotkom romske manjine. Glavni ciljevi projekta su podizanje svijesti o važnosti sudjelovanja mladih u društvu, razbijanje predrasuda o romskoj manjini te poticanje uključivanja mladih Roma u život lokalne zajednice. U Belom Manastiru su, pored ostalih aktivnosti, na Trgu slobode održani Sajam organizacija civilnog društva, dječje kreativne radionice te fotoradionica, a bio je postavljen i zid želja, na kome su posjetioci mogli zapisati svoje želje.

J. N.

Projekt “Korak napred” provodi se u Vukovaru

Podrška dugotrajno nezaposlenima

Radionice su osmišljene tako da polaznici dođu do rešenja i lakše krenu u borbu sa nezaposlenošću

U okviru projekta “Korak napred” koji provodi Proni centar za socijalno podučavanje iz Osijek, a u saradnji sa Gradom Vukovarom i Vukovarskim institutom za mirovna istraživanja i obrazovanje (VIMIO), održane su edukativne radionice namenjene dugotrajno nezaposlenim osobama i korisnicima socijalne pomoći. Cilj projekta je povećati nivo motivacije kod dugotrajno nezaposlenih osoba na tržištu rada Vukovarsko-sremske županije  i razviti njihove radne sposobnosti kroz provođenje raznih obrazovnih aktivnosti i uz psihosocijalnu podršku.

- Organizovali smo edukativne radionice o tome kako se nositi s teškim situacijama jer nam je cilj da s našim korisnicima otvorimo diskusiju na tu i temu i potaknemo ih na rešavanje problema s kojima se suočavaju nakon dugotrajne nezaposlenosti, kaže Slađana Stojanović iz VIMIO-a. U ovoj nevladinoj organizaciji angažovali su stručnjake koji su osmislili radionice za 30 prijavljenih polaznika. Među njima je bila i 45-godišnja Zdenka iz Vukovara koja je nezaposlena već devet godina.

- Po struci sam poljoprivredni tehničar – ratar, ali pošto sam samohrana majka nisam u početku tražila posao jer mi nije imao ko čuvati dete. Kasnije, kad sam odlučila da se zaposlim išlo je teško. Javljala sam se na razne konkurse sa kojih često nisam dobijala nikakav odgovor. Problem je i moja struka. Uglavnom se traže ekonomisti i trgovci, priča Zdenka kojoj su radionice puno pomogle.

- Našla sam se u fazi depresivnosti, ali sam uvidela da ima i težih slučajeva od mog. Malo mi je lakše, ne zbog toga što je drugima gore, već zato što sam shvatila da nije sve tako crno. Kroz razgovor u radionicama saznajemo više o sebi i otkrivamo neke svoje sposobnosti koje nam mogu pružiti šansu za pronalaženje posla, zaključuje naša sagovornica koja sada razmišlja i o prekvalifikaciji u neko traženije zanimanje.

- Radionice su osmišljene kroz tri etape kroz koje korisnici prolaze tokom tri dana i to na način da oni sami dođu do nekih rešenja i da lakše krenu u borbu sa nezaposlenošću, rekao nam je Zvonimir Rogulja iz vukovarskog Centra za socijalnu pomoć.

Svim učesnicima radionica zajednička je loša ekonomska situacija, svi su doživeli razne nepravde prilikom traženja posla, a često su diskriminisani bilo zbog dobi, nacionalnosti ili spola. Projekat “Korak napred” ukupne vrednosti 117.000 eura finansiran je uz podršku Europske unije kroz program “Uspostava podrške socijalnom uključivanju i zapošljavanju socijalno ugroženih i marginalizovanih grupa”.

D. Bošnjak

Obilježavanje Dana ustanka i komemoracije na Kordunu

Obrana i herojski dani

U više mjesta i sela na Kordunu prigodno je obilježen Dan ustanka

I ove godine, posljednjih dana jula na Kordunu je bilo tužno i svečano – tužno zbog komemoracija u znak sjećanja na više od hiljadu žrtava ustaškog terora, a svečano u znak sjećanja na podizanje ustanka u ljeto 1941. godine.

Na Debeloj kosi u općini Krnjak tako su 27. jula obilježeni Dan ustanka i formiranje Prvog kordunaškog partizanskog odreda Debela kosa na čelu sa Stankom Opačićem-Ćanicom i Vecom Holjevcem. Na srušeni spomenik kod devastiranog spomen doma na Debeloj kosi položeni su vijenci i zapaljene svijeće palim partizanima i žrtvama fašističkog terora.

Istog dana, u poslijepodnevnim satima u Šljivnjaku, u mjesnom odboru Veljun u sastavu grada Slunja, obilježen je Dan ustanka i formiranja više manjih partizanskih jedinica iz tog kraja koje su kasnije ušle u sastav Prvog kordunaškog partizanskog odreda i ostalih formacija formiranih na tom dijelu Korduna. I tu su na spomenik palim borcima i civilima položeni vijenci i zapaljene svijeće te evocirane uspomene na herojske dane nepravedne borbe golorukog naroda protiv brojnih fašističkih vojnih formacija.

Također u subotu 27. jula i u Sadilovcu, također u sastavu grada Slunja, održana je komemoracija u znak sjećanja na više stotina ubijenih civila koji su stradali u pravoslavnoj crkvi u ljeto 1941.godine. Prisutnima se na ovom skupu obratio potpredsjednik SNV-a Rade Kosanović.

U ponedjeljak 29. jula, u Ivanović jarku u općini Krnjak također je održana komemoracija u znak sjećanja na jeziv ustaški zločin kada je masakrirano 380 civila pokupljenih iz Vrginmosta, Vojnića, Krnjaka i ostalih okolnih sela. I u više drugih mjesta i sela na Kordunu prigodno je obilježen Dan ustanka, ali je šteta što je sve organizirano baš u jedan dan i to onda kada je u Srbu održana centralna proslava ustanka.

Za desetak dana, u prvom tjednu avgusta bit će u Gornjem Skradu obilježena i 72. godišnjica formiranja Drugog kordunaškog partizanskog – Skradskog odreda, a 24. avgusta u Perjasici će se antifašisti okupiti u spomen na formiranje Trećeg kordunaškog – Perjasičkog odreda, kada će biti otkriven spomenik čiju su obnovu zajedno financirali Goran Štrok, Općina Barilović i SNV.

M. C.

Folkloraši iz Trnjana, sela u općini Garčin u Brodsko-posavskoj županiji, prevladali podjele

Jedini hrvatsko-srpski KUD

Selo broji približno 900 stanovnika: otprilike je jednak broj Srba i Hrvata. Tako je i u društvu, osnovanom 1928. godine

Kulturno umjetničko društvo Lovor iz Trnjana, sela uopćini Garčin u Brodsko-posavskoj županiji, petnaestak kilometara istočno od Slavonskog Broda, jedino je hrvatsko-srpsko kulturno društvo u Republici Hrvatskoj.

Šezdeset plesača i šest tamburaša od 2003. godine kada je obnovljen rad društva, spašava od zaborava zavičajnu baštinu hrvatske i srpske etničke zajednice koja tu živi od 16. stoljeća. KUD Lovor je osnovan 1928. godine u okviru kulturno-prosvjetne organizacije Sokol s ciljem očuvanja tradicijske kulture, prosvjete i sporta. U to vrijeme u selu je djelovala i snažna njemačka zajednica koja je mnogo doprinijela razvoju privrede i kulture. Pred kraj 2. svjetskog rata, Trnjane je napustilo 35 obitelji njemačke nacionalnosti. Društvo se 1945. godine reformiralo u folklornu skupinu usmjerenu isključivo prema koreografiranom folkloru i nosilo je ime antifašiste Miće Vitasa. S pjesmama i plesovima cijele bivše države do 1991. godine obišli su Jugoslaviju, a mnogi se i danas sjećaju putovanja u Rusiju, Poljsku, Njemačku, Italiju i Čehoslovačku.

- Dugih 13 godina u selu nije bilo folklora, a onda je 2003. skupina entuzijasta i zaljubljenika u pjesmu i ples uzela stvar u svoje ruke i revitalizirala rad društva. Vratili smo staro ime i odlučili njegovati izvorni, tradicijski folklor Trnjana i brodskog Posavlja. Obnovili smo narodne nošnje, jedan od najvažnijih dijelova zavičajne baštine, a naš umjetnički voditelj Dragan Dražić organizirao je čitav niz glazbenih i etno-radionica na kojima mlade poučavamo plesu ili izradi tradicijskih narodnih nošnji i ručnih radova, kaže predsjednik društva Marijan Bakavić.

Selo broji približno 900 stanovnika: otprilike je jednak broj Srba i Hrvata. Tako je i u društvu. Umjetnički voditelj Dragan Dražić, za koga ovdje kažu da je alfa i omega trnjanskog folklora ističe kako su po toj činjenici jedinstveni u Hrvatskoj.

- Vjekovima smo ovdje dijelili i ono što nas veseli i ono što nas rastužuje. Povezuju nas pjesma, ples, narodna nošnja, običaji i zajednički život, kaže Dražić.

Kvalitetan rad i ozbiljan pristup brzo se pročuo pa se društvu priključuju i zaljubljenici u glazbu iz okolnih mjesta – Broda, Klokočevika, Poljanaca, Selne i drugih. Ima tu poljoprivrednika, radnika, umirovljenika pa čak i studenata, a gospođa Ana Peh plesati je počela zbog rekreacije nakon operacije kralježnice. Danas će kazati da joj je folklor spasio i dušu i tijelo.

Među onima koji svoja znanja prenosi na mlađe naraštaje su Slobodan Čiča i Čedo Malešević. “Od koga će naučiti ako ne od nas starijih? Folklor je naša baština, odatle smo potekli, cilj nam je to sačuvati”, kažu trnjanski veterani.

Uspjeh nije izostao – već 2006. godine snimili su prvi CD s tradicionalnim pjesmama, a ovog proljeća promovirali su i dva CD-a, “Svi pojmo Krista” i “Tebi pojem”, s četrdeset katoličkih i pravoslavnih sakralnih pučkih napjeva. To je jedinstven projekt u Hrvatskoj na što su posebno ponosni.

- Na CD-ovima smo mukotrpno radili gotovo dvije godine. Nije bilo lagano, konzultirali smo glazbene stručnjake, a trebali smo dobiti i blagoslov obje crkve za svaki napjev posebno. Potporu i suradnju u realizaciji dali su nam župnik župe Privlaka velečasni Vladimir Delić, , župnik župe sv. Marka u Trnjanima velečasni Stjepan Buček, slavonsko-brodski paroh, protojerej stavrofor Ratko Gatarević i trnjanački paroh Milan Tomašević, đakon Eparhije slavonske, protonamjesnik i daljski paroh Aleksandar P. Đuranović, ističe Bakavić.

Pjesmovođe i počimalje na oba CD-a su Dragan Dražić, Zvonimir Lakušić, Ana Peh i Slobodanka Bakavić.

Etnomizikolog Mihael Ferić pohvalio je ideju istaknuvši da je posebno važno što je riječ o  pjesmama koje je puk pjevao u jednom i u drugom obredu.

- U vrijeme današnje diskografske hiperprodukcije koja je omogućila veliki tehnološki napredak i neslućene mogućnosti, snima se sve i svašta, pa je već desetak i više godina gotovo nemoguće naći iole ambicioznije folklorno ili glazbeno društvo, pojedince pjevače, pjevačke skupine, svirače tradicijskih glazbala i različite neformalne družine koje nemaju svoje nosače zvuka. Ovaj diskografski uradak iskače iz prosjeka suvremene diskografske produkcije sličnih društava amaterskog statusa sa svojim žanrovskim usmjerenjem, znalačkim glazbenim izborom i konačno vrsnoćom izvedbe. Program je znalački probran i posložen, primjeren glasovnim mogućnostima svih pjevača, kako onih u vodećim i solističkim ulogama, tako i skupnoj pratnji, ženskom i muškom zboru, te ponegdje nakratko u mješovitoj postavi. Iz tih razloga pjevači nemaju intonacijskih poteškoća, pjevanje je čisto i skladno, uravnoteženo u vodećim solo vokalima i skupnoj pratnji, rekao je na promociji Ferić.

Izdavanje CD-a financijski su ili na druge načine poduprli Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Općina Garčin, Đakovačko-osječka biskupija, Eparhija slavonska, Mjesni odbor Trnjani, Župni ured sv. Marka Evanđeliste Trnjani, Srpska pravoslavna crkvena opština Slavonski Brod i Vijeće srpske nacionalne manjine Brodsko-posavske županije.

Zbog toga je članove KUD-a u svom je uredu primio predsjednik Ivo Josipović pohvalivši posebnost i zajedništvo. Trnjani kažu da se nakon svega osjećaju kao pobjednici u vremenu jer održavaju odnose u multikulturalnoj sredini u kojoj nema razlike.

- Mjesto možda jest malo, ali mi radimo velike stvari. Kada bi svi pratili naš primjer bilo bi nam svima mnogo bolje, slažu se članovi KUD-a Lovor.

Drugo mjesto na Etnofestivalu u Benkovcu 

Nastavljajući tradiciju putovanja, KUD Lovor gostuje na smotrama folklora širom Hrvatske.  Na 6. Etno festivalu u Benkovcu na kojem je nastupilo 12 muških i ženskih pjevačkih skupina, održanom 20. srpnja osvojili su drugo mjesto. Gostovali su u Češkoj, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, a posebno im je drag nastup na manifestaciji Mostovi Balkana koja se svake godine, povodom vjerskog blagdana Sv. Ilije održava u mjestu Jabuka kod Prijepolja. Program smotre čine tradicionalne narodne pjesme s akcentom na arhaičnom višeglasnom pjevanju, sviranje na tradicionalnim instrumentima, vokalno-instrumentalna tradicija, pjevanje epskih pjesama uz pratnju instrumenata karakterističnih za određenu regiju.

Goran Gazdek

Prva regionalna ljetna škola srpskog jezika u Hrvatskoj na Pašmanu

Djeca pobijedila loš smještaj

Učenje, igra, kupanje aktivnosti i druženje bili su jači od nezadovoljavajućih uvjeta u odmaralištu OŠ Dežanovac 

Red slova, red poteza kistom, a onda pauza uz pjevanje, zatim malo glume, pa kupanja i red šetnje. Sve to prožeto druženjem, obilježilo je prvu regionalnu ljetnu školu srpskog jezika u Hrvatskoj koju je ove godine organiziralo VSNM Zagreba. Četrdeset petoro djece iz Štrpca na Kosovu, Novog Sada, Banjaluke, Ludbrega, Koprivnice, Dvora, Petrinje, Zagreba, Knina, Obrovca i Karina provelo je sedam sunčanih i veselih dana na otoku Pašmanu u odmaralištu Osnovne škole iz Dežanovca kraj Daruvara koje je koristila i Ljetna škola Srpskog kulturnog društva Prosvjeta.

Tokom ljetne škole učenici su imali dinamičan ritam događaja. Prvo, poslije doručka, bilo je kupanje, a zatim kada bi sunce zapeklo oko 11 sati, povlačili su se u hladovinu na časove srpskog jezika i književnosti, istorije, geografije, likovne umjetnosti i muzičke kulture. Nakon ručka i kratkog odmora, slijedile su radionice na kojima se učila ćirilica, ali i izrađivali tematski plakati iz pojedinih nastavnih područja. Vrući kasnopopodnevni sati bili su rezervirani i za slobodne aktivnosti, a na izbor učenicima bile su ponuđene likovna, muzička i novinarska sekcija. S posebnim oduševljenjem učenici su iščekivali sam kraj večernjih druženja kada su organizirani edukativno-zabavni i atraktivni programi koje su činili izbori za najbolju frizuru, misicu i mistera ljetne škole, karaoke, i razne igre ispunjene muzikom i dobrim natjecateljskim duhom.

Prva regionalna ljetna škola srpskog jezika u Hrvatskoj ostat će posebno u pamćenju Jeleni Kukavici i Jovani Šuki koje su proslavile rođendan u novom društvu, a nastavničko osoblje iznenadilo ih je sa dvije rođendanske torte i atraktivnim poklonima.

Zvijezde prve regionalne ljetne škole bili su mali novinari koji su o pojedinim aspektima škole na Pašmanu sačinili reportaže u kojima su iznijeli poglede, razmišljanja i komentare ostalih učenika, ali i nastavnika.

Polaznicima ljetne škole organiziran je bio i cjelodnevni izlet u Nacionalni park Kornati. Na odlasku učenici su prošetali starom jezgrom Zadra, oduševili se svjetski poznatim Morskim orguljama, crkvom Svetog Donata, ali i Srpskom pravoslavnom crkvom Sv. Ilije u samom srcu Zadra.

Učenicima će osim diplome o završenoj ljetnoj školi, ostati brojne fotografije, uspomene, i nova prijateljstva. Predsjedniku Odbora za obrazovanje VSNM-a Zagreba Zdravko Kerkez drago je da su zacrtani pedagoški ciljevi ostvareni.

- Zadovoljni smo što smo učenicima iz Kosova i Banja Luke pružili sedam dana druženja na moru, dok je našim dragim gostima iz novosadske osnovne škole Nikola Tesla to bio uzvratni posjet jer su prije dvije godine oni u svom gradu ugostili učenike iz Hrvatske. Ostaje da sljedeće godine ugostimo i učenike iz Mađarske gdje naša djeca već tradicionalno učestvuju u njihovom ljetnom kampu, kao i učenike iz Kruševca sa kojima smo uspješno surađivali tri godine, navodi Kerkez.

Tri dana bez struje, ishrana slaba

Smještaja učenika je u cjelini bio nezadovoljavajući, a za što odgovornost snosi vlasnik odmarališta – OŠ Dežanovac.

- Zatečen sam uvjetima smještaja i rada koji su nas dočekali. Nismo imali niti jednu učionicu za rad, nego smo morali improvizirati. Zatim, standardi prehrane su bili veoma niski, ispod onih koje propisuje Ministarstvo zdravlja. Nezamislivo je za jedan ljetni kamp da čak tri dana nije bilo električne struje. Tako su u mraku ostali hodnici i dječje sobe, kao i duboki zamrzivač u kom su čuvani meso i ostala zamrznuta hrana, ističe voditelj prve regionalne ljetne škole i predsjednik Odbora za obrazovanje VSNM-a Zagreba Zdravko Kerkez.

Paulina Arbutina

Gradsko kazalište Beli Manastir osvojilo vredne nagrade u Sloveniji

Novaca niotkud, nagrada napretek

Prvu su nagradu Belomanastirci osvojili za najbolju dečju predstavu “Put po svijetu”, a drugu za izvedbu monodrame “Ispovijed”. 

Gradsko kazalište Beli Manstir možda jeste jedno od amaterskih kazališta s najmanjim brojem članova ansambla u Hrvatskoj, ali po uspesima to sigurno nije. To dokazuje i najnoviji uspeh postignut u slovenskoj Postojni, gde su belomanastirski kazalištarci osvojili dve vredne nagrade na međunarodnom 3.Festivalu amaterske kulture.

U ozbiljnoj konkurenciji od 40-tak prijavljenih predstava iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Italije i Slovenije, koje su odigravane tokom tri festivalska dana i na različitim lokacijama, selektor je imao težak zadatak izabrati dvanaest najboljih koje su se potom takmičile svaka u svojoj kategoriji. Belomanastirski kazalištarci prvu su nagradu osvojili za najbolju predstavu u dječjoj kategoriji “Put po svijetu”, a drugu za izvedbu monodrame “Ispovijed”. Glumac belomanastirskog kazališta Branko Katalinić također je osvojio nagradu u kategoriji monodrama, a njegov nastup ostat će zapamćen i po tome što je emotivnim nastupom uspeo dobrano rasplakati publiku koja je u velikom broju pratila sve predstave.

- Iako smo jedno od najaktivnijih udruga u Gradu Belom Manastiru, uprkos najmanjim sredstvima koje dobivamo iz gradskog proračuna i bez sponzora, s puno entuzijazma godinama ulažemo trud i znanje kako bi smo razbili predrasude da su kazališni amateri manje važni od profesionalaca. No uspjehe je teško ostvariti bez financijskih sredstava pa se nadamo da će sponzori i lokalne vlasti napokon shvatiti vrijednost koju posjedujemo o čemu najbolje svjedoče brojne nagrade koje smo osvojili. Te nagrade nam itekako mnogo znače, ali ostajemo i dalje skromni, kaže Danijela Taslidžić-Herman, voditeljica belomanastirskog kazališta.

Unatoč brojnim nagradama i priznanjima, mesta za odmor nema jer belomanastirski kazalištarci i dugo toplo leto provode radno. Pored predstava u okviru manifestacije “Belomanastirsko leto mladih”, ove večite optimiste očekuju i gostovanja po BiH, odlazak u Dramalj i Austriju, te nastupi na 4. Festivalu amaterske kulture koji počinje za nešto više od mesec dana. Kazalište provodi i projekt “Prijatelj za 5″ čiji je cilj romskoj, udomljenoj, i deci s posebnim potrebama što više približiti čari dasaka koje život znače. Od jeseni s radom kreće i dječja kazališna grupa.

Zoran Popović

Promocija baranjskih proizvođača kulina, vina i sira

Autohtoni proizvodi u Biogradu

U Biogradu na Moru, a u organizaciji Lokalne akcijske grupa (LAG) Laura, održan je prvi međunarodni susret LAG-ova u Hrvatskoj. Festival je organiziran pod pokroviteljstvom Ministarstva poljoprivrede, LEADER-mreže Republike Hrvatske, Zadarske županije, Grada Biograda na Moru i Turističke zajednice (TZ) Grada Biograda na Moru. Cilj okupljanja na festivalu bio je da se malim poduzetnicima, obrtnicima, OPG-ovima i turističkim zajednicama omogući direktno izlaganje njihovih proizvoda i usluga pred velikim brojem turista. Na festivalu je učestvovalo 35 LAG-ova, među kojima je bilo 13 inozemnih iz BiH, Češke, Italije, Litve, Poljske, Rumunije i Slovenije te 22 LAG-a iz Hrvatske.

Kroz bogat program autohtonih proizvoda iz različitih zemalja, više od 400 učesnika na festivalu predstavilo je područja svojih LAG-ova. LAG Baranja na festivalu su predstavljali baranjski proizvođači kulina, vina i sira: Klaster Baranjski kulin iz Jagodnjaka, Udruga vinogradara i vinara Vinogorja Baranje Općine Kneževi Vinogradi (OPG Dobrovac, OPG Kolar, Vinarija Kalazić) te Obiteljsko gospodarstvo Vinotočje Gerštmajer iz Zmajevca i OPG Branko Ružić iz Novog Bezdana.

Pored izložbenog dijela programa, održan je i zajednički sastanak za sve voditelje LAG-ova, na kojem su predstavnici inozemnih LAG-ova u svojim prezentacijama predstavili način poslovanja i financiranja, kao i primjere dobre prakse kroz realizirane projekte. Predstavnici Ministarstva poljoprivrede i LEADER-mreže RH odgovarali su voditeljima LAG-ova na aktuelna pitanja vezana uz korištenje sredstava i informirali ih o novom krugu natječaja planiranog za septembar.

J. N.

Stogodnjak (174)

2. 8. – 9. 8. 1913: jedna novinska kritička misao, malo književničke taštine i jedan vrući šamar dobili su epilog pred zagrebačkim kotarskim sudom. Kritičku je misao u članku o Franu Pavačiću, u listu “Pokret”, izrekao poznati povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Kosta Strajnić, napisavši uz ostalo: “Jedan se naš ‘karakter’ hvalio u kavani…” U tom ‘karakteru’ prepoznao se književnik A. G. Matoš, prišao Strajniću u kavani Lovački rog i upitao: “Kad si napisao ‘karakter’ jesi li mislio na mene?” Strajnić mu je uzvratio: “Za svoje misli nikome ne odgovaram, pa ni tebi.” Matoš to nije mogao otrpjeti, pa je Strajniću odvalio  žestoki šamar, što su u kavani svi vidjeli. Sve je završilo na sudu, gdje je Matoš priznao fizički napad, braneći se: “U novinama me sve češće napadaju i nazivaju ‘poznatom huljom’ jer sam se kao vojni bjegunac nalazio u Srbiji, odakle se nisam moga braniti od napada. Da, ćušio sam Strajnića, ali nisam mogao drugačije postupiti, jer sam se u svom privatnom poštenju našao teško povrijeđen…” Strajnićev je odvjetnik zatražio što strožu kaznu, “jer je čin izveden proračunato i na takvom mjestu gdje se skuplja elita zagrebačkog društva.” Sudac Ignjatije Đurić Matoša je proglasio krivim i osudio na tri dana zatvora i plaćanje sudskih troškova u iznosu od 12 kruna. Matoš je prihvatio presudu, izjavivši da je zadovoljan odlukom suda i da se neće žaliti.

* samo šest dana prije zaključenja mira u Bukureštu (10.8.1913.) zagrebački Srbobran objavljuje ratni izvještaj svoga specijalnog reportera s balkanskog bojišta u okolici Kočana. “Na kraju Maćedonije, na domaku bugarske granice, sedim u zaklonu kućice na brdu sa koga vidim, na tamnoj liniji kosa, kako se bele bugarske granične karaule. Šest dana imali smo neprekidnu borbu… Topovi riču i stenju, a krkljaju puške i grokću, a kao nožem kroz lom seče taka-taka mitraljeza. To je pakao… Bugari su u nekoliko mahova zloupotrebljavali svetu ulogu parlamentara za mučke prepade. Oni su vrlo često oblačili svoje vojnike u naše uniforme, tako nam se približavajući. Mahanje belim marama u znak predaje upotrebljavaju vrlo često u prevarnoj nameri. Ranjene vojnike, pa čak i oficire ubijaju, pa im to nije dovoljno, nego ih još mrcvare, bodu, seku i kasape. Kakva su zverstva počinili u pitomoj bratskoj Srbiji, u kojoj su na kratko vreme upali, utvrdila je anketa stranih novinara u Knjaževcu i okolini, koja je pregledala popaljenu varoš i sela, izmrcvarene starce i silovane djevojčice od dvanaest godina… Naše žrtve su velike, ali su njihove još veće. Oni su hteli i trebali, po svome hvalisanju, da nas ‘pregaze’. Mi to nismo nikad hteli ni govorili, pa ih nismo ni pregazili, ali smo ih suzbili i potisli i potiskujemo ih iz dana u dan neprestano…”

* društvo Srpski soko u Kninu, u kojem je učlanjen i veći broj Hrvata, priredilo je veliki slet na tek izgrađenom ljetnom vježbalištu. Izvedeno je sedam različitih vježbi, a učesnici su nosili srpske i hrvatske trobojnice. Bilo je najavljeno da će na sletu nastupiti i Hrvatski soko, hrvatskoj pjevačko društvo Kolo i srpsko pjevačko društvo Srbadija iz Šibenika, ali je politička vlast to sudjelovanje zabranila.

Đorđe Ličina

To je odavno postalo šablona u našoj dirigiranoj javnosti: najprije se “novu” vlast ne dira. I to ne samo prvih 100 dana, kako navodno nalaže neki, sada i naš angloamerički pseudo-viteški običaj. Točnije bi bilo reći da prvih sto dana sada aktualne vlasti mediji mogu ponavljati PR-floskule iz stranačkih kuhinja. Uostalom, nisu to, ne samo zbog personalnih preklapanja, više dva strogo odvojena svijeta – onaj PR-ovski i onaj urednički i novinarski. Oni se u najmanju ruku međusobno “čitaju”. Nakon toga slijede dvije godine – one do polovice četverogodišnjeg mandata trenutno vladajućih – u kojima se uspoređuje zacrtani “sistem” i “ostvareno”. U toj drugoj polovici mandata, kada je jasno da će jednu “uspješnu” vlast zamijeniti druga, još uspješnija, dozvoljeno je, iako manjinski, dovoditi u pitanje čak i sam taj vladajući program – ako još u izmoždenim krugovima proizvodnje “javnosti” postoji netko tko ga je sposoban u njegovim pravim namjerama prepoznati. I tako onda, nakon četiri uspješne godine, kreće novi krug, onaj četiri još uspješnije. Jer kada ste u novinama mogli pročitati da je aktualna vlast gora od prošle, a da će sljedeća biti još gora od aktualne? A nije li baš to – ako iz ne tako nebeskih visina, integralno promatramo cijelo neoliberalno razdoblje – logičan slučaj, u ciklusu koji želi u svojoj cjelini, u trajanju od recimo oko pola stoljeća, ostati na krivom putu? Nije li to u stvari hrabro i odvažno srljanje u propast i uništavanje ne samo privrede, već i društvenosti kao takve, za većinu stanovništva? No, u toj srčanosti na krivom mjestu, u toj “plemenitoj” borbi isključivo za svoju klasnu manjinu, uvijek je prisutan i moment žešće gluposti, koji uz takve parcijalne uvide u istinu društvenog događanja, uvijek ide kao bonus. Poput vijesti da će moćni i bogati, makar povremeno i bankrotirani, svjetski grad New York izgraditi nasipe uz obalu oceana, koji će ga zaštititi, u slučaju da se njegova razina, uslijed globalnog zatopljenja, značajnije podigne.

Skicirano dodatno komplicira činjenica da su, sada kad se dugoročno utvrđujemo na sigurnoj poluperiferiji nesigurnog evropskog centra, sve vladajuće stranke (pozicija i opozicija) toliko manevarski skučene u svome, na isti kalup, udovoljavanju patronima u centru, da to ne može biti dijelom otvorene izborne ponude, niti u tragovima. Stisnut ćemo vas tako da sav teret javnog duga padne na vas, do jučer “obične”, a sad već “toksične” građane, uzeti ćemo vam sva, do jučer javna, dobra i učiniti da ona budu na raspolaganju samo onima koji sada “nove” usluge mogu platiti. Usput, sve to ne znači da se i javnim servisima neće sve više koristiti isključivo oni koji su sebi osigurali opstanak u proklamiranoj trci prema povećanoj konkurentnosti. I javnim autoputevima se, već danas, u javne škole, možda čak i automobilima nabavljenim za javne svrhe, voze djeca bogataških lidera raznih, do jučer društvenih institucija. I to, naoko sveopćom privatizacijom neće prestati. Kako dobro poantira slovenski ekonomist Jože Mencinger u razgovoru za ljubljansku Mladinu: najzadrtiji neoliberali zaposleni su u javnom sektoru! Pogledajte samo HRT, ali i način kako direktori velikih, primejrice, transportnih, komunikacijskih i energetskih sistema sada sudjeluju u njihovoj privatizaciji. Dok sindikati dokazuju da privatnici neće znati drugačije i bolje razvoziti teret po javnim prugama, njihovi šefovi, zajedno sa državnim službama za promet, već gledaju kako da sutra nađu koncesionara ne samo za prijevoz tereta, već i za same pruge! Hoće se reći: samo oni koji imaju još uvijek ne do kraja privatizirane instrumente države u svojim rukama (lokalne tzv. nacionalne, evropske središnje paradržave, ali i pomoć “vlastitog” civilnog društva), mogu pomoću njih (de)regulirati, ne možda odumiranje države, što bi bilo odlično, već “odumiranje” društva. Uostalom, jesu li bolji poslovi u MMF-u, Svjetskoj banci i Evropskoj komisiji, pita se Mencinger, prekarno fleksibilizirani ili su njihovi lideri sebi namjestili odlično plaćene službe u radnom odnosu na neodređeno vrijeme? Baš onakve službe za koje tvrde da je nama za njih vrijeme prošlo? Pa glavni ideolozi privatizacije svega, u Bruxellesu i Zagrebu jednako, imaju vjerojatno osiguran čak i topli obrok u svojoj institucijski dotiranoj kantini.

Skicirano ne zvuči ni kao stari ni kao novi Plan 21, a ne treba sumnjati da će, kako krećemo prema novom izbornom krugu, mistifikatorskih planova u dovoljnim količinama uvijek biti. Onima koji tvrde da u nas nema nikakvog, pa ni kumsko-korporativnog kapitalizma, već se sve bitno u društvu događa unutar klanske neposredne razmjene dobara i usluga, treba postaviti pitanje: a koja je razlika u posljedicama za većinu? Istina je naravno obrnuta: baš neoliberalni provincijalni kapitalizam na djelu proizvodi simptome “predmodernih” povezivanja među vladajućim klikama u onome što je nekad bilo privredom i društvom.

Ovdašnje vlasti bi morale zauzeti žešći obrambeni stav spram direktiva iz Bruxellesa, koje sada postaju dijelom naše životne i radne svakodnevice po automatizmu, bez toga da nas od njih “naša” država štiti. Dobro, moguće je zamisliti da nas, obrnuto, baš one ponekad štite od samovolje lokalnih poglavica. No situacija je najčešće drugačija: poglavice ne samo da rade za centar, one se više bez volje centra ne mogu niti izabrati, a njihovom voljom mogu se uvijek smijeniti. Pa pomislimo samo zašto su sve parlamentarne stranke u nas, još prije nekoliko godina, kada je potpuna “integracija” u evro-atlantski svijet postala izvjesnom, između odgovornosti svojim biračima i odgovornosti gospodarima u centrima moći izabrale ove druge? I to i “desničari” i “ljevičari” potpuno jednako. Zato što su, kao dobri menadžeri politike u svojim cost-benefit analizama dobro procijenili što je za njih oportunije i probitačnije. Tu sad dolazi jedino nereflektirani moment: kako dugo je to moguće? Odgovor je naravno – na kratki rok. Ali vladajući danas vole onu da smo na dugi rok svi ionako jednako sigurno mrtvi. Zato očekivati da će nas od međunarodnog kapitala braniti “naša” država, jest poput očekivanja da vuk dobro obavi čuvanje ovčjeg stada. Pa taj vuk cijelo vrijeme iskreno govori da samo treba “popraviti klimu” na putu u klaonicu. A klaonice ne grade naši obični vukovi.

Teškoća pobune protiv takvog sistema jest u tome što većina dobro vidi da su u njemu čuvari, u krajnjoj liniji demokratski i nedemokratski, zamjenjivi, a da same osnovne premise proizvodnje viška vrijednosti u svim zamislivim sferama društva tim zamjenama ne dođu u pitanje. Rušenje vlasti nužan je, a nedovoljan uvjet promjene. No često čak niti on, usprkos mogućem većinskom raspoloženju, zbog neodgovaranja vlasti svome stanovništvu, nije moguć. Nije li onda bolje naprosto vratiti sistem samoupravnog socijalizma, zajedno sa sistemom društvenog vlasništva, u kome proizvođačima ne treba nikakva parazitska klasa, koja će ih, na ovakve, sve rafiniranije načine, sve do prodane budućnosti djece, eksploatirati? Sistem, kakav smo uostalom jednom već imali? Eh, kad bi se to moglo “uvesti”, jednako (o)lako kako je uništeno. Za to se sada treba krvavo boriti. Između ostalog i protiv političke klase kakva je sada.

Tema dana, HTV 1

Vladimir, Dugopolje: Sjajna Tema dana!  Katarina Periša Čakarun ugostila Damira Krstičevića i uspjela ga u petnaestak minuta ne upitati ništa što bi spadalo u temu dana.

Ja, Metropola: Ali je pitala je li ovo Hrvatska za kakvu se borio, pa joj je lijepo rekao da jest, baš takva. Postoji demokracija i članica smo NATO-a. To je istina.

Vladimir: Pazi, Milanović izviždan i izvrijeđan, a ona ga pita gdje je zimovao 1994. godine.

Ja: Pa, ženi se ne žuri, Vladimire. Imaju ljudi vremena.

Vladimir: Pa, nije tema dana ono što je bilo 1994. To je za dokumentarac. Da moram napisati karticu teksta o njihovom intervjuu, ne znam što bih napisao.

Ja: Upravo si napisao karticu. Umnije ne bi ni sam Periklo.

Dnevnik, HTV 1

Volšeban prilog iz Dubrovnika! Glavna vijest subotnjeg Dnevnika je dubrovačko nevrijeme, ali Vedran Benić drži se starog grčkog pravila dramske strukture: najprije ide uvod, pa ekspozicija, pa klimaks, pa tek onda rasplet. Prilog započinje domoljubnim slavonskobrodskim biciklistima koji su od Vukovara do Dubrovnika prošli 1155 kilometara, nastavlja  se s Berniejem Ecclestoneom koji glumi idiota i po Stradunu deset minuta naganja golubove, da bismo tek u 19. sekundi vidjeli ono što je najavljeno: potop, jednog turista koji pliva po pločniku poplavljenog Straduna, jahtu koju vjetar nanosi na stijene… Što reći? Mala škola vrhunskog novinarstva. Čestitke gosparu, on bi i Sudnji dan započeo sličicama piknika. No uistinu, kud mu se žuri ? Pa i njegov je ravnatelj najavio promjene do 2017. A do tad, tko živ tko mrtav, ne dao bog većeg zla.

Mr. Smith ide u Washington, HTV 3

Na Dan domovinske zahvalnosti,  najbolji dio HTV-a – dakako, riječ je o uredništvu Trećeg programa – emitira naciji film koji bi zbog refleksivnih i didaktičkih svojstava trebalo prikazivati na Prvom programu. To je klasik Franka Capre, Mr. Smith ide u Washington. Priča je jednostavna. Korumpirani milijunaši trebaju nekog „čovjeka bez svojstava“ kojega će poslati u Senat kako bi, ne razmišljajući, digao ruke za njihov plan izgradnje velike brane. Zauzvrat će mu, navodno, osigurati izgradnju dječjeg izviđačkog  kampa. Naivca nalaze u dobrodušnom izviđaču Jeffersonu Smithu (Thomas Jefferson je jedan od utemeljitelja američke demokracije, klasik političke misli i predsjednik, dok je Smith najčešće prezime u Americi, pa je Mr. Smith, zapravo, utjelovljenje prosječnog američkog malog čovjeka, pozitivca). Odustane li od upotrebe mozga i jezika, mjesto u Senatu mu je doživotno zajamčeno. No naivčina Smith – koji je malo bedast ali pošten – ipak brzo prozre njihovu igru pa ga moćni kartel industrijalaca, senatora i medijskih mogula odmah oglašava kao kriminalca koji želi legalizirati građevinsko zemljište izviđačkog kampa, kako bi na njemu zaradio. To je, recimo,  ono što je Veljko Ostojić uradio u Istri. S tim izgovorom ga hoće baciti van iz Senata, no Smith se upušta u borbu i – pobjeđuje.

Koje su pouke ovoga filma za hrvatsko tržište? Pod jedan: Damir Krstičević je bio ne samo iskren, nego i u pravu. Hrvatska za koju se borio je ova Hrvatska – ona je demokratska i upravo fatalno nalik na Ameriku protiv koje se bori Mr. Smith. To je zemlja moćnih kartela, u kojoj su zastupnici marionete na kratkim uzicama krupnog kapitala. Pod dva: u Americi se ipak netko bori protiv izdaje duha zakona. U jednom slučaju to je James Stewart, križanac Hugh Grantha  i Dejana Kršića, štrkljasti Don Quijote, oboružan samo idealizmom provincijalca sa srednjeg Zapada, drugi put je to Gary Cooper, naoružan  revolverom, spravom do koje su ljudi bili nejednaki, ali ju je Samuel Colt izmislio te ih nanovo izjednačio. Pod tri: gore ili dolje, s pištoljem ili bez, u Americi se uvijek nađe neki pojedinac koji brani ideju zakonitosti kao takve, koji ustaje protiv ciničnog sustava, ali kod nas ih baš i nema – svi na kraju nešto jame, uzmu privilegiranu mirovinu ili naprave neku drugu svinjariju. Važno je od kakvog su materijala istesani ti obični, prosječni građani. Kod nas ih je najbolje opisao Branko Ćopić – „znam ja nas, jebo ti nas…“.

Dnevnik HTV/Nova TV

Pod koncertom zvižduka, Zoran Milanović održao je najbolji govor u zadnjih pola godine. Nije se smeo, postavio se dostojanstveno, nije izbacivao poslovične retoričke dijatribe, a onda se dan kasnije neki genij u MUP-u sjetio privoditi zviždača, iako bi čovjeku trebalo poslati zubara i stručnjaka za alkoholnu detosikaciju, a ne policajca. Idiotizam ovog poteza takav je da upućuje na sumnju kako su ga naručili isti oni koji su doveli zviždače. Ni jedna televizijska kamera – osim, čini se, policijskih – nije nam iz Knina prikazala sliku ljudi koji su zviždali, niti ih je tko pitao zašto zvižde, iako je bilo jasno da je riječ o vrlo neobičnom prosvjedu i nejasnim motivima. Valjda su novinari i kamermani spavali na plus 40. Dan kasnije, Nova TV ubacuje u program reakciju Vlade na hapšenja – „mi ne podržavamo taj potez“ – ali Dnevnik HTV-a ne stiže, njima se poslovično ne žuri…

Valja primijetiti da policija za ovo, kako bi Tuđman rekao, zlopašno zlosilje, na našu tešku žalost ima uporište u zakonu. Vrijeđanje državnih službenika sad je delikt. Zakon predviđa i kazneno djelo sramoćenja – to je kad se o nekom govori istina koja može biti sramotna. Za kazneno djelu „uvrede veličanstva“ (njemački: Majestätsbeleidigung) u Tajlandu je, recimo, predviđena kazna od tri do 15 godina zatvora. Kako je ove represivne zakone, čija je tendencija totalitarna, izglasala lijeva koalicija, a mozak je bio Ranko Ostojić, opravdano je sumnjati da su im nametnuti iz središta koje novu Evropu osmišljava kao jedan veliki korporativni poligon, u kojemu će građani postojati na skoro feudalni način, kao proizvođači bez sindikata, potrošači bez alternative i građani bez prava. U tom ludilu ima suviše smišljene represije, da bi bilo slučajno…

Pervanov Dnevnik

Dnevnik Željka Pervana jedina je nova  emisija u ljetnim shemama naših televizija, koje se standardno popunjavaju reprizama. No jedina mu je mana to da nalikuje na reprizu. Pervan voli citirati klasike, naročito sebe sama, i to nikad nije sasvim loše jer je čovjek duhovit, ali se vidi da je Dnevnik nastao bez velikog entuzijazma, novca i inspiracije. I uz te boljke,  bolji je od sedam osmina domaće humorističke produkcije, pa je nejasno zašto ga je uredništvo RTL-a smjestilo na kraj svijeta: u 23 sata i 15 minuta, na RTL 2. Emisija je ipak zaslužila bolji termin, ovako će pokopati nešto što bi se moglo i razvijati. No živi bili pa gledali.

Seasick Steve svira više za specijalističke blues-postaje, nego za top liste

Evo u vrijeme putovanja i buntovništva, koje se uglavnom odvija samo u glavama izvođača, jednog lika koji je zbilja derao đonove na cesti i spavao ispod mostova. Steven Gene Wold rodio se 1941. i zarana počeo sa svirkom. Njegov otac svirao je boogie-woogie, tako da je Steven imao od koga učiti, no predaja raspreda drugačiju priču: prvi Stevenovi svirački koraci bili su drhturavi, nesigurni, što je anegdota koja prati i najslavnijeg od svih bluzera, Roberta Johnsona: isprva se ni po čemu nije razlikovao od drugih, a onda se, nakon samo nekoliko mjeseci, vratio i bio najbolji. Uostalom, slično pričaju i za Boba Dylana: prvo nije imao pojma, a onda je posudio kolekciju ploča koju nikada nije vratio i za malo vremena nadrastao sve svirače folka.

Steven je svirao gitaru i skitao, ali i kao skitač bio je „drugačiji“: nije ga držalo mjesto, tako da je putovao Sjedinjenim Državama i zapošljavao se kao šljakerski svaštar koji u slobodno vrijeme svira gitaru. Tako je upoznao Janis Joplin i Joni Mitchell, do kojih su ga odveli njegovi svirački drugari s ulice. Od toga nije pravio zvjezdani spomenar, dapače, radi se o frajeru koji nikada nije izgubio doticaj s tlom, pa je za reklamirano prijateljstvo s čuvenim pjevačicama rekao da je plod rada reklamnih agenata, i da su jedni drugima uzvraćali pozdrav, ali i da se radilo o šezdesetima, kada bi bilo posve prirodno da se uzajamno pozdrave vanzemaljac i zemljanin, bez neke specijalne pompe. Steven je relativno kasno počeo objavljivati albume, tek 2001., a tada je imao šezdeset godina. Prije toga je nekoliko desetljeća radio kao studijski glazbenik koji se nije lišio navade čestog mijenjanja adresa, tako da je živio u Danskoj, Londonu, Parizu… Gdje god bi ga noge odvukle.

Blues koji svira svakako je autentičniji od, recimo, The Black Keys, što ne znači i da je bolji: Seasick Steve svira više za specijalističke blues-postaje, nego za top liste. NME mu je za ovaj album od mogućih deset dao ocjenu tri, s čime se nije lako složiti. Zašto? Možda ponajviše stoga jer na albumu „Hubcap Music“ nema prenemaganja i foliranja (ma kako talentirano bilo) koje resi albume, primjerice, Jacka Whitea koji se na albumima pravi toliko pametan da bi mu jednom mogla eksplodirati glava. Što, ponavljam, ne znači da je loš autor. Ali nikada neće biti Seasick Steve iz istog razloga iz kojega Jack Kerouac nije mogao postati Jack London. „Uspomene skitnice“ ultimativno su književno djelo za koje su idealan soundtrack albumi Seasick Stevea, on nije imao tetku koja bi mu slala pare kada zapne na putu. On je sirov, neispoliran, gotovo seljački jedar u svojem bluziranju. Ne namješta se, ne modira, gotovo pa je bolno staromodan i „prevaziđen“ autor u čijem se notovlju čuju i „The Band“ i Charley Patton, a povremeno se s obje noge spusti u country, kao u „Purple Shadows“, i to tako da vam je teško povjerovati kako se radi o istom čovjeku iz pjesme prije, u kojoj je narogušen i žestok.

Na albumu se izmjenjuju pjesme koje svira sam s pjesmama gdje mu podršku daje grupa u kojoj je na basu John Paul Jones iz Zeppelina. A pjesme su takve da ih je začuđujuće teško razlikovati, jer su i ove s bendom „ogoljene“, svedene na kost. Tako da album zvuči baš kako treba, imate osjećaj da ste ušli u muzej i gledate skelet davno preminule životinje. Seasick Steve vas vodi po muzeju i polagano podučava. Ostacima kostura životinje s „Hubcap Music“ ime je blues.

Osamdesetih i ranih devedesetih Neil Jordan bio je jedan od prvaka tada prilično potentne britanske kinematografije, čiju su jezgru pored njega činili Stephen Frears i u Ameriku vrlo brzo „odbjegli“ Mike Figgis, po rubovima zanimljivo eksperimentirali Derek Jarman i Peter Greenaway, dok se u drugom planu polako uspinjao budući klasik Mike Leigh. Jordan se istaknuo osebujnim ljubavnim relacijama koje je tematizirao u svojim ključnim filmovima: u adaptaciji priča Angele Carter „Vučja družina“ (1984) erotski je povezao djevojku koja postaje nalik Crvenkapici i čovjeka-vuka (iliti vukodlaka), u „Mona Lisi“ (1986) neuglednog bijelog gangstera s elitnom crnom prostitutkom zaljubljenom u mlađu kolegicu bjelkinju, u „Čudu“ (1991) mladića i njegovu vlastitu majku, a u „Plačljivoj igri“ (1992) pripadnika IRA-e i ženu u tijelu muškarca. U svakom od tih odnosa jedan član para nije bio svjestan da drugi krije kapitalnu tajnu, no kad je sazna, nakon početnog šoka, ne može izbrisati ono što se u međuvremenu razvilo – vlastite intenzivne emocije prema „neprikladnom“ objektu erotske čežnje.

Niz se nastavio u najpoznatijem autorovom hollywoodskom angažmanu, adaptaciji romana Anne Rice „Intervju s vampirom“ (1994), gdje se koketiralo s homoerotikom i pedofilijom, a poslije te skupe produkcije Jordan je do kraja desetljeća u okviru britanske kinematografije realizirao još dva bitna filma: adaptaciju groteskno-brutalnog romana Pata McCabea „Mali mesar“, te „Kraj ljubavne priče“, novu prilagodbu romana Grahama Greena koja je istovremeno u sjećanje snažno dozivala klasik Davida Leana „Kratak susret“ iz 1945. U novom tisućljeću ugledni sineast počeo je gubiti dah, pa je zapravo još samo jednom, američkom produkcijom „Neustrašiva“ (2007) s Jodie Foster kao ženom koja od radijske voditeljice postaje odlučna osvetnica, izazvao veliku pažnju, iako taj film kvalitativno nije iskakao od ostalih njegovih osrednjih do solidnih, u suštini irelevantnih radova iz nultih godina. U tom smislu ništa se nije promijenilo ni s „Byzantiumom“.

Prilagodba kazališnog komada Moire Buffini, „Byzantium“ je, nakon „Vučje družine“ i „Intervjua s vampirom“, treće Jordanovo okušavanje u, nazovimo ga tako, vampirsko-vukodlačkom odvjetku žanra fantastičnog horora. U središtu priče dvije su vampirice, energična seksi majka koja se bavi prostitucijom i striptizom (Gemma Arterton) i senzibilno-melankolična kći tinejdžerica (Saoirse Ronan) koja se teško miri sa svojom vampirskom prirodom koja podrazumijeva ubijanje ljudi da bi se preživjelo, te ima potrebu da barem krvno bolesnom (leukemija) mladiću (Caleb Landry Jones), s kojim se zbližila, otkrije svoju vampirsku tajnu. Najzanimljiviji sastojak filma jest njegova feminističko-klasna nota: žene uopće, a kamoli neplemenitog roda i niskog društvenog statusa poput protagonistica, nisu smjele postati vampirima, jer pravo odabira u taj uzvišeni „položaj“ čuva nekakva muškošovinistička organizacija od koje buntovna majka bježi, odnosno odlučno joj se suprotstavlja kad nema drugog izbora.

Kritika patrijarhata i afirmacija nježnih muškaraca kao saveznika žena (niže klase) simpatična je idejna nota „Byzantiuma“, kojem se u prilog može navesti i atmosferično ambijentiranje u sumorno primorsko mjesto, no pravog materijala u filmu nema – priča i motivi uglavnom su slabo zanimljivi, ritam je monoton, a trenuci povišene stilizacije banalni. Konačni saldo pokazuje da je riječ o solidnom, no gotovo posve beskrvnom ostvarenju, usprkos (doslovno) hektolitrima u njemu prolivene krvi.

Što je to Pozzo Franz?

Pozzo Franz je umjetnička inicijativa koja se realizira pod kišobranom Polygona – Centra za istraživanja i razvoj projekata u kulturi. To je moja osobna priča u kojoj ja kao umjetnica odlučujem postati povremena stanovnica istarskog mjesta Krapna i živjeti zajedno s tamošnjim ljudima koji su sada moja proširena obitelj. Utoliko je Pozzo Franz umjetnički čin, a ne projekt koji podrazumjeva neku agendu. Radi se o zauzimanju pozicije i iskazivanju podrške stanovnicima Krapna kroz široku frontu djelovanja. Zato Pozzo Franz nema vremensko trajanje ili neku glavnu akciju. To je naprosto život i komunikacija za koju ne znam u kojem će se smjeru razvijati.

Što znači Pozzo Franz?

Pozzo Franz lokalni je toponim kojem je značenje uglavnom zaboravljeno i živi samo još u rječniku lokalnog stanovništva. Nekada je Pozzo Franz bilo ime ulaza u okno Franz, nazvano u čast cara Franje Josipa. U Krapnu se, naime, nalazilo prvo okno prvog rudnika ugljena u Istri, a u tome je mjestu i ishodište istarskog rudarstva. Najstariji izgrađeni objekti datiraju iz vremena Austro-Ugarske, iako raniji trag o koncesiji tamošnjih rudnika postoji i iz 1626. godine, to jest razdoblja Mletačke Republike. Ta industria prima odredila je čitav taj prostor koji počiva na nizu specifičnosti i povijesnih okolnosti koje su se manifestirale ponajviše u konstantnoj izmjeni granica, vlasnika, politika, koncesionara. Proizvodnja je posustajala već u 1960-ima, počela se gasiti u 1980-ima, a politika je presudila i zadnje okno rudnika na području Labinštine potopljeno je 1999. godine. Zvalo se Tupljak. Danas je čitavo mjesto zapušteno i zaboravljeno, a ljudi koji tamo žive živi su svjedoci jednog velikog razdoblja. Sad je sve to samo ostatak nečega što bi moglo biti, ali nije, industrijsko nasljeđe.

Brisanje memorije

Nekadašnja rudarska povijest današnji je kulturni i turistički kapital koji je potpuno neiskorišten?

Da, s jedne strane ekonomski europski trend bio je da se rudnici zatvaraju, ali ovakav nedostatak vizije korištenja kulturnog kapitala koji je proizišao iz nekoliko stoljeća rudarenja je fascinantan. Mi ovdje govorimo o oko 400 godina povijesti i vremenu u kojem se iskopalo 30 katova ispod zemlje – tzv. horizonti. Četiri su grada povezana podzemnim tunelima (Labin, Raša, Rabac i Plomin), a procjenjuje se da je u tom dugom razdoblju iskopano 40 milijuna tona ugljena. Ishlapila je činjenica da je tvornica Prvomajska, koja se nalazi u obližnjoj Raši, proizvodila 20.000 strojnih alata na godinu, a danas je ta opljačkana ruševina izuzetne arhitektonske vrijednosti poligon za off-road motociklističke utrke. Istra nije bila direktno zahvaćena ratom 90-ih, ali ovo je svakako dio te hrvatske ratne, tranzicijske priče. U kontekstu inicijative, zanima me i taj proces „brisanja“ određenog segmenta kolektivne memorije, a koji je podrazumijevao metode pljačkanja i uništavanja pokretne i nepokretne imovine, a time i vizura sjećanja živih ljudi. Tek unazad nekoliko godina stvari su se počele mijenjati i to selektivno, ali ljudi još uvijek nisu ni na koji način zaštićeni. Krapan, naravno, nije jedini takav slučaj.

Kakva je danas struktura stanovništva Krapna?

Krapan, ali i obližnja i poznatija Raša – najmlađi grad u Istri, su sredine koje su nakon Drugog svjetskog rata naseljavane od nule. S obzirom na rudnike, taj prostor bio je oduvijek Eldorado za zapošljavanje, bez obzira na ekonomske, političke, vojne i druge strukture koje su se smjenjivale. Nisam radila demografsko mapiranje, ali Krapan je autentičan i u tom smislu jer u toj maloj sredini žive gotovo svi narodi i narodnosti bivše Jugoslavije. Tako u većem broju ima Albanaca, Bosanaca, Srba, Crnogoraca i drugih.

Došli su „trbuhom za kruhom“ jer je ta vrsta ekonomske mobilnosti među rudarima bila uobičajena. Postojala je potreba i ljudi su se tu naselili, zasnovali obitelji i ostali, danas već i četvrtu generaciju. Napomenuti treba da nije riječ samo o rudarima, već se radi o svim profilima zanimanja specifičnima za ovu vrstu industrije, uključujući i visokoobrazovani kadar.

Postali smo nezaobilazni

Osobitost mjesta je i to da neki od stanovnika zapravo skvotiraju?

Pozzo Franz ima i svoju fizičku adresu, a to je Krapan 42, međutim, postoji ta tranzicijska „kvaka 22“. Osamdesetih godina stanarima je obećano da će se za njih graditi nove zgrade, a te postojeće će se srušiti. U tom procesu ove postojeće u kojima su živjeli amortizacijski su se otpisale kao neadekvatne za život, ali umjesto novih zgrada dogodio se kolaps države, a stanovnici Krapna i nadalje žive u svojim otpisanim zgradama bez važećih stanarskih ugovora. Zgrada Krapan 42 broji 13 obitelji.

Koje aktivnosti provodite u mjestu?

Pozzo Franz je do sada bio dijelom obilježavanja Svjetskog dana migranata u suradnji s International Migrant Movement, umjetničkom organizacijom sa sjedištem u New Yorku. Bit će predstavljen i u okviru europskog projekta Ariande i europskog klastera „Rudnici kulture“. Za sada tamošnje umjetničke akcije provodim u suradnji s kolegom iz Francuske, Ludovicom Nobileauom, s kojim sam surađivala i ranije na projektima koji su uključivali direktan rad s ljudima. Sve produciramo sami, na lokaciji i u uvjetima koje zateknemo. Mještani Karpna su nam suorganizatori i suumjetnici. Do sada su nam podršku iskazali Ministarstvo kulture RH i Francuski institut iz Zagreba, a neke od ideja željeli bismo razviti u suradnji s Labin Art Expressom i Platformom 9,81 – Institutom za istraživanja u arhitekturi.

Dio priče je i pokušaj uspostavljanja trga. Naime, kako nismo imali gdje biti onda smo stavili stol i stolice na najširi prostor ispred posljednje zgrade u mjestu i proglasili ured otvoren za javnost kako bi regrutirali umjetnike. Radi se o lokaciji na kojoj se djeca igraju, parkiraju se auti, prolazi poštar i svi stanari. Dakle, mjesto na kojem nas, zapravo, nije bilo moguće zaobići. Tamošnji zid je imao i potencijal projekcijskog platna, pa je pretvoren u prvo krapansko kino. Stvar je započela kao privremeni ured, ali smo već na otvorenju prve projekcije proglasili i trg Pozzo Franz. Sada treba vremena da se bezimeni prostor osvijesti kao trg na kojem će se okupljati zajednica.

Lana Cavar je grafička dizajnerica koja je u suradnji s dvjema američkim kolegicama, Danielle Aubert i Natashom Chandani, nedavno objavila arhitektonsku publikaciju „Thanks for the View, Mr. Mies“, u izdanju Metropolis Books / D.A.P. iz New Yorka. Knjiga se bavi stambenim kompleksom Lafayette Park u Detroitu, koji potpisuje jedan od velikana arhitekture 20. stoljeća Ludwig Mies van der Rhoe. Nakon američke promocije ovog po mnogočemu originalnog rada, koji je u međuvremenu postao i bestseller, Cavar je u suradnji s kolegicom Narcisom Vukojević predstavila izložbu pod nazivom Iskopavanja 2, na posljednjem Danu D. Izložba tematizira vizualna identitetska obilježja ovdašnjih, uglavnom proizvodnih, firmi. Riječ je o izboru više od dvije stotine zaštitnih znakova rekonstruiranih prema izvornim predlošcima pronađenima u različitim arhivskim materijalima.

Jedna ste od tri autorice knjige „Thanks for the View, mr. Mies“, o životu u kućama koje je projektirao glasoviti američki arhitekt Mies van der Rohe. Kako je došlo do ideje i do potrebe za stvaranjem takve knjige?

Nekoliko je, uglavnom, slučajnih razloga zbog kojih je nastala ova knjiga. Danielle, Natasha i ja srele smo se za vrijeme poslijediplomskog studija. Sve tri smo imale iskustvo nomadskog života – pri tome ne mislim na selidbe već seobe, migracije s kontinenta na kontinent. Često smo vodile razgovore o tome koliko neko mjesto uvjetuje (dizajnersko) ponašanje, koliko je kontekst određujući i bitan. Nakon što smo završile školu željele smo na nečemu raditi zajedno, razmišljale smo o projektu koji bi bio alternativa konvencionalnoj praksi grafičkog dizajna koja uključuje naručitelja. I ne samo zbog slobode stvaranja, već i zato jer nam se činilo da imamo dosta toga za reći. Kada se Danielle odselila u Detroit, prvi puta smo čule za Lafayette Park. Nakon malo istraživanja shvatile smo da je to najveće i najmanje publicirano djelo Mies van der Rhoea. Učinilo nam se da bi možda bilo zanimljivo ispričati priču o njemu, jer je po mnogo čemu izuzetno, te se ne uklapa u očekivane naracije o Detroitu, dizajnu, socijalnom stanovanju ili pak modernizmu. Mi smo grafičke dizajnerice, pa nas prije svega zanima pitanje reprezentacije „nečega“, u ovom slučaju arhitekture. Činilo nam se da tu ima dosta prostora za pomake, jer tipologija arhitektonske ili dizajnerske publikacije je prilično nepristupačna i određena. Mi smo željele napraviti drugačiju, pristupačniju knjigu.

Obrt prije kritike

Penetracija dizajna u arhitekturu, dizajnera u arhitekturu, uvijek nailazi ne sumnje i arhitekata i javnosti. Jeste li morali raskrstiti sa strahom prije nego što ste se odlučili baciti u tu poprilično rigidnu struku?

Arhitektura zaista je protagonist našeg projekta, međutim, njome smo se, u onom klasičnom smislu, zapravo malo bavile, pa se nismo previše grizle time da li se pačamo u tuđa posla. Najvećim djelom su nas zanimali ljudi i život u „ultimativnom“ dizajnu. Mies je zato idealan okvir, jer na neki je način opće mjesto, pa smo mogle otići korak dalje, i ne analizirati samu arhitekturu, već njene posljedice. No ipak, i same smo često diskutirale zašto nismo izabrale temu kojom u potpunosti vladamo i koju bi bilo jednostavnije savladati, nešto iz domene grafičkog dizajna. Odahnule smo kad smo shvatile da je naš projekt, nepobitno i projekt o grafičkom dizajnu, odnosno dizajnu općenito, jer način na koji govorimo o stvarima proizlazi direktno iz diskursa dizajnerica praktičarki. Osim toga, pozicija autsajdera uvijek donosi svojevrsnu svježinu. Na neki smo način računale s tim.

Vaš interes je i arhiviranje i zagovaranje „old school“ dizajna, a to je potvrdio projekt s Narcisom Vukojević – Iskopavanja: Sudi knjigu po koricama.

Taj, kako kažeš „old-school“, dizajn uglavnom je inspiracija kod stvaranja nečeg posve suvremenog. Točno je da me gotovo jednako koliko i dizajniranje, zanima i „iskopavanje“, odnosno arheologija dizajna. Međutim, ne bih rekla da zagovaram „stari dizajn“, ili da je interes za staro tu zbog nostalgije. Kad s kolegicom Narcisom Vukojević iskopavam Hrvatski dizajn, motivira me nedostatak kolektivne memorije o recentnoj povijesti dizajna, i tek parcijalno poznavanje konteksta u kojemu i sama stvaram. Bilo da se radi o mojoj generaciji dizajnera, koja je bila mlada prije petnaestak godina, ili dizajnerima koji su u formativnim godinama danas, kontinuitet nam nikada nije ponuđen kao opcija, toliko je toga dobrog ostalo negdje preskočeno. Čini mi se da je to jedan od razloga zbog kojih se mnogi mladi dizajneri imaju potrebu osloniti na nešto drugo, poput trendova, jer drugog okvira za stvaranje naprosto nemaju. Ako iz nikakvog drugog, onda zbog autorskog razloga, Narcisi i meni se činilo da je tu situaciju važno makar malo popraviti.

U Detroitu, zajedno sa kolegicom Danielle Aubert, također kopam. Kontekst postindustrijalističkog grada i kopanje po njemu pomaže nam da se odmaknemo od paradigme grafičkog dizajnera, i redefiniramo našu ulogu u suvremenom društvu. Tu se puno više bavimo industrijskom baštinom, pa iz reciklažnih dvorišta spašavamo neoštećene papire i od njih proizvodimo bilježnice ili pak koristimo stare printere iz napuštenih ureda kao osnovno produkcijsko sredstvo… Od mladih dizajnera očekujem progresivnost. Gotovo da je neukusno generalizirati, no mogu reći da zabrinjava vidjeti mlade dizajnere koji će se prije smjestiti u domenu obrta i stilistike nego kritičkog mišljenja.

Dizajn nije servis

U dizajnu kao da ste odradili sve – od brendinga za velike kuće u New Yorku do društveno angažiranog dizajna. Vjerujete li da dizajn „mijenja“ svijet?

Iako je možda malo pretjerano očekivati da ćemo dizajnom promijeniti do ove mjere iskvaren svijet, dizajn sigurno jest moćna komunikacijska alatka, nerijetko zlorabljena, pa smo tako postali žrtve estetiziranog društva, u želji za još jednim (lijepim) cipelama, (lijepim) žvakama i tko zna čime sve lijepim, što nam vjerojatno uopće ne treba. No to da je dizajn alatka u rukama konzumentski nastrojenog društva je već vrlo dobro poznata stvar. Bilo bi se dobro češće prisjetiti da bi dizajn mogao biti od koristi kad nam nešto zaista treba, kao kod, na primjer, dizajna knjiga koje često izgledaju kao da ih zapravo nije potrebno čitati.

Kako gledate na suvremeno poimanje autorstva i umjetničkog djelovanja, odnosno kako u dizajnu pomiriti umjetničko stremljenje i želje naručitelja?

Postoje škole izvan Hrvatske koje zastupaju dispoziciju autonomnog dizajnera, no većina ih ipak, uključujući i naše škole, odgaja dizajnere profesionalce. I dok se za prve podrazumijeva da djeluju prema vlastitim načelima, smatram da ni ovi drugi ne bi trebali biti poslušnici naručitelja, a pitanje autorskog ne bi trebalo biti uskraćeno niti u jednom modelu djelovanja. Dizajn bi uvijek trebao biti odgovorna intelektualna disciplina, što ne isključuje naručitelja, nego se s njime ulazi u debatu. Dizajn nikako ne bi trebao biti sveden na servis, iako se to često dešava u profesionalnom dizajnu. Čini mi se da se struka trenutno nalazi na prekretnici, da je potrebno redefiniranje područja djelovanja dizajnera… U povijesti, dizajn se već razdvajao od tiskarstva, slovoslagarstva i likovne umjetnosti. Čini mi se da danas postoji realna potreba razdvajanja pojmova komercijalnog od eksperimentalnog i kritičkog dizajnerskog djelovanja. U posljednjih desetak godina pojavio se pojam tzv. kritičke dizajnerske prakse. Radi se o formalno i konceptualno progresivnom radu dizajnera, koji nije opterećen etabliranim kodovima vizualnog komuniciranja tipičnima za komercijalni dizajn. To bi bila ta naglašena pozicija autora-dizajnera, koju spominjete. Osobno, dizajn mi je u potpunosti nezanimljiv ako nije eksperimentalan i kritički.

Omiljena opcija – ružno

Kako vidite politično u dizajnu i koliko vam je ono važno?

Jako je bitno biti političan. Ako nije političan, dizajn postaje samo dekoracija. Svi elementi dizajna, poput boje, tipografije, fotografije ili kompozicije morali bi proizaći iz nekog stava. U mom procesu, ništa od spomenutog se ne događa slučajno.

A etika?

Sjećam se da smo za vrijeme studija na Yale School of Art negdje 2005. puno razmišljali o etici u dizajnu. U potrazi za odgovarajućom etičkom normom neki od nas čak su posezali za literaturom poput Kanta, Milla i Hobbesa, te slušali kolegij Etika. Naomi Klein priču o zlim korporacijama tada su svi već  i previše puta prežvakali, a ništa se zapravo protiv toga dizajnom nije moglo učiniti, pa nam se činilo da pitanje etičkog u dizajnu treba promišljati iz stvaralačke dispozicije. Na neki način smo se imali potrebu vratiti tvrdim načelima modernizma i reinterpretirati ih. Naime, činilo nam se da formalno diskretniji, manje spektakularan dizajn koji vrijeđa (malo)građansku normu ljepote potencijalno manje potiče konzumerizam te sabotira korporativnu kulturu. Odlučili smo eksperimentirati s rigidnim formalnim rješenjima, izbacivali smo boju, reducirali se na zastarjele tehnike reproduciranja, odbijali bilo kakav oblik „beautifikacije“. Ružno je postalo naša omiljena opcija. Sve je to bio način propitivanja „etične forme“, one koja neće biti u službi društva spektakla. Ovakvo ponašanje unijelo je pomutnju među naše profesore koji nisu bili sigurni kako se nositi sa tom vrstom „antidizajnerskog“ mišljenja… Kasnije, kad sam neke od tih „tehnika“ pokušala primijeniti na projektu serije šampona, koji sam radila za luksuznu tvrtku u New Yorku, umalo sam dobila otkaz. No ovakvo razmišljanje donijelo mi je novog naručitelja – dizajn izložbe za Rei Kawakubo/Comme des Garcions. Dakle, brendovi će u svakom dizajnerskom razmišljanju i estetici pronaći komercijalni interes. Svaka je „etika“ kompatibilna s nekim brendom, i na njoj će uvijek netko kapitalizirati. Ono što zapravo želim reći je da apsolutne etike u našem poslu gotovo i nema, a oni koji joj se nadaju vjerojatno bi prošli bolje da se presele u šumu, te odustanu od bavljenja dizajnom. Iskreno, ni ta mi opcija nije strana…

Ipak, trenutno s Danielle i Natashom, kolegicama iz kolektiva Placement, diskutiram koja bi bila naša sljedeća lokacija. Rad na sljedećoj lokaciji planiramo započeti u ljeto 2013. U Zagrebu, Narcisa Vukojević i ja ulazimo u drugu fazu projekta Iskopavanja, koja se bavi ex-yu brendovima s područja Hrvatske. S Danielle Aubert nastavljam raditi na novim serijama Paper Rehabilitation Projecta, bilježnica nastalih iz neoštećenog papirnog otpada u Detroitu. A imam i nekoliko interesantnih projekata koje radim za naručitelje…

Prije dva mjeseca započeto “curenje informacija” u američkom obavještajnom sustavu dobilo je posljednjih tjedana nekoliko nastavaka: relevantna državna tijela ispunila su formu kako bi se program globalnog nadzora mogao nesmetano nastaviti; zviždač Edward Snowden dobio je u Rusiji privremeni azil pa je američki predsjednik Barack Obama otkazao susret s ruskim kolegom Vladimirom Putinom; Bradley Manning, zviždač koji je Wikileaksu dostavio tajne američke dokumente, osuđen je za kršenje Zakona o špijunaži; a američka Vlada zatvorila je zbog terorističke prijetnje 22 diplomatska predstavništva u zemljama Bliskog istoka i sjeverne Afrike.

Spomenute događaje američki su mediji nazvali događajima “bez presedana”, baš kao i Snowdenovo razotkrivanje razmjera nadzora koji provodi američka Nacionalna sigurnosna agencija (NSA). Američka Vlada upregla je stoga sve snage kako bi nadzor opravdala i dokazala da se on provodi u skladu sa zakonom, pa je upriličeno senatsko saslušanje čelnika obavještajne zajednice, a Ministarstvo pravosuđa nastojalo je dokazati da Vlada američke građane ne prisluškuje bez naloga. U Zastupničkom domu Kongresa organizirano je glasanje o ukidanju spornog programa, ali je propalo tijesnom manjinom od 205 naprema 217 glasova zastupnika.

Istraga Senatskog odbora za pravosuđe također je prošla bez posljedica, iako je predsjednik toga odbora Patrick J. Leahy zatražio da se “program ukine ako ne daje rezultate”, dodavši da mu Vladini dokazi o navodno spriječena 54 teroristička napada “nisu uvjerljivi”. Vlada je uoči sjednice senatorima dala na uvid i klasificirane dokumente koji su trebali dokazati da se sve provodi po zakonu, no upravo u to vrijeme britanski je dnevnik Guardian objavio novu tranšu informacija koje pokazuju da NSA, koristeći se programom XKeyscore, sa 150 svjetskih lokacija neselektivno i bez naloga “usisava” podatke o internetskoj komunikaciji građana svih svjetskih država, pa tako i Amerike.

U vrijeme saslušanja pred senatskim odborom zapodjenulo se i prepucavanje administracije s Kongresom, budući da je Vlada ustvrdila da su članovi toga tijela bili “u potpunosti informirani” o svim programima nadzora, te napomenula da je Kongres 2011. godine ponovno potvrdio Patriotski zakon kojim se taj nadzor regulira. No neki su kongresnici medijima ispričali da sjednice na kojima se o tim pitanjima raspravljalo “nisu bile tipična kongresna saslušanja”, već su ih dužnosnici obavještajne zajednice samo “brifirali”. Također su i odbijali odgovarati na njihova pitanja ukoliko nisu bila u potpunosti konkretna. A ta pitanja nisu mogla biti konkretna, ispričali su kongresnici, jer se za njih nisu mogli dobro pripremiti budući da prilikom čitanja klasificiranih dokumenata nisu smjeli ništa zapisivati niti o njima raspravljati s kolegama.

Istovremeno, predsjednik Obama javio se obećanjem da će se sustav reformirati kako bi se postiglo više transparentnosti, jer “i američki narod, a ne samo predsjednik, treba imati povjerenja u te programe”. Najavio je promjene procedure koju koristi tajni obavještajni sud prilikom davanja naloga za nadzor, zapošljavanje na puno radno vrijeme dužnosnika za građanske slobode i privatnost, te osnivanje radne skupine koja će predsjednika savjetovati “kako uskladiti sigurnost i privatnost”. Na pitanje novinara jesu li najavljene promjene pokazatelj da su optužbe Edwarda Snowdena utemeljene, Obama je odgovorio da se Snowden “trebao obratiti Kongresu”, te da on za njega “nije patriot”.

Dok se u američkim državnim institucijama sanirala šteta izazvana Snowdenovim otkrićima, prošlog tjedna objavljeno je da će on, nakon mjesec dana provedenih na moskovskom aerodromu Šeremetjevo, dobiti u Rusiji jednogodišnji azil. Ruski potez u američkim je političkim krugovima doživljen kao Putinova pljuska Obami, pa su iz Washingtona na predsjednika krenuli pritisci da preispita čitav pristup američkim odnosima s Rusijom. S obzirom da se početkom rujna u Sankt Peterburgu treba održati samit G20, te da je uoči njega bio predviđen i susret Obame i Putina u Moskvi, iz Obaminog ureda javljeno je da do susreta u dvoje ipak neće doći. I tu je napravljen presedan, s obzirom da je Bijela kuća kao jedan od razloga otkazivanja susreta otvoreno navela i “razočaravajuću odluku Rusije da Edwardu Snowdenu dodijeli azil”. No analitičari napominju da za takav susret ni ranije nije bilo naročitog entuzijazma, a to je potvrdila i sama američka administracija, izrazivši u obrazloženju nezadovoljstvo “nedostatkom napretka u bilateralnim odnosima”. Sporna su pitanja proturaketne obrane, kontrole naoružanja, trgovinskih odnosa, globalne sigurnosti, ljudskih prava i civilnog društva. Analitičari napominju i da bi Obamu, da je otišao na susret, opozicija razapela, pa nije ni imao drugog izbora, a on je to onda iskoristio da Putina preko televizijske emisije optuži za “hladnoratovski mentalitet”.

Dva dana nakon ruske odluke o azilu američka je Vlada objavila da privremeno zatvara 22 diplomatska predstavništva, a taj su potez američki mediji također okarakterizirali kao događaj bez presedana, s obzirom da su zatvaranje ambasada, evakuacija “sekundarnog osoblja” i upozorenja američkim putnicima zahvatili praktički cijeli muslimanski svijet. Uzrok svemu bila je američka objava da su njezine špijunske službe presrele telefonsku komunikaciju čak 20 vođa različitih terorističkih organizacija, među kojima i pakistanskog vođe Al Kaide Ajmana Al Zavahirija i vođe Al Kaide na Arapskom poluotoku (AKAP) Nasira Al Vuhajšija. I ovaj razgovor predstavlja svojevrstan presedan, s obzirom da se teroristički napadi dosad nisu dogovarali telefonom. Vođe su, rekle su američke vlasti, planirali “jedan od najozbiljnijih napada protiv američkih i zapadnih interesa nakon 11. rujna”, no nikakvi drugi detalji nisu objavljeni, niti su te tvrdnje poduprte ičim konkretnim. Dapače, američka je administracija odbila pojasniti svojim građanima što to prijeti njihovoj sigurnosti, a šef stožera američke vojske, general Martin Dempsey, rekao je da nisu poznati “ni meta ni lokacija, već samo namjera”. Saxby Chambliss, republikanac u Senatskom obavještajnom odboru, taj je razgovor usporedio s onim “uoči 11. rujna”, dodavši i da se ne zna hoće li u napadu biti korišteni samoubilački pojasevi, ili pak automobili bombe.

Interpol je također izdao globalno sigurnosno upozorenje zbog nekoliko masovnih bjegova iz zatvora u Iraku, Libiji i Pakistanu, zahvaljujući kojima je na slobodi završilo gotovo dvije tisuće militanata. U pakistanskom gradu Lahoreu zatvoren je američki konzulat, no ne zbog prijetnji Al Kaide, već u kontekstu pucnjave u demilitariziranoj zoni u Kašmiru, zbog koje je u glavnom pakistanskom gradu Islamabadu na snazi bilo izvanredno stanje.

Istovremeno, i vlada Jemena poslala je na ulice vojsku i zatvorila sve kopnene i morske putove, a američka CIA u posljednja je dva tjedna tamo izvela pet napada bespilotnim letjelicama, ali po vlastitom priznanju među 30 ubijenih militanata nije likvidirala nijednog važnijeg vođu. Jemenska je vlada objavila da je AKAP planirala akciju koja je uključivala dizanje u zrak naftovoda, preuzimanje kontrole nad naftnim terminalom i kidnapiranje ili ubojstva stranih državljana, sve to u znak odmazde protiv nedavne pogibije jednog od vođa skupine, Saida Alija Al Šihrija, u napadu bespilotnom letjelicom. Prema interpretaciji američkih analitičara, cilj napada trebalo je biti i učvršćivanje Zavahirija kao vođe Al Kaide i centralizacija labavo povezanih skupina, no nezgodno je za američke vlasti što su donedavno tvrdile da su upravo kampanje bespilotnim letjelicama u Pakistanu, Afganistanu i Jemenu Al Kaidu desetkovale.

Sva predstavništva, osim ambasade u jemenskoj Sani i konzulata u Lahoreu, otvorena su nakon tjedan dana, a američki dužnosnici požurili su objaviti da je upravo djelovanje NSA bilo ključno za otkrivanje i sprječavanje tog nespecificiranog napada. Štoviše, čak su i vodeći američki mediji ustvrdili da je tajming planiranog napada bio baš zgodan, s obzirom da je otkriven dva dana nakon davanja azila Snowdenu. New York Times čak je objavio i da je, nakon intervencije iz obavještajne zajednice, pristao zatajiti imena Al Kaidinih vođa čija je komunikacija zabilježena, pa je umjesto njih to učinio portal Daily Beast.

Ovakva vrsta cenzure mogla bi postati uobičajena praksa nakon presude Bradleyju Manningu, američkom vojniku koji je 2010. iz Iraka poslao Wikileaksu 700.000 tajnih američkih dokumenata. Manning je krajem srpnja na vojnom sudu proglašen krivim za 19 od 20 točaka optužnice, uključujući i šest kršenja Zakona o špijunaži. Kazna još nije izrečena, a maksimalno bi mogla iznositi 136 godina zatvora, no pretpostavlja se da će biti manja. Iako se odbacivanje prve točke optužnice, “pomaganje neprijatelju”, na prvu loptu tumači kao dobra vijest za Manninga i sve ostale zviždače, neki analitičari već i sam pokušaj Vlade da curenje podataka okarakterizira kao pomaganje neprijatelju drže zlokobnim, baš kao i činjenicu da je presudom zviždač izjednačen sa špijunom.

U američkim medijima moglo se pročitati da je državno odvjetništvo, obrazlažući optužbu o “pomaganju neprijatelju” izgovaralo rečenice poput: “On je znao, iz svoje obuke, da cijeli svijet uključuje i neprijatelje. Prema vladinom rezoniranju, to je veleizdaja” ili: “On je htio da cijeli svijet, uključujući i Al Kaidu i AKAP, vidi sve što je ugrozio, i znao je da hoće. To je, časni sude, opća zla namjera i to je pomaganje neprijatelju odavanjem informacija”.

Taj Vladin stav otkriva i da Wikileaks nije shvaćen kao medij, već samo kao platforma na kojoj neprijatelji, “kojih SAD ima svugdje, a ne samo u Iraku i Afganistanu”, mogu crpiti informacije, pa se može zaključiti i da Vlada smatra da bilo kakvo otkrivanje informacija predstavlja pomaganje neprijatelju, dok god takav postoji. Analitičari napominju i da je Vlada ranije, u slučajevima kršenja Zakona o špijunaži, morala dokazivati da je optuženi htio napraviti štetu američkim interesima, no u slučaju Manning ta je odredba ignorirana. U sudnici je stoga opstala teza državnog odvjetništva da je davanje informacija medijima isto što i špijunaža, iako Vlada nije dokazala da je Manning surađivao s nekom stranom zemljom, niti da je zbog njegovog ponašanja itko nastradao.

Cijelo janje sto eura, tele 32 kune za kilogram žive vage, peka 250, pijevac 120, a kokoš pola od toga, hladno Karlovačko za 12 kuna, kreveti od 800 do 1500, komplet lovačkog časopisa Dobra kob iz 2002. 20 kuna, polovni touareg 20 tisuća eura, ali moglo bi i za manje… Jedino pravilo koje vrijedi na Benkovačkom sajmu jest ono da pravila nema: sve je na prodaju i oko svega se može dogovoriti, kako i nalažu nepisane regule Sajma koji se svakog 10. u mjesecu priređuje već dulje od stoljeća, danas na nekih šest hektara površine.

Posljednji, održan prošle subote, prvi je u znaku fiskalizacije. Trgovci s kojima smo razgovarali uvjeravali su nas da se po Sajmu motaju trojica inspektora, te da su zbog neizdavanja računa već zatvorili jednu ugostiteljsku radnju, no mi nismo vidjeli ni inspektora ni zatvorene gostionice – baš kao ni račune, koje vam ovdje, bez razlike jeste li zakaparili živu svinju ili na nekom od brojnih štandova „stukli“ kilu pečene janjetine, nitko ne izdaje: „Sutra ćete ga dobit“, bio je najčešći odgovor, s jakom ironijom u glasu, na pitanje može li se dobiti račun i ima li fiskalizacije u Benkovcu. Unatoč velikoj kolovoškoj gužvi, zbog koje smo razdaljinu za koju bi nam inače trebalo pet minuta prolazili gotovo pola sata, iskusniji posjetitelji Sajma u gradu smještenom između Ravnih kotara i Bukovice, uz prometnicu Benkovac-Karin, tvrde da gužve, zapravo, nije bilo.

„Nema švercera, zato je manje ljudi. Uplašili se Linića“, tvrdi Marinko. Kako je onda bilo prije, razmišljamo dok promatramo silne kamione s virovitičkim, koprivničkim, splitskim i šibenskim registracijama iz kojih skviči prasad, bleji janjad i muče telad. I to sve nekako ispod glasa, jer je nesnosnu ljetnu žegu načas prekinuo ljetni pljusak, uzrokujući gadnu sparinu praćenu toplim vjetrom. Malo čega i koga na Benkovačkom sajmu nema, no šećući po velikom bukovičkom platou primjećujemo da nedostaje životinja kojoj ljudi s dalmatinskog krša duguju svoj opstanak u surovom podneblju – nema magaraca. Kažu da je prije nekoliko mjeseci ponuđeno par pulaca, magarčića, koje su prodavali neki Sinjani i to za nemalu cijenu, 600 eura po komadu. Puno je to za vlašku sirotinju, ali kad se uzme u obzir da je magarac na ovim prostorima čest kao čovječja ribica, svaki uloženi euro vrijedi; ne vrati li se kao investicija, vratit će se kao gušt – pogled na tovara, ako ništa drugo, uvijek je oku ugodan! Nailazimo i na cijeli niz „putujućih butika“ s jeftinom robom koja zasigurno nije proizvod obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva iz Sesveta ili Drniša. Iz okolice vijetnamskoga Ho-Ši-Mina, e to bi već mogla biti…

No manje ljudi nije značilo i manji promet u ugostiteljskim objektima: tuklo se po pečenome, ćevapčićima i kotlovini, pa pršutu, kruhu ispod peke, siru, svemu onome po čemu je Benkovac poznat. Uostalom, u tom se gradu odnedavna održava BEEEnkovac, manifestacija čiji osnovni sadržaj nije potrebno posebno tumačiti: ako Srbija ima rakijadu, Benkovac ima svoju janjadu! Svaki dogovoreni posao ovdje se zalijeva rakijom, vinom ili pivom, ovisno o tome tko što voli, i to obilno, pa je već sitno iza deset sati krenula i pjesma – ona prava, tvrda bukovička, u kojoj je tek nešto više tonova nego u zagorskoj gangi, ali je podjednako teško razabrati o čemu, uglavnom veseli šezdesetogodišnjaci, pjevaju…

Gužva nije spriječila raspoloženog konobara Rukavinu da koji trenutak proćaska sa svakim gostom, bez obzira na to hoće li zbog toga promet trpjeti: „Ja, uostalom, nisam konobar, ovim se poslom bavim onako, usput: zapravo sam tenisač“, kaže mlađahni ugostitelj koji je iz Knina potegnuo do Benkovca da zaradi koju kunu prije nego što mu napokon krene ozbiljnija karijera; a ako mu kojim slučajem Wimbledon ostane tek san, poželimo mu barem trijumf na kakvom Knin Openu…

Benkovački sajam središnji je događaj u mjesecu za sve koji se bave poljoprivredom, ne samo u Dalmaciji nego i šire. Ne biti viđen ondje, znači da se dogodilo neko zlo. Legenda kaže da većini starijih Benkovčana kao datum rođenja u matičnim knjigama piše 10. u mjesecu jer bi se očevi tog dana spuštali u grad obaviti važne stvari, pa tako i upisati novorođenče. Po registracijskim tablicama na automobilima i različitim jezicima koje čujemo dade se zaključiti da Sajam zauzima mjesto i na popularnim turističkim rutama. Iako je najviše zadarskih, tu su i posjetitelji iz susjednih županija, ali i velik broj „domaćih turista“ – iz Beograda, Leskovca, Novog Sada… Nekada ovdašnji ljudi, sada su gosti u svom zavičaju. Tu je i velik broj posjetilaca iz Njemačke, Austrije, Slovenije, Nizozemske… No kako procjenjuju naši domaćini, ipak ih je manje od deset tisuća, koliko ih obično bude 10. oktobra, kada se tradicionalno okupi i najviše trgovaca i najviše posjetilaca.

Tuže se i prodavači. „Svi gledaju, al malo ko kupuje. Evo, za janje tražin sto eura, al bi da i za manje da ga neko oće. Vako, sidin cilo vrime i ništa… Prodan li kojeg, držaću da mi je dan bija dobar – kaže nam jedan od njih. Svi se, zapravo, uzdaju u one iz dijaspore koji imaju para a vole domaću spizu: njima nije problem izdvojiti koliko treba, samo da se prisjete okusa djetinjstva. Činjenica je, međutim, da je malo tko otišao sa Sajma praznih ruku. Iz vrećica je izvirivao upleteni češnjak, čaj za smirivanje živaca, omanja satarica ili, vjerovali ili ne, peka iz radionice Proizvodnja-peka.com, iz Plana kod Trogira.

„Ma, to vam je kao droga. Svaki mjesec potegnem dvjesto kilometara i, vjerujte, više izgubim nego što zaradim, ali ne mogu protiv sebe, moram doći. Benkovac je meni kao narkomanu droga – ispričao nam je Mijo koji ovdje godinama prodaje svoje proizvode. Svoju je drogu našao i Miodrag. Dugo je birao među stotinama janjaca, čak je, kaže, nakratko i odustao, misleći se odlučiti za odojka. Na kraju je ipak presudila strast kojoj lokalni ljudi teško odolijevaju, pa je pronašao janjčića prihvatljive dobi i težine, jer neće „šilježe od 35 kila“. No to mu nije bio jedini pazar toga dana: kako ne želi više od pola dana ručno vrtjeti ražanj, investirao je u električni. Cijena – petsto kuna za janje i 650 za ražanj. Nešto više od hiljade ne može biti previše za takav gušt…

Vjerovnici prijavljuju tražbine prema Europapress holdingu

Vjesnik i Slobodna uvučeni u probleme EPH

Medijskoj kompaniji EPH, koja prolazi kroz proces predstečajne nagodbe, ovih dana na naplatu stiže i prolongirani kredit Slobodne Dalmacije, a svoja potraživanja pokušava naplatiti i državna tiskara Vjesnik

Objavom rješenja kojim se otvara redovan postupak predstečajne nagodbe nad tvrtkama Europapress holdinga, Fina je posljednjeg dana srpnja najavila završni čin drame u kojem se tresu temelji medijskog carstva Ninoslava Pavića i u kojoj ključnu ulogu sada preuzimaju vjerovnici – barem oni koji će do kraja kolovoza prijaviti svoje tražbine prema EPH.

No, iako se očekuje da će banke kao najveći vjerovnici donositi najvažnije odluke o sudbini kompanije s ukupno više od 150 milijuna kuna dosad prijavljenih gubitaka, u prijavama tražbina mogli bi se, a neki tvrde i trebali, javiti i neki “igrači” iz najužeg Pavićevog kruga – čak i oni iz njegovog medijskog carstva.

Konkretno – u sjeni urušavanja EPH nezapaženo prolazi najava Glavne skupštine Slobodne Dalmacije zakazane za 23. kolovoza na kojoj bi se trebalo raspravljati o financijskim izvješćima, ali i o raspodjeli 3,15 milijuna kuna dobiti u 2012. Slobodna Dalmacija je 18. kolovoza 2010. dala EPH-ovim tvrtkama EPH Mediji (izdavač Jutarnjeg lista i Globusa) i 4Media EPH zajam težak 36,5 milijuna kuna, s počekom od dvije godine i otplatom do 2020. Prvobitni plan ponešto je izmijenjen te iste godine kada je Slobodna dostavila 26,5 milijuna kuna EPH-u. “Kreativnim” prijebojima to se dugovanje Slobodnoj u 2011. navodno smanjilo, a kasnije se i odgoda prolongirala do 18. kolovoza ove godine, kada već imamo EPH u predstečajnoj nagodbi.

Drugim riječima, novac povučen iz Slobodne Dalmacije i dalje se u financijskim izvješćima knjiži kao zajam dvjema tvrtkama iz sastava EPH, u iznosu od 26,5 milijuna kuna. Koliko je EPH, koji je vlasnik Slobodne Dalmacije, u stanju vratiti zajam možda najbolje pokazuje revizorsko izvješće za EPH Mediju prema kojem preneseni gubici premašuju temeljni kapital te tvrtke za čak 30 milijuna kuna. Zaključak se sam nameće – situacija u kojoj se nalazi EPH mogla bi se prilično nepovoljno odraziti i na Slobodnu Dalmaciju.

Također, i nekadašnja najmoćnija izdavačka kuća Vjesnik, koja je sada spala na to da bude samo državna tiskara, nedavno je zaoštrila svoj odnos prema EPH. Kako saznajemo, nedavno je zbog dospjelih potraživanja od oko 2,5 milijuna kuna Vjesnik “sjeo” zadužnicom na račune EPH ne bi li pravovremeno počeo utjerivati dugove za tiskanje novina tog izdavača, koji se već procjenjuju na oko 10 milijuna kuna. Uglavnom, i državni Vjesnik uvučen je u duboke financijske probleme Pavićeva medijskog carstva.

Miroslav Edvin Habek

Oluja i traktori

U histeriji oko oluje pojedinci su upalili traktore – glasio je komentar učesnika foruma jednog od bezbrojnih portala, koji zapravo nema veze s vojnom operacijom iz 1995. i njenom godišnjicom, ali ima s dva aktualna događaja u društvu.

Ove godine obilježavanje “Oluje”, sa slavljem s jedne i tugovanjem s druge strane, proteklo je bez većih prepucavanja, ne računajući, dakako, zviždanje premijeru Zoranu Milanoviću i najavu bivšeg krajinskog diverzanta Željka Vukelića da će u Žirovcu kraj Dvora održati parastos i podići spomen ploču srpskim žrtvama.

Čak se veća rasprava podigla oko oluje, ovaj puta prirodne pojave koja je zaobišla Zagreb, iako je u medijima najavljivana kao armagedon koji će pretvoriti u paramparčad sve stakleno i skršiti sav vozni park u gradu. Upozorenje o mogućoj pojavi vjetra i tuče, koje je rutinski dao Državni hidrometeorološki zavod, mediji su u nedostatku bolje priče napuhali u najavu kataklizme, zanemarujući činjenicu da su lokalna ljetna nevremena upravo ono što im ime kaže – lokalna, pa tako i nepredvidiva s punom preciznošću. Ponesen medijskom histerijom, šef zagrebačkog ureda za izvanredne situacije Pavle Kalinić dogovorio je s upravama javnih garaža besplatan smještaj vozila za pretpostavljeno vrijeme trajanja oluje, a oni vozači koji se nisu u njih stigli uvući parkirali su pod mostove, podvožnjake i druge natkrivene površine.

A što se tiče paljenja traktora, nije se ni tu radilo o odlasku hrvatskih Srba u operaciji “Oluja” već o protestu malog dijela seljaka, odnosno o još jednoj blokadi putova traktorima radi isplate državnih poticaja. Traži se 450 miliona kuna nakon što su za ovu godinu već isplaćene 2,4 milijarde kuna poticaja, a uz to se zahtijeva i administrativno određenje otkupne cijene pšenice, povećanjem sa sadašnjih 1,05 na 1,35 kuna. Što se tiče ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine i ministra financija Slavka Linića, ova traktorijada neće proći, državna kasa je prazna.

Nenad Jovanović

Kratko & jasno

Monica Macovei, rumunjska aktivistica i europarlamentarka

Kod Stoice rade političke veze

PU rumunjskim medijima se piše o prodaji HŽ Carga kao da je riječ o gotovoj stvari. No tako se pisalo i da je Stoica kupio jednu bugarsku firmu, pa se na kraju pokazalo da nije

Rumunjski poduzetnik Gruia Stoica želi kupiti HŽ Cargo. Treba li Hrvatska pregovarati s njegovom kompanijom Grampet s obzirom na to da je protiv njega pokrenuta istraga zbog privatizacije u Rumunjskoj?

Prema pisanju rumunjskih medija on je pod istragom zbog jedne starije privatizacije, a nije još potpisao ugovor za privatizaciju CFR Marfa, koja se trenutno prodaje. Zanimljivo, u rumunjskim medijima se piše o prodaji HŽ Carga kao da je riječ o gotovoj stvari. No tako se pisalo i o tome da je kupio jednu bugarsku firmu, pa se na kraju pokazalo da ipak nije.

Kakav je Stoica poduzetnik?

Iz perspektive medija koji su istraživali i druge privatizacije koje je radio i biznise kojima se bavi, poput Grampeta, on je sličan nekim drugima. Naime, dosta su česti slučajevi da privatna kompanija putem političkih veza dovede do bankrota glavnog konkurenta u državnom vlasništvu.

Kako je to moguće?

Za mene, glavni problem privatizacija tvrtki u Rumunjskoj je stalno mijenjanje pravila za privatizaciju, i sada CFR ima više od 100 milijuna eura duga prema državnim firmama. Investitori taj dug ne žele i traže od države da ga preuzme, što ona i čini, a time se mijenjaju pravila. Sumnjali smo da je od početka igra bila takva da Vlada takvim investitorima ide na ruku. Radi se o zloporabi položaja političara.

Iznimno ste kritični prema hrvatskom tzv. Lexu Perković?

To je prije svega pitanje iskrenosti i pristojnosti. Zakon je promijenjen dva dana prije primanja Hrvatske u EU, čime su prekršena pravila suradnje. Za nas u Europarlamentu to je pokušaj osiguranja imuniteta za hrvatske građane koji su prije određenog datuma činili zločine na području država članica EU, a i gospođa Vivianne Redding, povjerenica za pravosuđe, bila je iznimno kritična prema tom potezu Hrvatske.

Što Hrvatska sada može očekivati?

Nijemci su u Europarlamentu bili jako glasni, mnogi će zastupnici slati pisma Europskoj komisiji. Ako ne budemo zadovoljni njenim reakcijama, reagirati ćemo javno. Ali očekujemo da Hrvatska taj zakon izmijeni prije nego što posegnemo za drugim oblicima djelovanja.

Josip Jagić

Braniteljska populacija ponovo će se okoristiti prodajom državnih tvrtki

Register sedam posto

One koji su na transakcijama uzimali proviziju obično se nazivalo “Mister 10 posto”. Ovdje je riječ o proviziji od tek sedam posto, no umjesto jednog mistera, tu ih je cijeli Registar

Dok danas dobar dio javnosti ponovo zazire od privatizacije, jedan od mnogobrojnih talenata Ive Sanadera očitovao se u tome što je prodaju državnih dionica znao pretvoriti u općenarodno veselje, tempirano pred parlamentarne izbore. Tako je dionice Ine i HT-a Sanaderova Vlada najprije uz popust prodala narodu, da bi ih ovaj uz određenu zaradu preprodao ciljanom investitoru.

Za to suučesništvo u rasprodaji državne imovine jedna je kategorija populacije bila potplaćena dvaput: osnovan je još i poseban Fond hrvatskih branitelja u koji je preneseno po sedam posto dionica dviju kompanija. Tu ideju, da branitelji uzimaju postotak od privatizacije, nije, međutim, smislio Sanader. Vlada Ivice Račana, u kojoj je potpredsjednik bio sadašnji ministar financija Slavko Linić, ugradila je sedampostotni “zub” za branitelje još u Zakon o privatizaciji Ine iz 2002., koji je Sanaderova Vlada samo dosljedno provela, pa izvrsnu zamisao primijenila i u slučaju HT-a.

Danas, kada prodaje Hrvatsku poštansku banku i Croatia osiguranje, Vlada ni ne pomišlja da dionice preprodaje preko građana jer su sredstva ionako namijenjena krpanju proračuna u kojem nema dovoljno novca za sve kategorije korisnika. No pokazalo se da je puno veći problem zaobići branitelje, čije su udruge burno reagirale na Vladine najave da će njihov fond ovog puta ostati uskraćen.

Kako se moglo pročitati u medijima, ministar Linić nipošto mu ne želi dati dionice, optužujući Fond da je darovane dionice Ine prodao mađarskom MOL-u, zbog čega je ovaj u Ini pretekao vlasnički udio Vlade. Uza sve Sanaderove manipulacije ta je optužba prilično deplasirana znamo li da je SDP 2002. donio spomenuti zakon po kojem je Vlada u konačnici trebala potpuno ostati bez Ine, što Linić, naravno, prešućuje. Umjesto dodjele dionica Fondu u Vladi Zorana Milanovića dosjetili su se rješenju po kojem bi sedampostotni braniteljski “zub” od privatizacije – oko 140 milijuna kuna – bio usmjeren na stipendiranje djece branitelja. Vladi to više odgovara naprosto zato što bi takvo stipendiranje rastegnula na desetak godina umjesto da se proračun odmah odrekne cjelokupne svote u korist Fonda.

“Tih 140 milijuna kuna dat ćemo za školovanje djece poginulih branitelja. Bolje je to nego da svaki branitelj dobije 100 ili 200 kuna”, objasnio je ministar branitelja Predrag Matić, što je, naravno, izazvalo oštre reakcije braniteljskih udruga i HDZ-ovih kreatora takve politike kupovanja branitelja, koji su upozorili da će Fond branitelja propasti ne bude li stalnog priljeva od privatizacije.

Zašto će propasti? Zato što je dosad više od 60 posto branitelja zatražilo da utrži svoje udjele u Fondu, koji je spao na 1,13 milijardi kuna imovine. Kada do takvih isplata dođe Fond će, voljom samih branitelja, biti likvidiran.

Milanovićeva Vlada očigledno ide prema napuštanju tog modela kupovanja braniteljske populacije, iako od samog kupovanja ne odustaje. Nije joj, primjerice, palo na pamet da im u potpunosti uskrati novce od privatizacije kada je proračun, iz kojeg ionako vuku ostale svoje mnogobrojne povlastice, već toliko ugrožen. Ministar branitelja objasnio je da se njegovom ministarstvu javilo 12.500 djece branitelja za stipendiranje.

“Nismo imali dovoljno sredstava, pa smo morali raditi kriterije poput prosjeka ocjena”, požalio se ministar, kazavši da će sredstvima od privatizacije sada biti stipendirano svako braniteljsko dijete.

Iz toga se da zaključiti da će kriteriji “poput prosjeka ocjena” odsad vrijediti samo za onu djecu koja ne zadovoljavaju kriterij svih kriterija – da im roditelj ima jedan dan braniteljskog staža. To je bio kriterij za upis u Registar hrvatskih branitelja, koji je, mnogi su to zaboravili, svojevremeno bio ustrojen upravo radi podjele državnih dionica.

One koji su na transakcijama uzimali proviziju obično se nazivalo “Mister 10 posto”. Ovdje je riječ o proviziji od tek sedam posto, no umjesto jednog mistera, tu ih je cijeli Registar.

Nikola Bajto

Maskirani razbojnik

Nakon što su ga fotografi snimili kako zamaskiran kapom, maramom i tamnim naočalama sa suprugom i četvero djece obilazi u gumenjaku trogirsku rivu, većina medija prošlog je tjedna izvijestila o tome kako u Hrvatskoj boravi John Devaney, hedge fond menadžer kojeg je magazin Time uvrstio među 25 najodgovornijih za izbijanje globalne ekonomske krize, zbog trgovanja hipotekarnim kreditima bez pokrića. Hrvatski mediji otkrili su njegov identitet provjerivši tko je vlasnik jahte imena Dorothy Ann na kojoj plovi Jadranom, pa primijetili kako je maskom samo postigao suprotan efekt, privukao pažnju na sebe. Tu su bili u pravu. Maskiran poput razbojnika, Devaney je na trenutak otkrio pravo lice globalne financijske elite. Bio je to samo trenutak nepažnje, pa je početkom ovog tjedna razbojnik skinuo maramu s lica, maskiravši se ponovo u običnog građanina.

Nikola Bajto

Katran & perje

Reforma sustava ministra Jakovine

Nema majci više poticaja

 U TV Dnevniku, na pitanje boji li se podivljalih demonstranata na traktorima, Jakovina je odlučno ustvrdi”Nije bilo straha ni 1991. pa ga nema ni sada”. I tako pravovjerni seljaci postadoše balvan revolucionari

U slučaju traktorskih blokada što ih izvodi odumiruća vrsta “poljoprivrednik domaći”, javnost virtuozno šarmira ministar u resoru Tihomir Jakovina. Ovaj prosvjetitelj “mijenja sustav i provodi reforme”, kako mu od milošte pjevuši predsjednik Vlade, a što je razvidno već činjenicom da seljake naziva “farmerima”.

Ministrove tolerantne riječi miluju zjenice iz naslova slobodoumnih tiskovina, odreda usmjerenih obrani interesa malog čovjeka, radnika i seljaka.

Evo korisnijih naputaka i direktiva kojima Jakovina prijeti pobjedom u utrci za laureata ovogodišnje “Nagrade za društveni konsenzus te socijalni monolog Slavko Linić”: “Neću dozvoliti da mi s ceste određuju tko će biti na sastanku”, “Neki samozvani vođe prosvjeda digli su milijunske iznose potpora iz proračuna”, “Neopravdanih zahtjeva za dodatne isplate iz proračuna neće biti”, “Blokade cesta su neopravdane, nedopustive i nezakonite”, itd.

Osobitu pozornost ministar posvećuje konciznim lekcijama iz ekonomije, naučene na Agronomskom fakultetu. Pa kaže: “Nažalost, neće se više svi moći baviti poljoprivredom”… Reforme u poljoprivredi su neizbježne i ona se mora transformirati kako bi se učinila konkurentnijom i modernijom”. Jakovina ujedno zaključuje kako naši neuki poljoprivrednici, tj. stočari, čobani i kokošari, “jednostavno moraju naučiti da se bave poduzetništvom”. Nema majci više poticaja, pa kako piše objektivni Jutarnji list, neće biti masovnih kupovina mečki i bembara umjesto traktora.

Pritom nema sumnje da se radi o pravom profesoru poduzetništva. Dokazao se kada je vlastitu propalu poljoprivrednu apoteku s dugom od 150.000 prodao za 400.000 kuna i zaradio nezasluženu brutalnu kaznu od 10.000 kuna glede sukoba interesa jer je tada već bio na državnoj funkciji. Njegova “tvrtka u mirovanju” je dugovala i Hrvatskim vodama, gdje se nepobitno sposobni Jakovina dokazuje kao član Upravnog vijeća.

U TV Dnevniku, na pitanje boji li se podivljalih demonstranata na supersoničnim Zetorovim i IMT-ovim traktorima, a sve u svjetlu alarmantne informacije da mu je netko planirao pokriti kuću izmetinama, Jakovina je odlučno ustvrdi”Nije bilo straha ni 1991. pa ga nema ni sada”. I tako pravovjerni seljaci postadoše balvan revolucionari.

Petar Glodić

Obilježavanje stradanja u Oluji i Drugom svjetskom ratu

Stradali ne smiju pasti u zaborav

Predstavnici Srba s područja Banije i Korduna položili su vijence na grobnicama žrtava Oluje u Dvoru i Gornjem Selištu, a komemoracija je održana i u Glini

Predstavnici Srba s Banije i Korduna u srijedu, 8. avgusta u Dvoru su parastosom i polaganjem vijenaca na tamošnjem groblju, odali počast svim stradalima u ratu na području općine Dvor, prije svega žrtvama operacije Oluja kojih je na području te općine bilo vrlo mnogo, uključujući napad na izbjegličku kolonu u Žirovcu. Također su se događala ubojstva izbjeglica po šumama i brdima oko Dvora, ali i petnaestak bolesnih i nemoćnih osoba zatečenih u dvorskoj osnovnoj školi.

Sjećanja na stradale i ove godine organizirao je VSNM Dvora koji je prije nekoliko godina inicirao podizanje obilježja na mjesnom groblju sa 66 neoznačenih grobova. Tom prilikom prisutnima su o stradanjima u Oluji govorili načelnik općine Nikola Arbutina i potpredsjednik Srpskog narodnog vijeća Rade Kosanović. Polaganju vijenaca od strane županijskog i općinskog VSNM-a, rukovodstva općina, kao i SDSS-a, prethodio je parastos u crkvi Sv. Georgija u Dvoru. Služio ga je protojerej Dalibor Tanasić koji je tom prilikom rekao da stradali nikad ne smiju otići u zaborav.

Tri dana kasnije, u subotu, 10. avgusta, održana je u Glini komemoracija stradalima u Oluji, ali i žrtvama dva ustaška masakra u maju i avgustu 1941. U prisustvu tridesetak manjinskih vijećnika, lokalnih rukovodilaca i aktivista SDSS-a, parastosom u crkvi Rođenja Presvete Bogorodice u Glini, a onda i na groblju Gornje Selište gdje su položeni i vijenci, u organizaciji gradskog VSNM-a odata je počast žrtvama. Evocirano je sjećanje na masakr 300-ak Glinjana u maju, kao i 1.654 ljudi koje su ustaše krajem jula i početkom avgusta 1941. likvidirali u glinskoj crkvi koju su zatim spalili, ali i na žrtve iz izbjegličke kolone koja se u danima “Oluje” povlačila prema Dvoru i bila napadnuta na izlazu iz Gline.

Obraćajući se prisutnima nakon parastosa, paroh glinski protojerej Slobodan Drakulić izjavio je da je “žalosno što je srpski narod u samo nekoliko dana avgusta 1941. i avgusta 1995. Imao preko 3.000 žrtava, a da se danas njihovim senima došlo pokloniti tek tridesetak ljudi”.

- Ako ne gajimo sjećanje na naše mrtve koji su stradali 1941. samo zbog pripadnosti SPC-u i srpskoj naciji čiji smo potomci i ako ne gajimo sjećanje na stradale u koloni jauka, suza i boli 1995. godine, onda ne živimo dostojanstveno, rekao je paroh Drakulić.

Vijence na seoskom groblju u Gornjem Selištu, na kome je na mjestu masovne grobnice prije nekoliko godina podignut veliki drveni krst i na kome se također nalazi šezdesetak grobova s oznakama NN, položile su delegacije VSNM Gline i Sisačko- moslavačke županije. S obzirom da su u stradaloj koloni u Oluji, kao i prilikom pokolja u glinskoj crkvi većinom bili Kordunaši, vijence su položili i predstavnici VSNM-a Karlovačke županije, politički predstavnici te županije iz redova Srba, kao i delegacija SDSS-a, kao jedina politička stranka koja se prisjetila nevinih žrtava.

Na komemoraciji su također bili zamjenici župana Sisačko moslavačke i Karlovačke županije Boro Rkman i Siniša Ljubojević, zamjenik gradonačelnika Gline Đuro Stojić, načelnici općina Dvor i Krnjak Nikola Arbutina i Dejan Mihajlović.

Nekako u isto vrijeme u subotu, u selu Žirovac je 15 članova novosadskog Udruženja učesnika oružanih sukoba na području bivše Jugoslavije, održalo parastos žrtvama “Oluje” stradalima na tom mjestu. Parastos je protekao bez incidenata i uz velik broj pripadnika policije. Organizator, predsjednik novosadskog udruženja i ratni komandir diverzantskog voda 21. Kordunaškog korpusa Srpske Vojske Krajine Željko Vukelić nekoliko dana prije skupa najavio je da, suprotno njegovim ranijim najavama, tamo neće biti podignut spomenik već će se u mjesnoj crkvi Sv. Petra i Pavla samo služiti parastos. Razlog odustajanju bilo je protivljenje veteranskih braniteljskih udruženja koje i pored brojnih iskaza svjedoka, ustraju na (lažnoj) tvrdnji da su Srbe u koloni kod Žirovca zgazili tenkovi Vojske Krajine u bijegu. Istina je, a o tome su Novosti pisale, da su tenkovi s puta uklanjali dva prazna pokvarena vozila, što je praksa koja se koristi pri svim povlačenjima. Osim toga, postoje dokazi da su brojne izbjeglice s područja Dvora pobili i pripadnici Armije BiH.

Skup u Žirovcu protekao je bez prisustva predstavnika Srba iz Hrvatske, od općine i manjinskih vijeća do SDSS-a, koji su se ogradili od skupa. Srbi iz Dvora 8. avgusta u Dvoru odaju počast svim žrtvama Oluje koja su stradale na području Dvora, pa tako i onima iz kolone kod Žirovca, te su očito pokazali da nemaju veze s namjerama Željka Vukelića.

Željko Vukelić je prisutnim novinarima izjavio da oni u Žirovac nisu došli da provociraju, već da dostojanstveno odaju počast poginulim i nestalim civilima u akciji “Oluja”.

- Prema svjedočenjima preživjelih iz kolone, za nas nema sumnje da su civile na području Žirovca i Dvora ubile hrvatske i muslimanske vojne formacije, a ne srpski tenkovi kao što se govori, rekao je Vukelić koji je odustaje od spomen-obilježja.

Nenad Jovanović

Život pripadnika srpske manjine u okolici Imotskog

Imotska krajina vjeruje u suživot

Krajina nije neki velik prostor, pa su ljudi dosta vezani – tu su porodične veze, mješoviti brakovi, kumovanja, kaže paroh imotski, protonamjesnik Dragan Mihajlović

Fotografije: Jovica Drobnjak

Svima koji dođu u Imotski, odnosno u njegovo prigradsko naselje Glavina Donja kod pravoslavne crkve Uspenja presvete Bogorodice, zapast će za oko temeljna ploča buduće dvorane u kojoj će se održavati okupljanja vjerske, kulturne i druge vrste za potrebe parohije SPC-a i pripadnika srpske zajednice u tom mjestu.

- Situacija u kojoj nemamo prostor za održavanje kulturnih, vjerskih i okupljanja druge vrste natjerala nas je na razmišljanje o gradnji prostora u kome bi se okupljali ljudi, navodi paroh imotski, protonamjesnik Dragan Mihajlović, ističući da je u Imotskom i okolnim naseljima odvajkada prisutna tradicionalna zajednica srpske manjine.

- Ima nas 560 duša, a hvala Bogu, nismo starija populacija kakva je u većini krajeva u Hrvatskoj, već ima i mlađih ljudi, kaže paroh.

Ideja o dvorani koja bi bila na raspolaganju vjernicima i pripadnicima srpske zajednice, ali i svim građanima Imotskog, počela se konkretizirati unazad dvije – tri godine.

- Proces ide postepeno, prvenstveno zbog financijskih nemogućnosti, ali i procedure dobivanja svih potrebnih saglasnosti. Prije dva-tri meseca uradili smo temelje i temeljnu ploču, a sad smo u fazi prikupljanja sredstava za osiguranje građevinskog materijala, što je poduži proces jer je vrlo mali broj pripadnika naše zajednice zaposlen, pa je većina ljudi u nezavidnom položaju, govori otac Dragan, ističući značajan doprinos gradskih vlasti.

- Što se tiče dosadašnje suradnje sa lokalnom vlašću, ona je zaista korektna. Dali su nam logističku pomoć vezanu za dobivanje dozvola, ali i financijsku pomoć, koja se u zadnjih nekoliko godina približila svoti od 100.000 kuna, kaže paroh.

Proces ide etapno, donacija po donacija, jer je i sam Imotski dijeli lošu situaciju u Hrvatskoj, s obzirom na nezaposlenost ljudi. Dosadašnja dobra suradnja s lokalnim vlastima rezultat je dobrih međunacionalnih odnosa u Imotskoj krajini.

- Sama krajina nije neki velik prostor, pa su ljudi dosta vezani – tu su porodične veze, mješoviti brakovi, kumovanja. Nije bilo materijala za crnu kroniku jer se ne dešavaju značajni problemi. Sitnih svađa može biti, ali toga imate i u jednoj porodici, čovjek tome ne treba posvećivati veliku pažnju, govori otac Dragan i ukazuje na odličnu suradnju sa srpskim vijećima grada i Splitsko-dalmatinske županije.

- Otkako je prije godinu i po formirano Gradsko vijeće srpske manjine Imotskog, ostvarena je dobra suradnja. Mala smo zajednica, tako reći kao jedna kuća, pa SPC i manjinsko vijeće

imaju zajednički interes, a osim toga, ostvarena je i dobra suradnja sa županijskim vijećem, kaže on.

Očekivanja postoje i od Kancelarije za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu Vlade Republike Srbije na čiji su se konkurs Imoćani prijavili.

- Od preko 200 prijavljenih projekata, mi smo 25. na rang listi. S obzirom na situaciju u kojoj se Srbija nalazi, od problema s Kosovom te na količinu problema i potreba u raznim krajevima gdje Srbi žive, vjerujem da Srbija maksimalno pomaže, kaže otac Dragan.

- Imamo nadu, vjeru i očekivanje da dvorana što prije bude sagrađena, ne zbog nestrpljivosti ljudske, nego zbog potreba za koje bi nam dvorana poslužila. Ali teško je predvidjeti okolnosti koje ne zavise, kaže on, ističući entuzijazam ljudi.

- Ljudi osjećaju potrebu organiziranja i zbližavanja. Namjera nam je da formiramo KUD i pjevačko društvo, ali i da skupimo knjige za biblioteku i čitaonicu. Crkva posjeduje skroman fond knjiga, a ljudi su, iako živimo u vremenu interneta i TV-a u kome je sve dostupnije nego nekada, željni pisane riječi. Pored raznih aktivnosti, prikupljamo i pribavljamo knjige kako bi i to ubuduće služilo našim ljudima, zaključuje paroh imotski.

Dijana Knežević, predsjednica gradskog VSNM-a, ističe da je ideja o mjestu na kome bi se okupljali Srbi, ali i drugi građani Imotskog, postojala oduvijek jer nije bilo prostora za sastajanje i kulturne manifestacije. I ona je pohvalila pomoć gradskih vlasti koje su dale dozvole za gradnju i odrekle se naknada kojih su mogle, a dale su i sredstva, ali i srpsku manjinsku samoupravu i kancelariju za dijasporu pri vladi Srbije.

- Ljudi iz Imotskog sada nemaju para za donacije. Ranije je na primjer jedan donator iz inostranstva davao novac za obnovu crkve i uređenje ikonostasa, kaže Dijana, ističući da je optimista oko gradnje dvorane.

- I crkva je bila uništena u ratu, pa je obnovljena i sad je ljepša, uključujući i oslikan ikonostas. Ljudi, ako i nemaju para, imaju volje za rad i pomoć. Spremni su da fizički rade, a kad je neka takva situacija, svi dođu da pomognu, kaže, ističući dobre odnose među Srbima i Hrvatima.

- Prije rata bilo je 1.500 Srba, a po popisu iz 2011. negdje oko 600, od toga najviše u Glavini Donjoj i još nekim selima. Iako narušeni u ratu, međunacionalni odnosi su dobri, svi se posjećuju za praznike, bilo za “naš” ili “njihov” Božić, ili Sv. Luku. Ekonomski problemi su najteži i zajednički jednima i drugima. Tko ode na fakultet u neki od velikih gradova i završi ga, tamo i ostane. Tko ne ode, radi sezonski šest mjeseci, a šest mjeseci gluvari ovdje gdje je sve zatvoreno, jedino se otvaraju trgovački centri, kaže Dijana Knežević.

Napore imotskih Srba hvali i Dušan Stojanac iz županijskog VSNM. Oni su krenuli bez financijske konstrukcije, koju rješavaju u hodu, ali s mnogo dobre volje. SNV je dao 20.000 kuna, a nešto je dalo i naše zagrebačko vijeće, s time da planiramo pomoć i narednih godina, kaže Dušan.

Učitelj vjere, jezika i historije istovremeno

Djeca u Imotskom nemaju dodatnu nastavu srpskog jezika i kulture, ali otac Dragan drži satove vjeronauke za osnovnoškolce kojih je 25.

- Broj djece po razredu ne dostiže famoznu brojku od sedam koliko je potrebno za održavanje nastave, a vjeronauk se u školi održava u dvije grupe, za učenike od 1. do 4. i od 5. do 8. razreda. Sveštenik je tu vjeroučitelj i nastavnik srpskog jezika, historije, muzičkog, sve pomalo, da bi koliko-toliko bio ublažen nedostatak nastave. Nastojim da uz pomoć roditelja odsustvo časova srpskog jezika i kulture ne bude tako vidljivo i očigledno, kaže otac Dragan.

- Vjeronauk se održava samo u osnovnoj školi. U srednjoj školi u koju pođe po neko od osnovnoškolaca teže je organizovati nastavu jer je neko u gimnaziji, neko u saobraćajnoj školi, a svako od njih ima svoj raspored, kaže otac Dragan.

Nenad Jovanović

Siniša Ljubojević, zamjenik župana Karlovačke županije

Nama je ipak teže

Postoji zastrašivanje hapšenjem i sudskim procesima protiv pojedinaca koji godinama žive u Hrvatskoj, a u nekom trenutku postaju sumnjivci za ratni zločin

Kakva je demografska kretanja u Karlovačkoj županiji pokazao najnoviji popis stanovništva, u poređenju s popisom iz 2001. godine?

Karlovačka županija ima ukupno 13.000 stanovnika manje u odnosu na 2001. U županiji je tada živjelo 15.650 pripadnika srpske manjine ili 11,04 posto, dok po popisu iz 2011. živi 13.400 Srba ili 10.4 posto. Vidljivo je da broj Srba opada brže od broja stanovnika općenito, za što su razlozi umiranje starog povratničkog stanovništva, ekonomske migracije mladih i asimilacija.

Koji su najveći problemi s kojima se srećete u Karlovačkoj županiji?

Zajednički problem svim stanovnicima je egzistencija, ali suosjećajući sa općom besparicom i nedostatkom radnih mjesta, tvrdim da je Srbima teže naći posao nego ostalima i da je to jedan od važnih problema koji će utjecati na statistiku popisa stanovništva 2021. Polazim od institucija županije, lokalnih samouprava te ostalih državnih institucija gdje bi kao nacionalna manjina Ustavnim zakonom trebali imati pravo prednosti kod zapošljavanja. Takvo pravo nije još konzumirano iako su svima puna usta ravnopravnosti i poštovanja manjinskih prava. Uz zapošljavanje, ljudi na povratničkom području i dalje imaju problem s obnovom razrušenih kuća. Sramotno je da 18 godina nakon rata na Kordunu imamo razrušenih kuća, sela bez struje, vode i ostalih elementarnih uvjeta života.

Što će za vas kao dožupana biti prioritet?

Sigurno je da bi moj posao bio lakši da u skupštini imamo vijećnike SDSS-a. Međutim, očekujem podršku u radu četvoro vijećnika srpske nacionalnosti iz HDZ-a, SDP-a i Laburista koji popunjavaju zakonsku zastupljenost. Inzistirat ću na provođenju svih prava koja proizlaze iz Ustava – pravo prednosti kod zapošljavanja, ravnomjerno ulaganje u infrastrukturu, pravo na jezik, pismo i na obrazovanje na materinjem jeziku. Srbi su podzastupljeni u svim jedinicama lokalne i regionalne samouprave, policiji, Uredu državne uprave i sudstvu. U Županiji je 84 zaposlenih od kojih su samo dvoje pripadnici srpske zajednice, odnosno njih 2,3 posto. I kod novih zapošljavanja, Srbi nisu imali prednost, a zastupljenost u policiji može se iskazati u promilima. Zašto izražavam zapošljavanje kao jedan od prioriteta? Ako se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina započne poštovati i Srbi dobiju radna mjesta u državnim službama i institucijama, stvorit ćemo nadu za demografski oporavak jer će se toliko mladih manje odseliti. Zapošljavanjem se njihov status mijenja jer bi bili sve prisutniji i integrirani u društvo, a stereotipi i predrasude bi hlapili.

Smatrate li da je povratak, bar što se tiče županije, završen?

Povratak sigurno nije završen, a na svima nama je stvarati pritiske da se problemi povratnika rješavaju promptnije. Dojam je da se raznim procedurama otežava obnova kuća i povrat stanarskih prava s ciljem da se što manje ljudi vrati. Uz lošu i sporu proceduru rješavanja stanarskih prava, postoji zastrašivanje hapšenjem i sudskim procesima protiv pojedinaca koji godinama žive u Hrvatskoj, a u nekom trenutku postanu sumnjivci za ratni zločin. U Karlovcu i dalje imamo problema s povratom stanarskih prava odnosno dodjeljivanja stanova bivšim nositeljima stanarskih prava, pa i onima koji su prije rata otplatili veći dio vrijednosti stanova u kojima su živjeli. Sigurno je da bi bilo još više zahtjeva za stambeno zbrinjavanje, ali ljudi su umorni od procedura koje ih očekuju, a nisu sigurni da će doživjeti pozitivna rješenja.

Kakva je situacija oko obilježavanja godišnjica stradanja u dva zadnja rata?

Ulazak u EU kod lokalnih dužnosnika i političara nije promijenio stav jer se i dalje osjeća animozitet prema obilježavanju stratišta iz II svjetskog rata, a na žalost nema nikakvog suosjećanja, pa niti formalnog, za srpske žrtve u Oluji i prije nje. Vrijeme u umovima političara stalo je u 1995., a ono što misle i što se provodi, sakriveno je demagogijom o pravima s kojima se svi rado “kite” na javnim skupovima i službenim konferencijama.

Zbog toga moramo iskoristiti sve mogućnosti koje nam pruža EU i naš status dovesti na dostojan nivo koji imaju svi građani u Hrvatskoj, u čemu nam moraju pomoći hrvatski političari koji Hrvatsku žele graditi kao suvremeno društvo europskih normi.

Nenad Jovanović

Borovska “Prosvjeta” i 120 godina od rođenja Miloša Crnjanskog

Odisej naše književnosti

Miloš Crnjanski proveo je 25 godina u emigraciji, u Londonu, s toliko lutanja, toliko pokušaja da dođe sebi – prof. Jovan Delić

Borovska “Prosvjeta” obeležila je 120 godina od rođenja velikana srpske književnosti Miloša Crnjanskog. Na književnoj tribini posvećenoj životu i delu Crnjanskog, “Odiseju 20. veka”, kako ga je nazvao, govorio je Jovan Delić, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu. Crnjanski je, ističe profesor Delić, Homerovog književnog junaka kojeg je smatrao najznačajnijim književnim junakom sveta, kao povratnika iz rata i čoveka koji je lutao decenijama, dok se nije vratio u zavičaj, doživljavao kao svog dvojnika.

- To mu se vratilo, ne samo posle rata, kada se kao mlad čovek koji je, kako on kaže, proveo mladost na mrtvima, vratio u svoju Ilanču i tamo sreo ženu, koja je bila njegova majka i koja ga nije prepoznala, nego i kasnije. On je proveo 25 godina u emigraciji, u Londonu, s toliko stranstvovanja, toliko lutanja, toliko pokušaja da dođe sebi, kazao je ovaj profesor beogradskog Filološkog fakulteta. I njegova prva zbirka pesama, podseća Delić , naslovljena je sa “Lirika Itake”.

- Itaka je Odisejev zavičaj, dakle to je Odisej 20. veka, a on sam kaže da Odiseja nije samo istorija, ona je stvar sudbine, tako da je on, imam utisak, zaista celim svojim životom potvrdio svoje delo, rezimira ovaj univerzitetski profesor i književni teoretičar. Crnjanski je i danas jedan od najživljih srpskih pisaca.

- Crnjanski je, nema sumnje, među najatraktivnijim piscima i za studente. Oni se otimaju o Crnjanskog da urade diplomski. On je danas svakako jedan od najživljih srpskih pisaca. U to nema nikakve sumnje, rekao je, između ostalog, profesor Delić.

Miloš Crnjanski, koji spada u red najznačajnijih i najplodnijih pisaca srpske književnosti, rođen je 1893. godine u Čongradu u Mađarskoj, a umro je 1977. u Beogradu. U njegova najznačajnija dela profesor Delić ubraja romane “Dnevnik o Čarnojeviću”, “Seobe”, i “Roman o Londonu”, poeme “Serbia”, “Stražilovo” i “Lament nad Beogradom”, memoarsku prozu “Kod Hiperborejaca” i putopis “Ljubav u Toskani”.

- Ovo je četvrta književna tribina u organizaciji borovskog pododbora SKD “Prosvjeta” ove godine. Obeležili smo 200 godina od rođenja Petra Petrovića Njegoša, 70. godišnjicu smrti Milutina Bojića i 20 godina od smrti Desanke Maksimović. Pored rada naše biblioteke, književne tribine smatramo veoma značajnim i ljudi su za njih sve više zainteresovani, ističe predsednica Sretenka Čaović.

U programu su učestvovali i članovi dramsko-recitatorske grupe pododbora – Biljana Ajduković, Jovana Šuica, Goran Čelar i Zoran Kojić, koji su kazivali stihove poeme “Stražilovo” Miloša Crnjanskog.

D. B.

U Belom Manastiru počinje 3. Revija regionalnih filmova

Spas za belomanastirske filmofile

Revija filmova podunavskih zemalja se održava na dve lokacije, u dvorani mikro-kina i u šatoru, od 14. do 18. avgusta

Revija filmova podunavskih zemalja, prateća filmska manifestacija Vukovar film festivala, stigla je do svog trećeg izdanja koje će se održati u Belom Manastiru od 14. do 18. avgusta. Za razbijanje letnje monotonije u jedinom baranjskom gradu i ove su godine najzaslužniji organizatori manifestacije FKK Baranja film i Centar za kulturu, te pokrovitelji revije Grad Beli Manastir, Hrvatski audiovizualni centar Zagreb, Diskoveri film i video Zagreb, Hrvatski filmski savez i DZMH Beli Manastir.

Revija se održava na dve lokacije, u dvorani mikro-kina i u šatoru – zanimljiv je projekat nazvan “Kino ispod šatora” kojim se istinskim filmofilima želi podariti nezaboravni filmski događaj pod otvorenim nebom čime se makar i na nekoliko dana premošćuje nedostatak kino predstava. U saradnji sa Film & video distribucijskom kućom Discovery iz Zagreba i ove je godine osmišljen bogat i temeljni filmski program, a prema rečima Deže Kučera, voditelja FKK Baranja filma, iznimno je jak glavni program festivala.

- Posebno bih izdvojio dva naslova koja su se okitila nagradama na Berlin film festivalu. Riječ je o njemačkom filmu “Barbara” Kristijana Pecolda, dobitniku Srebrnog medvjeda za najbolju režiju, a druga poslastica bit će mađarski film “Samo vjetar” koji je u kategoriji nagrade žirija također dobio Srebrnog medvjeda, rekao je Kučera.

Program dokumentarnih, eksperimentalnih i kratkih igranih filmova osigurava Hrvatski filmski savez iz vlastite produkcije, a u programu će biti prikazani “Slomljeno krilo” Petra Krelje, “Nije bilo vitra” Nike Radić, i drugi, ništa manje zanimljivi naslovi. Za najmlađe forganizatori su osmislili matineja-projekcije u dvorani Mikro-kina. Biće i drugih zanimljivih propratnih sadržaja poput velike izložbe fotografija Hrvatskog fotosaveza pod nazivom Rode, nastupa članova ansambla EuroDance iz mađarskog grada Pečuh, a kraj revije obeležit će nastup Jazz orkestra iz Osijeka. Organizatori revije filmova za ovu su godinu obezbedili veći šator, poučeni prošlogodišnjim lošim iskustvom. Tada je zbog lopova, koji je u međuvremenu uhvaćen i procesuiran, a koji je ukrao zvučnike i drugu audioopremu, projekat naprasno morao biti prekinut, a kino projekcije otkazane. I ove godine ulaz na sve projekcije filmova koje počinju u 21 sat, je slobodan.

Zoran Popović

U Općini Gvozd/Vrginmost kriza dosegla vrhunac

Bez ljudi nema napretka

Da bi samouprava lokalna mogla funkcionirati, potrebno je 40 stanovnika po četvornom kilometru. Danas ih je u Vrginmostu čak četiri puta manje

Najveći problem općine Gvozd – Vrginmost je depopulacija – bez ljudi, posebno kvalitetnih i obrazovanih, nema šansi za izlazak iz krize, bolju budućnost i svjetliju perspektivu ovog dijela Korduna smještenog podno Petrove gore, koji je dao izuzetno veliki doprinos pobjedi nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu.

Da bi neka jedinica lokalne samouprave u svakom smislu mogla normalno funkcionirati, potrebno je najmanje 40 stanovnika po četvornom kilometru. Danas ih je na ovom području čak četiri puta manje. Depopulacija je posljedica događanja od devedesetih do danas kao i višegodišnje ekonomske krize.

Za načelnika općine u maju ove godine treći puta zaredom izabran je Branko Jovičić (SDSS). Općinsko vijeće broji 13 članova, a i tu je u većini koalicija oko SDSS-a koji ima četiri vijećnika, dvojicu daje Nezavisna lista i jednoga Zavjet za Hrvatsku. U opoziciji su šestorica vijećnika i to po trojica iz HDZ-a i SDP-a. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, općina broji oko tri hiljade stanovnika od kojih su dvije trećine Srbi, a trećinu čine Hrvati naseljeni iz sjeverozapadne BiH. Dosta stanovnika ima dvojna državljanstva.

- Pored toga i struktura stanovništva je izrazito negativna jer se radi uglavnom o starijoj populaciji, dok je mladih vrlo malo. Oni koji nemaju penzije, žive od socijalne pomoći. Nema privrede pa ni radnih mjesta, a i ona koja postoje zatvaraju se u posljednje vrijeme. Sada smo u totalnoj recesiji i u velikoj krizi. Budućnost nam je zato neizvjesna. U poboljšanje stanja mi kao općina možemo vrlo malo uložiti bez pomoći sa strane, ali ni ta pomoć nije izvjesna jer znamo u kakvom su stanju cijela država kao i naša Sisačko-moslavačka županija. Podsjećam da su zatvoreni sisačka Željezara i niz ostalih poduzeća. U samom Sisku previše je nezaposlenih pa onda ne mogu ni nama značajnije pomoći – kaže načelnik Branko Jovičić.

Podsjeća da se na ovom području pet godina, od 2006. do 2010. pristojnije jer je u to vrijeme privreda bila u uzletu, a kriza iz 2008. se ovdje osjetila tek 2011. i traje sve do današnjih dana.

Đorđe Korkut nezaposlen je više od pet godina. Prije toga radio je u karlovačkom Odboru za ljudska prava, obilazio teren i povratnike. Zbog nedostatka sredstava i donatora, financiranje Odbora je zapalo u krizu i većini zaposlenika su otkazani ugovori.

- Ispada da je najbolje penzionerima jer oni barem svaki mjesec redovito dobiju penziju ma kako ona mala bila. Mnogi od njih nažalost još i izdržavaju svoju djecu od kojih su mnogi starija od 50 godina. Mladih nema jer ovdje nemaju od čega živjeti. Perspektiva nam je vrlo loša i ne vjerujem da će nam biti uskoro bolje. Današnje stanje se nikako ne može usporediti s onim prije devedesetih. To je kao dan i noć, a nisam siguran da naša lokalna vlast sama može nešto više uraditi jer nema mogućnosti i ingerencije – kaže Đorđe Korkut.

Jedan od onih koji duboko osjeća što se danas dešava jer je cijeli život proveo kao seoski učitelj u Slavskom polju, a bio je i SDP-ov načelnik općine od 2001. do 2005. je Vlado Gabrić. I on ističe depopulaciju kao najveći problem.

- Ova općina nekada je imala 41 mjesnu zajednicu, uključujući Lasinju i Topusko, koje su ukupno brojale 17 hiljada stanovnika. Radilo se i dobro se živjelo, postojala je privreda, a danas ništa od toga nema. Ako je nešto dobro onda je to da nema međunacionalnih ekscesa, odnosi među Srbima i Hrvatima su dobri jer ljudi žive jednako loše. Od 2001. kao načelnik općine, i Mile Jerosimić kao zamjenik, mnogo smo učinili na suživotu nas Srba starosjedilaca i useljenika, Hrvata iz BiH. Ljudi ovdje dijele istu sudbinu, druže se, idu u iste kafiće i djeca ovdje idu u istu školu. Sretan sam i ponosan ako sam barem dijelom tome doprinio- kaže Vlado Gabrić.

S dobrom međunacionalnom i međuljudskom situacijom se slažu i ostali naši sagovornici. Međutim, pričaju i o praznim tvorničkim halama za koje nitko ne iskazuje interes. Prisjećaju se da je svojevremeno samo u lokalnom DIP-u radilo preko 400 ljudi.

Pesimist sam. Kod nas je najveća kadrova. Nema mogućnosti izbora, nema mogućnosti selekcije bilo o čemu da se radi, o pododboru SKD Prosvjete, nogometnom klubu ili bilo kom udruženju. Ne možete birati i svi su dobrodošli. Ovdje se, nažalost, djeca ne rađaju, a umire se. U tri mjeseca početkom ove godine, samo u Ostrožinu je umrlo 13 ljudi, a nijedno se dijete nije rodilo. Svadba je ovdje rijetkost i svetkovina je to cijelog kraja. Ako je još i dijete na putu onda je to sveopća radost. Kada sam 1964. počeo raditi kao učitelj u Slavskom polju, u područnu osnovnu školu je išlo 265 đaka. Danas ih je u cijelom Vrginmostu 134 – rezigniran je Gabrić.

Općina Gvozd sa sjedištem u Vrginmostu

U općini Gvozd danas je 19 naselja. Među njima je i Vrginmost koji je to ime vratio prije godinu dana, tako da danas općina Gvozd ima sjedište u mjestu Vrginmost pa se mnogi pitaju kada će i općina vratiti staro ime. To je regulirano Zakonom o područjima općina, gradova i županija, pojašnjava načelnik Jovičić.

Potrebna je volja, a odluku bi trebalo donijeti Općinsko vijeće. Mislim da volja postoji i da nam više razine vlasti neće praviti probleme kao što ih nisu pravile ni prilikom promjene imena mjesta u Vrginmost. Uostalom, vraćanje imena mjesta i općine u Vrginmost je dio izbornog programa SDP-a koji je na ovom području i zbog toga dobio dosta glasova na parlamentarnim izborima 2011. Općinsko vijeće će dati inicijativu i usvojiti odluku u tom smislu, a Ured državne uprave u Sisačko-moslavačkoj županiji će procijeniti da li je ta odluka u skladu sa Zakonom o područjima općina, gradova i županija. Ako ne bude primjedbi i reakcije Ureda, odluka će biti prihvaćena i može se provesti. Vjerujem da će to biti u skoroj budućnosti – pojašnjava načelnik Jovičić.

Milan Cimeša

Udruženje žena Trpinje organizovalo izložbu rukotvorina i starih zanata

Puštanjem krvi do zdravlja i druge priče

Najviše pažnje privukao je alat seoskog brice Vojina Todorčića koji se ujedno bavio “puštanjem krvi” i vađenjem zuba

Udruženje žena opštine Trpinja organizovalo je izložbu rukotvorina i starih i zaboravljenih zanata s tog područja pod nazivom “Stari zanati-nova mogućnost”.

- S obzirom na činjenicu da veliki broj mladih ljudi napušta sela tražeći posao, došli smo na ideju da ih upoznamo sa starim zanatima koji su pomalo zaboravljeni, a mogli bi se obnoviti i pružiti šansu za zapošljavanje, kaže Marija Opačić, predsednica Udruženja žena.

Članice ovog udruženja su u proteklih mesec dana posetile zanatlije u Trpinji, zabeležile sve detalje procesa proizvodnje ili uslužne delatnosti, a potom sve to slikom i tekstom prezentovale na izložbi postavljenoj u trpinjskom Domu kulture. Posetioci su tako mogli videti kako izgledaju kovački, krojački, obućarski, stolarski, molerski, brijački, mesarski i drugi zanati, ali isto tako kako se pripremaju domaći kolači prema tradicionalnim receptima ili kako se prave sveće od voska.

- Svaki od ovih starih zanata može biti ideja za samozapošljavanje. Potrebno je samo malo modernizovati alat i posao je tu. Neki mladi ljudi su to prepoznali pa tako imamo jednog mladića koji se počeo baviti molerskim zanatom i puno nam je pomogao oko uređenja dečjeg igrališta u dvorištu Doma kulture, gde smo ofarbali sve sprave za igranje. Stolari su nam pomogli da uredimo prostor za odmor, klupe i stolove, a uz pomoć ljudi iz rasadnika “Omorika” u Trpinji, sve smo oplemenili starim autohtonim biljkama i napravili jedno etno-dvorište, dodaje predsednica trpinjskog Udruženja žena.

Među predstavljenim zanatima najviše pažnje privukao je alat nekadašnjeg seoskog brice Vojina Todorčića koji se osim brijanjem takođe bavio “puštanjem krvi” i vađenjem zuba jer nekad nije bilo puno doktora. Ovaj 77-godišnjak je u ranoj mladosti nasledio zanat od svog dede, a u kuću Todorčića zalazili su mnogi koji su imali problema sa zdravljem usled povišenog krvnog pritiska zbog čega je trebalo “pustiti krv”.

- Krv se pušta iz ruke i iz leđa. Dolazili su mi ljudi koji su imali problema sa bolovima u leđima, a nakon puštanja krvi, bol bi prestala, priča Vojin pokazujući sprave pomoću kojih je to radio. Bio je i jedini brico u selu koji je, kaže, bezbolno vadio zube.

- Išao sam mesec dana u Novi Sad na vežbanje, ali ne zbog popravljanja već samo vađenja zuba. Dođu ljudi u po noći, lupaju na vrata i mole da ih spašavam od zubobolje. Svima sam pomagao i taj posao nikad nisam naplaćivao, kaže naš sagovornik koji je za 30 godina imao gotovo hiljadu takvih “pacijenata”.

- Što se tiče dezinfekcije tu je bila rakija koju neki i progutaju, šali se Vojin, a onda ozbiljno pojašnjava kako je postojala tzv. tipsa pomoću koje se dezinfikovala rana. Kaže da nikad nikakvih problema nije bilo i da su svi bili zadovoljni. Iako se ovim zanatom danas niko ne bavi, bio je zanimljivo pogledati kako se to nekada radilo.

Projekat vredan 12 hiljada kuna finansirala je Fondacija za razvoj civilnog društva “Slagalica” iz Osijeka, s tim da je trećinu sredstava obezbedila Opština Trpinja koja inače podržava rad Udruženja žena.

- Ovu građansku inicijativu smo izabrali zato što je inovativna i značajna za čitavu lokalnu zajednicu u Trpinji, a posebno zbog toga što se većim delom zasniva na volonterizmu, kaže Danijela Goluska iz “Slagalice”.

Izložbi su prisustvovale i predstavnice Udruženja žena “Zlatne ruke” iz Bačke Palanke s kojima je trpinjsko Udruženja žena uspostavilo saradnju pre nekoliko meseci. Tako će žene iz Trpinje uskoro učestvovati na manifestaciji “Dunavski vez” u Bačkoj Palanci.

- Želja nam je da povežemo žene od Švarcvalda do Crnog mora koje će se takmičiti u izradi “Dunavskog cveta” u tzv. “tambur bodu” koji podrazumeva vezenje bez pravila. Očekujemo 30-tak udruženja, a pobednik će osvojiti originalnu bačku nošnju. Uslov za učešće na manifestaciji je da svako udruženje ponese deo narodne nošnje iz svog kraja, a krajnji cilj je da u Bačkoj Palanci formiramo muzej narodnih nošnji naroda koji žive uz Dunav, pojašnjava Zora Kajtez, predsednica Udruženja žena “Zlatne ruke”. Želja dva udruženja je da u budućnosti rade na zajedničkim projektima koji bi bili finansirani iz fondova Evropske unije.

Dragana Bošnjak

Još jedna antifašistička obljetnica na širem karlovačkom području

72. rođendan Drugog kordunaškog odreda

I ove godine tradicionalno, drugog vikenda u avgustu, u Gornjem Skradu u općini Krnjak obilježena je 72. godišnjica formiranja Drugog kordunaškog partizanskog odreda, poznatijeg kao Skradski odred. Ujedno je proslavljena 68. godišnjica pobjede nad fašizmom.

Skradski odred je formiran ubrzo nakon Prvog odreda Debela kosa formiranog 27.jula 1941. godine, a dva tjedna kasnije, krajem avgusta, formiran je i treći odred u Perjasici. Bio je to odlučni odgovor Kordunaša na teške zločine na tom dijelu Korduna odmah po formiranju NDH. Počelo je, podsjećamo, u Veljunu na Đurđevdan 6. maja 1941. (525 žrtava), pa preko Ivanović jarka 29. jula ( 380 žrtava) i drugih stratišta – a znalo se već i za zločine u Glini i drugdje. Druge nije bilili se braniti ili kod kuće čekati sigurnu smrt. Na spomenik partizanima i žrtvama fašističkog terora u Gornjem Skradu i ove su godine povodom dana formiranja Odreda, položeni vijenci i zapaljene svijeće.

Parastos poginulima borcima i svim žrtvama, u mjesnoj crkvi služio je paroh iz Kolarića Željko Vidaković. Potom je, također po tradiciji, održan narodni skup.

M. C.

Topusko – najbolje mjesto za odmor i liječenje od Karlovca do Siska

Banija i Kordun na rashlađivanju

Našlo se na velikom parkiralištu uz bazene, mnoštvo automobila registracijskih oznaka iz susjedne BiH, Zagreba, Osijeka, Gospića, Rijeke, Zadra i drugih

Za ekstremnih vrućina, krajem srpnja i početkom kolovoza, koje su zasigurno bile na samoj granici elementarne nepogode, mnogobrojni stanovnici Banije i Korduna potražili su spas i osvježenje na bazenima Top – Termi u Topuskom, najvećem turističkom centru Sisačko – moslavačke županije. Našlo se, doduše, na velikom parkiralištu uz bazene, mnoštvo automobila registracijskih oznaka iz susjedne BiH, Zagreba, Osijeka, Gospića, Rijeke, Zadra i drugih, ali oznake SK i KA uveliko su prednjačile, pa su vikendima, od 3000 i više kupača, barem 2000 bili Banijci i Kordunaši. Na bazenima je redovito velik broj i registracijskih oznaka iz Srbije, jer mnogi Banijci i Kordunaši dolaze ovdje ljeti kod rodbine u posjet, ili da bi obišli kuće u koje se još nisu vratili ili to nikad neće učiniti.

Mira Vranešević iz Siska i njena majka Jagoda ljeti su redovni gosti na bazenima.

- Kad su ovakve nesnosne vrućine ne mogu niti zamisliti što bih poslije podne radila kod kuće. Ujutro još nekako mogu obaviti neke poslove, skuhati ručak i pobrati nešto iz vrta, ali poslijepodne je pakao. Spas potražimo u Topuskom, rashlađujemo se i odmaramo, a kući idemo tek kad se bazeni zatvaraju – kaže Mira Vranešević.

Top – Terme Topusko nude pet otvorenih bazena – osim kupanja i druge zanimljive sadržaje, a Nada Likarević, voditeljica službe za sport i rekreaciju kaže da imaju mnoštvo uređenih sportskih terena za odbojku, mali nogomet, tenis, kuglanje, boćanje, stolni tenis mini-golf i drugo, a gosti posebno vole sportove na vodi.

- Vikendom smo u punom pognu, organiziramo natjecanja među kupačima, provodimo redovno, uz glazbu, i aerobik u bazenima, što je izuzetno prihvaćeno, a u suradnji s tvornicom sladoleda Ledo, svi pobjednici natjecanja dobivaju sladolede. Neki dan smo imali izbor najljepših muških nogu na bazenima, što je izazvalo buru smijeha i zadovoljstva – kaže Nada Likarević.

Ingrid iz Vrginmosta sa mužem i djecom ne propušta kupanje.

- Živimo u Austriji gdje nas je ratni vihor odnio još 1995. Ljeti dolazimo u polu obnovljenu kuću, gdje sam rođena i gdje možemo prespavati. Većinu dana provodimo u Topuskom i uživamo. Suprug, Austrijanac, ne može se načuditi ovim našim ljepotama. No dok mi domaći mislimo kako je sve super, on smatra da ovdje treba još puno uložiti i napraviti najljepši turistički centar u Europi. Bili smo i na moru, no moj muž kaže kako kraj ovakve ljepote more nije potrebno. Oduševljen je hladnim noćima i prirodom u Vrginmostu i Topuskom. Govori tečno dvadesetak hrvatskih riječi, među kojima uz par psovki, zna reći “rakija, čevapi, pivo” i uzrečicu: “Hajdemo u Topusko!” – kaže Ingrid.

Na bazenima je odlična je ponuda hrane i pića, a konobar Tihomir Toljan ne krije zadovoljstvo posjetom i potražnjom.

- Najbolji potrošači su “naši” ljudi. Stranci već malo kalkuliraju. Ove godine je hit prodaja jeftinih pekarskih proizvoda koje pripremamo i pečemo pred očima gostiju, ovdje na bazenu, pa se uvijek može naći vrućih pita sa sirom, krumpirom i špinatom, te mnoštvo toplih peciva svih vrsta. Posla ima dosta, nije lako raditi na vrućini, ali kada vidimo kako su gosti zadovoljni, zadovoljni smo i mi – kaže konobar Tihomir.

Milutin Gnjatović iz Novog Selišta kraj Petrinje svoju unuku redovito, za velikih vrućina, vodi na kupanje u Topusko.

- Pa ovo je raj na zemlji! Od kuće smo ovdje na bazenima za dvadesetak minuta vožnje. Ima svega pa unučica uživa u sladoledu, kupanju, toboganu i na ljuljačkama. Uživam i ja, hladno pivo u hladovini velikih stabala je sve što mi treba. Da je ulaznica za bazene i dvostruko skuplja, ja bih dolazio – kaže Milutin.

U Topuskom se dade naći i “prolaznih” gostiju. Mladi bračni par, Ivana i Josip Domazet iz Vinkovaca krenuli su na more i odlučili putovanje provesti u dvije faze, odmoriti se negdje na pola puta. Skrenuli su sa glavne ceste prema Topuskom, odlučili ručati, malo se odmoriti pa dalje. U hotelu su čuli za bazene, otišli pogledati i – ostali dva dana.

Ovo je izvrsna prilika da uživamo i malo uhvatimo tamnije boje prije mora. Skrenut ćemo i na povratku – obećava Ivana Domazet.

Spomenike kulture i baštine oteti od zaborava

Direktor Top – Termi odnedavno je Gordan Žurga, čovjek koji je vrlo brzo shvatio da kupanje u bazenima nikako ne smije biti jedino što se nudi gostu najvećeg turističko rekreacionog centra u Sisačko – moslavačkoj županiji:

- Impresioniran sam bogatom poviješću Topuskog, gdje na svakom koraku susrećete ostatke Starog Rima, srednjevjekovnih građevina, austrougarskih zdanja, perivoja i parkova. Činjenica da je, u vrijeme kada ni u tragovima nije bilo Pariza, Londona, Beča ili Zagreba, ovdje, prije više od 2000 godina bila bolnica u kojoj su liječeni rimski legionari oboljeli ili ranjeni na području istočnog dijela Rimskog carstva, nadilazi “obično” kupanje.

Naši gosti uglavnom ne primjećuju ostatke portala cistercitske crkve u parku Opatovina, glasovitu Kamenu spomenicu zapuštenu i zaraslu u grmlje, kameni sunčani sat koji već odavno ne “kuca”, kadu u kojoj se liječila i kupala poznata Sofija Jelačić, supruga još poznatijeg bana, zaraslu u travu. U Top – Termama ćemo sve učiniti da spomenike kulture i baštine otmemo od zaborava, uredimo ih i široko otvorimo našim gostima, najavljuje Žurga.

Vladimir Jurišić

Slavni Baranjci: József Angster (1834-1918)

Čuveni graditelj orgulja iz Kačvole

József Angster gradnju orgulja izučio je u domovini, a dulje se usavršavao u Parizu

U prvoj knjizi “Hrvatskog biografskog leksikona” (1983) objavljen je kratak članak o graditelju orgulja Józsefu Angsteru. U tom članku piše da je on rođen prije 179 godina, 7. jula 1834, u mjestu Kácsfalu, a umro prije 95 godina, 9. juna 1918, u mjestu Pécs. Korisnici toga leksikona vjerovatno znaju da je Pécs najveći grad u mađarskoj Baranji, kojega mi nazivamo Pečuj ili Pečuh. Ali malo ko zna gdje je taj Kácsfalu, a to vjerovatno nisu znali ni urednici spomenutog leksikona.

A Kácsfalu (narodski Kačvola) mađarsko je ime sela Jagodnjaka, koje se danas nalazi u hrvatskom dijelu Baranje i središte je i sjedište Općine Jagodnjak. U vrijeme kad je Angster rođen, selo Kácsfalu pripadalo je Ugarskoj. Nakon Prvog svjetskog rata pripalo je Kraljevini SHS (kasnijoj Jugoslaviji) i tada mu je promijenjeno ime u Jagodnjak. Od 1945. Jagodnjak je u sastavu Hrvatske pa je zato smiješno da se u hrvatskom leksikonu spominje samo njegovo mađarsko, a ne i službeno ime.

József Angster (u nekim izvorima i Josef, Joseph, Josip) gradnju orgulja izučio je u domovini, a dulje se usavršavao u Parizu kod znamenitog orguljara (ne orguljaša!) Aristidea Cavaillé-Colla (čitaj: Aristid Kavaje-Kol). Godine 1867. vratio se u domovinu i u Pečuju osnovao vlastitu radionicu, koju su kasnije preuzeli njegovi sinovi Emil i Oskar. Njegove orgulje mogu se pronaći u mnogim crkvama u Austriji, Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj, u Rimu (Italija), Rumuniji, Slovačkoj, Sloveniji, Srbiji, Ukrajini i – Hrvatskoj.

Učestvovao je u gradnji orgulja za kelnski dvorac te za crkvu Notre Dame i crkvu Svetog Trojstva u Parizu. Najveće su mu djelo orgulje u bazilici Sv. Stjepana u Budimpešti (1905). Sagradio je 45 orgulja u Hrvatskoj (Međimurje, Podravina, Baranja, Slavonija), a među njima najpoznatije su one u kapeli dvorca Prandau-Normann u Valpovu (1876), u baranjskoj Duboševici (1889; koja se u Angsterovo vrijeme zvala Dályok), Kotoribi (1900) i Prelogu (1902).

Izuzetno vrijedne mehaničke orgulje na pjevalištu (korošu) kapele u valpovačkom dvorcu imaju 18 zvučnih registara na dva manuala i pedalu. Njihov naručitelj, barun Gustav Hilleprand od Prandaua, tražio je da budu izrađene od najkvalitetnijih materijala, bez obzira na cijenu. Organolog (proučavalac orgulja!) prof. Ladislav Šaban za te orgulje tvrdi da su skupocjen instrument iz radionice najpoznatijeg mađarskog graditelja, sposobne za koncertno sviranje i jedan od najvrednijih spomenika kulture ove regije. Štaviše, na jednom je mjestu čak zapisao da su “izuzetno djelo osobite umjetničke vrijednosti, koje je danas spomenik kulture najviše (međunarodne) kategorije i nedvojbeno stoji na prvom mjestu među spomeničkim orguljama Slavonije”.

Iz članka Darka Varge, objavljenog u “Godišnjaku njemačke narodnosne zajednice” (2008), saznajemo da su orgulje s potpisom Angster bile ugrađene u mnoge crkve u hrvatskom dijelu Baranje: Baranjsko Petrovo Selo, Batina, Čeminac, Darda, Duboševica, Jagodnjak, Karanac, Kneževi Vinogradi, Kneževo, Kozarac, Lug, Petlovac, Podolje, Topolje, Torjanci i Zmajevac. Sva ta naselja, osim Darde, u Angsterovo vrijeme nosila su drugačija imena.

J. Nedić

Osječani na Književnom maratonu u Žitištu

Biblioteka “Branko Radičević” i Klub knjige “Branko Radičević” iz banatskog Žitišta organizuju Književni maraton, koji je ovoga ljeta održan već trinaesti put. U posljednjih nekoliko godina na Maratonu učestvuju i članovi osječkog pododbora SKD-a “Prosvjeta”. Direktorica Biblioteke Vesna Ćuk kaže:

- Čini nam veliku čast i zadovoljstvo da na našem Maratonu učestvuju i pisci iz Osijeka i okoline. Ove godine su nam bili Milenko Vasiljević – Čiko (na slici), Mihajlo Zečević i Miodrag Nedeljković. Na ovogodišnjem Maratonu su učestvovali i pisci iz Temišvara iz Saveza Srba u Rumuniji: Slavomir Gvozdenović, Ivo Munćan, Srboljub Mišković, Blagoje Čobotin i Ljubomir Stepanov, kao i literarni stvaraoci iz Bačkog Petrovog Sela, Iriga, Novog Sada, Kikinde, Zrenjanina i Žitišta.

J. N.

Stogodnjak (176)

16. 8. – 23. 8. 1913: “Prigodom rođendana Njegova Veličanstva, cara i kralja Franje Josifa I. služiće se 18. avgusta u 10 i po sati svečano blagodarenije u ovdašnjoj pravoslavnoj srpskoj sv. Preobraženskoj crkvi”, stoji u obavijesti ovdašnje mitropolije, a prenosi je većina zagrebačkih novina.

* počeli su upisi u Srpsku autonomnu javnu učiteljsku školu u Karlovcu za školsku godinu 1913/1914. U prvi razred primaju se učenice koje su navršile 14 godina i uspješno završile 4. razred više djevojačke škole ili “kojeg drugog ovoj ravnopravnog zavoda, a uz to su zdrave i dobrog vladanja. A to se ima dokazati: krsnim listom, školskim i liječničkim svjedočanstvom. Rimokatolkinje mogu biti upisane na temelju dozvole kraljevske zemaljske vlade… Svaka učenica plaća godišnji prinos od 8 kruna, polovicu na početku svakog semestra, uz to i 1 krunu za literarno svoje društvo, a novoupisane 2 krune upisnine. Učenice koje nisu pripadnice mitropolije karlovačke, plaćaju još školarinu od 80 kruna godišnje u dva obroka. Samo rimokatoličke pripadnice grada Karlovca plaćaju polovicu školarine…”

* list Vrač pogađač počeo je na svojim stranicama objavljivati listu svih dužnika koji su ga u zadnjih nekoliko godina zakinuli na razne načine – u pretplati, neuplaćivanjem troškova za korištenje oglasnog prostora i drugo. “Neka svako ko je tako postupio vidi kakav je”, poručuje još Vrač pogađač.

* iz srijemskog Sviloša stiže ovaj apel: “Pošto je naša mala parohijska kuća, koja je bila trskom pokrivena, dana 8. o. m. nepoznatim načinom u 10 sati noću zapaljena i izgorela, bačeni smo sada još u veću nevolju i bedu, nego što smo bili. Selo je jako malo i siromašno, te nema sredstava ni da se izdržavati može. Zemlje je malo, a nije plodna, nego spada u najnižu klasu po vrsnoći. Nismo dakle u stanju sami opraviti svoj parohijalni dom. Zato se obraćamo na naš mili srpski narod i njegove rodoljube, da bi nam s prilozima u pomoć pritekli, da nam ogorela i razrušena parohijalna kuća ne stoji pored crkve na ruglo i podsmevku inoveraca… Štogod bude dato, neće biti izgubljeno, nego će biti jasan dokaz srpske svesti i darežljivosti, te će biti sve najtačnije zabeleženo i putem našeg novinstva objavljeno…” kaže se, uz ostalo, u apelu kojeg potpisuju članovi Srpske crkvene općine u Svilošu Janko Vranašević, Hadži Arsenije Jeremić i Stevan Jeftić.

* u selu Progar, kotar Zemun, u kući seljaka Strajnića, u razmaku od samo nekoliko dana umrle su četiri osobe. Ukućani su odmah, ne čekajući dozvolu mrtvozornika, pokopali mrtva tijela, govoreći da su “umrli bili jako bolesni”. Liječničkim pregledom ustanovljeno je da se doista radilo o bolesti i to o – koleri. Nalaz je potvrđen i pregledom djevojčice Dinke Strajnić iz iste kuće, koja je u međuvremenu također oboljela.

* “Modni atelje engleskih kostima i francuskih haljina K. Milinković, Zagreb, Gajeva ulica 17, preporuča poštovanim Srpkinjama ovaj jedini u ovoj struci srpski najmoderniji uređeni posao, koji je stekao ugledan glas sa svojim modernim krojem i ukusnom izradom”, kaže se uz ostalo u novinskom oglasu broj 1448.

Đorđe Ličina

Ako je netko još sumnjao čija je ovo država, zadnji prijedlozi izmjena Zakona o radu (ZOR) lišiti će i takve svih iluzija. Ili bi bolje bilo reći da nitko iluzije više i ne gaji? Daljnja fleksibilizacija radnih odnosa u biti je, kako ističu u svome komentaru Nezavisni hrvatski sindikati (NHS), samo novi korak u ozakonjenju postojeće, sada još nezakonite prakse. A u toj praksi poslodavci su odavno fleksibilizirali postojeće “rigidno” zakonodavstvo, pa u pravilu zapošljavaju na određeno vrijeme i kada trebaju radnike za stalne poslove, a o nekom do jučer normalnom radnom vremenu (i s njim povezanim pravom na tri puta po osam sati – rada, odmora i kulturnog uzdizanja) više nema ni govora. Da je tome već tako vidimo i po prijetnjama raznih ravnatelja, koji pred mogućim štrajkom u zdravstvu podsjećaju zaposlene koliko im drugačijim rasporedom smjenskog rada i dežurstava mogu zagorčati život.

Nama ustvari, dobro poentira NHS, nije potrebna dodatna fleksibilizacija radnog zakonodavstva (ustvari rada, a onda radnika; jer ono čime se regulira fleksibilnost samo nije fleksibilno), nego jačanje zakonske zaštite radnika. I još više provedba te zaštite, kada i postoji, u praksi. Sjetimo se samo sudbine posebnih sudova za radne odnose. Ako nekome još nije jasna klasna priroda parole o zakonu kao plotu za koji se drže “pijani” vlastodršci i radnički odgovor na nju, sada bi mu se trebalo razjasniti. Jer dijalektika povećane regulacije i deregulacije radnih odnosa istovremeno, a sve po njihovom zakonu, odličan je primjer za proučavanje socijalne funkcije prava u građanskoj državi. Rascjep na građansku državu i buržoasko društvo tako omogućava da jedan članak u buržoaskim novinama govori o potrebi povećane regulacije pri stupanju u “svijet rada”, dok drugi istovremeno negira da uopće živimo u “radnom društvu”, govoreći o samostalnom životu od svakog rada odvojenih financijskih špekulacija, u doba financijalizacije i “zaduženog čovjeka”.

Pa ipak je brutalizacija rada, a taj je pojam u društvenu analizu jedne Norveške uveo sindikalist Asbjørn Wahl, sveprisutna pojava. Dok manjina na vlasti hvali prednosti privatizacija, deregulacija i povećanja kompetitivnosti, to nisu teme o kojima bi govorili radnici kada im, sve rjeđe, svim navodno javnim raspravama usprkos, uopće daju priliku da govore. Radnike zanima, danas kao i jučer, smislenost njihovog radnog procesa, uvjeti pod kojima se on događa, a ne retorika svođenja svih odnosa na njih kao radnu snagu – robu. U službi čega je sada i radno zakonodavstvo, koje više nema veze sa stvaranjem novih radnih mjesta, razvojem proizvodnih snaga i odnosa, već samo s postojećim odnosima moći u društvu, koje mistificira, dajući im postvarenu pravnu formu. Vladajući poredak u kojemu je dioničarska klasa u neusporedivo boljem startnom položaju od radničke, poredak uspostavljen prije i mimo donošenja radnih zakona, uzima se od strane države sada zdravo za gotovo, sve u svrhu ovjekovječenja sadašnje klasne vladavine. I dalje: zakon sada omogućava da kažemo kako s onim tko se nije prilagodio okrutnim odnosima na tržištu rada subjektivno nešto nije u redu. Jer, pošto su “visoki zahtjevi” tržišta rada već istaknuti, sada treba i pomoću zakona proizvesti radnike koji im odgovaraju. A glavno sredstvo tog discipliniranja nisu više nekakvi poslovođe koji grubom riječju ili čak batinom tjeraju radničke smjene na traci da se podrede njenom ritmu (iako na drugi način autoritarnih odnosa u radnom procesu posvuda ne nedostaje), glavno sredstvo uključivanja u radni proces danas je, naoko paradoksalno, prijetnja isključenjem iz njega. Ta prijetnja prestaje samo na način da bude i stvarno realizirana, što se tolikima stalno i događa.

Rad pretvoren u puku robu tako je danas u samom središtu transformacije društva, njegove preobrazbe iz države blagostanja, koje su historijski socijalizmi, a naš pogotovo, bili sastavni dio, u državu centriranu oko politika zapošljavanja i radih statusa u kojoj socijalna politika više nije protuteža tržištu, već je u funkciji njegovog jačanja i širenja na područja koja do jučer nije zauzimalo. Ako je borba sindikata i radničkog pokreta uopće nekada bila centrirana oko otklanjanja i smanjenja rizika i nesigurnosti proizašlih iz činjenice da je i rad roba na tržištu, sada reforme guraju u obrnutom smjeru! Od nekada široko društveno, pa i ustavno, zasnovanog prava na rad sviju, dospijevamo do individualno orijentiranih zahtjeva da svi, htjeli to ili ne htjeli, sada moraju raditi! A baš za to im se istovremeno ne daju uvjeti!

A kada ne postoji efikasna borba za punu zaposlenost u društvu, koja je najbolji korektiv surovoj kompeticiji i divljanju tržišta rada, onda se radnik okreće protiv radnika. Onda je moguće pounutriti pravila rastuće konkurentnosti, restrukturiranja, povećanog intenziteta rada, kao pravila fleksibilizacije, a ustvari propadanja kvalitete života radnika. Priče o mladim ambicioznim poslovnim ljudima – jedna takva o mladiću koji je umro od tri dana neprekinutog rada upravo je vijest – koji će sagorjeti na svom privilegiranom radnom mjestu, zakrivaju priče onih radnih masa koje ne mogu ni sagorjeti jer naprosto prije toga postaju disfunkcionalnima, radno nesposobnima, škartom i odbačenima, u sve surovijim uvjetima rada.

Socijalno pravo na rad – riječ “društveno” izbačena je iz svih zakona, pa i onih o radu – zamjenjuje sve više niz odnosa osobnih lojalnosti, ali i naličja toga, tj. nepovjerenja, sumnjičavosti i podrazumijevanja da drugi nemaju radnu etiku, pa ih treba podvrgnuti nizu vanjskih, i na način pravnog fetišizma, prisila. To je društvena cijena reformi, a o njoj ništa ne govore mainstream mediji, pa čak ni oni koji su navodno javni. Ili govore na način poznatog trika da isuviše nije dovoljno, prikazujući radnice i radnike kao jadnike na križnom putu u dolinu profitnih suza.

Današnje radno zakonodavstvo, jasno klasno svrstano, ne (de)regulira samo nadnice, uvjete rada i radno vrijeme, nego i daleko širi okvir navodno tržišnog karaktera društva u cjelini. No to je samo jedna strana priče. S druge strane, među radnicima uvijek postoji i postojat će latentno, a ponekad i manifestno, odbijanje i otpor da ih se svede na običnu robu među robama. Uvijek će postojati želja da se izađe iz stanja u kojem smo ovisni od poslodavca, kapitalista, koji nas percipira kao dovoljno privlačne da nas se isplati eksploatirati. Taj se otpor onda artikulira kao borba za punu zaposlenost, jačanje snage samog proizvodnog procesa i borba za kolektivno socijalno osiguranje i kolektivna sindikalna prava. Ako je u zajedničkom organiziranju kolektivne akcije sindikalizacija sada centralni proces, to ne znači da politizacija radničkog pokreta u budućnosti na njemu mora i stati. Sutra, mi možemo i preko svoje stranke, u parlamentu i izvan njega, dovesti u pitanje vladajuće odnose moći.

Ljetne reprize

Ljeto je, vrijeme repriza. Neke su bolje, neke gore. Uglavnom, što god preživi tri-četiri reprize nije sasvim za odbaciti. “Prosjaci i sinovi” lani su išli na Prvom programu popodne, u nezgodan čas. Sada idu svakog radnog dana u osam navečer, u udarnom terminu. A da se HTV nije odrekao mjerenja gledanosti, sigurno bi opazili da su “Prosjaci i sinovi” među gledanijim emisijama. Tomu je tako zato što ova serija, snimana 1972. godine, spada u dvije-tri najbolje domaće TV serije ikad. U njoj je mnoštvo scena koje imaju paradigmatsku vrijednost, kako u ilustraciji regionalnih karaktera tako, čini se, i u prikazu kolektivne sudbine. U jednoj od kasnijih epizoda Matanov ćaća Jokaš (Milan Srdoč) povjeruje u priču neke Ciganke kako je pored njegove kuće zakopano blago cara Trojana. Siroti Jokaš nakon tog proroštva siđe s uma, protrativši cijeli život u kopanju kamenja na mjestu gdje je trebao naći blago… i tako bijedan umire. Ta scena, alegorijske naravi, naznačuje zapravo današnju hrvatsku sudbinu: očekujući blago što su ga devedesetih najavili oci domovine, vjerujući slijepo u položajnu rentu, bogatstvo obale i zemlje, tražeći blago cara Trojana i zapostavljajući rad i štednju, doveli su sljedbenike do rasprodaje svega što su generacije i generacije predaka teškom mukom stvorile.

Goran Radman najavio je da u svom mandatu želi proizvesti jednu-dvije serije trajne vrijednosti. Bit će zanimljivo vidjeti koji će uradak iz njegova mandata doživjeti vrdoljakovski broj repriza i sačuvati popularnost i pod stare dane, poput “Prosjaka i sinova”. Kad bi sad krenuo, možda bi stigao producirati neku seriju koja će se emitirati i 2053., za četrdeset godina, poput “Prosjaka”. No u to je ipak teško vjerovati. Lova od pretplate, više od milijarde kuna, otići će na prehranu prisavskog Behemota, u plaće tisuću neradnika, ne na umjetnost, no dopustimo Radmanu da nas demantira.

Dnevnik HTV-a

Igor Štimac komentira sam sebe, pa kaže kako je momčad koja tokom utakmice protivničku polovicu prelazi jednom-dvaput na utakmici s Hrvatskom polovicu terena prešla sedam-osam puta. “To”, zaključuje Štimac, “nije dobro.” Prodorno razmišljanje, nema što. Štimac sliči na Hašekovog Sveznadara koji daje slične savjete, recimo za vrtoglavicu. “Ako trpite od vrtoglavice”, kaže Sveznadar, “nemojte se penjati na krov, niti hodati po užetu, a i dobro promislite ako vas tko pozove na putovanje u Alpe.” Kakav mora biti avion? “Avion mora biti brižno konstruiran, inače neće poletjeti.” Majci koja ga je pitala o slikarskom talentu svog sina preporučio je: “Rado vjerujemo da je vaš dječak slikarski talent, ali iz drugog osnovne sigurno ga neće primiti na Akademiju. Najbolje ćete uraditi ako počekate, pa ga u četrnaestoj dadete da uči za ličioca…” Prava šteta što Štimčeva mama nije imala ovakvog sugovornika!

U istom Dnevniku HTV priopćava da je umro Smiljko Šagolj, bivši novinar HTV-a. Gdje je bio, nigdje, što je radio, ništa. Razlog smrti nije naveden, kao ni razlog života. Tina Šimurina nije rekla ni riječ, a rekla je sve, više nego da je tu žalosnu smrt posve prešutjela.

Noćni glazbeni program

Slušaš, ne vjeruješ, pa onda opet slušaš radi provjere, a tri je iza ponoći, kasni je sat, crkava tvoj grad i nije ti baš do provjera. Dakle, neki mladi pjevač, zove se Petar Dragojević, pjeva: “Nisam je volio, a ni prebolio.” Što je sad to, majke ti? Netko pjesniku stavio joint u piće? Valjda pjesmu pregleda neka viša instanca prije nego što ide na snimanje. Izgleda da ne. “Kako da joj oprostim, kako da zaboravim, svaki dan ko vječnost dug, jer bez nje sve je uzalud…” Podsjetimo na spoznaju iz prethodnog retka: momak je nije volio, a sad je bez nje sve uzalud i dani su se u vječnost pretvorili. Što bi se s Wertherom događalo da ju je zaista volio, ako je nakon jedne rutinske veze završio na aparatima? Ima tu još avantura po bespućima logike. “Ne znam što se događa, ništa me ne pogađa, samo bol me dočeka.” Kako ga može dočekati bol ako ga ništa ne pogađa i ako ne zna što se događa? Opsesivna potreba za rimom rezultira zločinačkim učinkom prema smislu, koji je u ovoj pjesmi ubijen na mah. Vrlo neobičnu liriku uzgajaju danas mladi ljudi; Neruda, Jesenjin, Lorca i Ladislav Prežigalo zvučali su znatno bolje.

CMC glazbeni program

Nakon ovog lirskoga đenija, u sitne sate nastupa klasik hrvatskog nadrealizma Mišo Kovač i odmah znaš da slijedi rokanje. “Najpošteniji, najmoralniji političar kojeg znam bio je Franjo Tuđman“, bifla Mišo pa dodaje, “a nije loš ni ovaj Milovanović. Samo, Tuđman, da vam kažem. Bio je pošten. Ali ljudi oko njega, Al Caponea je okruživao pošteniji svijet…” Potom pjevaju Arsen i Mišo “Mi smo lišće s iste grane”: “Mi smo lišće s iste grane / jednom smrkne drugom svane / jednom zgasne drugom plane / jer smo lišće s iste grane…” Eto to je pjesma, sve jasno, sve čisto, sve razumljivo, a ne ono “nisam je volio, nisam prebolio, ništa ne osjećam, sve me boli…”

Dnevnik RTS-a

Srpska televizija započinje Dnevnik dugim finišem utrke na 400 metara s prvenstva u Moskvi i čujemo reportera kako frenetično uzvikuje ime nekog srednjoprugaša, Emira. Dan ranije, njegov imenjak Emir Kustrica daje velik intervju o problemima sa snimanjem filma u BiH – prvi intervju zadnjeg intervjua u njegovu životu, koji je dao prije dva mjeseca. Početkom ove godine Srbiju je posjetio emir iz Saudijske Arabije, koji investira u poljoprivredu. Ukratko, Srbija je u ratove devedesetih ušla kao borac protiv “zelene transverzale”, a sada postaje emirat.

Kako god bilo, tamo se nešto događa. Aleksandar Vučić posljednjih je tjedana nekoliko puta išao na infuziju zbog premora. U Srbiju su došli Kia, Hyundai, dolazi Mercedes – svi pregovaraju o otvaranju pogona – a Indija je u Inđiji otvorila veliku softversku tvrtku. Za to vrijeme naša Vlada na dugom je odmoru, tri tjedna, udri brigu na veselje, jedan je život – zašto bi premijer išao na infuziju kad je država na aparatima?

Na naše uvodno pitanje kojim je problemima trenutačno zaokupljen, gradonačelnik Splita Ivo Baldasar odgovara: “Košarkaški klub Split, dio kadrova, komunalni problemi, osobito s psima.” Grad Split obilježio je naime lokacije za pse na pojedinim plažama, oko čega je izbio rat među kupačima. “Otprilike su se podijelili popola, kao i u svemu kod nas”, kaže Baldasar, kojeg građani od stupanja na dužnost opsjedaju sa svih strana. Očekuju, kaže, da nova vlast u nekoliko mjeseci riješi sve ono što nije prethodna. Nakon mandata Željka Keruma problemi Splita su veliki, no istovremeno se događa takav turistički bum da bi gradski proračun mogao bit spašen čak i bez najavljenog rezanja plaća.

Može li se sanirati kriza gradskih financija?

Može. Kriza je ozbiljna, slabije punjenje proračuna traje već nekoliko godina i prije mjesec dana je izgledalo da ćemo zaista loše proći. Međutim, prošlotjedni podaci govore da se punjenje ipak poboljšava, zahvaljujući prvenstveno turističkoj sezoni. To ne znači da će financije biti dobre, ali neće biti tako dramatične, pogotovo ako uspijemo pokrenuti barem dva projekta od kojih bismo dobili neki komunalni doprinos.

Jeste li se kao bivši turistički radnik i osobno uključili u aktivnosti oko sezone?

S ove pozicije više ne, ali sam, radeći godinama kao turistički operativac, sudjelovao u ovome što Split danas ima. Split je očigledno postao turistička zvijezda Hrvatske, a to je rezultat jednog dužeg rada u kojem su sudjelovali svi, i hotelijeri, i Turistička zajednica, i agencije, a osobito građani. Sada to pomaže proračunu, za koji sam mislio da će biti ispod 650 milijuna kuna, ali se poboljšava i pređemo li 700 milijuna kuna, neće trebati rezati plaće.

Lako je upropastiti destinaciju

Dok se druge industrije urušavaju, turistička izuzetno raste. Kako mislite upravljati njenim razvojem?

Drago mi je što ste koristili izraz “industrija”, jer odavno govorim da turizam nije disciplina od danas do sutra. To je industrija koja se dugoročno razvija, u koju se dugoročno ulaže i koja na duži period daje rezultate. To se danas vidi, ali razmišljam da je ipak potrebno uspostaviti ozbiljniju kontrolu turističkog kretanja u Splitu i šire, i upravo zato smo odlučili osnovati komunalnu turističku agenciju, koja bi se bavila ozbiljnim usmjeravanjem turističkih poslova i brendiranjem Splita. To ne bi više bila priprema za turizam vezan samo uz privatne apartmane koji imamo danas, nego za dodatne elemente. Želimo li zadržati trend i imati razvoj, trebamo više hotelskih kreveta i drukčije upravljanje cijelom destinacijom, odakle bismo išli prema kongresnom turizmu, bez kojeg nećemo imati turizam tijekom 12 mjeseci. Na zapadnoj obali Gradske luke mogla bi se napraviti još dva hotela, ali suština je na istočnoj, gdje prvo moramo riješiti prometnu infrastrukturu. Tada bismo mogli reći da smo zaista postali kongresni centar, a to ne ide preko noći.

U vašoj je domeni urbanističko planiranje vezano uz taj razvoj, a tu se već pojavio spor oko zapadne obale Gradske luke, gdje vi ne želite vidjeti jahte?

Iako u županijskim planovima postoji mogućnost da tu bude i luka nautičkog turizma, konačnu odluku će donijeti Gradsko vijeće. No ja nisam za tu luku. Prvo, tu obalu smo projektirali kao šetnicu i bila bi potrebna velika ulaganja da ona postane marina, a drugo, Split ima 200 tisuća stanovnika i ako ćemo napraviti marinu, onda to više neće biti šetnica kakvu smo navikli imati, a koja jednom velikom gradu, ovogodišnjoj zvijezdi turizma, donosi puno više.

Slažu li se s vama koalicijski partneri?

Možda postoje neki koji drugačije misle, pa i u SDP-u, ali na nivou stranaka i koalicije slažu se i HNS i HSU. Mislim da tu branim javni interes, dok je privatni interes vezati desetak velikih jahti. A garantiram vam, napravili smo i nekoliko elaborata, da grad tu ne bi imao velike zarade.

Pokušavate uspostaviti neki red u gradu, smatrate da i u jezgri vlada kaos?

Zapadna obala bit će borba za taj drukčiji način razmišljanja. Što se tiče jezgre, ove godine unijeli smo malo reda u taj kaos, a preko zime ćemo se pripremiti s novim ugovorima za ugostitelje. Ne želim ništa zabranjivati, ali ako sami sebe dovedemo u red, ako smanjimo nivo buke, ograničimo štekate, uvedemo više čistoće, postavimo nekakva pravila, svima će nam biti bolje, a i gosti će to prepoznati.

Protivite se i marini za megajahte na Žnjanu. Za čovjeka iz turizma, od kojeg se moglo očekivati i da će gurati sve projekte, dosta ste suzdržani?

Lako je upropastiti destinaciju, dovoljan je samo jedan krivi potez. A tvrdim vam da ni bogati gosti, ako ih budemo imali, neće poštovati to da pred hotelom kao što je “Marjan” imaju marinu.

Nema više čistih ideoloških pitanja

Skloni ste privatizaciji KK Splita, a Hajduka nešto manje?

Koliko god je Split kao trostruki prvak Europe veliki klub, tamo su problemi veći nego u Hajduku jer je košarka manje bogat sport od nogometa. Gubitak Hajduka od 124 milijuna kuna zvuči strašno, ali u svijetu nogometa nije toliko velik kao što je gubitak Splita od 13-14 milijuna kuna. Grad to ne može financirati i zato sam skloniji prodaji.

Što grad dobiva privatizacijom, kada su se klubovi ionako pretvorili u pogone za preprodaju mladih igrača?

Zadržava jedan veliki klub, o kojem će se brinuti privatni vlasnik, ali koji ostaje u Splitu. Zadržava se i škola košarke i sve ono što košarka znači u Splitu. Ovako su se u posljednjih 20 godina samo gomilali problemi. Tamo su se svi, i staro i mlado, upleli u loše međusobne odnose, za koje baš ne vidim rješenje. Slažem se s vama, ali to je profesionalni sportski pogon koji i po tome ne bi trebao biti u gradskom, nego u privatnom vlasništvu. KK Split i Hajduk su ti granični slučajevi, kada zaista moramo odlučiti što želimo, želimo li biti u kapitalizmu s pogrešnim navikama iz socijalizma ili imamo kapitalizam s visokim stupnjem socijalne svijesti.

A s druge strane osnivate gradsku turističku agenciju?

Da, osnivam je zato što nijedna druga agencija nema interes koji ima grad u smislu razvoja turističke industrije na nivou cjelokupne destinacije. E sad, ima li grad interes zadržati KK Split? Teoretski ima, ali je pitanje tko će to platiti.

Marin Jurjević najavio je odlazak s čela splitskog SDP-a, a vi ga želite preuzeti. Kakve su vam namjere sa strankom?

Imam ambiciju i nadam se pobjedi. Dugo sam u stranci, četiri godine bio sam potpredsjednik Jurjeviću i mislim da imam znanje i iskustvo da preuzmem SDP, malo ga promijenim, ali ne radikalno. Treba nastaviti ono što su kolegice i kolege radili posljednjih 20-ak godina, ali se dijelom i prilagoditi novoj političkoj situaciji i novim načinima.

Konkretnije?

Treba se malo više otvoriti prema javnosti i, što je ista stvar, povećati koalicijski potencijal. Moje je mišljenje da su one stare platforme ljevice i desnice povijest.

A što bi onda SDP-u trebalo davati identitet?

Projekti.

Znači, samo natjecanje u projektima?

Po meni, nadmetanje u projektima. Ali za mene ni Gay Pride nije samo ideološko pitanje nego i jedan projekt, koji je netko osmislio. Po meni, nema više čistih ideoloških pitanja, nego nekih koja su navezana na ideologije, ali su u konačnici ipak projektna.

Možete tako svaku djelatnost nazvati projektom, ali čini se da ste time banalizirali čak i taj vaš potez na početku mandata, dolazak na Gay Pride?

Nisam banalizirao, nego bih ga htio prikazati onakvim kakav bi trebao biti, a to je jedan najnormalniji događaj o kojem se previše ne razglaba.

Da bi se do toga došlo ipak je potrebna politička borba?

Slažem se, ali su tu borbu napravile neke druge djevojke i dječaci, a na meni je bilo naprosto da dođem i kažem kako ne vidim zašto bi to nekome trebalo smetati.

Pa dobro, je li to ipak bila neka vaša poruka o tome kakav biste duh grada htjeli poticati?

Rekao bih da je to bio neki povratak u budućnost. Split je kao lučki grad uvijek bio otvoren i tolerantan, Splićani su imali stotine različitih razmišljanja, ali nikad nisu bili isključivi. Bilo je svega u povijesti, i fizičkog nasilja, ali bi u Splitu ipak na koncu prevladala tolerancija, prihvaćanje drugih nacija, vjera i načina.

U intervjuu beogradskom “Novom magazinu” za goste iz Srbije i BiH rekli ste da su “najbliži domaćima”?

Meni su oni praktički domaći gosti, tradicionalno domaći gosti. Imamo iste navike, govorimo istim jezikom – ako gramatički nije isti, stvarno je isti. Desilo se što se desilo, sukobi s ove i one strane, ali mi živimo jedni pored drugih.

Mislite li da takvim porukama možete privući više gostiju? Je li i to neki vaš projekt?

U jednom dijelu jest, projekt pomirbe i normalizacije odnosa. Ja se ipak baziram na nekoj ideološkoj platformi. A oni su nam susjedi i jednostavno moramo biti dobri sa svojim susjedima. Živimo stojećima zajedno i zato ih smatram domaćima.

Na NDH stavljam crtu

Split ima i tamnu stranu iz 1990-ih, s izbacivanjem Srba iz stanova, zločinima u Lori…

Nadam se da je to bila samo epizoda, naravno, crna, negativna epizoda. Do takvih stvari nekada dođe, a nama se to desilo, da jedan dio sugrađana izbacuje vlastite susjede iz stana, da ih progoni i zatvara, a ono u Lori je bilo još strašnije, jer je netko tko u službenom smislu obnaša vlast vršio represiju nad vlastitim građanima, bez provedenog zakonskog postupka.

Unatoč tome, ne smeta vam spomenik Tuđmanu, čiji su protivnici navodili upravo te događaje i njegov odnos prema Splitu?

Kod svake osobe, pogotovo kad je to povijesna ličnost, valja govoriti i o pozitivnim i o negativnim stranama. Nesporno je da je on bio legalno izabran prvi predsjednik i zapovjednik hrvatske vojske koja se borila protiv agresije, i tada je, kao povijesnoj ličnosti, red da mu se podigne spomenik. A kontroverza oko njega stvar je za daljnje razgovore i razmišljanja, iz kojih bismo svi skupa trebali izvući poučak.

S druge strane, biste li prihvatili inicijativu da se postavi spomen obilježje za žrtve zločina u Lori, koju su svojevremeno podržali ministar Predrag Matić i predsjednik Ivo Josipović?

Odmah bih stavio tu spomen-ploču, ali mislim da bi netko drugi trebao dati inicijativu, a ja ću prihvatiti da se obilježi mjesto gdje je bio počinjen zločin, kako bi se na taj način upozorile i nove generacije da se čak i u uvjetima rata treba držati čovječnosti. Hrvatska država te je zločine procesuirala, možda ne sve do kraja, ali onda bi žrtvama sigurno trebalo staviti obilježje.

Kažete da vam se Bandićev populizam na neki način sviđa?

Sviđa mi se što izađe iz svog ureda i ode na tržnicu, na smetlište, na teren i razgovara s ljudima jer gradonačelnik treba biti sa sugrađanima. Ne sviđa mi se njegov ekstremni populizam, kao ono kad zagrli najveću svijeću. Ako ima potrebu da bude vjernik, a nije bio, neka ide u crkvu.

Ima i kod vas tog ideološkog populizma: može Tuđman, može ploča u Lori, može Gay Pride; niste nacionalno isključivi, a može i Thompson, uz kojeg se veže ta vrsta isključivosti?

Imam ja tu nekih ograničenja i stavova. Recimo, za mene je potpuno neprihvatljivo bilo kakvo veličanje NDH i ustaštva. To je i zakonski kažnjivo i tu završavam priču. A ovo drugo, ne trebamo ljudima braniti nešto što nije neophodno zabranjivati. Ljudi imaju različita mišljenja, to treba prihvatiti. Kao što postoje ljudi drukčije spolne orijentacije, tako postoje i oni kojima se Tuđman sviđa. O svemu treba razgovarati, tako i o Tuđmanu, pa neka povjesničari kažu. Ali na NDH stavljam crtu, ne može mi nitko reći da je ta država u bilo čemu bila dobra. Država koja može dozvoliti genocid ne može biti dobra.

Stanje u oružanim snagama daleko je od idealnoga, što govore i dva smrtna slučaja početkom ljeta, pogibija i ranjavanje dvojice pirotehničara prilikom čišćenja terena bivšega vojnog skladišta u Pađenama kod Knina, a potom i nedavna smrt mladog ročnika, kojeg je pregazio tenk za vrijeme obuke na vojnom poligonu Gašinci kod Đakova?

Bojim se da je problem u nedostatku novca. Kako Hrvatska nema skup i nerentabilan sustav remonta streljiva, pri čemu bi se kontroliralo njegovo stanje, tako novca nedostaje i za uništenje streljiva u Pađenama. Stanje je takvo da se od rata devedesetih obrane sjetimo samo prigodno; puno se više priča o braniteljima nego o djelatnoj vojsci, o obilježavanju godišnjica nego o sređivanju djelatnih aktivnih skladišta streljiva. Hrvatska se nakon rata prestala ozbiljno baviti obrambenim temama i investirati u obranu. Do prije koju godinu, u tišini, radikalno se štedjelo na vojsci. Najžešće su uštede bile na obuci i izobrazbi, koje su svedene na razinu dovoljnu da primarnu djelatnost, a to je djelovanje u inozemnim misijama, odrađujemo na dobar način. Takav oblik štednje dočekao je početkom 2012. novog ministra Antu Kotromanovića, koji ima terensko i zapovjedno iskustvo iz rata i za kojeg mi se čini da ga je takvo stanje duboko zgrozilo. Provođenje obuke, vježbe i izobrazba te financiranje tih aktivnosti tek se posljednjih godinu i pol počelo intenzivirati. A kad nakon dulje letargije krenete intenzivnije, ozbiljnije i aktivnije raditi na takvim stvarima, mogu se očekivati škripanja i pucanja u sustavu. Doima se da nesreća u Gašincima spada u tu kategoriju – na tom se slučaju vide posljedice zanemarivanja tog dijela sustava.

Nedostatak novca i ljudstva

Od dolaska novog ministra vojni je proračun skresan na 4,6 milijardi kuna (1,3 posto BDP-a), od čega 67 posto odlazi na plaće zaposlenih. Broj djelatnih vojnih osoba smanjen je s gotovo 18 na 15 i pol tisuća. Vojnicima je snižena plaća, ukinut je beneficirani radni staž, nema regresa i božićnica. Kakva je, u svjetlu tih činjenica, motiviranost vojske i vojna moć zemlje?

Opet dolazimo do financija: za razliku od Domovinskog rata, kad je zemlja trošila od 30 do 40 posto proračuna za obranu, spali smo na svega 1,3 posto udjela u BDP-u, unatoč njegovu rastu. Početkom tisućljeća nedostatak novca popraćen je nedostatkom ljudstva. Hrvatska je krenula radikalno smanjivati vojsku, što je u skladu sa zapadnom modom profesionalizacije vojske, no tijekom provođenja tih promjena službena je mantra bila da će, kad rezovi završe, krenuti veća investiranja kako bi se smanjeni sustav stabilizirao, obnovio i prilagodio 21. stoljeću. Rezove smo izveli, proračun je od 2005. počeo rasti, da bi u proljeće 2009., sa službenim priznanjem krize tadašnje vlasti, doživio radikalni lom. Tijekom te godine silnim smo rebalansima odstupili od svih planova za obranu, bez ikakvih promjena i prilagodbi, tako da otada financije padaju ili stagniraju. A reforme koje su se tada počele provoditi sada su preskupe za okončati. Na primjer slučaj Patria – troškovi nabave oklopnih vozila bili su jedva podnošljivi, a kad to završi mnogi će odahnuti.

U mjerama štednje sa 2009. na 2010. dotaknuto je dno, pa se činilo da će vojska prestati funkcionirati na svakodnevnoj razini. Uslijedila je stagnacija, da bi rebalansom proračuna ovoga proljeća financije ponovno počele padati. Budući da su nam želje i ambicije posljednjih godina narasle – jer Hrvatska sve više sudjeluje u međunarodnim operacijama – potrebno nam je sve više novca. U isto vrijeme, s obzirom na to da ima zabranu sindikalnog udruživanja i javne bune, djelatna je vojska izuzetno zahvalna za rezove.

Koliki bi trebao biti proračun da bi obrambeni sustav funkcionirao na normalnoj razini? Vidimo da se MIG-ovi popravljaju u Ukrajini, da su tenkovi zastarjeli, da mornarica gotovo ne postoji…

Barem deset posto više nego sada, dakle oko pet milijardi kuna godišnje. Sada vojska može funkcionirati, ali bez ozbiljne modernizacije. Hrvatska je obrambeno dosad živjela na tehničkim ulaganjima iz doba Jugoslavije te se nakon ratne vojske vrlo sporo prebacivala na civilni model rada. Potkraj 1990-ih optimistično smo počeli planirati nekakvo mirnodopsko djelovanje, za kojeg bi vojno bili obrambena regionalna sila; ispalo je da realne mogućnosti ne dopuštaju takve planove. Ako želimo imati sve tri grane oružanih snaga, moramo u njih investirati. Međutim, nabava ozbiljnih količina kamiona za pješaštvo stala je s “famoznim” pilot-projektom za vrijeme ministra Berislava Rončevića; tek od projekta Patria možemo reći da se u pješaštvo nešto i investira. U mornarici se održavala postojeća tehnika uz otpis plovila, pa smo došli u situaciju da imamo raketne topovnjače bez raketa, koje su otpisane. U tijeku je natječaj za ophodna plovila, ali je njegova provedba jako neizvjesna. Kako u flotu ne planiramo investirati ništa, prijeti nam gašenje mornarice. S mornaricom je usporedivo i stanje u zrakoplovstvu: sastavljeno je od muzejskih primjeraka, koje je još Jugoslavija, početkom 1980-ih, smatrala zastarjelima. Dakle, hrvatska obrana još koristi MIG-ove 21, filozofira o njihovoj većoj ili manjoj uporabljivosti, iako ih je još 2003. slala na remont i to ponovila deset godina kasnije. Argument za sve je da novca nema. No on je političke prirode, jer otkud novac za farbanje tunela i mostova te dijelove autocesta koji nigdje ne završavaju? Riječ je o izbjegavanju odgovornosti svih vlada unazad petnaest godina. Naš obrambeni sustav ima problem sa srednjoročnom i dugoročnom održivošću i traži posebna ulaganja da bi opstao nakon što se potroši tehnika i ljudstvo kojima je vođen Domovinski rat. Kad ostanemo na onome što smo friško obučili i nabavi tehnike, cijeli će taj sustav izgledati puno jadnije nego prije dvadesetak godina.

Neovisnost Vojnog ordinarijata

Zašto se primjerice ne štedi na bespotrebnom, poput Vojnog ordinarijata koji godišnje usiše desetak milijuna kuna vojnog proračuna?

Vojni ordinarijat je uspostavljen na temelju međunarodnih ugovora Hrvatske i Svete Stolice, kojima se ustvrđuje neovisnost njegovih troškova i zapovjedna neovisnost njegova kadra. To je komad obrambenog sustava koji je umetnut izvana i kojem ništa ne može čak ni vrhovni zapovjednik. Da bi ga se ukinulo, trebalo bi napraviti reviziju ugovora, za što mora postojati volja čitave Vlade.

Ministarstvo obrane godinama se nada zaraditi prodajom ili najmom niza zapuštenih vojnih nekretnina na obali, no čini se da je i to propalstvar koče imovinskopravni odnosi?

Bivša premijerka Jadranka Kosor u nekoliko je navrata tvrdila da je pitanje trenutka kad će nam te puste milijarde pasti u krilo, a ministri turizma, uključujući i aktualnog, najavljivali su privatizaciju vojnih objekata uz more, što nema veze s vezom. Neriješeni imovinski odnosi samo su floskula – nitko si nije dao truda i vremena da ekipu geodeta pošalje na teren kako bi se riješile zemljišne i katastarske knjige te napokon ustvrdilo čije je što; mi bismo prodavali bez investiranja u pripremu prodaje… Mislim da se u MORH-u nitko ne zanosi iluzijama da bi se komercijalna vrijednost tih nekretnina sutra mogla ogledati u vojnom proračunu. Od sveg tog prihoda, ako do njega ikada dođe, obrana neće imati ništa, možda se u najboljoj varijanti tek uspije uštedjeti na sadašnjim komunalnim davanjima, no i to je upitno.

Iz godišnjeg izvješća o spremnosti obrambenog sustava u 2011. dade se iščitati da su međunarodne mirovne misije važnije od unutarnje sigurnosti zemlje: koliko su one doista važne i kakvi su im učinci po cijelo društvo?

Za ovu je godinu bilo planirano na te operacije potrošiti 256,8 milijuna kuna, rebalansom je to smanjeno na 212,6 milijuna, a vjerojatno će se i dalje ići s uštedom, s obzirom na to da smo se povukli s Golanske visoravni, koja je po troškovima bila velika operacija. Najavljeno smanjivanje djelovanja u Afganistanu je usporeno, pa će biti zanimljivo vidjeti kako ćemo dalje. Hrvatska je na europskoj razini prepoznata kao zemlja u kojoj vanjska politika i vanjskopolitički ciljevi vode obranu, a u većini zemalja je obrnuto, vanjskopolitički ciljevi se usklađuju s obrambenim financijskim proračunom. U misije, dakle, odlazimo da bismo bili vanjskopolitički viđeni, a vrlo se uvjetno postavlja pitanje koliko je pri preuzimanju takvih obaveza vođeno računa o vojnim sposobnostima i financijama, još manje o tome čemu ti ciljevi služe. Za dobar dio ozbiljnih zemalja sve su te integracije sredstvo, a ne cilj. A mi smo to dvoje pomiješali i u takve misije odlazimo da bismo bili aktivniji, bez ambicije da takvu aktivnost kapitaliziramo. Iako smo godinama aktivni u UN-ovim misijama, to ne prati slanje ljudi u UN-ove strukture, unatoč tome što aktivne zemlje ondje imaju puno ljudi na odgovornim i vidljivim mjestima. Dakle, Hrvatska je puno plaćala, bila jako aktivna i slabo kapitalizirala tu aktivnost.

I Komšićeve i Dodikove izjave poza su bez osnove

Udio dragovoljnih ročnika koji prelaze u profesionalce u drastičnom je padu, pa opada i interes za vojsku. U Srbiji pak raste interes za dobrovoljnu vojnu službu. Kakvo je sigurnosno stanje u regiji i postoji li rivalstvo u vojnom smislu?

I kod nas je navala, samo što država radi štednje ročnicima ne nudi sklapanje ugovora. Prije krize smo planirali imati dvije tisuće ročnika godišnje, sada ih uspijemo obučiti 600 do 700, a u djelatni sastav primimo oko polovice njih. Što se tiče rivalstva, njega uvijek ima. Hrvatska ne može pobjeći od činjenice da su joj od šest susjeda četiri stabilna, a dva malo manje: Italija je velesila, Slovenija i Mađarska su sređene države, članice NATO-a, Crna Gora je na putu prelaska u sređeni krug država, Srbija se koleba s jedne strane po pitanju Kosova a s druge po pitanju svog sustava, a BIH je prilično kaotična… Jasno je na koje strane treba gledati pri procjeni rizika, da rizici iz BIH nisu jednaki onima koji dolaze iz zemalja s nekakvim sustavom i ambicijama.

Kako tumačite izjavu Željka Komšića, predsjedatelja Predsjedništva BIH-a, koji je nedavno rekao da će doći do rata ako predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pokuša realizirati svoje prijetnje o odcjepljenju tog entiteta?

Izjave obojice spadaju u red poze bez osnove. Zašto? Zato što ne prate financije i faktičku odgovornost za posljedice. S obzirom na trenutačno ljudstvo, količinu raspoložive vojne tehnike i infrastrukturu BIH nije u stanju, ni uz najbolju volju svih tamošnjih faktora, proizvesti sukob usporediv s onim devedesetih.

Izbori

Kako sada stvari stoje, dio Srba sa Kosova, i to oni koji žive u centralnim i južnim dijelovima najmlađe balkanske države, postigli su dogovor s državnim vrhom Srbije o izlasku na lokalne izbore na Kosovu u studenom ove godine, dok istodobno Srbi sa sjevera Kosova najavljuju da će istrajati u svojoj odluci da te izbore bojkotiraju. Kako predstavnici Srba sa sjevera navode, njihov izlazak na izbore legitimirao bi nezavisnost Kosova. Oni tvrde da ih Beograd gura u “nezavisno Kosovo” i da su premijer Srbije Ivica Dačić i premijer Kosova Hašim Tači potpisali “izdajnički sporazum”. Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić kazao je da je učestvovanje Srba na izborima “pravi put”, jer će tako biti stvorena legitimna zajednica srpskih opština, a predstavnici Srba koji su do sada smatrani ilegalnim, bit će međunarodno priznati. “Ako Srbi sa sjevera odluče da bojkotuju izbore, to je njihova odgovornost, ali ako izađu na izbore, Beograd će učiniti sve da se provede Briselski sporazum o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine”, poručio je predsjednik Srbije, a prenose agencije.

Politika

Premijer Srbije Ivica Dačić podržao je Nikolićev stav i poručio da onaj ko radi protiv državnih interesa ne može biti plaćen iz budžeta, misleći na predstavnike Srba sa sjevera Kosova. Također je najavio da će još jednom razgovarati sa Srbima sa sjevera Kosova, ali i da neće podržati bojkot lokalnih izbora. “Nisu oni jedini Srbi koji tamo žive. Takva politika, koja ne uvažava realnost u kojoj se Srbija nalazi, ne može da ima uspeh. Zašto je ovo važno? Zato što mi u ovom trenutku nemamo bolju alternativu”, rekao je Dačić.

Stabilizacija

Očekivanja međunarodne javnosti okrenuta su prema Kosovu koje bi, prema nekim procjenama, od jeseni moglo početi pregovore o zaključivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Kako je najavio premijer Hašim Tači, pred Kosovo će u narednom periodu biti postavljena dva prioriteta u okviru europskih integracija – početak pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju te proces ispunjavanja kriterija za viznu liberalizaciju. “Sporazum o Stabilizaciji i pridruživanju biće prvi ugovorni sporazum koji nudi jasnu perspektivu u pravcu punog učlanjenja Kosova u EU”, kazao je Tači. Također je izrazio nadu da će Srbi na predstojeće lokalne “izaći u solidnom broju”, obećavši da će Vlada Kosova obaviti sve obveze za pripremu ovog, kako je rekao, povijesnog procesa za državu Kosovo. Ministarka evropskih integracija Vlora Čitaku, kao glavni pregovarač u pregovorima o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, izjavila je da je Vlada Kosova još u drugom mjesecu 2013. formirala pregovaračku ekipu koju čine ministar vanjskih poslova, ministar trgovine i industrije, ministar poljoprivrede, šumarstva i seoskog razvoja, ministar finansija, ministar ekonomskog razvoja i ministar pravde. Prema njenim najavama, pregovori Kosova o SSP-u počeli bi na jesen, a bili bi završeni do kraja proljeća iduće godine.

Priroda

Velikoalbanski nacionalisti su termin “Velika Albanija” zamijenili terminom “Prirodna Albanija”. Tanjug javlja da je Vaselj Siništaj, lider Građanske inicijative koja učestvuje u crnogorskoj vlasti, podržao potpisivanjem peticije ideju za formiranje “Prirodne Albanije”. “Prirodni” projekat, koji je 2010. pokrenuo direktor Instituta za regionalne prognoze iz Tirane Kočo Danaj, zagovara granice predviđene zaključcima na Skupštini u Valoni 28. studenog 1912., koji Albaniju vide kao zbroj četiri osmanska vilajeta. “Ima dosta ljudi koji razmišljaju na taj način. U potpunosti mu (Danaju, op. E.H.) dajem za pravo da krene tim putem, ali hoće li uspjeti, to ćemo vidjeti”, rekao je Siništaj za Radio-televiziju Crne Gore. “Stvar granica je stvar velikih sila. Te granice su postavljene tada i upravo Kočo Danaj, kako ja to razumijem, pokušava mirnim putem ispraviti povijesne greške. Hoće li uspjeti, zavisi od velikih sila. To ne zavisi od pojedinaca”, smatra Siništaj. Nasuprot Siništaju, Genci Nimanbegu, zastupnik Force, koja također participira u crnogorskoj vlasti, odbio je potpisati peticiju za formiranje “Prirodne Albanije”. “Kočo Danaj nije političar, već povjesničar. Oni imaju taj luksuz da nemaju odgovornost prema građanima”, kazao je Nimanbegu, obrazlažući svoju odluku. Sam Danaj je za skopski “Dnevnik” rekao kako će se mnogi iznenaditi rezultatima podrške peticiji, koji će biti objavljeni 28. studenog, na albanski nacionalni praznik, Dan zastave.

Spor

Najavljena tužba ruske En Grupe Olega Deripaske protiv Crne Gore prazna je prijetnja, smatra Ranko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore i lider Socijaldemokratske partije, manje članice vladajuće koalicije, prenosi RTV Crne Gore. “Tužba je rezultat nemoći države da primjenjuje zakone nad onima koji su stvarno krivi i da osigura zaštitu naših ugovornih prava”, rekao je Krivokapić. Podsjetimo, prošle sedmice su crnogorski mediji objavili kako je tužbu vrijednu milijardu eura najavio bivši izvršni direktor Kombinata aluminija Podgorica Jurij Moisejev. KAP je prodat ruskom oligarhu Olegu Deripaski 2005. godine za 48,5 miliona eura, dok se ugovorom o poravnanju država vratila u vlasničku strukturu fabrike sa 29,3 posto kapitala. Nedavno je crnogorska vlada tražila od Skupštine da joj odobri rebalans proračuna za 2013. godinu kako bi se dodatno zadužila i platila 102 miliona eura, koliko su iznosile garancije KAP-u za kredit od europskih kreditora. Inicijativa je propala, dovodeći crnogorsku Vladu na rub propasti. Zvanično, Evropska komisija drži da zakonodavstvo Crne Gore u ovoj oblasti nije u skladu sa pravom EU-a, te da državne garancije, posebno za KAP, nisu u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju.