Tema dana

Zašto fiskalne blagajne trebaju biti na tržnicama, a ne i u kioscima Tiska, gdje možete kupiti novine, cigarete, platiti račune, pita Branimir Bilić Nevena Pešu, predstavnika zagrebačkih tržnica, koje su bile u štrajku. “Vi ciljate na to da je Tisak u vlasništvu jednog koncerna, pa ne bih o tome”, uzvraća diplomatski Peša.

Bilić pogađa u srce problema. Jedino se još dvorska luda usudi spominjati imena iz hrvatskoga Zabranjenog grada, što dovoljno govori o stanju stvari na javnoj televiziji. Koncern o kojemu govori je Agrokor, vlasnik mu je Ivica Todorić. Dotični ima dvorac pod Medvednicom, svojevremeno ga je registrirao kao hotel. Agrokor, protuzakonito, dio troškova plaća svojim bonovima, što je naspram kumičarske mafije kapitalan problem pravne države, jer je cijeli jedan sustav stavljen iznad zakona. To je srž svih hrvatskih problema: država kao aparat sile, kao instrument uvođenja reda, funkcionira samo ako je riječ o slabašnima. Poznati žurnalist duguje milijun i pol kuna poreza, nikom ništa; poznati nogometaš duguje više od milijuna, nikom ništa. Sud u Ivanić Gradu nedavno je, međutim, na dražbi pokušao prodati nekoliko crnih i bijelih kokica, te isto toliko bijelih gusaka, vlasništvo neke bakice koja nije podmirila obvezu od par stotina kuna. Iz činjenice da se te teme otvaraju samo u B. B. frik šouu ne može se izvesti ništa doli zaključak da će nam ubuduće biti još i gore.

Željko Malnar (1944. – 2013.)

Negdje druge ili treće godine nakon “Oluje”, Željko Malnar kupio je nekim povratnicima iz Visuća na stočnom sajmu kravu. Ta se kravica, na njihovu neizmjernu sreću, nakon nekoliko mjeseci pokazala još i steonom, pa su siroti povratnici dobili i tele. Malo je tko u ovoj zemlji izveo išta slično.

“Noćna mora” predstavljala je revoluciju u televizijskom izrazu, na svjetskoj razini. Funkcionirao je tu poput Tita. Njegova “Noćna mora”, njegova Republika Pešćenica, njegovo carstvo poniženih i uvrijeđenih koje je izveo na veliku scenu – na način koji je često izazivao zgražanja – sve se to danas može činiti provjerenim receptom uspjeha. No neka netko pokuša izvesti išta slično. Držati gledatelje uz ekran punih sedam sati, popunjavajući program najvećim luzerima grada Zagreba, nemoguća je misija. Tajna je svakako u širini Malnarove ličnosti. U kultnom eseju o Casanovi Stefan Zweig opisuju tragediju umjetnika. On, umjetnik, najčešće ne proživi ni stoti dio onoga što opisuje. Dane i noći provodi zadubljen nad rukopisom, peglajući izraz, uspinjući se i padajući, uvijek iznova nastojeći dosegnuti savršenstvo životnog opisa, zbog kojega se odriče jedne jedine stvari – života. Oni koji imaju vino, nemaju pehar. Onima koji imaju pehar, nedostaje vina, kaže Zweig. Malnar je kao Casanova, koji je ispisao roman svoga života, imao sve. Malo je koji televizijski novinar obdaren visokom pismenošću – Malnar je bio, i to dvostruko. Visoka, eruditska filozofska i književna naobrazba kod njega se sretno spajala s pučkom duhovitošću najviše, hašekovske klase. Ali Malnar ipak nije dobio grbu zbog stalne pogurenosti nad knjigom, naprotiv, na konju ili motoru obišao je pola svijeta. Bio je visok i lijep čovjek koji bi, da se rodio u Americi ili Francuskoj, sasvim sigurno postao filmska zvijezda. No rodio se i umro u Hrvatskoj. Njegovim odlaskom gubi se svaka mogućnost da bilo što slično ikada vidimo u nekoj novoj inkarnaciji. To je kao “Casablanca” Michaela Curtiza – samo bi se luđak ili hulitelj usudio pomisliti na remake. Ako je uopće bio novinar, Željko Malnar bio je najveći hrvatski televizijski novinar.

Dnevnik HTV-a

“To je samo osam riječi, uključujući imenice, zamjenice, priloške oznake…”, tako potrebu promjene Ustava na uobičajeno pompozan način argumentira premijer Zoran Milanović. Već mjesec dana on ulaže silnu energiju u priču oko promjene Ustava radi nezastarijevanja teških ubojstava s političkim pobudama. Ratuje s oporbom, svađa se sa saveznicima, prijeti King Kongom. Umjesto reformi proizvodi rebuse. Od početka mandata do danas ni u jednoj prilici nismo vidjeli da se toliko pjeni oko neke suvisle teme: dramatičnog pada industrijske i poljoprivredne proizvodnje, bankarskog lihvarenja, nezaposlenosti, propasti mljekarskih farmi, rasula privrede. Na to uglavnom gleda von oben, no što je tema besmislenija, to je njegov angažman veći.

Čemu uopće promjena Ustava? Ranko Ostojić na početku mandata ove Vlade prijetio je rješavanjem zaboravljenih slučajeva, što ne sprečava nikakva zastara. Nijedan nije riješio. MUP raspolaže hrpom spoznaja o ubojstvu Ljubice Solar, o postavljanju mine generalu Miloradu Miščeviću, o ubojstvu Milana Levara – zašto odmah ne riješi te svježe slučajeve? To može i s postojećim propisima. U seriji političkih atentata početkom devedesetih ubijeni su Ante Paradžik, Miro Barešić, Milan Krivokuća, Ludvig Pavlović, Blaž Kraljević. U Osijeku su ubijeni Marko Bezer i Josip Reichl Kir. Zašto se to ne riješi? Pa malne svi znaju kamo vode tragovi. S druge stane, likovi poput Mihajla Hrastova i Tomislava Merčepa teško će živi dočekati neku kaznu, dok se Ustav mijenja zbog zločina iz vremena kenozoika.

Što je uopće učinio Ranko Ostojić? Ništa, a za to ništa postao je potpredsjednik Vlade, ostajući šef policije, što je simbioza kakvu na ovim prostorima nismo vidjeli nakon Brionskog plenuma, kada je Tito otpilio Rankovića. Promjena Ustava angažira silnu energiju koja stvar prebacuje na izvršni aparat, a on napraviti neće pod milim bogom ništa, jer političke volje za otvaranje te Pandorine kutije nema. Skidanje zastare je opsjena najgore vrste. Tko je jedina žrtva ukidanja zastare za ratno profiterstvo? Ivo Sanader. A zašto? Zato što je, kako bi rekao Fouche, “počinio nešto gore od zločina – pogrešku”. Kutle, Todorić, Jambo – nitko od njih nije profiter nego baš Sanader? Tako ispada.

Koja bi, povrh toga, ubojstva iz političkih pobuda došla na dnevni red ukidanjem zastare? Na taj bi se način moglo otvoriti ubojstvo Marka Oreškovića, kojega je likvidirala jedna frakcija KPH-a. Maksa Luburića ubila je Služba državne sigurnosti. Je li to ubojstvo bilo politički motivirano? Jest, kao i atentat na Antu Pavelića. Jesu li pobude u oba slučaja bile niske? Jesu, mada ni žrtve nisu bile blaženici. Kako je nastradao sin Vicka Krstulovića? Tko je naručio ubojstvo Andrije Hebranga? Tko je ubio bana Derenčina? Hrvatska danas sliči na nezavršeno djelo Živojna Pavlovića “Država mrtvih”, u kojoj sve stremi trijumfu smrti nad životom. Nažalost, ovo nije film nego život…

Kada hrvatska politička klasa stavlja na dnevni red “principijelna pitanja”, pa se još oko tih “principijelnih pitanja” brzo ujedini, najmudrije je skloniti se na sigurno mjesto, jer bi od nabujalih strasti i pratećega retoričkog vatrometa netko mogao izgubiti glavu. Osobito je nezgodno ako se “principijelna pitanja” dotiču humanizma ili tako čudnovate stvari kao što je poštovanje ljudskoga života: tada već valja računati s opasnošću od masovnog krvoprolića.

Jednu razigranu ustavotvornu lakrdiju – naime inicijativu stranke Zorana Milanovića da se u Ustav unese odredba prema kojoj “politički motivirana ubojstva ne zastarijevaju” – privremeno je, prije odlaska na zaslužene godišnje odmore, zapečatio predsjednik parlamenta Josip Leko, objasnivši naciji u televizijskome nastupu kako se “radi o principijelnom stavu da nijedan zločin ne smije ostati nekažnjen”. Štoviše, veli Leko, “hrvatska država i hrvatsko društvo već dugi niz godina stoje na tom principijelnom stavu”, i sada ga je samo potrebno ustavno ovjeriti, te je on siguran da će “proces dogovaranja među političkim strankama dovesti do konsenzusa”.

Pridružujući se općim humanističkim nagnućima, skroman je prijedlog ovog potpisnika da se završna rasprava, umjesto na zagrebačkom Markovu trgu, održi u nekoj od birtija u Ulici Mira Barešića u Splitu… ili – recimo – na Obali Mira Barešića u Seget Vranjici… ili na Trgu Mira Barešića u Dragama kod Pakoštana… ili na nekom četvrtom od brojnih lokaliteta koji u svom nazivu sažimaju nježna sjećanja na Hrvata koji je u trenutku domoljubnog nadahnuća prosvirao glavu jugoslavenskom ambasadoru Vladimiru Roloviću. Na taj bi se način još jasnije stavilo do znanja kako “politički motivirana ubojstva ne zastarijevaju”: naprotiv, ona traju i traju, otporna poput asfalta, kroz simbolički arsenal kojim se posvećuju najveće nacionalne vrijednosti. Leko bi tada u svečanome govoru mogao reći da duh Ustava principijelno treba slijediti ono što je ulicama trasirano, i eto formalnopravnog utemeljenja voljene Hrvatske: zemlje koja svojim Ustavom posebno ozloglašava politička ubojstva i u isto vrijeme spomenički slavi političke ubojice.

Prevlada li ipak centralistički koncept, pa se konsenzus oko ustavne dopune baš mora obznaniti u glavnome gradu, neka to bude u nekoj sportskoj dvorani ili ugostiteljskom ćumezu u Aveniji Gojka Šuška, kako bi se “principijelni stav da nijedan zločin ne smije ostati nekažnjen” (stav na kojem “hrvatska država i hrvatsko društvo već dugi niz godina stoje”) uskladio s principijelnom počašću iskazanom čovjeku koji je u ime hrvatske države otvarao koncentracione logore. Leko bi tada u svečanome govoru mogao naglasiti dvostruki učinak spomenutog “principijelnog stava”: ne samo da ćemo u temeljnome državnom dokumentu oglasiti lov na zločince, nego smo već otišli toliko daleko da po njima nazivamo naše avenije!

Nakon početnih čarki, politička scena sljubila se – četvrt stoljeća od pada socijalizma – na bizarnoj protukomunističkoj matrici, iz SDP-a i HDZ-a punim plućima kriješte na sveprisutne “udbaše”, ne znaš tko bi se od njih prije napio krvi ostarjelim crvenim asasinima, defile lažnih slobodara i humanista u punom je jeku, a formula uzajamnog dosluha ponuđena je u Ustavu kao vrhovnome aktu pravno-političkog šunda, spisu kojim se obavlja preobrazba najotrcanije demagogije u veličajne principe.

Kronika proizvodnje suglasnosti tipično je ovdašnja: Hrvatska je najprije gestom sitnoga piljarskog prevaranta izigrala dogovor s EU-om oko prihvaćanja tzv. europskog uhidbenog naloga, pa dva dana prije ulaska u asocijaciju donosi zakon kojim Josipa Perkovića štiti od izručenja Njemačkoj, gdje je protiv bivšega šefa (republičke) Službe državne sigurnosti i prvoga čovjeka tajne policije u Tuđmanovoj Hrvatskoj podignuta optužnica zbog sudioništva u ubojstvu Stjepana Đurekovića. Nakon što je skandal poprimio neugodne razmjere, a Angela Merkel se demonstrativno odbila pojaviti na zagrebačkom misnom slavlju, Zoran Milanović – da bi kompenzirao štetu – inicira promjenu Ustava, želeći sugerirati kako je Hrvatska spremna sama suditi Perkoviću (i sličnima).

No svi znaju da se progon čovjeka koji previše zna i koji je vladajućim strukturama odviše važan neće dogoditi. Državno odvjetništvo već je pisanim putem obavijestilo premijera kako u kaznenim prijavama protiv Perkovića nije pronašlo osnova ni za pokretanje istražnoga postupka, a kamoli za podizanje optužnice. Ergo: privođenje pravdi mogućeg organizatora atentata na Stjepana Đurekovića bit će nakon paradne promjene Ustava formalno omogućeno (zbog ukidanja zastare), ali faktički za-Ustavljeno. Spretnim mehanizmom zaštite jedno će tvorno ubojstvo postati ustavotvorno.

Uz gromko moraliziranje i pravi “antiudbaški” delirij što ga potiču vodeći mediji, vladajuća stranka upustila se u prozirnu manipulaciju zakonodavstvom i posegnula za Ustavom kao platformom za goli politički marketing. Operacija, doduše, slijedi tradiciju propagandno modelirane pravde kakva se u Hrvatskoj predano njeguje. U konkretnome slučaju riječ je o ustavnome instaliranju načela za koje hrvatske vlasti cjelokupnim svojim integritetom i političkom praksom jamče da ga neće provoditi.

Vrijedi naglasiti taj manevarski cinizam: buduća ustavna odredba o nezastarijevanju politički motiviranih ubojstava direktna je posljedica odluke da se mogući sudionik u političkom ubojstvu ne prepusti pravnom aparatu zemlje u kojoj je zločin počinjen. Već sama činjenica da “principijelna” rasprava o političkim ubojstvima dolazi na dnevni red isključivo kao ishod spora s mentorskom Njemačkom toliko je bijedna da svi akteri u farsi – od Zorana Milanovića i Ive Josipovića, preko Tomislava Karamarka i Josipa Leke, pa do nacionalistički nabrijanih mudrosera s Kaptola – zaslužuju najdublji prezir.

Hrvatska je, kao što se zna, oduvijek bila slaba prema ubojicama koji su djelovali u ime države; ona “svojim” kriminalcima nikada ne bi sudila bez međunarodne prisile, uključujući notornoga Tomislava Merčepa koji dvadeset godina poslije krvavih delikata nastanjuje pritvor zahvaljujući nalogu iz Haaga. Asortiman državno dirigiranih političkih atentata u samostalnoj Hrvatskoj (Levar, Krivokuća, Paradžik, Kraljević, Reihl-Kir…) toliki je da bi se i novi ustavni članak, kada ne bi bio provizoran, mogao smatrati protudržavnim.

Vladajući “principijelni stav” utoliko je složeniji od Lekine žustre prodaje boze, jer sadrži šizofreni dodatak: da, spremni smo bez milosti progoniti zločince koje najodlučnije štitimo; da, energično osuđujemo zlodjela koja najzdušnije slavimo. Dubina tog nesporazuma zapravo je konstitutivna – ili je bolje reći državotvorna? – pa Ustav u rukama hrvatske političke klase i ne može biti drugo nego dokument koji legitimira konstantnu vladavinu proturječja.

Spomeničke veličine poput Josipa Perkovića i Mira Barešića (ili Gojka Šuška) u takvim okolnostima predstavljaju neizbježne naplavine, čovjekolike tragove stvarne prirode poretka. Onaj prvi, budući da je bez ideoloških opterećenja servisirao sve režime – a naposljetku i dinastičkim putem osigurao utjecaj u vrhu vlasti, jer je njegov sin, također iznikao iz obavještajne zajednice, danas savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Republike – utjelovljuje skriveni smisao aktualnog saveza između Milanovića i Karamarka. Nacionalisti, naime, komunistima zamjeraju ideološke afinitete, a ne spremnost da nasiljem podupiru svoje ideje. Sve što kod političkih zločina biva sporno jest njihovo konfesionalno porijeklo.

Uostalom, žele li se istinski poduhvatiti politički motiviranih ubojstava, Hrvatima je, umjesto da škrabaju po Ustavu, jednostavnije zagrabiti u fundus svojih nacionalnih heroja. Tu su garnituru sasvim solidno nagradili, materijalno i simbolički, i ostaje još da se dogovore što činiti s leševima koji su iza njih ostali.

Ovih dana dosta se galame diglo oko dva događaja koji na prvi pogled nemaju veze jedan s drugim, ali se zapravo blizanački dopunjuju. Prvi je odluka Milanovićeve vlade da nađe koncesionara za mrežu novih modernih autocesta i pusti u prodaju ostatak poduzeća u državnom vlasništvu. Drugi je odluka Ruže Tomašić da se u Evropskom parlamentu prikloni konzervativnoj grupi zastupnika koji su bili protiv rezolucije kojom se osuđuju Sjedinjene Američke Države zbog prisluškivanja evropskih saveznika. Dosta se, velim, buke diglo oko ta dva događaja, ali valjda zbog viška decibela svima je promaklo ono osnovno što ih povezuje. A to je da su oni definitivno označili kraj hrvatske suverenističke bajke. Jer ako je jedna Ruža Tomašić, iz čijih je usta možda i najiskrenije zvučala rečenica da ide u Bruxelles “braniti hrvatske interese”, ako je dakle čak i ona već na prvom glasanju u EU-parlamentu zapravo glasala protiv tih interesa – Amerikanci, koji su prisluškivali i Nijemce, sigurno nisu poštedjeli ni Hrvatsku – onda od te bajke zbilja nije ostalo ni slova.

Hrvatska suverenistička bajka, podsjetit ću, započela je onim vrućim zaklinjanjima o “hrvatskoj puški na hrvatskom ramenu” i “hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu”, što kada se prevede s ojkavog, guslarskog jezika na politički znači – državni (vojno-sigurnosni) i ekonomski suverenitet. I što od toga danas Hrvatska ima? Taj suverenitet je, bez sumnje, ostvaren u odnosu na susjede iz bivše zajedničke yu-države, ali to sada nema nikakvu važnost, jer ti susjedi njenu suverenost ne ugrožavaju. Ugrožavaju je, međutim, kako se vidi iz ove afere, saveznici iz euroatlantske bratske zajednice zapadnih država, i tu leži vrag. To, naime, poprilično podsjeća na teoriju “ograničenog suvereniteta”, pod kojom su Sovjeti na kraju bili izvršili i vojnu intervenciju u Čehoslovačkoj. A malo slobodnije uzevši, Ruža Tomašić bi mu tu došla nešto kao hrvatski Gustav Husak koji s kruhom i solju dočekuje voljenog američkog gospodara. Kažem malo slobodnije, zato što ona ipak nema političkog kapaciteta ni za tako kolosalno podaništvo, ali ga zato neki drugi svakako imaju.

Na prvi pogled, to nisu ni SDP ni HDZ, koji čine daleko najveći dio hrvatske delegacije u Evropskom parlamentu, a ona, ta delegacija, jednoglasno je, s izuzetkom Ruže Tomašić, glasala za rezoluciju kojom se osuđuje američko prisluškivanje. No na drugi pogled stvari izgledaju drugačije. Baš su, naime, te dvije najveće hrvatske političke stranke kreirale današnju poziciju bespogovorne poslušnosti Hrvatske SAD-u i NATO-u. Što se svodi na slugansko ispunjavanje zadaća vezanih uz sudjelovanje u vojnim intervencijama u svijetu, bez mogućnosti, ali i bez želje, da se propita opravdanost i svrhovitost tih siledžijskih i mahom propalih intervencija. Nisu ostvareni čak ni sekundarni ekonomski efekti od članstva u NATO-u, iako se svojedobno trubilo da će Hrvatska od toga, o svakako, profitirati. Međutim, nije profitirala, što ne čudi, jer se u odnosima s euroatlantskim saveznicima nisu dogodili ni primarni ekonomski efekti. Ona je, naime, još prije predala u ruke navodno superiornog zapadnog kapitala većinu svojih banaka, telekomunikacija, medija, naftne i farmaceutske industrije, ali unatoč tome – ili baš zbog toga! – proživljava tešku ekonomsku krizu, s jednom od najvećih stopa nezaposlenosti u Evropi.

Naravno da bi svatko pametan tu stao i razmislio. Stao bi i razmislio i nad time ima li općenito smisla nastaviti s daljnjom privatizacijom. Ne samo zato što je ona dosad bila otvoreno, čak svjesno pljačkaška – u upravo objavljenoj knjizi “Tito, Tuđman, Hrvatska” autor Branko Tuđen veli da mu je na sumnju o zloupotrebama u privatizaciji Tuđman 1991. ovako odrezao: “Zar misliš da se Rockefeller obogatio na pošten način?” – nego i zato što je bila ekonomski promašena. Pa ipak, Milanovićeva vlada najavljuje baš to, drugi veliki krug privatizacije, i to čak bez najmanjeg strategijskog plana što se time hoće. Kada je pod Tuđmanom provedena prva privatizacija, barem je strategijski cilj bio jasan, iako je bio beznadno loš. Ministar u prvoj hrvatskoj vladi i istaknuti ekonomist Zvonimir Baletić ovih dana svjedoči da je predlagao uvođenje jedne vrste narodnog kapitalizma, ali da je to bilo odbačeno s obrazloženjem da je previše oprezno i mlako. Hrvatskoj treba što prije što čišći kapitalizam, podučen je bard. Danas nema ni toga. Ministar financija Slavko Linić opravdava davanje autocesta u koncesiju time da u suprotnom prijeti bankrot države, što je teško pretjerivanje, posve očito sračunato na to da uplaši i šokira javnost te da se tako lakše progura “masovna privatizacija”, koju također najavljuje do kraja mandata Vlade. Obuhvatila bi sva državna poduzeća osim monopolskih u oblasti elektroenergetike i vodoopskrbe, što praktički znači da se Hrvatsku pretvara u običnu veliku cash & carry trgovinu u vrijeme sezonske rasprodaje. I tu ova pokisla priča o slomu hrvatske suverenističke bajke ide logičnom kraju.

Ako se, naime, rasprodaje sva ili skoro sva imovina kojom ova država raspolaže, onda Hrvati i Hrvatice pokazuju da tom imovinom ne znaju raspolagati. A onda, logičan korak dalje, da državu koju su sanjali “tisuću godina” i dalje mogu samo sanjati, jer je stvarno ne zaslužuju. Da se krivo ne razumijemo, ovo nije udaranje u tvrde rodoljubne strune hrvatske desnice, koja se grozi otvaranja prema Evropi i svijetu, ukratko svega onoga što se misli pod globalizacijom. Naprotiv, globalizacija je sjajna stvar, ali samo ako se globaliziraju ljudska prava, što je devedesetih međunarodna zajednica u Hrvatskoj i radila, te ravnopravni i solidarni ekonomski odnosi velikih i malih zemalja, što danas dramatično nedostaje. Na malima je da se za to što nedostaje izbore, a važno je reći da je vladajući SDP ne tako davno imao i strategijski plan kako to učiniti.

Dok su u stranci još nešto značili Ljubo Jurčić i Antun Vujić, prvi je razradio koncepciju razvoja kroz regije 4×4, kojom bi se Hrvatsku ekonomski stavilo na noge, a drugi koncepciju “novog nacionalizma”, kojom bi se to sačuvalo od buvljačke rasprodaje koja se sada najavljuje. Da bude zanimljivije, te dvije koncepcije pojavile su se, umalo pa proročki, neposredno prije izbijanja sadašnje teške krize, ali Jurčić i Vujić nisu se uspjeli nametnuti. Vjerojatno i zato što je kod prvog malo previše političkog amaterizma, a kod drugog narcizma. Ali presudilo je, bez sumnje, nešto drugo. To je prevelika uklopljenost SDP-a u vladajući način mišljenja u euroatlantskoj zajednici, zbog čega ova dvojica naprosto nisu smjela uspjeti. Točka.

Htjeli jedini predstavljati poslodavce u EU-u, ali se ni ne pojavljuju

HUP-ova popušena sjednica

Među hrvatskim članovima Europskog ekonomskog i socijalnog odbora nije bilo nikoga da prozbori koju o predloženim strožim mjerama zabrane pušenja. Predstavnik HUP-a Davor Majetić jednostavno je propustio sjednicu

Europski ekonomski i socijalni odbor (EGSO) održao je 10. srpnja plenarnu sjednicu koja je za Hrvatsku bila važna po tome što je njezinih 12 predstavnika prvi put moglo u radu tog tijela sudjelovati u statusu članova, a ne više promatrača. Ovo tijelo, koje ima gotovo 400 članova, ima savjetodavnu ulogu, ali je važno u formiranju politika Europske unije jer u njemu ravnopravno, podijeljeni u tri grupe, sudjeluju predstavnici europskih poslodavaca (Grupa I), sindikata (Grupa II) i raznih neprofesionalnih interesnih udruga (Grupa III).

Te tri grupe raspravljaju o zakonodavnim prijedlozima Europske komisije kao izvršnog tijela Unije te pokreću inicijative za zakonska rješenja koja same, kroz relativno složen sustav predlaganja i izglasavanja, zatim daju Komisiji, a nakon toga na glasanje Europarlamentu.

Drugog dana plenarne sjednice razvila se u tom odboru iznimno zanimljiva rasprava o tome kako treba tretirati pušenje i trgovinu cigaretama u Uniji, u kojoj je povjerenik Europske komisije za zdravlje Tonio Borg na negodovanje poslodavaca i sindikata najavio postrožene mjere zabrane pušenja, uz slike s bolestima grla i pluća izazvanima pušenjem na kutijama cigareta i još više cijene. Poslodavci i sindikati, posebno oni iz Španjolske i Grčke, gdje puno obitelji ovisi o proizvodnji duhana i cigareta, snažno su protestirali, s time da je prijedlog Europske komisije odbijen većinom glasova.

Iako Komisija nije obvezna slušati prijedloge Odbora, direktor kabineta EGSO-a Rudy Aernoudt rekao je za “Novosti” kako Komisija ipak posluša gotovo tri četvrtine mišljenja Odbora. No među hrvatskim članovima Odbora nije bilo nikog da prozbori koju riječ na ovu temu, unatoč važnosti i veličini hrvatske duhanske industrije. Naime, predstavnik Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) u Grupi I Davor Majetić propustio je plenarnu sjednicu, a prema riječima drugih članova Odbora, nije ni dosad bio pretjerano zainteresiran za njegov rad.

Majetićev izostanak čudi i zbog činjenice da je HUP na Gospodarsko socijalno vijeće, koje je sudjelovalo u odabiru hrvatskih predstavnika EGSO-a, poslao pismo u kojem je tražio da baš njemu pripadnu sva tri hrvatska mjesta u Grupi I. No umjesto HUP-a samog, u toj su se grupi preporukom GSV-a nakon izrađene analize našli i predstavnica Hrvatske gospodarske komore u Bruxellesu Dragica Martinović i predstavnica Obrtničke komore Violeta Jelić.

Do zaključenja teksta iz HUP-a nismo dobili odgovor zašto su smatrali da mu pripadaju sva tri mjesta u Odboru, dok predstavnice HGK-a i HOK-a nisu komentirale zahtjev HUP-a. No predstavnici sindikata rekli su nam da je HUP kao dobrovoljna udruga smatrao da može biti jedini predstavnik poslodavaca.

Josip Jagić

Ustaše oteli, nitko ne vraća

Švicarski mediji objavili su ovih dana kako je prema sporazumu o povratu židovske imovine bez nasljednika, koji su 1998. potpisale švicarske banke i Svjetski židovski kongres, žrtvama holokausta, od kojih su neki imali račune u Švicarskoj, podijeljeno 1,24 milijarde dolara. Novac je dobilo skoro 450.000 preživjelih ili njihovih nasljednika. Blizu 199.000 bivših prisilnih radnika nacističke Njemačke dobilo je 288 miliona dolara, a 4.100 židovskih izbjeglica protjeranih iz Švicarske tokom rata 11,6 miliona. Omogućena je isplata 205 miliona dolara za 236.000 žrtava nacista koje žive u velikoj bijedi, uglavnom u bivšem Sovjetskom Savezu, a vlasnicima bankovnih računa ili njihovim nasljednicima isplaćeno je 726 miliona dolara.

Iako po Ustavu antifašistička, Hrvatska Židovima i Srbima još nije vratila najveći dio imovine koju su im oduzele vlasti NDH. Rupama u zakonu o povratu oduzete imovine strancima je bio omogućen povrat imovine oduzete u komunističkom periodu, dok isto nije važilo za imovinu oduzetu i opljačkanu u ustaškom režimu, a istovremeno su se mnogi preživjeli ustaše i njihovi nasljednici, pa i kći Ante Pavelića, domogli imovine Srba i Židova opljačkane u NDH.

Iako je predsjednik Ivo Josipović lani u Knessetu rekao da se “Židovima mora vratiti imovina nasilno oduzeta uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata”, pritom ne spominjući Srbe, te prizivao izmjene zakona koje bi trebale uključivati i širi krug nasljednika žrtava holokausta, od toga još nema ništa. U Zagrebu, u kome je do 1941. bio velik udio Židova koji su raspolagali znatnom imovinom, Židovskoj općini vraćeni su samo jedna zgrada i zemljište u Praškoj ulici gdje je bila sinagoga. Posljednjih 15-ak godina nema pomaka u povratu, osim što je uknjiženo vlasništvo nad ljetnim kampom u Pirovcu, navodi se u lanjskom izvještaju State Departmenta.

Sa srpskom imovinom, koje je bilo znatno više, stanje je još gore. State Department navodi da SPC tek ponegdje uspijeva vratiti neku nekretninu, kao u Šibeniku, a da uglavnom nema napretka. Srpski predstavnici upozoravaju da se ne vraća ni imovina privatnih lica ni imovina institucija.

Nenad Jovanović

Kratko & jasno

Ivica Babić, Hrvatski liječnički sindikat

Za Vladu imamo izvanredni pravni lijek

Ukoliko dođe do štrajka, bit će to opći štrajk liječnika specijalista u kojem bismo koristili sve što nam je dopušteno po zakonu i po kodeksu medicinske etike i deontologije

Zašto Hrvatski liječnički sindikat prijeti štrajkom liječnika?

Štrajkom ne prijetimo nego njime želimo doći do cilja – zaštititi svoja prava. Osnovni je problem što Vlada i resorno ministarstvo ne žele platiti prekovremeni rad nego samo osnovni, a pod takvim uvjetima ne želimo više raditi.

Koliko liječnici prekovremeno rade?

Kada računamo prema hrvatskom prosjeku, sada liječnik specijalist mora raditi 9,5 sati dnevno, s obzirom na deficit jer u Hrvatskoj nedostaje 4.500 liječnika specijalista. Zbog toga pojačano radimo prekovremeno. Imamo liječnika koji dežuraju i po sedam-osam puta, a u vrijeme sezone i po desetak puta. Kada se sve pretvori u dnevnu satnicu, dođe se do 13 sati dnevnog rada.

Koje ste zahtjeve postavili?

Plaćanje prekovremenog rada i vraćanje na polaznu poziciju, a to je kolektivni ugovor u zdravstvu koji je proglašen ništavim zbog formalnih razloga, dok sadržajno uopće nije problematičan. Iako je sudska presuda pravomoćna, nisu iskorištene sve mogućnosti. Imamo pravo na izvanredni pravni lijek pred Vrhovnim, Ustavnim i Europskim sudom u Strasbourgu. Idemo do kraja jer postoje dokumenti za koje mislimo da su dokazi zbog kojih će presuda ići nama u prilog, a to su zaključci Gospodarsko socijalnog vijeća i njegovog povjerenstva, po kojima je pregovarački odbor u sklapanju kolektivnog ugovora krajem 2011. bio legalan.

Očekujete li rješavanje problema u roku koji ste postavili? Kako bi izgledao štrajk liječnika?

Na sindikalnoj skupštini odlučili smo o ostavljanju roka od tri tjedna u kojem želimo riješiti ovaj socijalni spor. Očekujem da će u tom vremenu biti socijalnog dijaloga. Ukoliko dođe do štrajka, bit će to opći štrajk liječnika specijalista u kojem bismo koristili sve što nam je dopušteno po zakonu i po kodeksu medicinske etike i deontologije. Ukoliko dođe do štrajka, detaljno ćemo s našim stavovima izaći u javnost. Ničim ne želimo našim pacijentima otežati zdravstvenu zaštitu niti uništiti turističku sezonu, ako nas na to ne prisili naš poslodavac, a to su Vlada i Ministarstvo zdravlja.

Mirna Jasić

Premijerova ideološka kolebanja

Koji je pravi Milanović?

Svega 24 sata nakon što je kazao da je znanje roba, premijer je svečarski poručio da je obaveza države učiniti znanje što dostupnijim svim ljudima bez obzira na socijalni status

Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Sindikat Akademska solidarnost objavili su proteklog tjedna zajedničku izjavu za medije, na temu govora premijera Zorana Milanovića u emisiji HTV-a “Hrvatska u Europskoj uniji”. Bilo je to 29. lipnja, naime, i mnogima je od nas promaklo uslijed zasićenja kojekakvim ceremonijalnim govorancijama i drugim slavljeničkim uprizorenjima te upriličenjima tih dana.

Premijeru se zamjera, konkretno, što je za cilj istaknuo kako bi trebalo da nam “sto posto javnih investicija bude iz europskih fondova, da time ne opterećujemo proračun”, dakle, i “da se iz proračuna ne financira ono što se ne treba financirati”. Još konkretnije potom, da “ne ulažemo u nepotrebno visoko obrazovanje” koje treba, parafrazirajmo, povjeriti privatnom sektoru. Tako reče Milanović, još se uz prigodni TV cinizam referirajući na višegodišnju borbu domaće akademske zajednice: “Znanje je roba”, ipak…

Osvrnuo se hrvatski premijer i na iskustva drugih članica EU-a, dovodeći na čudnovat način u korelaciju postotak visokoobrazovanih i rast nezaposlenosti: “Vidimo da države kao što su Grčka, Italija, djelomično Španjolska i Portugal imaju najobrazovaniju populaciju ikada. Ti ljudi nemaju posla.” Baš kao da je 60 posto nezaposlenih mladih u Hrvatskoj – do 24 godine – posljedica viška visokoobrazovanih ljudi, a ne katastrofalne gospodarske politike, ističu potpisnici spomenute izjave za medije.

No svega 24 sata nakon što je kazao da je znanje roba i da ga treba prepustiti tržištu, Milanović je održao svečarski govor na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, s poantom: “Razvijanje i poticanje intelektualne znatiželje smatram najvažnijim strateškim projektom RH u ujedinjenoj Europi. To je projekt cijele jedne zemlje i svih njezinih građana. U osnovnim školama, gimnazijama i na fakultetima nalaze se ključevi slobodnijeg i ispunjenijeg života. Trajna je obaveza ove države, i Unije kojoj se noćas priključujemo, da te ključeve učini što dostupnijima svim ljudima, bez obzira na socijalni status, nacionalnost, vjeru ili porijeklo.”

Ako nije žrec i negromant, dakle, teško da bi itko pomirio ove dvije struje političkog kursa. Jednu čisto merkantilnu, drugu suštinski demokratsku; jednu neoliberalnu, drugu socijalnu. S obzirom na taj jaz, presmiješno zvuče inače ohrabrujuće riječi s početka govora na Trgu: “Znajte da je ovo zemlja dominantno racionalnih ljudi.”

Pa koji je onda pravi Zoran Milanović, hrvatski premijer, od ove dvojice koji su se grdno sukobili u citirana dva govora? Ali nećemo se ovdje naigrati onoga “Izbaci uljeza!” I da se svi sada udružimo u znatiželji koju priziva naš premijer, ne bismo prokljuvili gdje završava jedan od njega i počinje drugi. “Koliko njega ima?” upitao bi Jakovljević iz filma “Balkanski špijun”. Odgovor može biti samo taj da je naš premijer jednako i onaj od 29. lipnja na HTV-u i onaj iz noći sa 30. lipnja na 1. srpnja na glavnom zagrebačkom trgu. A ne znamo koliko jedan od njega zna za drugog.

Bit će da su si bliski taman toliko da se međusobno ne ometaju. I da ne remete kontinuirano navođenje Hrvatske u bolje tržišno sutra, a sve ostalo su dekorativna naklapanja koja lijepo zvuče, no lišena vrijednosti u praksi. Najnoviji pokazatelj za to je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, izglasan u Saboru prije nekoliko dana, koji prečicom vezuje ovu Vladu s politikom prethodnih dviju i na mala vrata – mimo prethodnih rasprava i zaključaka – drastično pomjera čitav sektor prema brisanom prostoru deregulacije i komercijalizacije.

Igor Lasić

Romah u nastavcima

Četiri zaposlena imala je mala špediterska tvrtka Romah kada ju je u ožujku 2011. godine koncern Agrokor Ivice Todorića za 2,1 milijun kuna kupio od Marije Rohatinski, supruge tadašnjeg guvernera HNB-a Željka Rohatinskog. Pišući ranije o tom slučaju, “Novosti” su već pokazale kako je tom transakcijom Todorić supružnicima Rohatinski zapravo poklonio kuću na Gornjem Bukovcu u kojoj žive. Romah je, naime, od imovine imao samo tu kuću, ali su zbog dugotrajnog gubitaškog poslovanja dugovi tvrtke višestruko premašivali vrijednost imovine. Marija Rohatinski je, prema vlastitim riječima, novcem dobivenim od Agrokora otkupila od svoje bivše tvrtke Romah tu kuću, nakon čega u Romahu nije bilo ostalo ništa osim četvero radnika, dugova od 3,6 milijuna kuna i potraživanja od milijun kuna.

Todorić je, dakle, platio 2,1 milijun kuna da bi dobio tvrtku koja je u minusu od 2,6 milijuna kuna. Prošle smo godine pratili što se s tvrtkom događalo otkako ju je preuzeo Agrokor, pa smo tom prilikom zabilježili kako je ona 2011. stvorila novih 1,4 milijuna kuna gubitaka. Najnoviji financijski izvještaj tvrtke pokazuje da je i 2012. nastavila poslovati s gubitkom, ovog puta od pola milijuna kuna. No dogodile su se ipak dvije krupne promjene. Prva je da preko Romaha iz nekog razloga sada prolaze silni milijuni kuna, pa su mu tako prihodi lani iznosili 8,7 milijuna kuna, a rashodi 9,2 milijuna kuna. Druga je da Romah, koji je Todorić kupio s četiri zaposlena, više nema nijednog zaposlenika. To znači da tvrtka više ne obavlja nikakve usluge, već naprosto služi za pretakanje novca, za što je Agrokoru mogla poslužiti bilo koja tvrtka, dakle nije za nju morao platiti 2,1 milijuna kuna.

Kako smo ranije pisali, sumnjiva transakcija između Agrokora i obitelji tadašnjeg guvernera HNB-a, u kojoj nije moguće pronaći poslovnu logiku, nije zainteresirala organe za borbu protiv korupcije, čak ni nakon što je Rohatinski, koji je 12 godina bio na čelu monetarne vlasti, sredinom prošle godine nastavio svoju karijeru a gdje drugdje nego u Agrokoru.

Nikola Bajto

Katran & perje

Smjernice ministra Vrdoljaka

HEP-ovi i NEP-ovi

Ministar Ivan Vrdoljak nije nikome ništa naredio poput Džugašvilijevih aparatčika, već je uljudno izrazio “očekivanje da će cijena električne energije biti niža”

Postoji li neka tajna veza između druga Josifa Visarionoviča Staljina i modernog kapitalizma? Uspostavlja li se deregulacija također nametanjem odozgo, pri čemu narod nitko ništa ne pita? Je li tržište monstrum koji ždere slabije, a jača najbogatije? Koji će nam uopće klinac ta američka izmišljotina? Zašto naši političari glume tržišnu privredu kada je ista ionako dozlogrdila čitavom svijetu?

Nad ovakvim filozofskim pitanjima mi pseudointelektualci zdvajamo već godinama, dok uglednici uporno i žestoko negiraju bilo kakvu povezanost s propalim režimima, čak i kada ih nitko živ ne primjećuje. Nesretne asocijacije na prošlost uspješno je negirao poslovno nastrojeni političar najnovijeg kova – ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Novinare koji su ga pitali hoće li HEP dugoročno spustiti cijene električne energije, Vrdoljak je počastio historijsko-politološkom lekcijom.

- To će tržište reći. Što vi mislite, da živimo u socijalizmu, dođe Staljin i kaže: “Sad će biti jeftinije i skuplje?!” Tržište govori: “Danas je hidrologija dobra, tarifni sustavi kažu da su troškovi niži no što su bili, može se pojeftiniti” – izjavio je ministar, isti onaj koji je sedam dana ranije sugerirao HEP-u da smanji cijenu struje.

Tu se krije značajna kvaka. Ministar nije nikome ništa naredio poput Džugašvilijevih aparatčika, već je uljudno izrazio “očekivanje da će cijena električne energije biti niža”. To je esencijalna razlika. Vrdoljak je također najavio industrijsku strategiju za gospodarski razvoj u idućih deset godina, što je također velika novost u odnosu na NEP i znamenite petoljetke. No to nije bio kraj demokratski izraženim tržišnim očekivanjima ministra Vrdoljaka.

- Očekujem od HEP-a da u sljedećem periodu izađe s novim tarifama, ponudama i marketingom kako bi se borio za svoj dio kolača. I siguran sam da će dečki uspjeti u tome i da će HEP u perspektivi zadržati najveći dio hrvatskog tržišta – finiširao je Vrdoljak u svom upečatljivom antistaljinističkom nastupu.

Napaćeno stanovništvo, koje jedino zanima da struju plaća jeftinije, bilo s drugom Staljinom ili gospodinom Vrdoljakom na čelu, napeto iščekuje rezultate ministrovih očekivanja.

Petar Glodić

Kraj dvadesetogodišnje uzurpacije imovine

Porodici Makivić koja danas živi u Dalju, konačno je vraćen osječki lokal ukraden falsifikovanim ugovorom

Nakon punih petnaest godina pravosudne trakavice, bivši Osječani Nikola i Ljiljana Makivić konačno su uspeli vratiti kuću koja im je prevarom oduzeta. Razloga za zadovoljstvo imali su još prošle godine u decembru kada je sud doneo pravomoćnu presudu, ali nisu se preterano radovali jer je uzurpator imovine odbijao da se iseli iz kuće. Navikli na dugotrajne sudske procese, naši sagovornici su Opštinskom sudu u Osijeku podneli tužbu za iseljenje trenutnog korisnika. Na njihovo pozitivno iznenađenje, sud je vrlo brzo doneo odluku i naložio korisniku da se iseli što je ovaj i učinio.

- Još nisam svesna da je sve završilo i da je kuća ponovo naša jer smo kroz ove godine dobijali i gubili sud, kaže Ljiljana. “Nisam verovao da ćemo dobiti spor, ali eto, uspeli smo. Pravda je konačno pobedila”, dodaje Nikola.

Dvoje supružnika koji danas žive u Dalju, svoju imovinu nakon svega žele prodati jer su tokom petnaestogodišnje pravosudne bitke potrošili popriličan iznos novca. S druge strane, ne žele se vraćati u Osijek jer ih za taj grad više ništa posebno ne veže.

- Koliko smo puta samo pomislili da nećemo uspeti. Bilo nas je strah i kako ćemo platiti sve troškove ako izgubimo, seća se 70-godišnji Nikola. Kad se uzme u obzir kako je izgledao čitav sudski proces, njegov strah je bio sasvim opravdan.

Sve je počelo 1990. godine kada su Makivići deo nasleđene kuće u Vinkovačkoj 43 u Osijeku odlučili preurediti u poslovni prostor i iznajmljivati. Za prostor se zainteresovao Mijo Knežević s kojim je Nikola potpisao ugovor na pet godina, uz mesečni najam od 900 tadašnjih nemačkih maraka te uz besplatan zakup od februara 1991. do oktobra 1992. godine na ime uloženog novca u adaptaciju lokala površine 38 kvadrata koji je trebalo prilagoditi potrebama poljoprivredne apoteke. Sve bi verovatno bilo u redu da nije počeo rat zbog kojeg su Makivići morali napustiti Osijek. Od nekih prijatelja saznali su da Knežević i dalje koristi lokal, ali i da je zainteresovan za kupovinu. Kako je to bilo vreme rata i neizvesnosti, Makivići su bili spremni prodati čitavu kuću, ali Kneževića je zanimao samo za lokal za koji je ponudio 15 hiljada nemačkih maraka. Isplata dogovorenog iznosa obavljena je u Baji, u Mađarskoj, uz posredovanje agencije ABM iz Beograda. Makivići u Mađarsku nisu ni išli jer su u Beogradu potpisali predugovor.

- U tom predugovoru nije bila navedena kvadratura poslovnog prostora niti broj čestice jer je te podatke imao Mijo. Trebalo je da ih popuni, potpiše i vrati ugovor, ali on to nije učinio, priča Nikola.

Da su prevareni, Makivići su saznali 1997. godine kada su nakon mirne reintegracije prvi put otišli u Osijek. Proveravajući zemljišne knjige shvatili su da je čitava nekretnina koja je osim iznajmljenog lokala imala još nekoliko prostorija, glasila na ime Kneževićevih sinova. Oni su, naime, na osnovu krivotvorenog ugovora datiranog na 20. jul 1991. godine, koji Nikola i Ljiljana nikada nisu potpisali, zatražili uknjiženje. Kako naši sagovornici u to vreme nisu živeli u Osijeku da bi to osporili, Kneževići su posao završili bez problema. Makivićima nije bilo druge već da zatraže obnovu postupka koje je potrajao do prošle godine.

Mijo Knežević je na sudu tvrdio da je kupio čitavu kuću. Naveo je da je cena bila 30.000 DEM, da je u adaptaciju uložio polovinu tog iznosa, a da je 1994. godine u Baji isplatio ostatak. Na ugovoru su stajali krivotvoreni potpisi Nikole i Ljiljane za koje je grafološkim veštačenjem međutim utvrđeno da su autentični.

- Zaprepastili smo se kad smo čuli rezultat veštačenja. I tu smo onda izgubili sud, seća se Nikola. Ko zna kako bi sve završilo da naš sagovornik nije saznao da ima pravo na reviziju, iako ga tadašnji advokat o tome nije posavetovao. Znajući da nikakav ugovor nije potpisao u leto 1991. godine i da su potpisi falsifikovani, Nikola je slučaj prijavio policiji, a nakon nadveštačenja stručnjaka iz Zagreba ipak je dokazano da se radi o falsifikatu.

Usledila je presuda u njihovu korist, ali se nakon žalbe suprotne strane proces nastavio pa su junaci ove priče ponovo izgubili. Sudu, naime, nije bilo jasno da su Makivići prodali samo lokal, a ne, kako bi po njima bilo logično, čitavu nekretninu koju je Knežević u celosti pretvorio u poslovni prostor, ukupne površine 280 kvadrata. Nakon još jedne žalbe, kada su Makivići već izgubili svaku nadu, osječki Opštinski sud u martu prošle godine konačno uzima u obzir da je ugovor krivotvoren i donosi presudu u njihovu korist, a Županijski sud je nekoliko meseci kasnije potvrđuje i ona postaje pravomoćna.

Kneževići su tako ostali i bez lokala koji su na neki način ipak kupili, ali su s druge strane više od 20 godina nezakonito koristili tuđu nekretninu na atraktivnoj osječkoj lokaciji.

- Ne bežim od toga da sam mu prodao lokal, ali on je tvrdio da je kupio celu kuću. Ugovor koji je priložio je falsifikovan, a pravi ugovor nije hteo pokazati. Mislio sam da će tražiti novac za adaptaciju i nadogradnju, ali ja bih u tom slučaju tražio rentu. Osim toga uživao je moju imovinu preko 20 godina. Dosta mi je suda i suđenja, a pretpostavljam i njemu, zaključuje Nikola Makivić.

Dragana Bošnjak

Neizvesna sudbina nekad najvećeg YU kombinata

U “Borovu” kritično, država ćuti

U zastoju je predstečajna nagodba, 950 radnika očekuje rezultate, nema novaca niti za repromaterijal

Nakon što je fabrika “Borovo” krajem maja ove godine sve svoje firme spojila u jednu krovnu “Borovo d.d.”, Uprava je podnela zahtev za predstečajnu nagodbu. Proces ujedinjenja čak sedam borovskih firmi koje su imale status d.o.o. bio je preduslov za početak restrukturisanja nekada najvećeg jugoslovenskog kombinata koji proteklih godina tone sve dublje.

Tako su Poslovni centar, Trgovačka mreža, Kožna obuća, Gumitrejd i Tehnički servis pripojeni Borovu d.d. koje je u stopostotnom vlasništvu države. Iako je uprava pripremila plan restrukturisanja, država se o tome još nije izjasnila, a 950 radnika fabrike nestrpljivo čeka šta će se dogoditi s njihovom radnim mestima. Situacija je kritična jer je zbog nedostatka repromaterijala posla sve manje, a dobavljači ne žele isporučivati robu koju im niko neće platiti.

Od ukupno 164 miliona kuna duga, “Borovo” 60 miliona duguje državi i trgovačkim društvima u većinskom vlasništvu države, 50 miliona bankama, a ostatak dobavljačima. Uprava na čijem je čelu od prošle godine Hrvoje Merki, očekuje da će država otpisati kamate i 30 odsto glavnice duga, a ostatak potraživanja zameniti za nekretninu tj. sportski aerodrom u vlasništvu Borova d. d na čijem zemljištu postoji interes investitora za izgradnju fabrike bioetanola. Prema njegovim rečima, dok se ne postigne neko rešenje, Borovu je trenutno potrebno oko 30 miliona kuna koje bi se jednim delom utrošile na otpremnine radnika, a drugim delom za nabavku repromaterijala kako bi se uopšte mogla odvijati proizvodnja. Budući da se država još nije izjasnila o sudbini Borova, oglasili su se sindikati čiji su se predstavnici nedavno sastali sa Upravom.

- Predstečajna nagodba ne može krenuti u pozitivnom smeru jer najveći verovnik, Republika Hrvatska, još nije zauzela stav o predlogu Uprave, rekao je Mladen Novosel, predsednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Novosel ujedno najavljuje pojačane sindikalne aktivnosti oko slučaja “Borova” zajedno sa Nezavisnim hrvatskim sindikatom i drugim sindikalnim organizacijama.

- Više ne možemo čekati, ne možemo čekati da se politika i političari nadmudruju kako će se rešiti problem “Borova” jer se nakon niza sastanaka ništa nije rešilo. Prisilićemo institucije države da zauzmu stav oko toga šta će biti s “Borovom”. Nama je neprihvatljivo da ovo preduzeće ide u stečaj, da se ugase radna mesta i da ovaj kraj koji je propatio, ostane i bez mogućnosti egzistencije. Bio bi to strahovit udarac, da firma sa osamdesetogodišnjom tradicijom prestane s radom, istakao je Novosel.

Predsednik SSSH smatra da Borovo može opstati jer ima mogućnosti za proizvodnju i plasman proizvoda na tržište, ali mu u tome mora pomoći država.

- Država mora podmetnuti leđa i rešiti problem. To se mora učiniti jer ukoliko ne krene predstečajna nagodba, Borovo će otići u stečaj, naglasio je Novosel koji je fabriku Borovo posetio zajedno sa kolegom Krešimirom Severom i drugim sindikalnim poverenicima.

Proteklih meseci su mnogim radnicima Borova uručeni otkazi jer nema posla. Možda bi ga i bilo , primećuju neki od njih, da je Uprava umesto novog voznog parka i kompjuterske opreme za kancelarije, kupila repromaterijal za proizvodnju.

D. Bošnjak

Napadačima na pravoslavne bogoslove popravni dom

Preodgoj maloljetnika u Kistanjama

Maloljetnici zadojeni mržnjom, koji su 17. ožujka ove godine u Kistanjama napali pravoslavne bogoslove iz manastira Krka, bit će kažnjeni – preodgojem. Predložilo je to sudu Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku koje za trojicu nasilnika traži slanje u popravni dom, dok bi ostali trebali biti pod pojačanom paskom socijalnih službi.

Međunacionalni incident potresao je u ožujku Općinu Kistanje u kojoj su Srbi većinsko stanovništvo, a na to područje pod posebnom državnom skrbi, doseljeni su Hrvati s Janjeva za koje je izgrađeno i cijelo novo naselje.

Sedmorica maloljetnika iz doseljeničkih obitelji, podsjetimo, isplanirala su napad na đake Bogoslovne škole manastira Kika. Oboružani granama i daskama zaskočili su skupinu od osam bogoslova dok su prolazili ulicom s ciljem, kako je istragom utvrdila policija, nanošenja teških tjelesnih ozljeda. Jedan pravoslavni bogoslov u napadu je zadobio prijelom nosa, a petorica su prošla sa masnicama i ogrebotinama. Divljačka eskapada rezultirala je kaznenom prijavom za napad iz mržnje, a Državno odvjetništvo predložilo je Vijeću za mladež Općinskog suda u Šibeniku i konkretne sankcije za nasilne maloljetnike.

- Sedmorici maloljetnih osoba stavlja se na teret da su uslijed vjerske i nacionalne netrpeljivosti napali osam polaznika Bogoslovne škole iz manastira Krka pri čemu je jedan maloljetnik jednom od polaznika zadao tešku tjelesnu ozljedu, dok su šestorica maloljetnika petorici polaznika nanijela lakše ozljede. U odnosu na trojicu maloljetnika zamjenik za mladež Općinskog državnog odvjetnika u Šibeniku predložio je izricanje odgojnih mjera pojačane brige i nadzora uz dnevni boravak u odgojnoj ustanovi, dok je u odnosu na četvoricu maloljetnika predloženo izricanje odgojne mjere pojačane brige i nadzora – izvijestili su iz šibenskog Općinskog državnog odvjetništva.

Tužiteljstvo je također navelo da se maloljetnici moraju ispričati pravoslavnim bogoslovima koje su napali. Nakon što im se ispričaju, pak, više im se ne smiju približavati na udaljenost manju od 100 metara, a ne smiju niti doći blizu manastira Krka.

G. Plavšić

Mirko Marković, predsjednik Pododbora SKD “Prosvjeta” Darda

Teško je privući mlade

Imamo čudnu situaciju da mlade više ni sport ne može privući na društveni angažman

Na čelu ste aktivnog pododbora “Prosvjete” u Dardi. Što možete reći o njemu?

Naš pododbor je osnovan 1998. i u vreme osnivanja imao je više članova nego danas, s obzirom na iseljavanje stanovništva iz Darde. Među članovima Društva ima nekoliko vrlo aktivnih članova, ali je interes za članstvo nešto slabiji. Tu pododbor deli sudbinu, kako manjinskih tako i većinskih udruženja, zbog toga što su mladi i najmlađi preokupirani drugim aktivnostima, odnosno previše vezani uz kompjutore. Imamo čudnu situaciju da mlade više ni sport ne može privući. Kad su odrasli članovi u pitanju, problem je drugačiji – neki folkloraši su se usprkos velikoj nezaposlenosti u ovom kraju Hrvatske uspjeli zaposliti, najčešće kod privatnika koje previše ne zanima kultura, pogotovo manjinska. Pododbor Darda ima sledeće sekcije: KUD ”Branko Radičević”, muzičku i likovnu sekcija i najnoviju, žensku pevačku grupu. Od manifestacija najznačajnije su Međunarodna smotra folklora nacionalnih manjina i Likovna kolonija “Đola” koje podržava Ministarstvo kulture RH i likovna radionica ”Petar Dobrović”. Tu su i godišnji koncert KUD-a, zajednička izložba slika s pododborom Karlovac, obeležavanje i proslava verskih praznika. KUD “Branko Radičević” koji je prije dvije godine proslavio 90 godina postojanja je naša najbrojnija sekcija, učesnik mnogobrojnih manifestacija u zemlji i inostranstvu i dobitnik mnogobrojnih priznanja, među kojima je prvo mesto na Evropskoj smotri srpskog folklora dijaspore u Sarajevu 2008. godine. Muzička sekcija je u pratnji KUD-a, a s njom kao i s ženskom pevačkom grupom, radi muzički pedagog Duško Topić. Likovna sekcija je vrlo prepoznatljiva i učestvuje na skoro svim likovnim događanjima u Slavoniji i Baranji. U Dardi se zadnjeg vikenda u septembru tradicionalno organiziraju vrlo uspešne likovne kolonije, pa će sada biti održana i Deseta likovna kolonija “Đola” koja je nazvana po prirodnom jezercu. Na dvodnevnim likovnim kolonijama bude po 30-tak umetnika iz zemlje i inostranstva, među njima i akademski i afirmirani amaterski slikari, a bogat fundus slika nastao na koloniji izlaže se u više gradova.

Kakva je suradnja s vlastima i manjinskim organizacijama?

Suradnja sa Opštinom Darda je na obostranu korist konstruktivna i dobra, iako može i bolje. Od opštine dobivamo sredstva za redovne aktivnosti koje obavljamo, a imamo podršku i s razine županije za što je zaslužan zamenik župana Jovan Jelić. Pododbor pozivaju na razne manifestacije u ovom delu zemlje. Saradnja s centralom i drugim pododborima “Prosvjete” je dobra, iako nedovoljna što se tiče pododbora iz drugih delova Hrvatske. Pododbor ima vrlo dobru saradnju i s drugim manjinskim društvima, dobro sarađujemo i sa srpskim većima, ZVO Vukovar, SNV Zagreb i drugim organizacijama.

Tko sada živi u Dardi i da li su tamo dobri međunacionalni odnosi?

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine ukupno u Dardi živi 6.908 stanovnika, od kojih Srba ima 23,2 posto, što je smanjenje za 4,8 posto u odnosu na popis iz 2001. Smanjenje je u stvarnosti i veće jer dio ljudi ode ”privremeno” izvan Hrvatske i ne odjave se. U Dardi živi 55,7 posto Hrvata, 9,41 posto Roma i 6,79 posto Mađara, a međunacionalni odnosi su bolji nego u vrijeme poslije reintegracije, iako bi mogli i trebali biti još bolji. Najveći problemi ovog dijela zemlje su nezaposlenost i odlazak mladih izvan zemlje. Takva situacija utiče i na broj članova “Prosvjete”, a indirektno i na aktivnosti pododbora. U Dardi se inače održava nastava srpskog jezika i kulture po modelu ”C”, dok u područnoj školi Uglješ učenici od 1. do 4. razreda pohađaju nastavu na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, odnosno modelu ”A”, što nastavljaju od 5. do 8. razreda u osnovnoj školi u Jagodnjaku.

Nenad Jovanović

RUBRIKA MANJINSKI ZASTUPNIK

Tko će financirati predškolu?

Na saborskoj raspravi o izmjenama i dopuna Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi, Dragan Crnogorac u ime Kluba zastupnika SDSS-a, naveo je kako je riječ o zakonu kojim će se poboljšati sustav predškolskog odgoja i obrazovanja.

- Programom Vlade RH za razdoblje 2011.-2015. godine određeno je da će sva djeca u šestoj godini biti obavezna polaziti program predškole što je pozitivna je inicijativa, jer će njome dobiti dobre temelje za nastavak odgojno-obrazovnog procesa. No, tko će taj program financirati, kad već ionako postoji problem u mnogim općinama i gradovima koje nisu u mogućnosti financirati ni postojeće vrtiće i programe? – pita se Crnogorac.

Navodi probleme dječjih vrtića u kojima se provode programi na jeziku i pismu nacionalne manjine.

- Prema podacima iz izvještaja o provođenju Ustavnog zakona iz 2011. povećava se broj djece u vrtićima na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Na području Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije ima 27 vrtića koje polazi ukupno 1752 manjinaca predškolske dobi. Program na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu ove školske godine pohađalo je 441 dijete u 10 dječjih vrtića. Postoji potreba da se programi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu odvijaju i na drugim područjima Hrvatske. No, financiranje dječjih vrtića na jeziku i pismu nacionalne manjine jedan je od glavnih problema osnivanja i provedbe programa – ističe Crnogorac.

Sredstava za programe na manjinskom jeziku i pismu sufinancira Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta u iznosu od 75 kuna mjesečno po djetetu, prema Pravilniku koji se nije mijenjao od 1997. godine, što znači da se po djetetu dnevno dobiju 2,5 kune.

- Briga o radu predškolskih ustanova je u nadležnosti lokalne zajednice. Ministarstvo je početkom godine donijelo Odluku o financijskom planu raspodjele sredstava, namijenjenu sufinanciranju programa djece predškolske dobi nacionalnih manjina u dječjim vrtićima. No, ti vrtići su uglavnom u mjestima i općinama s malim proračunima te za rad vrtića izdvajaju u skladu s mogućnostima, što nije dovoljno. Cijena vrtića od 250 do 380 kuna nije mala s obzirom na tamošnju veliku nezaposlenost. Isto tako, problem je što se u Hrvatskoj ne može nabaviti literatura za tu djecu, kao i nepostojanje stručnih skupova za nastavnike na srpskom jeziku – kaže Crnogorac.

Educirati policijske službenike

Saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmatrao je Izvještaj o utrošku sredstava osiguranih u proračunu RH za 2012. godinu. Članovi Odbora naglasili su da izdvajanje sredstava namijenjenih programima udruga i ustanova nacionalnih manjina nije od značaja samo za manjine nego i za hrvatsko društvo u cjelini.

U 2012. godini sredstvima državnog proračuna sufinancirani su programi 77 udruga i ustanova manjina. Od tog dvije su udruge teže prekršile utvrđena pravila financijske discipline (nisu dostavile godišnje izvješće), zbog čega im je obustavljeno daljnje financiranje, a doznačena sredstva moraju vratiti u državni proračun. Postavili su i pitanje sadržaja pojedinih tekstova koji se objavljuju u nekim manjinskim tiskovinama, za koje smatraju da ne pridonose unapređivanju tolerancije i multietničkog povjerenja

Isti saborski Odbor raspravljao je i o Izvještaju ministra unutarnjih poslova o obavljanju policijskih poslova u 2012. godini. Među ostalim, naglašeno je da policija ne koristi mogućnost pokretanja prekršajnih postupaka i po odredbama Zakonu o suzbijanju diskriminacije zbog čega je potrebno dodatno educirati policijske službenike.

Zatraženo je da obrazloženja o načinu praćenja zločina iz mržnje te o preventivnom djelovanju u slučajevima nasilja u obitelji, osobito kada je nasilnik i policijski službenik.

Mirna Jasić

Na području od posebne državne skrbi opstaju samo posebni ljudi

Kuća dobrote u Perni

Ljubica Pajić živi 15 godina bez vode i struje, ali pažnju i ljubav čuva je za svakog namjernika

Koliko su područja od posebne državne skrbi u nas zaista posebna, svjedoče brojni primjeri, a jedan od najposebnijih pronašli smo u selu Perna na Kordunu, pod samom Petrovom gorom. Tamo je nakon 15 godina žeđi i suše, povratnici Ljubici Pajić napokon priključena voda. Da Ljubica tamođer nema struje i da je nikada nije niti imala, nadležni su saznali tek kada su djelatnici Komunalnog iz Topuskog, neki dan, u trošnu kućicu uvodili vodu. Da je čitava stvar zaista itekako posebna, govori i činjenica da tik uz kuću u kojoj živi 60-godišnja Ljubica prolaze vodovodne cijevi i električna mreža, ali tih nekoliko metara do slavine i žarulje nikada nije premošteno premda čitav posao ne bi trebao trajati više od sat vremena.

Rođena u susjednom selu Pecka, Ljubica Pajić od najranijeg djetinjstva boluje od Downovog sindroma, čudesnog genetskog poremećaja u kojemu se čitav život ostaje djetetom, jednako željnom davanja i primanja ljubavi i pažnje. Svakog putnika namjernika Ljubica prima s puno pažnje i ljubavi nudeći mu zagrljaj i osmijeh, što prilično zbunjuje sve koji joj zakucaju na vrata, pa se mnogima učini kako stoje pred osobom koju je dotaknuo svetac.

- S uplašenim roditeljima sam 1995. iz rodne kuće u Peckoj pobjegla u Srbiju. U međuvremenu roditelji umiru, ostajem sama i odlučim se, nakon par godina vratiti u svoju kuću na Kordun, pod Petrovu goru, jer je tamo ostao čitav moj život i djetinjstvo. Kada sam stigla u selo, srce mi se steglo jer je kuća u kojoj sam rođena potpuno izgorjela. Sama, bez novaca i igdje ikoga lutala sam dugo zaselcima tražeći bilo koga poznatog. Odlazim u Topusko gdje me zbrinuli. Naime, uselili su me u jednu drvenu kuću koja je u susjednom selu Perna ostala cijela, a vlasnik se još nije javio. Od onda tu živim, borim se kako znam i umijem. Svakog mjeseca primam socijalnu pomoć od 400 kuna, pa ne mogu reći da sam siromašna. Taj novac rasporedim na 30 dana, a kako nemam nikakvih režija jer nemam ni struje ni vode, zadovoljna sam. U dobroj mjeri me spašava vrt koji obrađujem, pa nema gladi. Od tih 400 kuna čak uštedim za duge zimske dane kad u vrtu nema hrane, pa opet nekako dobro prođem. U početku mi je mnogo pomogao Crveni križ u Topuskom. Dobivala sam pakete hrane, odjeću i pokrivače, a uvijek mi osiguraju i drva za zimu – priča uz prirođeni osmijeh Ljubica Pajić, ne osuđujući nikoga i ništa za svoj život koji smatra bogatim i sretnim.

Ni sama ne zna kako je došlo do toga da neki dan navrate komunalci i priključe ju na vodovodnu mrežu.

- E, sad je to pravi Raj. Ne mogu vjerovati da u kuhinji mogu otvoriti slavinu i da teče voda. Za jednu kantu morala sam pješačiti do udaljenog bunara, vući tu vodu u kuću, dio ostaviti za piće, a u drugom dijelu prati rublje i posuđe. Nisam mislila da ću to doživjeti – sretna je Ljubica.

S vodoinstalaterima je navratio i Nikola Abramović, donedavno Općinski načelnik, sada predstojnik podružnice Centra za socijalnu skrb u Topuskom.

- Vrlo dobro poznajem Ljubicu i više puta sam je posjetio. Uvijek me na neki način rastuži njena dobrota i jednostavnost i mislim da se rijetko može naći takva osoba, kao da nije s ovog svijeta. Zaprepastio sam se kada sam tek sada saznao da Ljubica nema struje. Prije nekoliko godina Općina je pomogla da se razvedu kablovi u njenoj kući, postavljen je propisani ormarić sa brojilom i ostalo je samo par minuta posla za električare. Odmah ću ispitati stvar i u Ljubičinoj kućici zasvijetlit će žarulja – obećava Nikola Abramović.

Nadležni u Elektri Topusko nemaju pojma da Ljubica nema struje. Kažu da nitko nije napravio nikakav zahtjev za uvođenje, pa za problem ne mogu znati. Čim zahtjev dođe do njih, izaći će na teren i riješit će problem.

Tu i tamo, Ljubica ode do rodne Pecke, obiđe zaraslo zgarište rodne kuće, vrati se u tuđu i nastavi živjeti. Puna optimizma, u ničemu ne vidi problem, raduje se svemu i svakome. Očito, na području od posebne državne skrbi mogu opstati samo posebni ljudi.

Vladimir Jurišić

SNV-ovih pet potpredsjednika

Članovi Predsjedništva SNV izabrali su petoro potpredsjednika i dogovorili aktivnosti vezane za održavanje velike skupštine SNV i obilježavanje Dana sjećanja na Oluju.

Za potpredsjednike su jednoglasno izabrani Miodrag Nedeljković, Darko Karanović, Rade Kosanović, Anja Rašković i Milan Eraković, a predloženo je i da se velika skupština održi 9. novembra u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”.

Jednoglasno je prihvaćen i prijedlog da se sazove uže Predsjedništvo i da se tada donese odluka o daljnjoj suradnji SNV-a i SPD “Privrednik”. Povodom sjećanja na žrtve “Oluje” održat će se komemorativne sjednice u svim županijskim vijećima uz čitanje Izjave sjećanja. Osim toga, održat će se i komemoracije žrtvama stradanja u Žirovcu i na Petrovačkoj cesti.

N. J.

LAG-u Baranja – 900.000 kuna

Odlukom ravnatelja Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, LAG Baranja postao je – odabrani LAG za financiranje iz sredstava Evropske Unije i Republike Hrvatske. LAG-u Baranja dodijeljen je maksimalno dozvoljen iznos potpore od ukupno 900.000 kuna za financiranje izdataka unutar Mjere 202 “Priprema i provedba lokalnih strategija ruralnog razvoja” tokom dvije godine rada, odnosno za 2013. i 2014. godinu.

Unutar te mjere dodjeljuje se maksimalno dozvoljen iznos potpore do 450.000 kuna godišnje, u čemu je doprinos EU 360.000 kuna, a doprinos RH 90.000 kuna za financiranje dvije podmjere: stjecanje vještina i animiranje stanovnika LAG-područja (200.000 kn) i provedbu lokalnih razvojnih strategija (250.000 kn).

Janoš Seleši, predsjednik LAG-a Baranja kaže: “Ulaznicu smo zaradili i dobili. Sada je na svima nama da svojim rezultatima opravdamo ukazano povjerenje na dobrobit stanovnika i područja LAG Baranja.”

J. N.

Belomanastircima 1.000 kompostera

Grad Beli Manastir potpisao je s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost ugovor vrijedan 365.000 kuna za nabavku 1.000 kompostera, koji će se građanima besplatno podijeliti. U tome projektu Fond učestvuje s 80% sredstava, a Grad će iz svog proračuna osigurati 20%.

Komposteri će, prema izjavi gradonačelnika Ivana Doboša, građanima poslužiti da se već u svojim domaćinstvima riješe svih količina zelenog otpada (trave, lišća, granja) i ostalog biorazgradivog otpada. Time će se znatno smanjiti količina smeća koju “Baranjska čistoća” mora odvoziti na odlagalište, a i na samom odlagalištu količina smeća biće manja.

Vidjet ćemo kako će to funkcionirati jer su građani koji imaju dvorišta i “bašče” i dosad mogli priručno kompostirati zeleni otpad, ali su to rijetki i radili jer naprosto nema takve svijesti.

J. Nedić

Težak život starosjedilaca-povratnika u Macutama kraj Voćina

Život u stalnom strahu

Povremene međususjedske čarke završavaju međunacionalnim napadima. Za sve su krive ovce i koze koje uzgajaju doseljenici s Kosova

Jovan nakon prebijanja

Prije rata, naselje Macute u Općini Voćin imalo je 286 stanovnika, prema popisu iz 2001. godine tamo je bilo 79 ljudi, a danas ih je tek 33. Nekada je to bilo selo naseljeno stanovnicima srpske nacionalnosti, a danas u njemu stalno žive dvije obitelji doseljenika s Kosova, jedna obitelj doseljena iz Bosne i Hercegovine te četiri obitelji starosjedilaca.

Zbog gustih papučkih šuma, livada i pašnjaka koji su ljudima osiguravali egzistenciju, u mjestu je tridesetih godina prošlog stoljeća stalno živjelo 650 stanovnika. Spomen na to vrijeme su pravoslavni parohijski hram Uspenja Presvete Bogorodice sagrađen 1714. godine i davno napuštena zgrada škole. Jednobrodna crkva s prigrađenim zvonikom zapaljena je još na pravoslavni Božić 1942. godine, a lokalno stanovništvo nakon rata je skidalo crijep za pokrivanje svojih kuća. Nikada ju nitko nije ni pokušao obnoviti, sva ova desetljeća bila prepuštena propadanju pa se danas od stabala i raslinja gotovo i ne vidi.

Mir se vratio u ovaj dio zapadne Slavonije. Tridesetak stanovnika uglavnom je na socijalnoj skrbi ili dobivaju skromne mirovine. Sve bi, pa i pored kostura od zapaljenih i opljačkanih kuća što podsjećaju na strašan rat, bilo gotovo idilično da povremene međususjedske čarke ne završe međunacionalnim napadima. Za sve su krive ovce i koze koje uzgajaju Janjevci, kako ovdje nazivaju Hrvate doseljene s Kosova.

- Vrlo često vlasnici ne drže blago pod nadzorom pa nam uništava poljoprivredne površine i vrtove. Gotovo svakodnevno ih moramo tjerati s naših posjeda zbog čega se ponekad posvađamo s vlasnicima. Krenu s prigovaranjima, mi njima kažemo da životinje moraju biti pod nadzorom, a oni nama da moramo imati ograđeni posjed. Sve s njihove strane završi s grubim psovkama na račun nacionalne pripadnosti, kaže nam četrdesetogodišnji povratnik Željko Ostojić.

Željko je za rata izbjegao u Novi Sad. Tamo je radio u jednoj građevinskoj tvrtki, ali je 1995. godine ostao bez posla pa se morao vratiti u Macute jer više nije mogao plaćati stan.

Njegov šest godina mlađi brat Milan ističe da štete na ljetini nisu jedini problem.

- Stoku čuvaju u napuštenoj školi, gnojivo bacaju odmah uz cestu, a uginule životinje u bunare. Prijavljivali smo slučaj policiji, općini i inspektorima, ali vlasnicima nitko ništa ne može. Napisali smo čak peticiju Općini Voćin i Virovitičko-podravskoj županiji i tražili da u selo uvedu reda, ali bez uspjeha. Zbog te smo peticije moj brat Jovan i ja 2006. godine dobili i batine. Te smo večeri išli kod prijatelja kada su nas iznenada presreli i počeli udarati letvama i štapovima od lijeske. Na jednoj od letava bio je čavao koji se zabio u moju ruku. Bilo ih je devet, a mi smo prepoznali petoricu – svi su bili doseljenici s Kosova. To su delikventne osobe koje su inače sklone izazivanju tučnjava – prisjeća se Milan.

Milan i Jovan su zadržani su na liječenju Kirurškog odjela virovitičke Opće bolnice. Jovan je zadobio ozlijede na glavi, licu, rukama i leđima, a Milan na nogama, ramenima i glavi zbog čega je neko vrijeme bio bez svijesti. Policijska uprava Virovitičko-podravska o događaju je izvijestila nekoliko dana kasnije i to na zahtjev novinara jer su smatrali da je riječ “običnom narušavanju javnog reda i mira u kojem nije bilo teže ozlijeđenih”. Napadnute i ozlijeđene Ostojiće je u Macutama obišao predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, nakon čega se u Virovitici sastao s tadašnjim ministrom policije Ivicom Kirinom.

- Očito je da napad ima međuetničke karakteristike pa sam došao vidjeti što je potrebno učiniti kako se ova vrsta incidenta u ovom kraju više ne ponovi. Nadam se da će policija nesmetano i profesionalno istražiti cijeli slučaj – izjavio je tada novinarima Pupovac.

Slučaj je istražen, ali kako to obično biva, kažnjeni su i krivci i žrtve jer je ih je policija sve prijavila za remećenje javnog reda i mira.

- Incidenti nisu prestali, a na sreću nije bio više takvih tuča. No, teško je živjeti u stalnom strahu od provokacija. Moj pokojni otac i ja za vrijeme rata smo ostali u selu i nismo imali probleme kakve danas imamo. Badava je prijaviti provokatore kad oni svoje ljude i rođake imaju u policiji i općini. Dok je bilo posla radio sam u Zagrebu kao armirač i tamo me nikad nitko nije pitao što sam po nacionalnosti i odakle dolazim – jada se Milan i naglašava kako zbog ovaca i koza imaju problema i susjedi Hrvati koji se protive nekolicini agresivnih vlasnika. Istakao je slučaj hrvatskog branitelja, supotpisnika peticije protiv neurednog držanja blaga, kojemu je država u Macutama sagradila kuću. Problem je pokušao riješiti podizanjem metalne ograde i pregrađivanjem javne površine i nogostupa, ali je ubrzo stiglo rješenje da ju ukloni jer je bila bespravno postavljena.

Najnoviji incident dogodio se početkom lipnja kada je Milan po tko zna koji put upozorio vlasnika stada da ovce ne pušta na njegovu livadu.

- Kazao sam mu kako ću pustiti psa da potjera ovce, a on mi je rekao da će ubiti i mene i psa. Isti čas sam prijetnju prijavio policiji, no prijava odbačena uz obrazloženje da nema elemenata kaznenog djela niti prekršaja – razočaran je Milan.

Ni djeca u školi nisu pošteđena

Nakon duge bitke s birokracijom Milan je, nakon sestrine smrti, dobio skrbništvo nad nećakinjom Gorankom iz Slavonskog Broda. No djevojčica je u školi također doživljavala probleme zbog nacionalnosti.

- Ona nije htjela u dom kao njezin brat nego kod nas jer smo joj najbliža familija. Ponekad poželim da se nisam toliko borio za nju jer je ovdje u razredu među djecom bila obilježena kao pravoslavka zbog čega je iz škole često dolazila uplakana. Srednju školu je upisala u Virovitici, živjet će u Učeničkom domu pa se nadamo da će problemi prestati – nada se Milan.

Goran Gazdek

Manifestacija pododbora “Prosvjete” u Donjim Dubravama kod Ogulina

Petrovo u Dubravama

Na manifestaciji se podsjetilo kako je nekada skupljalo sijeno, kako su se radili kućni poslovi i kako je izgledao inventar kuća

Na tragu uspjele prošlogodišnje manifestacije “Dani žetve” održane oko Petrova, pododbor “Prosvjete” u Donjim Dubravama kod Ogulina bio je u subotu, 13. jula, dan nakon ovog velikog crkvenog praznika, domaćin priredbe “Petrovo u Dubravama”. Na manifestaciji se podsjetilo kako je nekada skupljalo sijeno, kako su se radili kućni poslovi, kako je izgledao inventar kuća u tome i drugim selima ovog dijela zemlje, ali i pokazalo što znaju folkloraši “Prosvjete”.

Iako je prijepodne palo nešto kiše, na skupljanje sijena krenulo se po suncu, a lijepo vrijeme pratilo je i poslijepodnevnu smotru folklora na kojoj su se izmjenjivali folkloraški sastavi djece, odraslih i pjevačke grupe iz Donjih Dubrava, Ogulina, Vrginmosta, Vojnića, Garešnice i Ansambl narodnih igara iz Vukovara. Najnagrađivaniji ansambl Prosvjete je i ovom prilikom, uz pratnju orkestra pokazao kola i plesove ovog dijela Evrope.

Raspoloženje na livadi na kojoj se skupljalo sijeno bilo je svečarsko. Mještani su vilama, uključujući i one stare drvene skupljali ili kako se kaže “sadijevali” sijeno na kola,odnosno “voz” ali i oko “brazde”, isječenog brezovog stabla s parošcima oko koga se inače stavlja djetelina, kako su to objašnjavali domaćini Nada Zatezalo i Dušan Janjanin, ukazujući na podjelu posla. Skupljanje sijena bilo je ženski posao, a muškarci su ga trpali na kola ili plastili.

Pjevale su se ojkače, a najviše pažnje izazvala je zaprega s dva dobro uhranjena i istimarena konja kojom je upravljao Miodrag Lapčević iz Blatuše kod Vrginmosta.

Nakon brzo završenog skupljanja sijena, prisutni su se okupili oko prostirki s tradicionalnim ponudama, od kiselog mlijeka do žličnjaka i drugih domaćih kolača.

- Skupljanje sijena bilo je zajednički posao ili moba u čemu su se međusobno pomagali susjedi, rodbina i ostali suseljani. Onaj čije se sijeno kosilo pripremao je ponudu, kaže Dragica Zatezalo.

Nastavak programa odvijao se na dječjem igralištu uz mjesni dom kulture, gdje su bili izloženi kreveti, škrinje i ostalo pokućstvo iz seoskih domova, dok se u pozadini pokazivalo kako se nekada prelo, tkalo krunilo kukuruz i pravio kruh.

“Petrovo” je centralna manifestacija tog kraja što se pokazalo velikom posjetom i dobrim programom. Da ljudima u selu znače takva okupljanja, bez obzira koliko ih ostalo, potvrdio je i 75-godišnji Milan Zatezalo, jedan od najstarijih ljudi u selu, koji se sjeća kad je ono imalo znatno više stanovnika nego sada i kad je prosjek godina bio znatno manji.

- Sad su u selu uglavnom staračka domaćinstva čiji sinovi i unuci dođu preko ljeta, a svi živimo od penzija, obrađivanja njiva, držanja svinja i peradi za svoje potrebe. Sada više ni dućan nemamo, jer se nije isplatio, kaže Zatezalo. Prisjeća se kako mu je 1962., dok je bio u vojsci, otac pisao da je u selo stigla struja, a da su za svaki slučaj sačuvane petrolejke od kojih je jedna izložena i na priredbi.

– Ipak, vodovod do danas nismo dobili i pored svih obećanja, pa imamo hidrofore. Voda je stigla s jedne strane do Tounja, a s druge do Generalskog Stola, pa će valjda jednog dana proći kroz naše selo, nada se Milan.

Nenad Jovanović

Politička akademija Srpskog narodnog vijeća

Treća generacija akademaca

Počela je s radom treća generacija polaznika Politička akademija Srpskog narodnog vijeća kojima se polaznicima u pet ciklusa predavanja tokom ljeta i jeseni pokušavaju približiti metode političkog aktivizma unutar srpske zajednice u Hrvatskoj.

- Za Akademiju je vladao velik interes, pa se osim 18 polaznika iz cijele Hrvatske, od Slatine i Voćina do Lapca i Knina, koje su uglavnom predložila županijska vijeća, javilo još desetak mladih ljudi do 30 godina starosti, rekao je Branko Jurišić, jedan od voditelja Akademije.

- Oni su se na žalost prekasno javili ili se ispostavilo da će biti spriječeni zbog ispitnih obaveza, ali će biti razmatrani nagodinu, za narednu generaciju, rekao je Jurišić i dodao sa su polaznici kao aktivisti uključeni u aktivnosti srpske zajednice čiji su im problemi itekako poznati.

- Glavninu polaznika čine oni koji su završili fakultet ili studenti, a imamo i jednog gimnazijalca iz Pule, rekao je Jurišić.

Ciklusi predavanja i ove se godine odvijaju u hotelu “Terme Jezerčica” u Donjoj Stubici, a takav vid političkog osposobljavanja mlađih ljudi sufinanciraju SNV i beogradski ured organizacije Balkan Trust for democracy. Prvi predavač bio je urednik “Novosti” Ivica Đikić, a osim njega, polaznike su u prva dva ciklusa u političke vještine uvodili i SDP-ovac Peđa Grbin, predsjednik saborskog Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav, Snježana Vasiljević, stručnjakinja za EU, kao i stručnjak za marketing i komunikaciju Julije Katančević.

- Polaznici su se tako imali prilike upoznati kako je to kad se daje intervju pred kamerom, kako se pišu saopćenja za javnost i kako se drže konferencije za medije, rekao je Jurišić.

Naglasio je da je Akademija uspješno osposobila dosadašnje dvije generacije polaznika.

- Među polaznicima prve generacije, jedan je danas zamjenik župana, dvojica su načelnici općina i jedan je zamjenik načelnika, rekao je Jurišić.

Nenad Jovanović

Ljetnu školu srpskog jezika i kulture u Tkonu na Pašmanu pohađa 160 djece

Nova znanja, novi drugovi

Sve je ovdje super: učitelji se brinu o nama, a upoznao sam i gomilu novih prijatelja, kaže 15-godišnji Nino Bakić iz Topuskog

Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” iz Zagreba već osamnaestu godinu zaredom održava Ljetnu školu srpskog jezika i kulture za djecu srpske nacionalne manjine koja u svome kraju pohađa C model nastave ili dopisnu školu srpskog jezika. Kao i prethodnih godina, ovu školu sufinancira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH.

Sve je krenulo 1996. godine kad je prva škola organizirana u Peroju u Istri, gdje se održavala redovito do prošle godine. Zadnje tri godine Ljetna škola je u Tkonu na otoku Pašmanu, u odmaralištu Osnovne škole Dežanovac, kod Daruvara. Školu posjećuje 160 učenika s Banije, Korduna, Like i iz Zapadne Slavonije, a koji blagodati mora, druženja i učenja, svakako znaju iskoristiti u tjedan dana sunčanog Tkona.

- Značaj ljetne škole je u održavanju kulturnog identiteta i podsticanju zainteresiranosti za srpski jezik i ćirilično pismo. Cilj škole je decu ohrabriti da se ne srame pripadnosti te da i ubuduće razvijaju svoj jezik i kulturu, ističe Maja Matić, voditeljica dopisne konzultativne nastave. Dodaje kako dosta djece prvi put ovom prilikom boravi na moru, no iako su odvojeni od roditelja – plakanja nema, jer se druže, upoznaju vršnjake iz drugih krajeva i stiču znanja za kakva nemaju prilike u svojoj sredini.

Prijepodne sudjeluju u nastavi srpskog jezika, geografije, likovnog, muzičkog ili istorije, dok su popodnevni sati predviđeni za kupanje. Uvečer su planirane radionice, uglavnom one folklorne, na kojima kroz praksu uče narodne igre i pjesme. Kako navodi učiteljica Milica Lazić, nastava muzičke kulture je na višoj razini.

- Pesme koje zadajemo deci teže su nego prošlih godina, ali ona ih uče bez problema, što pokazuje da su rezultati rada s njima više nego zadovoljavajući.

Naučene narodne pjesme u večernjim satima pjevaju se uz plesne korake kojima mališane uči učitelj Bojan Lazić. On se 19 godina bavi folklorom.

- Obrađujemo sedam izvornih narodnih pesama iz Banata, okolice Niša, Bujanovca, Pčinje i Šumadije, putem kojih deci prikazujem raznolikost srpskog folklora – igara, pesama, nošnji i običaja. Na snimkama gledamo i profesionalne plesače ansambla Kola, a za kraj druženja dvoje djece imaju priliku obući i originalnu nošnju. Oduševljenost polaznika vidi se u tome što i u slobodno vreme pokazuju plesne korake i pevaju – kaže Bojan.

U Ljetnoj školi djeca uglavnom već naučenu ćirilicu bolje uvježbaju, a ako se još netko i muči s pisanim slovima, ona štampana svi od reda znaju. Kako navodi učiteljica Rada Božić, o jeziku uče kroz djela J. J. Zmaja, Grigora Viteza, Ljubivoja Ršumovića, Branka Ćopića, Miroslava Antića, ali i kroz filmove. Kako učiteljica Božić navodi – Djecu se najlakše privuče gradivu kad kroz igru vizualno pamte.

- Kroz istoriju i geografiju objašnjavam djeci zanimljivosti Srbije, njenu istoriju i crkve, putem manastira. Također, jedan dio gradiva odnosi se na znamenite Srbe u Hrvatskoj, kao i na Vojnu krajinu i naseljavanje Srba – kaže prof. povijesti Siniša Đuričić.

U sklopu šetnji djeca posjećuju obližnji benediktinski samostan Ćokovac u kojem su svake godine lijepo primljeni, kao i u cijelom mjestu s kojim njeguju dobrosusjedske odnose. Za punjenje energije tokom sadržajnog dana brinu se kuharice Gordana i Ana, čije ukusne obroke djeca u slast jedu.

- Sve je ovdje super: učitelji se brinu o nama, klopa je izvrsna, a upoznao sam gomilu novih prijatelja. Puno smo naučili o Srbiji i njenim plesovima, a izvježbao sam dobro i ćirilićno pismo, jer nam ga ovdje posebno objašnjavaju pa se tako i lakše svlada – kaže 15-godišnji Nino Bakić iz Topuskog, koji u Ljetnu školu dolazi već treću godinu.

Toliko je pohađa i Marko Bradaš, 12-godišnjak iz Knina, koji svake godine jedva čeka dolazak na Pašman.

- Nezamjenjivo je ovo iskustvo na koje se nemam što požaliti. No, ipak, najbolje od svegaje kupanje, ali i plesanje, jer inače plešem folklor. Kaže Marko.

Njegova vršnjakinja, Milica Momčilović iz Plaškog oduševljena je što u slobodno vrijeme može igrati društvene igre, a posebno je vesele satovi crtanja.

- Uvijek prijateljima pričam kako sam se dobro provela u Ljetnoj školi. Ovdje je divno zbog druženja uz puno smijeha, ali i učenja onog što dosad nismo znali, kaže 11-godišnja Ivana Radić iz Mokrog Polja.

Maša Vujnović i Danica Grijaković, 12-godišnjakinje iz Krnjaka, složile su kako će uvijek pamtiti ovu školu te se nadaju da će je pohađati i nagodinu.

Ljetne dane na moru mališanima su uljepšali i glumci Pozorišta “Basna” iz Beograda s predstavom “Maša, mašta i slova”. Kako je kazala režiserka predstave, glumica Melita Bihali, ova vesela muzička predstava, kroz koju se obnavlja znanje azbuke, prilagođena je upravo mlađem uzrastu djece. No, suradnja beogradskih glumaca sa Prosvjetom dužeg je vijeka. Riječki Pododbor Prosvjete, kako je navela Ljerka Radojčić iz “Bijele pčele”, organizirao je lani gostovanja tog teatra s predstavom “Bajka o ribaru i ribici” za djecu Korduna i Banije.

Mirna Jasić

Godišnjica Teslinog rođenja uz najavu konačnog rješenja spomenika u Zagrebu

Tesla u Ruđer, replika u Masarykovu

Godišnjice rođenja slavnog naučnika Nikole Tesle prisjetili su se i u Zagrebu gdje je 10. jula Tesli odata počast pred spomenikom u centru grada. Vijence su položili gradonačelnik Milan Bandić, Dragica Mihajlović, predsjednica Udruge Nikole Tesla koja je organizirala trodnevno obilježavanje, kao i predstavnici Instituta Ruđer Bošković koji su zimus tražili da se skulptura, rad Ivana Meštrovića vrati u krug instituta.

- Čuvena je njegova da se ponosi srpskim rodom i hrvatskom domovinom. Može se još dodati i ona njegova čuvena kad su ga pitali čemu svi ti izumi koje on radi, on je rekao da želi obasjati i osvijetliti cijelo čovječanstvo kao bratstvo mira. To znači da se čovjek zalagao za ljubav, mir i dobrotu, rekao je Bandić, podsjetivši da brojni turisti dolaze vidjeti Teslin spomenik.

Tom prilikom Bandić je obećao da će se u skorom vremenu skulptura vratiti u institut jer je to i bila želja Ivana Meštrovića kad je polovinom prošlog vijeka donirao skulpturu, a u središtu grada bit će postavljena replika. Tim rješenjem svakako neće biti prezadovoljni arhitekti i umjetnici koji smatraju da je Meštrovićev rad ipak malo preglomazan za tu lokaciju za koju nije ni rađen i da je umjesto te skulpture, na brzu ruku postavljene 2006., trebalo postaviti neki drugi rad koji bi se bolje uklopio na tu lokaciju.

N. Jovanović

Pedeset godina od drugog ulaska belomanastirskog NK Šparta u 2. ligu

Više od igre

Status Šparte je u mirovanju jer mirna reintegracija Baranje nije rezultirala uključenjem kluba u sistem takmičenja

Iako je NK Šparta iz Belog Manastira neko vreme u svojevrsnom “zimskom snu” trajno će ostati zapisano da je ovaj fudbalski klub 8. jula daleke 1963. godine po drugi put ostvario najveći uspeh u istoriji kluba ušavši u Drugu ligu zapad. Iako je od istorijskih datuma prošlo tačno pola veka ta vest ostala je gotovo nezapažena, što ovaj nekada najtrofejniji baranjski fudbalski klub svakako ne zaslužuje. No krenimo redom.

Počeci organizovanog igranja fudbala u Baranji vezani su za 1924. godinu kada je spajanjem dva fudbalska kluba iz jedinog baranjskog grada nastao i NK Šparta za što su najviše zaslužni Jovan Kovačević i Živko Mrvoš. Njih dvojica su 12. septembra 1924. godine u velikoj sali gostionice Vardar, koja je u međuvremenu srušena, u vlasništvu Obrada Kovačevića, povratnika iz Amerike, održali osnivačku skupštinu. Inicijativni odbor činili su tadašnji radnici beljske mlekare i fabrike šećera. Josip Čizmar, jedan od članova inicijativnog odbora, predložio je da se klubu da ime I.Baranjski sportski klub Šparta, po tada nadaleko čuvenom, istoimenom praškom klubu, što je jednoglasno prihvaćeno i već 5. novembra 1924. godine klub je zvanično registrovan.

- Prva zvanična klupska značka je u žutoj boji sa crno-belim poljima i izrađena je 1925. godine u vreme Kraljevine SHS. Autor je bio obrtnik Brezina iz Zagreba što je vidljivo na poleđini značke koja se nalazi u mojoj kolekciji, kaže Lajoš Nađ, nekadašnji fudbaler i strastveni kolekcionar.

Zahvaljujući Đuri Langu, koji je u to vreme bio bio vlasnik hotela i mlina, klub se nakon šest lokacija konačno skrasio na terenu koji je bio u njegovom vlasništvu. Urbana legenda, koja se prepričavala iz generacije u generaciju, kaže da je fudbalski teren bio jedan od najlepših u bivšoj državi i da je bio veći od terena na čuvenoj beogradskoj Marakani. Nabrajati sve uspehe ovog najtrofejnijeg baranjskog fudbalskog kluba oduzelo bi nam previše prostora i vremena. Stoga ćemo uz pomoć naših sagovornika evocirati uspomene na samo one značajne datume.

- U završnom krugu kvalifikacija 1963. igrali smo sa NK Ljubljana koji je bio prvak Slovenije. Slovence smo u Belom Manastiru pobedili sa 4:2, a potom smo na njihovom terenu igrali nerešeno 1:1 i tako smo ušli u Drugu ligu zapad. Bila je to sjajna generacija fudbalera amatera od kojih na žalost većina više nije među nama, sa setom se priseća Borivoj Belić, jedan od velikana te uspešne generacije.

Osim već spomenutog dvojca, momčad koja je ostvarila jedan od najvećih uspeha činili su i Ljubodrag Rajković, Dušan Čordašić, Josip i Ivan Tompić, Ivan Rešetar, Lazar Vuković, Sead i Fuad Bećarević, Ljubisav Živković, Ivan Matijačić, Petar Popović, Božo Bjelica, Milan Belić, Boško Bačvanin, Živojin Vukčević, Stevan Kovačić, Nikola Markan, Petar Šolić, Pavo Gorjanac, Dragan Devčić, Franjo Kovač, Ljudevit Nađ, i Jovan Horvat, a trener je bio Stevan Brnjevarac.

- NK Šparta bio je drugoligaš od 1956. do 1958. godine. Naime tadašnji FSJ pored jedinstvene prve lige formirao je i četiri geografske zone radi manjih troškova putovanja i NK Šparta je nastupajući u trećoj zoni po prvi put u istoriji kluba postao drugoligaš. Svakako treba spomenuti i 1987. godinu kada je ovaj klub po treći i poslednji put, nastupao u Drugoj saveznoj ligi zapad, priseća se Belić.

Koliko je Grad Beli Manastir bio poznat po Šparti govori podatak da je u to vreme bilo dovoljno reći “ja sam iz Belog Manastira” pa da vam bilo koji sagovornik od Vardara pa do Triglava, koji je čak i površno pratio fudbal, kao iz rukava nabroji imena i prezimena Špartinih fudbalera. Vremena ponosa i slave danas su nažalost tek samo uspomena na požutelim fotografijama, novinskim člancima i u mislima mnogih generacija koje su ostavile trag u Šparti.

Status ovog kluba već je neko vreme u mirovanju jer mirna reintegracija Baranje u ustavno pravni poredak RH nije rezultirala uključenjem kluba u sistem takmičenja. Iako je bilo određenih pokušaja da se klub ponovo aktivira, i iako klub zvanično ima upravni odbor i skupštinu, koji se redovno sastaju kako bi se održao status kluba, spletom raznih okolnosti to se još nije dogodilo, a da li će se više ikada dogoditi – pitanje je za milion dolara.

U današnjim vremenima sve govori u prilog tezi da su vremena entuzijasta i zanesenjaka kojima su kopačke, štucne i lopta iznad svega, davno prošla. Sledeće godine NK Šparta napuniće 90 godina te će se, kao i za 80. rođendan, odigrati utakmica veterana. U kojem sastavu i na kojem terenu još se ne zna, ali to nije ni važno, bitno je da legenda živi.

Zoran Popović

Stogodnjak (172)

19. 7. – 26. 7. 1913: epidemija kolere nezadrživo se širi Hrvatskom. Zagreb je u velikoj panici, pa gradsko poglavarstvo iz dana u dan upozorava sve kućevlasnike, ali i stanovnike metropole, da se pridržavaju svih uputa o sprečavanju širenja ove teške zarazne bolesti. “Kuće, stanovi, dvorišta, drvarnice, podrumi i zahodi, te staje za blago i živad moraju se redovito održavati, kako je to propisano naredbom broj 24.121 od 15. maja 1913. Zabranjuje se na ovdašnjim tržištima i u trgovinama prodaja svake vrste voća, koje bi prispijevalo ovamo iz zaraženih krajeva. Najstrožije se zabranjuje uvoz prnja, iznošene robe, kao i svježih koža i kostiju, koje potječu iz zaraženih mjesta. Staretinarima najstrože se zabranjuje izlaganje staretinarske robe na ulicu i izvješivanje na ulična vrata dućanskih prostorija. Ciganima i ciganskim družbama najstrože se zabranjuje prebivanje na gradskom području. Putnike, koji su doputovali iz okuženih krajeva za boravak na gradskom području, dužni su hotelijeri, konačištari, kao i privatnici, kod kojih odsjedaju, najdulje dva sata iza njihova dolaska prijaviti kraljevskom redarstvenom povjereništvu za grad Zagreb… Protiv prekršitelja postupaće se najstrože, te će se kazniti globom od 200 do 1000 kruna, odnosno zatvorom od 14 do mjesec dana, stoji uz ostalo u naredbi gradskog poglavarstva. Inače, sve su željezničke stanice i poštanski uredi pod stalnim strogim nadzorom, a svi putnici i pošiljke iz zaraženih krajeva pregledavaju se na licu mjesta.

*u Samoboru je uhapšen jedan od najpoznatijih krijumčara ljudi, poznat pod nadimkom Smederevac, koji je ilegalno prebacivao emigrante u Ameriku. Zajedno s njim uhapšen je i veći broj bjegunaca. Smederevac je, kako je izjavio na policiji, odabrao Samobor za mjesto polaska jer je odatle “najlakše prijeći u Kranjsku, a odatle u Švicarsku, pa dalje.” Ubrzo nakon Smederevca, u Samoboru je pala još jedna grupa emigranata koju je vodio Đuro Putnik Stanar iz dvorskog kotara, glavni organizator ilegalnog prebacivanja ljudi preko granice. Zajedno s njim uhvaćena su 43 “Amerikanca”. Svi oni potječu iz glinskog, sisačkog, petrinjskog i topuščanskog kotara. Osuđeni su na po pet dana zatvora i 30 kruna globe. Šesnaest ih je ubrzo pobjeglo iz općinskog zatvora, a među njima i glavni agent Đuro Putnik Stanar za kojeg se zna da je ode nesretnih bjegunaca uzeo više od 5000 kruna.

*Milan Žakula, diplomirani inženjer strojarstva iz Like, prvi je Srbin iz Hrvatske koji je na budimpeštanskoj kraljevskoj politehnici promoviran za doktora nauka i uopće prvi koji je te struke na toj visokoj školi položio naučni doktorat. Naslov doktorata mu je bio “Nadgledanje električnog rada i ustanova”. Odmah nakon položenog doktorata Žakulu je ugarski ministar prosvjete imenovao za svog privatnog docenta na spomenutom fakultetu.

*na godinu dana teške tamnice osuđen je Rade-Raco Vukelić, kamenolomac iz Ozlja, koji je u jednoj mjesnoj krčmi veličao Srbiju, a pogrdno govorio o kralju i državnoj upravi. Na sudu je izjavi”Volim kralja, ne znam gdje je Srbija, a uza to sam bio i pijan.”

Đorđe Ličina

Profesor Božidar Jezernik na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju, drži, između ostalog, kolegij o etnologiji Balkana. U Biblioteci XX vek objavio je dvije knjige, jednu kao urednik. Riječ je o zborniku “Imaginarni Turčin”, dok se na njegovu prethodnu knjigu “Divlja Evropa. Balkan u očima putnika sa Zapada” danas pozivaju mnogi koji govore i pišu o Balkanu. Međutim, naš sugovornik ima bitno širi repertoar tema, što se vidi i iz intervjua koji slijedi.

Hrvatska je nedavno postala punopravna članica Evropske unije i u svečanim govorima političara povodom toga dominirala je euforija popraćena obaveznim dodatkom da smo se “konačno riješili Balkana” i “vratili tamo gdje pripadamo”… Jesu li takva tumačenja bila dominantna i u Sloveniji prilikom primanja u EU ili vi ipak niste Balkan?

Da je u Sloveniji bilo tako kako proizlazi iz vašeg pitanja, ne bi moj kolega Mitja Velikonja napisao knjigu pod naslovom “Euroza”. Euforija je bila u Sloveniji možda još veća, naročito kod onih nacionalista koji su ulazak Slovenije u EU shvatili kao potvrdu svog stava da Slovenci nisu Jugoslaveni, kamoli Balkanci. Kada su me prije pet godina na Cleveland State Universityju pozvali da održim predavanje o granicama Balkana, predstavio sam različite teorije, kojih ima barem toliko koliko i autora. Nisam zauzeo stav o tome je li Slovenija balkanska zemlja ili ne, jer to pitanje smatram potpuno irelevantnim. Naime, Slovenija se neće pomaknuti ni za milimetar bilo da na to pitanje odgovorimo pozitivno ili negativno. Isto tako, sam se neću promijeniti ovisno od odgovora na to pitanje. Ali sljedećeg sam jutra mogao s velikom konsternacijom pročitati emocionalne reakcije nekih Slovenaca de luxe (koji uopće ne vladaju slovenskim), koji su ljutito tvrdili da je Slovenija od 800. do 1814. godine bila dio Svetog Rimskog Carstva (punim imenom: njemačke nacije), što po njima dokazuje da Slovenija nema ništa zajedničko s Balkanom i Jugoslavijom. Svoju knjigu o putopisima o Balkanu, dok sam je pisao, htio sam nazvati “U potrazi za Balkanom”: kao što Stanley Diamond u svojoj knjizi “In Search of the Primitive” nije uspio pronaći primitivne ljude, tako sam i ja došao do zaključka da Balkana ustvari – nema. Ima samo, nazovimo to tako, balkanskog ponašanja, a to je negiranje vlastite prošlosti u ime slijepog imitiranja “naprednog”, “evropskog” uzora.

Angela Merkel nije u pravu

U tom smislu, nije li druga Jugoslavija u političkom i kulturnom pogledu bila zapravo najbolji odgovor na lažnu i u svom temelju često rasistički postavljenu dilemu Evropa ili Balkan?

Ovako postavljena dilema – Evropa ili Balkan – u svom je temelju svakako rasistička, ali je ujedno i bez ikakvog smisla. To će se najjasnije pokazati onda kada u EU uđu sve države nastale na tlu bivše Jugoslavije. Kada se to dogodi, svima će nam postati jasno da bi najugodnije bilo da smo u EU ušli kao jedna relativno velika i snažna država: kao takvi mogli smo u pregovorima postići povoljnije uvjete od onih koje smo isposlovali pojedinačno, dakle kada su u EU ulazile relativno male države, jedna po jedna. Drugim riječima, Jugoslavija je u političkom, ekonomskom i kulturnom pogledu imala mnogo veći potencijal nego što smo joj ga bili spremni priznati, dakako, u korist vlastite štete. Znam da će mnogi protestirati, jer da se sa Slobodanom Miloševićem nije moglo razgovarati i tome slično. No Milošević je preminuo prije više od sedam godina. Pa ako je on bio jedina prepreka, zašto sada ne razgovaramo u smislu zajedničkog traženja prihvatljivih kompromisa umjesto da izbjegavamo dijalog ili da ga vodimo po principu “ni za milimetar ne odstupamo od svojih stavova”?

Zanimljivo je da se primitku u EU u Hrvatskoj veselila uglavnom politička elita, dok je ostalima bilo manje-više svejedno. Je li to stoga što vidimo da ni starijim članicama, poput Slovenije, ne ide dobro u Uniji ili zato što će od EU-a profitirati samo elita?

“Spašavanje” zemalja koje je najjače pogodila posljednja kriza sve više ukazuje na to da EU nije idealna tvorevina, već u određenim situacijama institucija koja čuva interese krupnog kapitala.

Događaji u Turskoj i pobuna na istanbulskom trgu Taksim u prvi plan su izbacili nemale potencijale turske ljevice za društveni preokret. Na Tursku se uglavnom gledalo s predrasudama, bila je svojevrsni ultimativni Drugi za tzv. zapadnog Evropljanina. Što nam dakle ove pobune protiv Erdogana govore o novoj Turskoj?

Turska ili kako se običavalo govoriti “Turčin”, vjekovima je bio ultimativni Drugi, prije svega za narode Srednje i Jugoistočne Evrope. Kod svih tih naroda popularan je mit o antemurale christianitatis po kojem smo se “mi” borili i branili zapadnoevropski kršćanski svijet koji se zbog naše žrtve u miru razvijao i napredovao. Takav mit je poznat u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Austriji, Mađarskoj, Poljskoj i drugim zemljama. No modernizacija Turske je počela uz jednu jako široku i duboku kulturnu revoluciju pod vodstvom Kemala Atatürka, u kojoj su promijenili pismo iz arapskog na latinicu, mjerenje vremena iz lunarnog u solarni kalendar, način oblačenja, mjesto žene u društvu itd. Danas je Turska zemlja u brzom razvoju, koja ne zna za ekonomsku krizu i koja postaje sve značajniji igrač na međunarodnom polju. Pod Recepom Tayyipom Erdoganom počela je razvijati čak i neke neoimperijalističke ideje, ne samo u turkmenskim zemljama centralne Azije, već i na Balkanu. Jedan predstavnik turske vlade rekao mi je: “Mi Turci ne dolazimo više na konjima, već s koferima (novca)!” I to s dosta uspjeha, baš na područjima bivše Jugoslavije. No urbana se Turska u današnje vrijeme stvarno modernizira i izgradila je snažno civilno društvo, koje možda danas u Turskoj nema većinu, ali broji više desetina milijuna aktivnih članova i simpatizera. A što sve to govori nama? Prije svega da Angela Merkel nema pravo po pitanju primanja Turske u EU. Po mom mišljenju, nije dobro odugovlačiti pregovore o ulasku te zemlje u EU, već je treba što prije primiti i na taj način pružiti konkretnu podršku sekularnoj, naprednoj i evropskoj Turskoj, s izuzetno bogatom kulturom.

Logor na Rabu – neispričana priča

Jedan od vaših interesa je i svojevrsna etnologija svakodnevnog života u zarobljeničkim logorima, od onih u Drugom svjetskom ratu do Golog otoka. Pisali ste i o talijanskim logorima. Jedan je od vaših zaključaka da se ni o talijanskim logorima u Drugom svjetskom ratu, kao ni o Golom nije pisalo puno, odnosno da nema puno podataka. Zašto je tome tako, možda se problematika logora općenito potiskuje?

Problematika koncentracionih logora jedan je od paradoksa povijesti dvadesetog vijeka, vijeka koji je podignuo ljudska prava na najviši nivo, a ujedno se milijune ljudi na najnehumaniji način ponižavalo u logorima širom svijeta. Zašto o logorima ne volimo govoriti? Talijani vole razmišljati o sebi kao o “dobrim ljudima”, pa da ne bi kvarili tu sliku, dokumente o svojim logorima iz 1942. i 1943. učinili su nedostupnima čak 75 godina. Znači, ti se arhivi tek trebaju otvoriti. Ne očekujem ni da će tada ti toliko sakrivani dokumenti mnogo promijeniti sliku o stanju u logorima, recimo za slovenske i hrvatske internirce, kako sam je iscrtao u svojoj knjizi “Boj za obstanek” iz 1983. godine. Ono što će biti novo jesu imena onih koji su odgovorni za ratne zločine povezane s tim logorima. Dakle, Italija s dugogodišnjom klauzulom za dokumente o svojim logorima za Slovence i Hrvate ustvari čuva određeni broj ratnih zločinaca. Premda je tokom Drugog svjetskog rata bilo više stotina talijanskih logora, u enciklopedijama Drugog svjetskog rata ne postoji ni natuknica “talijanski koncentracioni logori”, a još manje nešto piše o logorima na otoku Rabu, u Gonarsu, Renicciju itd. A postotak umrlih u logoru na Rabu bio je viši od postotka umrlih u Dachauu, Mauthausenu itd. Na Rabu je za samo dva mjeseca umrlo više od deset posto interniraca! Manje mi je jasno zbog čega mi izbjegavamo govoriti o talijanskim logorima. Gledajte, u septembru 1943. godine 2.000 slovenskih i hrvatskih interniraca na Rabu bez ijednog pištolja razoružava 2.200 talijanskih karabinjera i vojnika. Štoviše, pritom nikoga nisu likvidirali, čak su im pomogli da se prebace u Italiju. Koliko znam, slovenska historija ne poznaje većeg herojstva! A mi o tome šutimo čak i onda kada neki talijanski članovi Evropskog parlamenta govore da smo “genocidan narod”.

Goli otok je druga “naša priča”. Poslije raspada Jugoslavije, zemlje sljednice takmičile su se – i još uvijek to rade – u dokazivanju kako nemaju ništa s Jugoslavijom. No takvim “dokazivanjem” ne rješava se najveći problem sadašnjih pokoljenja koji se sastoji u tome da su oni koji su stvorili Goli otok – kao udbaši ili kao njihove žrtve – zapravo naši preci, a mi nasljednici njihove kulture. Kako nam je jedina mana da u pojedinim zemljama sljednicama još uvijek imamo “previše Jugoslavije”, lijek koji nam preporučuju oni koji postavljaju tu dijagnozu jest da nam treba još jača doza zaborava prošlosti. Taj nam zaborav omogućuje da smo “mi” zajednica “dobrih ljudi”, ljudi bez mana; izvan tog kruga su oni koji su nekada s nama sačinjavali ono “mi”, ali sada to više nisu. Sugestija dakle ide u tom pravcu da kod sebe ne trebamo ništa mijenjati. Na prvi pogled jako ugodna pozicija, a ustvari jako štetna. Jer to ustvari znači da ostajemo i nadalje sa svojim manama kao trajno nepromjenjivim datostima.

Idealizam nije bio dovoljan 

U vezi s prethodnim pitanjem je i politika spomenika i obilježavanja važnih godišnjica. U nas se, pogotovo u Hrvatskoj, spomenici, posebno iz jednog perioda, uglavnom ruše ili se zbog nebrige sami urušavaju. Dakako, na meti su mahom oni vezani uz NOB. Vi ste pisali i o spomenicima vezanim uz Prvi svjetski rat. Kako se iz današnjeg političkog očišta može sagledati taj rat, koji je toliko vremenski udaljen i zapravo danas posve nepoznat?

Predmet mog istraživanja nije Prvi svjetski rat u smislu tko je što započeo i tko je za što bio odgovoran. Tu je jasno samo to da stvarnost nije bila onako crno-bijela kao što su je oslikavali suvremenici. Istraživanje spomenika poginulim u Prvom svjetskom ratu započeo sam u okviru istraživanja javnih spomenika u Ljubljani i jednog svog zamišljenog projekta na kojem radim, pod radnim naslovom “Yugoslavia Revisited”. Jugoslavija je uspostavljena kao nacionalna država “jednog naroda s tri imena”. Kada je stvorena, velika većina ljudi prihvatila ju je s velikim idealizmom. Snaga tog idealizma bila je tolika da su mnogi smetnuli s uma da su za realizaciju takvog projekta potrebni i razum i napor, a ne samo oduševljenje. Po mojoj ocjeni, baš je to otvorilo prostor manjini koja je, prije svega, gledala kako bi kapitalizirala svoje “zasluge”. I tu se presudnim pokazalo pitanje na kojoj je strani tko ratovao u Velikom ratu. Na nivou simbola, to je značilo da se u prvoj južnoslavenskoj državi obilježavalo sjećanje na heroje koji su se borili za oslobođenje naroda, a zaboravljalo se na one koji su poginuli na “zločinačkoj” strani. Posljednjima dugo nije bilo priznato pravo ni na simbolički grob. Što je s vremenom, barem kod Slovenaca, postajalo sve veći kamen spoticanja. A vjerujem da je to bilo bolno pitanje i za Hrvate, Bošnjake, da o prečanskim Srbima ne govorimo. Poslije Prvog svjetskog rata nastale su nove nacionalne države, među njima i država “jednog naroda s tri imena”. Po čuvenoj frazi Eugena Webera, u procesu stvaranja francuske nacionalne države seljake se pretvaralo u Francuze. Kada je stvorena Italija, Massimo d’Azeglio rekao je kako sada treba stvoriti i Talijane. A kako je bilo kod nas? Kod nas se uz snažnu srpsku herojsku mitologiju iz seljaka stvaralo Srbe, a kao odgovor na to iz katoličkih se seljaka stvaralo Hrvate, pa Slovence. Što je rad na tom polju bio plodonosniji, to je bilo manje šanse za stvaranje moderne evropske nacionalne države.

Stanje u turizmu u prvih pet mjeseci ocijenjeno je kao dobro, dok mediji izvještavaju o podbačaju u samoj špici sezone?

Prema prvim podacima sustava turističkih zajednica, na Jadranu i u Gradu Zagrebu od siječnja do lipnja ove godine ukupno je ostvareno 3,62 milijuna dolazaka (plus pet posto) i 15,22 milijuna noćenja (plus 4,6 posto). Prema podacima Ministarstva financija, odnosno Porezne uprave, u prvih pet mjeseci ostvareno je 6,79 milijardi kuna prihoda od turističkih djelatnosti, što u odnosu na isto razdoblje prošle godine predstavlja rast od 11,4 posto. Svi podaci kojima raspolažemo su dobri i očekujem nastavak trenda i u samoj špici sezone. Istina je da postoje objektivni razlozi za lošije rezultate, kao što su gospodarska situacija u eurozoni, loš raspored blagdana i praznika u emitivnim tržištima, poplave u Europi, kišovito i hladno vrijeme, uvođenje viznog režima itd. Dakle, postoje faktori na koje možemo i na koje ne možemo utjecati. S obzirom na one prve, činimo sve da sezona ide prema planu.

17 viznih centara u Rusiji 

Postoje li i koje su investicije u turizmu? Na primjer, jedan od spominjanih projekata bio je “1.000 bazena za hrvatski turizam”.

Projekt “1.000 bazena za hrvatski turizam” je pokrenut i Ministarstvo turizma daje sredstva za izgradnju bazena s ciljem produljenja sezone. Korisnici su trgovačka društva i obrti koji izgrade bazen od početka ove godine do kraja listopada. Investicije u turizmu postoje, naravno! Prema našoj anketi, u hrvatski će turizam ove godine biti uloženo oko 2,6 milijardi kuna, od čega u privatni sektor ide oko dvije milijarde kuna, u javni sektor 200 milijuna kuna, a za male i srednje poduzetnike bit će izdvojeno 400 milijuna kuna. Također, s Hrvatskom bankom za obnovu i razvoj dogovoreni su povoljni krediti s kamatnim stopama od 2,3 i pet posto, i to prvi put i za male i srednje poduzetnike u turizmu.

Koliki je problem izazvalo uvođenje viza ruskim turistima?

Uvođenje viza za turiste iz Rusije bila je naša obaveza u pristupanju Europskoj uniji, a ne naš izbor. Ministarstvo vanjskih poslova, u čijoj je nadležnosti pitanje viznog režima, učinilo je i dalje čini sve da se postupak izdavanja viza pojednostavi i ubrza. Već su napravljena poboljšanja, počevši od toga da se zahtjev za vize može podnijeti putem interneta i da je otvoreno, samo u Rusiji, 17 viznih centara za prikupljanje zahtjeva za vize. Isto tako, moram napomenuti da je u svim zemljama koje su morale uvesti vizni režim pao broj dolazaka turista između deset i 20 posto. Nismo ništa drugačiji od ostalih – u tom smo prosjeku. Vjerujem kako je Hrvatska na tom tržištu ipak prepoznata kao atraktivna destinacija i da ruski turisti imaju razloga doći u Hrvatsku, unatoč tome što im je za posjet potrebna viza.

Kakav je odaziv turista iz država bivše Jugoslavije?

Turisti iz Slovenije čine ukupno deset posto turističkog prometa Hrvatske i jedno su od najznačajnijih emitivnih tržišta Hrvatske. Unatoč uvođenju viza za turiste iz BiH, za prvih šest mjeseci bilježimo znatan porast dolazaka (13 posto) i noćenja (14 posto). Također, turista iz Crne Gore ove je godine u Hrvatsku stiglo četiri posto više nego lani. Bilježimo rast turista iz Srbije, od 14 posto u dolascima i od 13 posto u noćenjima, dok je rast gostiju iz Makedonije od 19 posto u dolascima. Iako predstavljaju relativno mali udio u ukupnom turističkom prometu Hrvatske, u predsezoni je Hrvatsku posjetilo tri puta više turista s Kosova.

Očekujem dobre rezultate 

Kako Hrvatska stoji u odnosu na svoje konkurente, Grčku, Crnu Goru, Italiju, Španjolsku? Utječu li na to društveni nemiri u Turskoj, Grčkoj, sjevernoj Africi?

Hrvatska je u odnosu na konkurente vrlo dobro pozicionirana, a veći porast turističkog prometa u ovoj godini ima samo Malta. Sve ostale zemlje – Španjolska, Italija, Grčka, Turska, Crna Gora itd. – imaju znatno manji rast turista od Hrvatske i uglavnom su u padu. Prema barometru Ipsos Europ Assistance za 2013., samo 54 posto Europljana ovog ljeta namjerava putovati na odmor, što je ujedno i najniža stopa u posljednjih osam godina! Na putovanje se 2013. sprema osam posto manje Francuza i 5,4 milijuna manje Talijana. Bilježi se nastavak ekonomske krize u Italiji i Francuskoj, a gospodarstvo u Španjolskoj i dalje stagnira. Unatoč svemu tome, od konkurentskih zemalja jedino Malta stoji bolje od Hrvatske, dok Turska, Italija i Cipar bilježe lošije rezultate. Sigurno da nemiri u svijetu imaju jako velik utjecaj na odabir destinacije za provođenje godišnjeg odmora. Upravo su zbog toga Turska, Grčka, pa i zemlje sjeverne Afrike znatno snizile cijene kako bi privukle turiste. Hrvatska je odavno prepoznata kao sigurna zemlja, pa i po tome imamo prednost pred konkurencijom.

Kakva je turistička ponuda u Istri, a kakva u sjevernoj i južnoj Dalmaciji. Gdje je bolja?

Svaki kraj ima svoje prednosti i turistima treba ponuditi različitosti. Postoje želje tržišta kojima se treba prilagođavati i razvijati proizvode u destinacijama za kojima je velika potražnja. Oni željni aktivnijeg odmora sigurno će se odlučiti za Istru, dok će zaljubljenici u sunce i more, pa i kulturni turizam, odabrati primjerice Dubrovnik, Korčulu, Vis…

Možete li već sada procijeniti kakva će biti ova turistička sezona naspram prošle?

Prije svega, želim da prestanemo govoriti o turističkoj sezoni, želim da govorimo o turističkoj godini! Razdoblje prvih šest mjeseci bilježi dobre rezultate i očekujem nastavak takvog trenda i u špici. Bio bih zadovoljan s ponavljanjem prošlogodišnjih rezultata turističkog prometa, uz prihode veće za nekoliko postotnih poena.

Najveće hrvatske dnevne novine usvojile su redakcijske statute na temelju kojih glavni urednici više neće moći biti postavljani bez podrške samih novinara. Ova je rečenica tek djelomično točna. Naime, točno je da su vlasnici dnevnih novina, gotovo deset godina nakon što im je to postala obveza, donijeli statute redakcija. Točno je i da svi statuti traže da natpolovična većina redakcije (osim u slučaju “Novog lista”) podrži prijedlog uprave, u protivnom ništa od imenovanja predloženog kandidata. Međutim, svi statuti predviđaju da poslodavac, ukoliko novinari ne podrže njegovog kandidata (ili više njih, ovisno o statutu pojedine redakcije), može sam postaviti privremenog ili stalnog glavnog urednika.

Statut “Večernjeg lista” tako daje novinarima priliku da se izjasne o dva uzastopna prijedloga uprave. Ne prihvati li natpolovična većina Skupštine novinara (50 posto plus jedan član) prvog, a potom ni drugog kandidata, uprava ima pravo imenovati novog kandidata po svom izboru. Tada se također traži mišljenje Skupštine novinara, no ono je tek savjetodavnog karaktera. Drugim riječima, može se dogoditi da treći kandidat dobije najmanju podršku redakcije, a vlasnik ga svejedno može postaviti za glavnog urednika.

Statutom nije definirano na koliko godina se imenuje glavni urednik “Večernjeg lista”, što je “Jutarnji list” svojim redakcijskim statutom ograničio na četiri godine. Novinari toga lista također natpolovičnom većinom odlučuje o prijedlogu uprave, pa predloženi kandidat neće biti imenovan odbije li ga većina. Uprava će predložiti drugog kandidata za glavnog urednika, a odbiju li i njega novinari, predložit će im i trećeg. U slučaju da ni on ne dobije natpolovičnu većinu, uprava tada postavlja glavnog urednika po svom izboru, dok je mišljenje novinara tek savjetodavno. Glavni urednik “Jutarnjeg lista” ne mora biti visoko obrazovan. Statutom je određeno da na to mjesto može biti imenovana i osoba sa srednjom stručnom spremom, ali u tom slučaju mora imati najmanje deset godina rada u novinarstvu. Kandidat s VSS-om mora barem pet godina raditi u novinarstvu.

Iako je list “24 sata” u vlasništvu Styrije kao i “Večernji list”, ima drugačiji statut, a dijeli ga s “Poslovnim dnevnikom” (koji je Styrija poslovno strpala pod “24 sata”). Njihov statut je prilično štur i neodređen u odredbama o imenovanju glavnog urednika, a novinarima daje najmanje vremena za izjašnjavanje o predloženom kandidatu. Dok novinari ostalih dnevnih listova imaju petnaest dana za očitovanje, novinari “24 sata” (i novinari “Poslovnog dnevnika”) imaju na raspolaganju svega tjedan za odlučivanje o prijedlogu uprave. Osim toga, nije navedeno koliki je postotak glasova novinara potreban za izbor glavnog urednika, no to i nije najveći problem. Naime, nakladnici ovih dnevnih listova mogu samostalno imenovati vršitelja dužnosti glavnog urednika bez da traže izjašnjavanje novinara. Takvom glavnom uredniku mandat može trajati najduže godinu dana, a u tom roku mora se provesti novo imenovanje. Ne precizira se koliko se puta ova igra može ponavljati, pa tako teoretski uprava može svake godine samostalno imenovati v.d.-a.

Zanimljivo je da statut “Novog lista” ne traži podršku natpolovične većine novinara za imenovanje novog glavnog urednika, već je za to dovoljna trećina novinara. Naime, statut predviđa da ne prolazi kandidat protiv kojeg glasa više od dvije trećine članova uredništva, u kojem će slučaju uprava imenovati vršitelja dužnosti i u roku od godine dana ponoviti izbor. Ni ovdje se ne precizira može li se za v.d.-a postaviti odbijeni kandidat za glavnog urednika, niti je jasno koliko se puta ovaj postupak smije ponavljati. Osim toga, “Novi list” dopušta izjašnjavanje samo novinarima s ugovorom o radu, dok druge redakcije tu mogućnost daju svim svojim ugovornim suradnicima. Glavni urednik riječkog dnevnika mora imati visoku stručnu spremu, a mandat mu traje četiri godine.

Redakcijski statuti daju mogućnost novinarima i da pokrenu smjenu glavnog urednika s čijim radom nisu zadovoljni. Tako trećina uredništva “Novog lista” (koje obuhvaća sve novinare zaposlene temeljem ugovora o radu) može pokrenuti inicijativu za razrješenje glavnog urednika za kojeg smatraju da krši profesionalna pravila i prava novinara. Statut nadalje propisuje da odluku o inicijativi novinari donose većinom ukupnog broja glasova, a nakladnik se o njihovoj inicijativi mora pismeno očitovati.

I novinari “Jutarnjeg lista” mogu inicirati opoziv glavnog urednika koji krši pravila novinarske profesije ili profesionalna i ljudska prava. Razlog za iniciranje opoziva je i ako loše organizira rad novinara. Za prijedlog opoziva dovoljna je trećina članova Skupštine novinara, a nakladnik ima 15 dana za odluku i pismeno obrazloženje. Ne prihvati li uprava zahtjev, novinari imaju pravo odlučivati o prijedlogu za opoziv glavnog urednika. Pristupi li glasovanju dvije trećine novinara i ukoliko je više od pola svih članova Skupštine novinara za smjenu, uprava će opozvati glavnog urednika i imenovati vršitelja dužnosti.

Novinari “Večernjeg lista” također mogu smijeniti svog glavnog urednika, a statut im omogućuje da predlože smjenu ukoliko glavni urednik kontinuirano krši pravila novinarske profesije, profesionalna i ljudska prava novinara ili čini značajne propuste u organizaciji rada redakcije koji utječu na kvalitetu novina. Prijedlog za razrješenje također mora inicirati trećina svih članova Skupštine, nakon čega u narednih 15 dana glasaju o razrješenju. Izjasni li se natpolovična većina Skupštine za razrješenje, uprava će smijeniti glavnog urednika i postaviti v.d.-a. Glavni urednik “Večernjeg lista” mora se paziti i uprave, koja ga može razriješiti ukoliko prodaja novina padne za više od deset posto u roku od godine dana u odnosu na plan.

I onaj nedorečeni statut “24 sata” i “Poslovnog dnevnika” također daje za pravo novinarima da predlože nakladniku razrješenje glavnog urednika koji krši pravila novinarske profesije ili loše organizira rad novinara ili redakcije. Takav prijedlog mora podržati najmanje dvije trećine ukupnog broja novinara, no uprava ga ne mora prihvatiti, već se obvezuje da će se o njemu očitovati u roku od 30 dana. Ali zato statut daje upravi za pravo da razriješi glavnog urednika ne poštuje li programske osnove i osnove uređivačke politike. Smjena mu prijeti padne li značajno prodaja novina (ukoliko pad nije posljedica samo stanja na tržištu). Odluči li uprava samoinicijativno smijeniti glavnog urednika, obavijestit će o tome i novinare, koji na takvu odluku samo mogu dati svoje mišljenje.

Bez obzira na manjkavosti pojedinih redakcijskih statuta, samo njihovo donošenje veliki je korak za tiskane medije. Kako nije bilo nikakve kazne za nepoštivanje odredbi Zakona o medijima koje se tiču statuta, vlasnici su do sada uspješno izbjegavali njihovo donošenje. Vlada Zorana Milanovića to je nametnula kao uvjet za smanjenje PDV-a s deset na pet posto i zato danas dnevni listovi napokon imaju redakcijske statute.

Sofija

Glavni grad Bugarske još je u opsadnom stanju zahvaljujući novom valu građanskih antikorupcijskih prosvjeda, koji uz manje ili više intenziteta traju već preko mjesec dana. Antivladini prosvjednici pozivaju na blokadu zgrade parlamenta, njegovo raspuštanje i raspisivanje izbora. Prosvjedi su počeli početkom ove godine zbog poskupljenja električne energije, što je dovelo do pada konzervativne vlade Bojka Borisova, a ponovno su eskalirali nakon što je na čelo Agencije za nacionalnu sigurnost (DANS) postavljen 32-godišnji medijski magnat Delijan Peevski, za kojeg se tvrdi da je počinitelj mnogobrojnih protuzakonitih djela. Nakon izvanrednih zastupničkih izbora, održanih u svibnju, socijalisti i liberali podržali su tehnokratsku vladu, predvođenu ekonomistom Plamenom Orešarskim. Kako navode bugarski mediji, novoosnovana vlada ima i podršku – doduše, ne transparentnu – ultranacionalističke stranke Ataka. Mnogobrojni politički analitičari u toj zemlji, uključujući i one koji podržavaju prosvjednike, smatraju da ni pad te vlade ne bi doveo do značajnog iskoraka, zbog predviđanja da bi eventualni novi izbori opet rezultirali izjednačenim odnosom snaga u parlamentu.

JMBG

Zakon o jedinstvenom matičnom broju građana, koji je izazvao višetjedne prosvjede u Sarajevu, nakon usvajanja u Parlamentu BiH oboren je u Domu naroda jer se Stranka demokratske akcije pozvala na vitalni nacionalni interes. Podsjetimo, prošle je sedmice Vijeće ministara BiH, na prijedlog Ministarstva civilnih poslova, usvojilo sporni zakon, i to u formi koje se direktno suprotstavljala odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Prema usvojenim izmjenama i dopunama zakona, Federacija BiH trebala je biti podijeljena na pet registracionih područja, Republika Srpska na tri, dok bi Brčko distrikt bio jedno registracijsko područje. Parlamentarne stranke u vlasti na sjednici Vijeća ministara jednoglasno su se složile oko ovakvog rješenja, dok je SDA odmah najavio njegovo obaranje u daljnjoj parlamentarnoj proceduri, uz obrazloženje da je takvo rješenje “bespogovorno prihvatanje ultimatuma srpskih političkih stranaka” od strane dvije vladajuće bošnjačke stranke – SDP-a BiH i SBB-a. Iako je reakcija SDA-a u skladu sa odlukom Ustavnog suda BiH, izvjesno je da će ovakav razvoj događaja produžiti političku blokadu u kojoj se BiH nalazi još od uspostave vlasti nakon izbora 2010., što su predstavnici iz Republike Srpske već otvoreno najavili. “Bilo bi potpuno ispravno da delegati iz srpskog i hrvatskog naroda potegnu pitanje nacionalnog interesa na odluku o proglašenju odluke štetne po vitalni nacionalni interes Bošnjaka”, rekao je predsjedavajući Doma naroda BiH Ognjen Tadić, inače član SDS-a.

Šerijat

Prema pisanju sarajevskog tjednika “Slobodna Bosna”, dvije djevojke verbalno su napadnute u Sarajevu zbog “neprikladnog odijevanja” u mjesecu ramazanu. Ova vijest je ponovno u žižu interesovanja bh. javnosti dovela postojanje tzv. šerijatske policije, zadužene za sprovođenje muslimanskog ćudoređa u formalno sekularnoj BiH. Atmosfera koja se kreira svake godine uz ramazan, općinske zabrane točenja alkohola u sekularnoj državi, zabrane ljubljenja po restoranima, jednostavno ohrabruju ljude koji sebi uzimaju za pravo da izigravaju šerijatsku policiju i, po svemu sudeći, sve su brojniji i pasivno se ohrabruju od trenutnog establišmenta, piše “Slobodna Bosna”, zbog čega je autor teksta, novinar Almir Panjeta, primio mnogobrojne prijetnje i uvrede.

Restis

Grčki brodovlasnik Viktor Restis, zakupac hotelskog kompleksa Sveti Stefan u Crnoj Gori, uhićen je u Grčkoj zbog pranja novca, saopštili su policija i sudski zvaničnici, a prenose regionalne agencije. Uhapšeni “kontroverzni biznismen”, vlasnik flote brodova i suvlasnik nekoliko grčkih medija, optužen je, kako se navodi, jer je “svoj utjecaj koristio kako bi osigurao pozajmice u banci FBB, kao i fondove od najmanje pola milijarde eura za pojedince i tvrtke s kojima je održavao veze”. Restisova obitelj ima većinsko vlasništvo u malom kreditoru FBB-u, osnovanom početkom godine uz pomoć imovine u glavnom grčkom kreditoru, Nacionalnoj banci, a Reuters je prenio kako je uhićenje uslijedilo nekoliko mjeseci nakon zatvaranja istaknutog grčkog biznismena Lavrentisa Lavrentijadisa zbog učestvovanja u bankarskom skandalu.

Mišković

Miroslav Mišković, vlasnik srbijanske kompanije Delta holding i jedan od najbogatijih Srba, pušten je da se brani sa slobode, nakon što je uplatio jamčevinu od 12 milijuna eura. “Kontroverzni biznismen” tereti se za zlouporabu službenog položaja i utaju poreza. Izvanraspravno vijeće Specijalnog suda u Beogradu smatralo je kako postoji realna mogućnost Miškovićevog bijega, zbog čega je odbilo njegov zahtjev da se brani sa slobode, ali je Apelacijski sud u Beogradu poništio to rješenje, dozvolivši mu izlazak iz pritvora, uz oduzimanje putovnice i uvjet redovnog javljanja policiji do početka suđenja. Podsjetimo, srpsko državno tužiteljstvo Miškovića i njegove saučesnike tereti da su oštetili oštetili putarska poduzeća za skoro 17 milijardi dinara, a proračun Srbije za oko pola milijarde.

Mitrovići

Nakon prometne nesreće u Beogradu u kojoj je smrtno stradala djevojka Andrea Bojanić, beogradski sud je odredio pritvor vinovniku Aleksandru Mitroviću, sinu vlasnika Pinka Željka Mitrovića. Mitrović mlađi, koji je svojim skupocjenim vozilom na pješačkom prelazu pregazio nesretnu djevojku, sada tvrdi kako je ona “prelazila ulicu na crveno”. Policija je najavila da će vještačenjem utvrditi da li je to istina, a za sada je sigurno da će Mitrović mlađi u pritvoru provesti mjesec dana. Protiv njega je pokrenuta istraga zbog sumnje da je izvršio kazneno djelo teške povrede sigurnosti saobraćaja i kazneno djelo nepružanja pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nezgodi, budući da je pobjegao sa mjesta nesreće.

Ako pojednostavimo stvari, srpski nadležni organi posljednjih su dana konstatirali sljedeće: u rujnu 2009. godine francuski navijač Brice Taton sam se ubio (nisu ga ubili nasilnici, pripadnici navijačkih skupina), u ožujku 2004. beogradska Bajrakli džamija (kao i ambasade Hrvatske, SAD-a, Njemačke i Turske) same su se zapalile, a dojučerašnji šef srpske Žandarmerije Bratislav Dikić je smijenjen jer je “zabrljao”, a da bi ga se ubuduće moglo bolje kontrolirati bit će postavljen za – pomoćnika direktora srpske policije.

Bricea Tatona i njegove prijatelje, navijače Toulousea, napali su domaći navijači u jednom kafiću u središtu Beograda, na Obilićevom vencu. U općem metežu bilo je nekoliko lakše povrijeđenih (palicama i sličnim navijačkim rekvizitima, kao i šakama), a Bris Taton je završio s nagnječenjem mozga. Nažalost, umro je u bolnici nakon 12 dana uslijed povrede uzrokovane padom u prolaz između platoa i garaža. Sud je ustanovio da su ga u dubinu bacili domaći navijači i većini optuženih je odrezao kazne blizu maksimalnih (do 30 godina zatvora).

Apelacioni sud je potom, povodom žalbi obrane, kazne praktički prepolovio, što su brojni pravnici ocijenili kao pravedno rješenje jer su drastične kazne – kako je ocijenjeno u dijelu stručne javnosti – bile izrečene zbog velikog pritiska Francuske i običaja da se mnoge stvari procesuiraju tek nakon što stignu neotklonjivi pritisci iz bijelog svijeta. No odvjetnici su potom posegnuli za zahtjevom za ponavljanje postupka, o kojem bi trebao uskoro odlučiti Viši sud u Beogradu. Argumenti: novi dokazi, u vidu naknadnih izjava bivšeg policajca, danas čuvara garaža na Obilićevom vencu, kao i frizerke folk pjevačice Svetlane Ražnatović, izvjesne Bucke. Oni su – suprotno onome što su izjavili neposredno nakon zločina – tvrdili da su vidjeli da je Taton sam skočio, a da ga u prolaz nisu bacili navijači. Čuvar parkirališta se prije nekoliko dana pred sudom pozvao i na svoju tadašnju izjavu Radio-televiziji Srbije u kojoj je, tvrdi, rekao da je vidio Tatona kako sam skače u ambis. Problem je u tome što na snimku RTS-a toga jednostavno nema. Epilog ćemo sačekati.

Kada je o Bajrakli džamiji riječ, Prvi osnovni sud u Beogradu presudio je da nitko od devetoro optuženih nije odgovoran za njeno paljenje prije devet godina, a tek trojica optuženih su po odluci suda sudjelovala u neredima ispred džamije i ranjavanju policajaca koji su pokušavali održati red. Njih trojica su osuđena na po četiri mjeseca zatvora (na stranu to što otprije imaju puno veće kazne za druga kaznena djela). I tu ćemo tek sačekati epilog, drugostupanjsku presudu, ali je činjenica da se ponovno sve zaustavlja na najnižoj razini. Tužiteljstvo se, naime, nikada nije pozabavilo odgovornošću onih koji su izravno pomogli da do paljevine džamije uopće dođe: na primjer, policija nije dobila nalog da primijeni silu i razbije demonstrante koji su ih gađali kamenjem i ostalim tvrdim predmetima, kao što je odbijen i zahtjev za pomoć Žandarmerije. O svemu tome postoje i snimci komunikacije: osobno tadašnji ministar Dragan Jočić odbija zahtjeve tadašnjeg šefa beogradske policije Milana Obradovića da se policija brani od huligana i da dođe Žandarmerija. Nakon toga Obradović je smijenjen, poslan za nekakvog savjetnika u Kuršumliji, da bi potom dopao i dvomjesečnog zatvora. Pušten je nakon što su se u medijima pojavili transkripti, ali na tome je – na obaviještenoj javnosti – sve stalo, iako je skup (organiziran kao odgovor na nerede i uništavanje srpske imovine na Kosovu) bio u režiji vlasti i ispunjen zapaljivim govorima, uz prisustvo tadašnjih najviših dužnosnika.

Ista je priča i oko paljenja ambasada 2008. godine, nakon proglašenja nezavisnosti Kosova. Za američku je osuđen tek jedan momak koji je ukrao nekakvu kožnu jaknu iz zapaljene zgrade, a za smrt mladića (inače izbjeglice iz Hrvatske), koji je poginuo u požaru, nitko dosad nije odgovarao.

- Ambasade i džamija napadnuti su zbog političkih ciljeva i tadašnja vlast Vojislava Koštunice i službe sarađivali su sa huliganskim grupama. Nakon toga vlasti samo besramno fingiraju da nešto rade na tim slučajevima. Da su hteli da utvrde istinu, mogli su da vide ko je naredio policiji da se povuče, kada je zapaljena beogradska džamija 2004. i kada su napadnute ambasade 2008. godine – izjavio je ovih dana za “Blic” odvjetnik Rajko Danilović, zastupnik Islamske zajednice.

Njegovom stavu u prilog ide i činjenica da su za napad na diplomatska predstavništva Njemačke, Hrvatske i Turske 2008. osumnjičeni, njih 12, uhapšeni tek u travnju prošle godine i da ni taj slučaj nije ni izbliza okončan.

Ne štima, dakle, u tužiteljskim i sudskim redovima, a isto je i s policijom: nakon silnih afera u koje je bio uključen bivši šef Žandarmerije Dikić – umiješanost njemu podređenih (i rođenog brata, navodno) u teška kaznena djela prijetnji, iznuda i sličnog, afera s proslavom dana Žandarmerije (“Bog i Žandarmerija čuvaju Srbiju”, što je podsjetilo na zloglasne “Crvene beretke”) – smijenjen je s dužnosti zbog komandne odgovornosti, nakon što je jedan žandar u Jagodini brutalno ubio dvojicu ljudi (jednom je bio dužan novac). Usprkos tome što je direktor policije Milorad Veljović izjavio da dugo čeka da smijeni Dikića i da je jagodinski događaj “kap koja je prelila čašu”, a ministar policije i premijer Ivica Dačić da Dikić i nije bio njegov izbor, ovaj je postavljen za savjetnika – tom istom direktoru policije. Navodno, nema dovoljno godina za umirovljenje, a ne može ga se postaviti na neadekvatnu funkciju, pa eto rješenja za koje se već našlo opravdanje: bit će lakše kontrolirati neposlušnog Dikića, kojeg u javnosti inače nazivaju “malim Legijom”.

I sam Dikić je svojom reakcijom na najavljenu smjenu podsjetio na ubojicu premijera Legiju, jer je za B92 izjavio: “Građani Srbije, braćo i sestre, očigledno je da nekome smeta moj starosrpski način ophođenja i moje izjašnjavanje kao Srbina u svojoj i našoj zemlji Srbiji. Doći će vreme kada će se i to promeniti.” Sve u svemu, sumrak pravne države Srbije.

Neven Anđelić, nekadašnji urednik na Omladinskom programu Radio Sarajeva, kasniji britanski akademski građanin i relativno čest gost rodnog grada, napisao je prije ravno deset godina tekst čiji je naslov, više nego sadržaj, izazvao, kako se to obično kaže, oštre reakcije u bosanskoj prijestolnici. A naslov je bio: “Sarajevo je muslimanski grad!” Autor, važno je napomenuti, o promjeni Sarajeva nije govorio zlurado, niti je naricao nad sudbinom u međuvremenu nestalog evropskog Jeruzalema. Anđelić je, jednostavno, analizirao promjenu što ju je taj grad, kao i mnogi, mnogi drugi – poput Istanbula ili Soluna, koje je uzeo za primjer – doživio u historijskim procesima.

“Sarajevo je muslimanski grad! Reakcije na ovu tvrdnju tražio sam kod svojih sarajevskih prijatelja tokom postratnih godina. Gotovo svi moji prijatelji liberalnih političkih pogleda složili su se sa konstatacijom, dok su oni nešto užarenijeg nacionalnog osjećaja, snebivajući se, prihvatali to kao gotovo otvorenu uvredu. Ovaj, samo naizgled, contradictio in adjecto zapravo je samo još jedna u nizu sarajevskih nelogičnosti koje često uzrokuje obična bojazan od činjenice. Ukoliko u jednom gradu živi vjerovatno barem tri četvrtine pripadnika jedne nacije, ukoliko skoro svi oni obilježavaju muslimanske vjerske praznike, ukoliko se u njemu gotovo isključivo rađaju djeca kojima roditelji daju tradicionalno muslimanska imena, ukoliko visokotiražne ‘Avazove’ stranice sa smrtovnicama mahom spominju ‘preseljenje na Ahiret’, dok se još samo povremeno u ‘Oslobođenju’ može naći obavijest o preminuću nekoga čije ime seže u kršćansku tradiciju, kada se samo rijetki sahranjuju kao ateisti, ako lokalne fudbalske klubove čine igrači čija imena odaju istu religioznu pripadnost, ako je nemoguće pojesti pizzu sa originalnim sastojcima (što uključuje i svinjsku šunku), onda je očito da grad nije multikonfesionalan. Dapače, to je muslimanski grad. Ovo su sve činjenice o kojima se ne može diskutovati. Ono što može biti predmet diskusije jeste da li je to dobro ili loše. Lično mislim da ne mora biti ništa loše u toj činjenici iako je sjećanje još uvijek vrlo jako na blisku prošlost kada to nije bio slučaj”, napisao je, uz ostalo, Anđelić.

I pogriješio dva puta. Drugi je nevažan, ali se u komentarima njegovog teksta često pominjao, valjda da se o suštini ne bi govorilo: svinjska šunka, kao i bilo koja druga, nije originalni sastojak pizze. Daleko veća greška je autorova procjena, donesena očito nakon razgovora sa malobrojnim građanima Sarajeva, da osobe “liberalnih političkih pogleda”, za razliku od onih “nešto užarenijeg nacionalnog osjećaja”, nemaju problema sa tvrdnjom da je bosanskohercegovačka prijestolnica – muslimanska. Jednako su, naime, na pomenuti tekst reagirali oni sa, recimo tako, desne strane političkog spektra i oni sa lijeve, konzervativci i dokazani liberali i, što je tek zanimljivo, ali isključivo u kontekstu postojanja sarajevske iluzije o sebi, muslimani i nemuslimani.

Četiri godine kasnije, 2007., u Općini Stari Grad Sarajevo donesena je uredba o zabrani točenja alkohola u neposrednoj blizini sakralnih objekata za vrijeme mjeseca ramazana, a ove je, punu deceniju od Anđelićeve dijagnoze, provedena. Istina, nije u dopisu što su ga kafandžije od Čaršije do Vječne vatre dobili, navedeno na koje se vjerske objekte misli, ali se, jednostavno, zna: ramazan sa katoličkim i pravoslavnim crkvama ima veze koliko i Gornji i Donji Vakuf sa Mekom i Medinom.

Krivo bi sada bilo zaključiti kako je nekada kritizirani Anđelić konačno dobio potvrdu ispravnosti procjene iznesene one 2003. Sasvim suprotno, njegova je procjena i tada bila jednako tačna kao i danas, samo što se on pozivao na manje važne dokaze. Puno prije nego će u Starom Gradu biti zabranjena piva u ramazanu, tačnije dva mjeseca nakon objave pomenutog teksta, Islamska zajednica BiH tražila je uklanjanje plakata Internacionalnog teatarskog festivala MESS na kojima su bila dva gola torza – muški i ženski. Jedre, lijepe grudi djevojke prekrivenog lica, bile su navedene kao uvredljive za vjernike u svetom mjesecu. Kasnije je, o čemu smo pisali u “Novostima”, Sarajevo Film Festival mijenjao datum održavanja kako se ne bi preklapao sa – ramazanom. Prvi, jedini i posljednji Sarajevo Queer Festival prekinut je nasilno jer je zakazan i neuspješno otvoren u – ramazanu…

Prodaja alkoholnih pića u Sarajevu uvijek je opadala u najznačajnijem mjesecu za muslimanske vjernike i manje-više svi ugostiteljski objekti tada su bilježili takozvani pad prometa. Nekonzumiranjem loze, piva i kruške, mjesec dana u godini, mnogi Bošnjaci su manifestirali poštovanje, prije svega, obiteljske tradicije, pa tek onda vjerskih normi. O vjernicima što svih 365 dana žive u skladu sa pravilima islama, kao i onima što inače piju ali u ramazanu poste, ne treba govoriti. Nikada, međutim, onaj kome se pila piva – kako god da se zvao – nije bio doveden pred izbor između “Fante” i mineralne vode. Islam i prozapadni, evropski, sekularni način života bosanskih muslimana uspostavili su skladne odnose još u onom Sarajevu koje se imalo pravo nazvati ovdašnjim Jeruzalemom, ali ne zbog postojanja objekata svih konfesija, već zbog suštinskog odnosa njegovih stanovnika različitog religijskog backgrounda.

Kao i drugi bh. gradovi i Sarajevo je – samo što su i uzroci i metode radikalno drugačiji nego u recimo Banjoj Luci – doživjelo promjenu etničke strukture, a nije ga zaobišla ni takozvana emancipacija religioznosti, uobičajena za postsocijalistička društva. Kao žrtva opsade i kasnijih procesa, Sarajevo se naprosto nije moglo ne promijeniti. No u njemu se dugo, čak više u ratu nego poslije, nije mijenjao način života. E na njega, na taj način života, ofenzivu su prvo izvele strukture Islamske zajednice, uz podršku Izetbegovićevog režima, da bi im asistirali konformisti iz javnog života i, jednako, tihi, pristojni građani, uvijek spremni na kritičko mišljenje koje će ljubomorno čuvati za sebe.

Uredba o zabrani točenja alkohola samo je, dakle, nastavak dugogodišnje, polagane i uporne doislamizacije bosanskih muslimana i glavnog grada BiH. Ujedno, prva je to institucionalna potvrda – donijela ju je jedinica lokalne samouprave u državi koja je još uvijek formalno sekularna – da se Sarajevo iznutra, i u političkom i posljedično kulturološkom smislu, počelo otvoreno percipirati onako kako ga je Neven Anđelić nazvao. Kao muslimanski grad u kojem su crkve i nemuslimani kulisa i statisti sve neuvjerljivije predstave.

U Ljubljani je proljetos predstavljena Inicijativa za demokratski socijalizam (IDS) koja, kako je rečeno tom prigodom, za cilj nema političku partiju već socijalizam, a političkom partijom spremni su se poslužiti kao instrumentom za ostvarenje tog cilja. IDS je kao svoj simbol odabrao zvijezdu petokraku. Naš sugovornik Primož Krašovec, rođen 1979., nakon studija novinarstva i sociologije kulture, doktorirao je u polju sociologije. Radio je kao istraživač na Pedagoškom inštitutu u Ljubljani i kao prevoditelj, između ostalih, Keynesa, Schumpetera i Jamesona. Teorijski mu je blizak suvremeni marksizam. Član je alternativnog edukacijskog kolektiva Delavsko-punkerske univerze (DPU) i Inicijative za demokratski socijalizam.

Možete li nam ukratko predstaviti Inicijativu za demokratski socijalizam?

IDS predstavlja početak izgradnje socijalističke političke organizacije. Zasad djeluje kao neformalno udruženje pojedinaca, koje okuplja protivljenje kapitalizmu i želja za izgradnjom socijalističke alternative (što bi bila minimalna definicija naše političke pozicije). Združeni na tim osnovama, počinjemo raditi na dugoročnoj političkoj strategiji i povezivanju na nacionalnoj, ali i internacionalnoj razini. Naš cilj je uspostavljanje društveno-ekonomskog sistema utemeljenog na neposrednoj demokraciji u politici i ekonomiji te na demokratsko-planskoj raspodjeli dobara. U pitanju je, dakle, sistem proizvodnje i raspodjele koji će biti u skladu s potrebama svake pojedinke i svakog pojedinca te društva kao cjeline, i koji će uzimati u obzir nosive kapacitete i uvjete regeneracije okoline. Smatramo da se proces prevladavanja kapitalizma demokratskim sredstvima odvija na nekoliko razina. Na političkom nivou to podrazumijeva uvođenje novih oblika suradnje zajednice u suodlučivanje o javnim pitanjima, kao što su participativni proračun, neposredna demokracija na lokalnom nivou (s građanskim vijećima i javnim skupštinama) i zamjena predstavničkog sistema neposrednim sudjelovanjem u suodlučivanju. U odnosu prema okolini, to podrazumijeva planiranje opsega privrede u skladu s nosećim i regeneracijskim sposobnostima okoline te s održivim i stabilnim privrednim rastom utemeljenim na redistribuciji već postojećeg bogatstva i istovremenom uvođenju ekološki prihvatljivih tehnologija; za to na globalnoj razini treba osigurati ravnopravan pristup svake pojedinke i svakog pojedinca pitkoj vodi, obradivom zemljištu i drugim prirodnim resursima koji omogućuju pristojan život. U odnosu prema klasnom pitanju i identitetskim pitanjima, to podrazumijeva ukidanje kako klasnih razlika između rada i kapitala tako i svih drugih oblika nejednakosti i podređenosti na društvenom nivou, naročito diskriminacije na osnovu rase, spola, seksualne orijentacije, nacionalne ili etničke pripadnosti i invaliditeta.

Prema novoj organizacijskoj formi

Uvjeti i prava o kojima govorite neprestano se pogoršavaju i sužavaju, tako da su ove zime i Sloveniju potresali prosvjedi. Koliko su ti prosvjedi imali veze s pokretanjem IDS-a, odnosno kako je došlo do ideje o IDS-u i njezine realizacije?

U kolektivu DPU, koji je posljednjih godina postajao sve eksplicitnije marksistički i socijalistički orijentiran, ali su njegove aktivnosti bile ograničene na intelektualnu produkciju, već smo dugo razmišljali o prelasku u političku praksu. S eskaliranjem krize i time povezanim socijalnim antagonizmima pokazalo se da nijedna varijanta kapitalizma, čak ni donedavno relativno stabilna i uspješna slovenska, ne može ljudima osigurati dostojan i pun život, nego ga većini sustavno uništava. Zimski su protesti ukazali na ogorčenost i borbenost masa te se otvorio prostor za traženje političkih i društvenih alternativa. IDS je jedan od takvih pokušaja, koji je nastao političkom aktivacijom DPU-a kojem se pridružila inicijativa Neposredna demokracija zdaj!

Koja je strategija djelovanja IDS-a? Koja je srednjoročna taktika dopiranja do različitih društvenih skupina?

U početnoj fazi regrutiramo nove članove iz krugova simpatizera DPU-a i povezujemo se s različitim skupinama proizašlima iz ovogodišnjih socijalnih nereda. Također se povezujemo s radničkim aktivistima i sindikalistima te tako pokušavamo mapirati teren aktualnih društvenih borbi. Na temelju toga napisat ćemo precizniji i detaljniji akcijski plan i politički program. Srednjoročni plan je prerastanje inicijative u masovni pokret koji će biti u stanju pružiti podršku radničkim borbama, širiti ideju socijalizma i izvoditi političke akcije koje će doprinijeti njezinoj aktualizaciji. Kako je IDS tek u ranoj inicijalnoj fazi, strategija se može mijenjati s obzirom na okolnosti i sazrijet će s vremenom, tako da je sada teško dati više od ovog veoma općeg opisa. Važno je dodati da je IDS proizašao iz određene frustriranosti dosadašnjim razvojem izvanparlamentarne ljevice u Sloveniji, koja se sastojala iz niza pokreta bez formalne organizacije, što su se temeljili na entuzijazmu svojih aktivista. Bez institucionalizacije, taj bi entuzijazam s vremenom najčešće izgorio, pa su bile česte smjene generacija bez mogućnosti prijenosa znanja i iskustava. Time su se stalno ponavljale iste početničke greške koje su frustrirale nove generacije. Nužna je određena razina formalizacije koja omogućava prijenos znanja, političku edukaciju novih generacija i sposobnost političke organizacije za kontinuitet i samoreprodukciju. Automatsko prenošenje standardiziranih antiglobalističkih modela sa zapada to dosad nije omogućavalo – pokušat ćemo pronaći novu organizacijsku formu koja će biti u stanju prevladati slabosti tih modela, a istovremeno izbjeći opasnosti birokratizacije i reprodukcije organizacije koja je svrha sama sebi.

Kažite nam nešto o programu IDS-a?

Načela demokratskog socijalizama ne mogu biti dostignuta preko noći, već zahtijevaju postupno uvođenje i razvoj. Naše neposredne smjernice su reformskog tipa, ali pritom ne zaboravljamo da želimo prevladati kapitalizam i uspostaviti solidaran, tolerantan i održiv sistem. Kratkoročni prijedlozi Inicijative su: daljnji razvoj kvalitetnih javnih usluga za sve stanovnice i stanovnike. Zdravstvo, obrazovanje, socijalna zaštita, javni prijevoz, kulturna dobra, pravna pomoć te starosne i invalidske penzije moraju se osigurati iz javnih i neprofitnih institucija, ujedno garantirajući potpuno financiranje tih usluga putem sredstava javnog proračuna. Uvođenje i razvoj savjetodavnih oblika neposredne političke demokracije, koji će omogućiti suodlučivanje o zajedničkim potrebama po principima ljudskih prava i socijalne pravde, istovremeno debirokratizirajući sve institucije političkog predstavništva i socijalne države. Sudjelovanje zajednice, zaposlenih i “korisnika/ca” u odlučivanju mora biti zagarantirano, a to mogu samo institucije koje uključuju sve usluge na osnovu stvarnih potreba. Uspostavljanje ekonomske demokracije: pravo na suupravljanje i suvlasništvo temeljna su demokratska prava zaposlenih, jer oni moraju imati mogućnost odlučivanja na svim nivoima, kako u privatnom tako i u državnom sektoru. Privredna politika koja će se zalagati za punu zaposlenost, kao i socijalni i ekološki održiv razvoj, zasnovan na socijalnim i ekološkim uvjetima proizvodnje. Preusmjeravanje ekonomskih prioriteta u razvoj privrednih ogranaka obnovljivih izvora energije, energetske efikasnosti, strateških prirodnih resursa (kao što su šume, vode, sjemenje, obradiva zemljišta), prehrambena samoopskrba; uz paralelno uvođenje progresivnih ekoloških poreza.

Puna zaposlenost i skraćivanje radnog dana. Četrdesetsatni radni dan u okviru današnje produktivnosti i automatizacije proizvodnje jedan je od glavnih razloga nezaposlenosti. Zalažemo se za skraćivanje radnog vremena do granice koja bi omogućila punu zaposlenost. Rast minimalne plaće na minimum 70 posto prosječne plaće. Treba okrenuti trend rasta društvene nejednakosti i odrediti maksimalne razlike u plaćama. Transformacija sistemski važnih banaka u javni servis po ugledu na sistem obrazovanja i zdravstvene zaštite. Banke moraju služiti javnom, a ne privatnom interesu. Promjena porezne politike u smjeru progresivnog oporezivanja do granice koja će omogućiti gore navedeni nivo i kvalitetu javnih usluga. Potrebno je povisiti porez na dobit pravnim osobama i porez na financijske transakcije, ali i porez na nekretnine i sličnu imovinu, pri čemu je nužno da se takve mjere provedu dosljedno i da obuhvate sve vlasnike (uključujući i vjerske zajednice) koji prelaze određenu granicu prihoda.

EU – frankenštajnska tvorevina

Prethodnih godina DPU-ove Prvomajske škole bile su rodno izbalansiranije, dok ove godine nije bilo žena kao glavnih večernjih predavačica. Bilo je vidljivo da su brojnije žene koje nose mikrofon i bave se organizacijskim poslovima, dok je posao moderature i izlaganja uglavnom bio rezerviran za muškarce. Znači li to da u Europi nema žena koje se bave temom primitivne akumulacije ili je rodna ravnopravnost ove godine pala u drugi plan?

Ni jedno ni drugo. Zvali smo Silviju Federici i druge predavačice, ali su sve morale iz ovih ili onih razloga otkazati, tako da se donekle radi o nesretnom slučaju. S druge strane, žene su generalno u podređenom položaju u akademskom polju, manje objavljuju i predaju i teže im je steći međunarodnu vidljivost i prepoznatljivost – znači kada smo tražili predavače, stalno su izbijala muška imena. Ali to, naravno, nije isprika. Ovaj je put DPU reproducirao opću društvenu podređenost žena, umjesto da joj se odupre sredstvima kojima raspolaže, što je kritika koje smo svjesni, prihvaćamo je i radit ćemo na tome da se poboljšamo.

Koja je važnost IDS-a za Hrvatsku i Srbiju, odnosno regiju u kontekstu postjugoslavenskih zemalja?

Na početku možda najviše u vidu inspiracije za slične inicijative/pokrete, a kasnije će ovisiti o tome koliko ćemo se čvrsto povezati i biti u stanju koordinirati svoje političke aktivnosti.

Kako vidite suradnju IDS-a s regijom?

Suradnja s regijom, ako kao regiju definiramo područje nekadašnje Jugoslavije i ostale balkanske zemlje, izuzetno nam je važna. Zasad smo uspjeli uspostaviti relativno čvrste veze s nekim organizacijama i pokretima iz Hrvatske, Srbije, BiH i Bugarske i nastojat ćemo da te veze proširimo na ostatak regije. Suradnja nam je važna iz tri razloga. Kao prvo, socijalizam u jednoj, posebno maloj i perifernoj zemlji kakva je Slovenija, nije moguć (ali s druge strane, Slovenija sa svojom relativno razvijenom marksističkom teorijskom tradicijom i infrastrukturom te izvanparlamentarnom ljevicom, kojoj zbog odsustva rata i razdoblja ekstremnog nacionalizma nije bilo potrebno sklapati kompromise s “lijevim” liberalima, može dosta doprinijeti regionalnom socijalističkom pokretu). Drugo, EU se, posebno od početka aktualne krize, pokazala kao frankenštajnska tvorevina koja tjera zemlje, sasvim nekompatibilne po ekonomskoj razvijenosti, u zajedničko tržište i (neke) u zajedničku valutu, što umjesto deklarirane konvergencije vodi u produbljivanje razlika, od čega profitiraju politički i ekonomski snažnije zemlje, dok stanje u onim slabijima već počinje sličiti na humanitarnu katastrofu. Znači, puno bi više imalo smisla povezivanje povijesno, kulturno i ekonomski sličnijih zemalja u regionalne “blokove”, jer bi samo tako imale šansu suprotstaviti se pritisku EU-a odnosno Trojke, dok ih sadašnje nadmetanje u eurointegracijama samo razdvaja i navodi da jedna drugoj budu konkurencija u utrci prema dnu u plaćama i opsegu socijalne države. Treće, postjugoslavenske zemlje imaju iskustvo autentične socijalističke revolucije koju nije donijela Crvena armija, nego su je izborile narodne mase tih zemalja same. To iskustvo, unatoč dvadeset godina povijesnog revizionizma i demonizacije samoupravnog socijalizma, predstavlja važnu inspiraciju i pridonosi odlučnosti nove ljevice na tim prostorima. To je više moje osobno zapažanje nego službeni stav IDS-a, ali u komunikaciji s drugovima i drugaricama sa Zapada često primjećujem određenu rezignaciju po pitanju je li novi socijalizam zaista moguć, u smislu “moramo socijalizirati kapitalizam, ovo stanje je stvarno neizdrživo, ali socijalizam, hm, to je možda preambiciozno”, dok su drugovi i drugarice iz istočnoeuropskih zemalja, zbog drugačijeg povijesnog iskustva socijalizma, isto često dosta suzdržani. Čini mi se da je nova ljevica na postjugoslavenskom prostoru, barem u tom vidu, unekoliko privilegirana, manje opterećena i hrabrija po pitanju promišljanja novih oblika socijalizma.

Marina Abramović

Svjetski poznata umjetnica našla se među 13 odabranih koji će ove godine biti primljeni u američku Nacionalnu akademiju umjetnosti. Uz Marinu Abramović, u tom su društvu i ovogodišnja predstavnica SAD-a na 55. Bijenalu u Veneciji Sarah Sze i Christian Marclay, dobitnik Zlatnog lava za najboljeg umjetnika na 54. Bijenalu umjetnosti Iluminacije 2011. godine, za rad “Sat”. Nove članove Nacionalne akademije, koji će u ovu uvaženu instituciju biti primljeni 29. listopada,  izabralo je više od 300 sadašnjih akademika zbog njihovog značajnog doprinosa suvremenoj američkoj umjetnosti i arhitekturi.

Ivo Pogorelić

Održao je koncert u Kotoru u povodu proslave Dana državnosti Crne Gore i dvjestogodišnjice rođenja Petra Petrovića Njegoša. Koncertu za klavir i orkestar Frederica Chopina prisustvovali su i hrvatska ministrica kulture Andrea Zlatar Violić i njezin crnogorski kolega Branislav Mićunović. Istog dana otvoreni su Don Brankovi dani muzike, u znak sjećanja na don Branka Sbutegu (1952. – 2006.), kotorskog svećenika, pisca, erudita i humanista. U Kotoru je održan i mali regionalni skup ministara kulture, na kojem je sudjelovao i operni pjevač Ivica Šarić, ministar kulture Kantona Sarajevo, koji je u drugom dijelu koncerta bio solist u izvedbi “Testamenta vladike crnogorskog Petra II. Petrovića Njegoša”, oratorija srpskog skladatelja Rajka Maksimovića koji je u Kotoru imao svoju crnogorsku premijeru.

Ješa Denegri

Renomirani povjesničar umjetnosti iz Beograda, otvorio je nedavno u Poreču manifestaciju pod nazivom “Umjetnik na odmoru”. Riječ je o jedinstvenom projektu koji se ove godine održava po drugi put, a domaćin je hotelska kuća Valamar. Projekt pokušava spojiti naizgled nespojivo, kako je rekao povjesničar umjetnosti Feđa Vukić, a to su umjetnost i turizam. Tijekom ljetnih mjeseci desetak vodećih umjetnika iz cijeloga svijeta boravit će u Poreču, gdje će na licu mjesta stvarati nova djela, koja će na kraju biti predstavljena na velikoj izložbi u zagrebačkom MSU-u. Koncept projekta “Umjetnost na odmoru” osmislio je kolekcionar Marinko Sudac, a svoje će radove u Poreču izložiti Željko Kipke, Marko Pogačnik iz Slovenije, Oleg Kulik iz Rusije, Radomir Damnjanović Damnjan, srpski umjetnik s talijanskom adresom, a organizatori najavljuju i dolazak Yoko Ono.

Jovan Ćirilov

Selektor Bitefa, međunarodnog kazališnog festivala, najavio je njegovo ovogodišnje izdanje, koje će se održati od 22. rujna do 1. listopada u Beogradu. Predviđeno je 11 predstava u glavnom programu: na otvaranju će gostovati grupa Gob Squad iz Berlina s predstavom “Before Your Very Eyes”, a na zatvaranju će se predstaviti slavni mađarski autor Kornel Mundruczo izvedbom “Teško je biti Bog” u izvođenju Proton Cinema Theatrea iz Budimpešte. Iz češkog Brna stiže Reduta teatar s “Europeanom” u režiji Jana Mikulašeka, iz Francuske predstava “Beograd” po tekstu Angelice Liddell, a iz Zagreba Borut Šeparović s projektom “55+”. Vidjet ćemo i “Post skriptum”, predstavu prema tekstovima Danila Kiša iz Podgorice i “Oluju” Aleksandra Ostrovskog u produkciji Mestnog gledališča iz Ljubljane. Obrazlažući slogan festivala “Teško je biti”, Ćirilov je rekao da je Bitef bio vođen mišlju da u vremenu krize “kazalište mora nešto bitno reći o životu i umjetnosti teatarskim sredstvima”.

Andreja Jeličić

Baletna pedagoginja iz Zagreba postat će voditeljica sveučilišnog studija iz područja plesne umjetnosti, koji nakon petogodišnjih priprema u rujnu započinje na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta složili su se oko podjele troškova studija, a značajne su uloge odigrale i voditeljice Plesnog centra Tala Tamara Curić i Larisa Navojec, jer će se nastava privremeno izvoditi u prostorima njihova centra. O novom studiju Andreja Jeličić kaže: “Ples kojem se posvećujemo je umjetnost, ali i područje znanja. Znanje koje plesači imaju često se diskriminira i banalizirano, i to ćemo od ove jeseni promijeniti.” Prijamni ispiti za prvu generaciju studenata plesa održat će se između 28. kolovoza i 6. rujna.

Dominic Dromgoole 

Umjetnički je direktor slavnog londonskog kazališta The Globe, koje idućeg travnja kreće na dvogodišnju turneju s predstavom “Hamlet” povodom obilježavanja 450. godišnjice rođenja Williama Shakespearea. Kazališna trupa planira dvije godine provesti u zrakoplovima, vlakovima, brodovima i autobusima kako bi s jednom od njegovih najpoznatijih i najizvođenijih tragedija posjetila sve zemlje svijeta. “Mislim da je takva suluda ideja odlična i ako je plan obići sve zemlje svijeta, onda ćemo ih obići baš sve. To znači da idemo i u sve zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, Južnu i Sjevernu Koreju, a nećemo zaobići ni Antarktik. Riječ je o svjetski poznatom i prepoznatljivom djelu koje ima kapacitet da propitkuje, izaziva i inspirira bilo gdje u svijetu”, kazao je Dromgoole.

Treći put uništena spomen-ploča žrtvama ustaških logora na Pagu

Trostruki antiantifašizam

Spomen-ploču žrtvama ustaških logora Slana i Metajna, postavljenu prije tri tjedna, po treći su put uništili nepoznati počinioci

Sredinom jula nepoznati su počinioci po treći put uništili spomen-ploču žrtvama ustaških logora Slana i Metajna, koju su SNV, Koordinacija židovskih općina, Udruženje “Jadovno 1941.” i Savez antifašističkih boraca i antifašista postavili 29. juna u uvali Slana na Pagu. Prvi put ploča je bila postavljena 1975. a uništena 1991. Potom je postavljena krajem juna 2010., da bi je nepoznati počinioci uništili već nakon dan-dva.

Ploča je postavljena u znak sjećanja na oko 8.000 žena, djece i muškaraca koji su u ljeto 1941. pobijeni ili umrli u Slani, gdje su bili muškarci, i u Metajni, gdje je bio prvi logor za žene i djecu u Evropi.

“Predstavnici naroda žrtava prinuđeni su još jednom podsjetiti na razmjere zla ustaštva i fašizma koje se danas sustavno negira, umanjuje ili prešućuje”, ističe se u protestnoj izjavi koju su potpisali Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina i Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a. U izjavi se traži da se “počinioci ovog krivičnog djela, ali i onih prethodnih, pronađu i procesuiraju u skladu sa zakonima i hrvatskim Ustavom”.

“Nedopustivo je da po treći put nema reakcije nadležnih organa, da nema reakcije onih koji su dužni štititi baštinu i sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata i na tekovine antifašizma. Gotovo je nevjerojatno da su predstavnici naroda žrtava i antifašisti usamljeni u ukazivanju na porast revizionizma u svim sferama društva. Ravnodušnost prema tome ne samo da vrijeđa spomen na žrtve, nego i otvara prostor za fašistoidno ponašanje mladih sugrađana, koji svoje odrastanje proslavljaju pjevanjem ustaških pjesama na gradskim trgovima prijestolnice ili u podnožju spomenika u Jasenovcu. Takve pojave u Hrvatskoj danas ne smiju biti problem isključivo predstavnika manjinskih skupina, već bi trebale biti predmet interesa hrvatske državne politike”, zaključili su predstavnici Srba i Židova.

Predsjednik Udruženja “Jadovno 1941.” Dušan Bastašić izjavio je da se “ponovnim uništavanjem spomena nastavlja brisanje tragova na mračnu prošlost”.

- Na teritoriji Hrvatske nalaze se mjesta zločina i tijela žrtava i danas leže u otvorenim kraškim jamama i kamenjaru Paga, a pripadnike hrvatskih oružanih formacija, koje su u proteklom ratu uništile više od 3.000 spomenika antifašističkoj borbi i civilnim žrtvama rata, hrvatski predsjednik Ivo Josipović naziva nastavljačima antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata – rekao je Bastašić, čiju su izjavu prenijeli banjalučki mediji.

Izjavu SNV-a i Koordinacije židovskih općina podržala je Documenta, ali vodeći mediji nisu reagirali, s izuzetkom “Novog lista” i “Večernjeg lista”.

Nenad Jovanović

Konkurencija na strviništu 

Spočetka naoko slučajni sukobi između Vlade i sudaca ovih dana ubrzano stječu etiketu sindroma, ako se na tren zadržimo pri nagloj učestalosti takvih okršaja. Sve ostalo teško je sustavnije sagledati, jer se primjeri razlikuju po više parametara. U jednim je slučajevima riječ o Ustavnom sudu, a u drugim o Trgovačkom. Negdje se radi o ljudskim pravima, drugdje o samoj ustavnosti zakona itd. Pa ni reakcije izvršne vlasti nisu sasvim iste.

Tako je ministar Branko Grčić požurio očepiti suca koji nije zauzeo stranu banaka naspram kreditiranog naroda, dok je ministar Slavko Linić poživčanio jer je izvjesni sudac doveo u pitanje ustavnu valjanost njegova zakona. Komentatori po strani nisu propuštali upozoriti aktere na poštivanje nužne odvojenosti pojedinih vertikala vlasti, dok su se neki sjetili ukazati i na poželjnu odvojenost vlasti od vanjskih, privatnih centara moći, kao što su spomenute novčarske kuće.

Ali ostaje netaknutim veliko pitanje o tome što u ovakvom, suštinski nedemokratskom sistemu – svim deklaracijama usprkos – doista znači ta odvojenost, ustvari nezavisnost jedne vlasti o drugoj. Da ne spominjemo ovisnost zakonodavca o egzekutivi, ostat ćemo na relaciji između potonjih i domaćeg pravosuđa. Baš kao i medijska vlast, ako tako nazovemo vodstvo HRT-a, najvećeg našeg medija, pritom javnog, pravosuđe je itekako dirigirano s političkog vrha. Nije to nikakva okultna spoznaja, nego fakat koji svi dobro znamo, i jedino je potrebno s vremena na vrijeme naglas ga ponoviti. Ipak suce, pogotovo na vodećim pozicijama, oduvijek postavlja stranačko-politički vrh, u nerazlučivoj gvalji klijentelističkog i nepotističkog kadroviranja, bez obaziranja na stare ili nove demokratske mehanizme i slične bakrače. A njih, političare, presudno navode oni koji imaju financijsku moć.

Analogno tome, sukob među njima jest motiviran javnim interesom tek ponekad, ekscesno, a nipošto sistemski. Vrana vrani ipak vadi oči, pa makar i rijetko, onda kada dođe do zaoštrenije konkurentnosti na strviništu. I ovaj put je posrijedi sukob između većih interesnih skupina, nabacivanje izazova s druge strane istog elitnog društvenog sloja. Tu igru valja stalno raskrinkavati, ne pristajati olako na tezu o tektonski dubokom rasjedu među notornim vertikalama.

Igor Lasić

Kratko & jasno

Ankica Prašnjak, Sindikat medicinskih sestara

Nedostaje 12.000 sestara

Određene ustanove skrivanju podatke koliko medicinskih sestara zapravo imaju i koliko ih nedostaje, a pritom odjele popunjavaju s pripravnicima za mali novac 

Zašto su se medicinske sestre odlučile na štrajk?

Naše nezadovoljstvo kulminiralo je poništenjem kolektivnog ugovora iz 2011. godine, odnosno novim koji je umanjio naša radna prava. Katastrofalan je položaj medicinskih sestara i tehničara. Osim enormnog broja neplaćenih prekovremenih sati, imamo i druge probleme, vezane uz pripravnički staž, zdravstvenu preventivu, edukaciju, prijevoz i godišnje odmore. Godinama se problematika sestrinstva stavlja pod tepih.

Koliko je neplaćenih prekovremenih sati? Koliko je medicinskih sestara na burzi rada?

Riječ je o ogromnoj brojki sati. Na primjer, u jednoj u ustanovi u kojoj radi 220 sestara, one imaju 12,5 tisuća prekovremenih sati, u drugoj sa 250 sestara ima 16 tisuća prekovremenih, dok jedan odjel s deset sestara ima 3.000 prekovremenih sati. Određene ustanove skrivanju podatke koliko medicinskih sestara zapravo imaju i koliko ih nedostaje, a pritom odjele popunjavaju s pripravnicima za mali novac, a to nije po zakonu. Na burzi je 2.038 medicinskih sestara.

Koliko medicinskih sestara nedostaje u zdravstvenom sustavu?

Prema podacima Strategije razvoja zdravstva za 2006. – 2011., koju je prihvatio Sabor, u Hrvatskoj nedostaje 12 tisuća medicinskih sestara. Sada, u novoj strategiji 2012. – 2020., medicinske sestre nigdje se ni ne spominju.

Kada ćete krenuti u štrajk? Zbog čega neće sudjelovati i sindikat na čelu sa Spomenkom Avberšek?

U subotu imamo izvanrednu sjednicu Sindikata na kojoj ćemo raspolagati s konkretnim podacima s terena i napraviti plan djelovanja u vezi štrajka. Imamo podršku i svih ostalih zdravstvenih djelatnika, podržavamo se međusobno i s liječnicima, s čijim ćemo predstavnicima sindikata razgovarati. Što se tiče Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi, vjerujem da oni štrajkati neće jer su očito zadovoljni onime što su dobili, odnosno izgubili novim kolektivnim ugovorom.

Mirna Jasić

Bivši urednik “Jutarnjeg lista” pred izbacivanjem iz cehovskog udruženja

Pleše s vukovima

Mladen Pleše je posljednjih godina rekorder po broju prijava zbog kršenja Kodeksa časti hrvatskih novinara

Nakon odlaska Mladena Plešea s mjesta glavnog urednika “Jutarnjeg lista”, mediji u sklopu EPH-a početkom ovog mjeseca istaknuli su da je “gospodin Pleše zadržao profesionalni i poslovni ugled ‘Jutarnjeg lista’” te da im je “iznimno drago što će svojim iskustvom i dalje pridonositi novinama iz pozicije komentatora i specijalnog izvjestitelja”.

Gotovo istovremeno održana je i sjednica Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva (HND) na kojoj se “zbog sustavnog ponavljanja i višegodišnjeg kršenja Kodeksa časti hrvatskih novinara” razmatralo Plešeovo izbacivanje iz članstva HND-a.

Prema podacima HND-a, Pleše je rekorder po broju zaprimljenih prijava Vijeću časti u posljednjih sedam-osam godina. Prema raspoloživoj arhivi, protiv njega je kao autora tekstova ili dugogodišnjeg glavnog urednika “Slobodne Dalmacije” i “Jutarnjeg lista” stiglo više desetaka prijava. U posljednjih nekoliko godina Vijeće časti izreklo mu je nekoliko opomena i težih opomena, ali, kako ističu, bez efekta.

- Od ovog proljeća na dnevnom je redu i njegovo isključenje iz HND-a, zbog sustavnog kršenja odredbi Kodeksa časti hrvatskih novinara. Na traženje Vijeća časti, Pleše se očitovao svega dva ili tri puta, što pokazuje ignorantski odnos prema Vijeću i HND-u, iako je njegov član. Na srpanjskoj sjednici Vijeća časti, na kojoj je ponovno bila i prijava protiv njega kao urednika “Jutarnjeg lista” zbog serije tekstova o poslovanju Kazališta “Mala scena”, razmatrala se čak i krajnja mjera – isključenje Plešea iz HND-a. Na kraju je dogovoreno da se odluka ostavi za rujan, a u međuvremenu će se razgovarati s Plešeom o ambiciji da bude član HND-a – kaže Davorka Blažević, dopredsjednica Vijeća časti.

Kako u HND-u ističu, Pleše je uglavnom prijavljivan zbog senzacionalističkog pristupa temama koje je problematizirao kao autor ili zbog istovjetnog uredničkog opremanja tekstova drugih u “Jutarnjem listu”, ali i zbog sustavnog kršenja etičkih i profesionalnih novinarskih načela. Indikativan je porast prijava protiv “Jutarnjeg lista” od početka njegova mandata kao glavnog urednika. Primjerice, u 2008. protiv “Jutarnjeg lista” bilo je deset prijava, najčešće zbog neetičnog pisanja o djeci žrtvama nasilja, ali i zbog zadiranja u privatnost javnih i drugih osoba, a da za to nije postojao interes javnosti. Iduće, 2009. godine, “Jutarnji list” je povećao broj prijava na 14, a 2010. stigao je do 31 prijave. Njegovi su urednici i novinari zaradili čak sedam opomena, tri teže opomene i jedno upozorenje. I naredne 2011. nije bilo bolje, a crni niz nastavio se i 2012. i ove godine. U HND-u se odluka Vijeća časti o Mladenu Plešeu očekuje ove jeseni, ali pritom bi se mogle razbiti i neke iluzije. Naročito o sada bivšem glavnom uredniku “Jutarnjeg lista”.

- Riječ je o uredniku i novinaru koji ne poštuje Kodeks časti strukovnog društva, a opaske Vijeća časti u pravilu ignorira. Zanimljivo je, međutim, kada je Vijeće bilo na korak od odluke o njegovom izbacivanju iz HND-a, prvi put je izrazio žaljenje i time posredno iskazao želju da u HND-u ostane. No nije rekao koliko je spreman poštivati pravila igre, pa je za očekivati da će između interesa vlasnika i interesa struke odnosno javnosti, Mladen Pleše vjerojatno uvijek stati uz interese vlasnika – zaključuje Davorka Blažević.

Komentar Mladena Plešea do zaključenja ovog broja nismo dobili.

Miroslav Edvin Habek

Nepoželjni revizor

Čovjek bi pomislio da su ljetna tri tjedna dovoljna da se ispušu čak dva skandala kojima je Hrvatska “proslavila” svoj ulazak u Europsku uniju prvog srpnja ove godine, ali konačno prošlotjedno imenovanje Nevena Matesa za člana Europskog revizorskog suda bilo je samo vrhunac jednog skandala, dok će drugi, inzistiranje na tzv. lex Perković, tek dobiti svoj epilog. Šezdesetdvogodišnji Mates imenovan je u Revizorski sud, unatoč nizu činjenica koje mu nisu išle u prilog, a sve na inzistiranje Hrvatske kao članice Vijeća Europe, odnosno premijera Zorana Milanovića. Iako mišljenje Europskog parlamenta kao zakonodavnog tijela nije obvezno za imenovanje predloženih, protiv Matesa je nakon ispitivanja koje je trajalo samo pola sata, glasalo gotovo četiri stotine članova EP, svih redom izabranih na demokratskim izborima.

Milanovićevo inzistiranje na Matesu, za razliku od jedne problematične Rumunjske, koja je odlučila promijeniti čak tri predložena člana revizorskog suda prije nego je EP dao zeleno svjetlo, pokazuje kako premijer ne zna birati bitke u koje treba ulaziti, a postavljaju se i pitanja, zbog čega je Milanoviću Mates osobno tako važan, i još važnije, hoće li Mates biti nezavisan sudac ako je Milanoviću toliko bitan?

Nadalje, Mates je negativne ocjene europarlamentaraca dobio i zbog svojih odgovora na pitanja članova Odbora za proračunski nadzor EP. Jedno od najvažnijih, ako ne i najvažnije, bilo je ono kako će se Mates ponijeti ako se pred njim nađe građanin RH, doznaju Novosti iz Bruxellesa. Mates na to pitanje nije dao jedini ispravan odgovor, da će građane RH tretirati kao da su iz bilo koje druge članice Unije, što pokazuje nesnalaženje s institucijama EU, unatoč njegovom briljantnom životopisu prije dolaska u Bruxelles.

Uz to, Mates je obećao povući se ukoliko bude odbijen od strane Europarlamenta, što na kraju nije učinio, zbog čega su uslijedile i negativne javne reakcije članova EP, poput Ines Sender iz Španjolske. A EP s vremenom i transformacijom Unije postaje sve važniji, jer je jedino tijelo u kojem sjede demokratski izabrani predstavnici naroda članica Unije. Zbog toga je bitno da Hrvatska s europarlamentarcima ima dobre odnose, za razliku od mađarskog premijera Viktora Orbana, koji je tamo sve više kanta za napucavanje.

Na kraju svega, postavlja se i pitanje, koje će koristi imati Hrvatska nakon šestogodišnjeg Matesovog mandata te milijun i pol eura plaće i naknada koje će ovaj dobiti? Mates će tada imati 68 godine, i pitanje je hoće li imati snage prenijeti stečeno znanje i iskustvo nazad u Hrvatsku.

Josip Jagić

Katran & perje

Profesor protiv Ustavnog suda

Degeneracija (s)ustava

Darko Polšek pripadnik je najistaknutijeg jednočlanog think tanka u Hrvatskoj nakon onog u vlasništvu Nenada Bakića

Ustavni sud ukinuo je Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena znanja, pa je Ministarstvo obrazovanja, na čelu s tenkovski suptilnim ministrom Željkom Jovanovićem, još jednom prdnulo u čabar u namjeri da profesore i naučnike pretvori u najamnu radnu snagu. Uslijedila je neselektivna paljba prorežimskih medija.

Među gnjevnim artiljercima ponovno se istaknuo profesor Filozofskog fakulteta Darko Polšek, ujedno pripadnik najistaknutijeg jednočlanog think tanka u Hrvatskoj nakon onog u vlasništvu Nenada Bakića.

Polšek je poslovično znanstveno-odmjerenim riječima ustanovio da Ustavni sud “tipično pravda status quo, a to u uvjetima rasta znanja i znanosti zapravo znači – degeneraciju sustava”. Kako je Ustavni sud zapravo poručio Jovanoviću da je pri donošenju Pravilnika ignorirao javnu raspravu do koje bi osobito trebalo držati u nečemu što se zove akademskom zajednicom, Polšeka su ta sranja s javnim blebetanjima toliko raspametila da je zaključio kako se time “ustvari odriče pravo Vladi da vlada”.

Bijesni profa tu nije spustio ručnu, nego je nastavio tristo na sat: “Što znači pitati sve aktere za mišljenje o zakonu kojim se regulira njihov sektor? …to bi bilo kao da pitate građane žele li plaćati poreze, …da pitate seljake žele li da im se ukinu subvencije, ili brodograditelje žele li da im se ukinu dotacije.” Ovime je Polšek još jednom plastično demonstrirao način na koji neoliberali shvaćaju demokratsku raspravu. Jedina je nepoznanica zbog čega se toliko često razmeću opakim antikomunizmom, kada njihovo shvaćanje procedure ne odmiče od staljinističkog.

“Kada bi se zakoni donosili samo onda kada bi se svi akteri u resoru složili da im se sviđa, (a čini se da je to dominantno hrvatsko shvaćanje demokracije), ubrzo bi nastala anarhija… naš pojam demokracije i političke vlasti degenerirao je u karikaturu… za svaki Vladin pravilnik prvo treba pitati ljude o tome sviđa li im se!” pao je Polšek na dupe i posljednjim snagama jedva dovršio ovaj, sasvim izvjesno nenaručeni članak.

Poslije ovako strastvene intelektualne onanije, očito je da javnosti prijeti novi seksualni skandal – ovaj put Darka Polšeka sa samim sobom.

Petar Glodić

U Šibeniku se ne zna jesu li zadovoljniji domaćini ili gosti

Zahvalni turisti iz Srbije

Turistički djelatnici trljaju ruke. Kažu da stranci “počesto prebiru svaku kunu, a naši ljudi, gosti iz Hrvatske, Srbije i BiH – znaju uživati”

Sunce je neumoljivo pržilo, a Bojan Zečević, profesor turističkog marketinga na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, sklonio se pod natkrivenu ležaljku i ugodno zavaljen uživao u odmoru na plaži šibenske hotelske kuće Solaris. Supruga i djeca osvježenje su potražili u moru. Razgovor, smijeh, cika i karakteristična ekavica su odzvanjali plažom, no nitko od domicilnih stanovnika kojima je Solaris omiljeno mjesto za odlazak na kupanje nije se niti osvrnuo. Tko je odakle, koje nacionalnosti, kojim jezikom govori, tu se ne gleda.

Kako kaže i sam Zečević – “ruše se barijere”.

Šibensku rivijeru svakoga ljeta ispune tisuće gostiju srpske nacionalnosti iz Srbije i BiH. Većinom dolaze kod obitelji, rodbine, prijatelja, a mnogi izbjegli u Oluji imaju na području Šibensko-kninske županije kuće. Manji dio ih je u hotelskom smještaju. No, poželjni su gosti gdje god se pojave i turistički djelatnici zadovoljno trljaju ruke podsjećajući da stranci počesto prebiru svaku kunu, a “naši ljudi”, što će reći gosti iz Hrvatske, Srbije i BiH, naučili su uživati, pa na odmoru jedu, piju, i troše. Zadovoljni su jedni i drugi. U Solarisu smo razgovarali s više gostiju iz Srbije koji odreda uživaju i osjećaju se odlično.

- Vrlo smo zadovoljni. Ljudi su susretljivi i nikakvih neugodnosti nismo imali. Prije je bilo drugačije, odnosi su bili zategnuti, znalo nas se krivo gledati, no to se promijenilo. Što se tiče turističke i ugostiteljske usluge problema nema, a kad počneš razgovarati, svaka barijera pada – veli Bojan Zečević.

Osim uslugom zadovoljan je i cijenama koje, smatra, s obzirom da je riječ o turističkoj destinaciji nisu pretjerano skupe. Osim šibenskog područja obitelj Zečević proteklih je ljeta obišla i druge turističke destinacije po Jadranu otkud također nose lijepe uspomene.

- U Opatiji smo bili prije dvije godine. Uživali smo. U Dubrovniku lani. Ljudi su više nego prijatni. Što god smo trebali i što nas je zanimalo sve su nam rekli, pomogli na koji autobus da idemo. Nikome nije smetalo što smo iz Srbije. Sa prijateljima smo lani otišli i jahtom po otocima. Tu smo, eto, imali jedan slučaj. Trebali smo se jahtom zaustaviti na Braču i momak koji je trebao prihvatiti konop da se privežemo to nije htio učiniti kada je čuo kako govorimo. Njegov problem. Mi smo nastavili dalje i pristali u drugoj uvali – priča Zečević, dodajući da je poneki sporadični incident uvijek moguć.

Upitan o hrvatskom turizmu s obzirom da je profesor turističke ekonomije i marketinga, ne nalazi većih zamjerki, ali ističe previsoke cijene u Dubrovniku jer je bez obzira o kojoj se destinaciji radi, zaključuje, “nenormalno je da u kafiću pivo Guinness košta 20 eura”. Primjećuje da se Split počeo mijenjati i turistički razvijati, ali pritom treba pripaziti, savjetuje, da ne dođe u opasnost pretjerane “turistifikacije”.

Snježana i Anica Đaković također ne kriju zadovoljstvo odmorom na šibenskoj obali. Zatekli smo ih u trenutku paljenja automobila beogradskih registracija, spremne za odlazak iz Solarisa. Dolaze ovamo posljednjih desetak godina svakoga ljeta i osjećaju se kao kod kuće.

- Imamo obiteljsku kuću kod Knina ovdje pa svaki dan automobilom odemo na kupanje. Nikada nikakvih problema. Potpuno smo opuštene i uživamo. Sve je odlično – rekla je Snježana.

Koliko je točno turista iz Srbije na obali nitko sa sigurnošću ne može reći. Jer, osim onih službeno prijavljenih gostiju, mnogi imaju svoje kuće na šibenskom, drniškom, skradinskom i kninskom području, djeca posjećuju roditelje, stižu prijatelji. Riječ je o individualnim gostima, no i ako su u svojim kućama, kod obitelji i prijatelja, svakodnevno dolaze na kupanje na šibensku rivijeru. Po ugostiteljskim objektima, kažu zaposlenici, potroše više od stranaca. Turistički djelatnici priželjkuju ih još i više i nadaju se da će napraviti proboj na srpsko tržište.

- Turista iz Srbije ima sve više. Ono što mi priželjkujemo jest više agencijskih organiziranih dolazaka grupa. Za sada ih nema mnogo. Glavninom je riječ o individualnim gostima. Barijere od rata još uvijek postoje, ali to se mijenja, sve manje se osjeća. Što se tiče samoga turizma, gosti iz Srbije su uvijek dobrodošli. Oni su poželjni gosti. Što se tiče potrošnje, to su gosti koji su uvijek trošili. Nadam se da će broj gostiju iz Srbije nastaviti rasti i ubuduće – kaže Dino Karađole, direktor Turističke zajednice Grada Šibenika.

Porast registriranih gostiju od 267 posto

Iako je špica sezone, u kojoj se ostvaruje glavnina turističkog prometa, tek počela, čak i podaci iz predsezone pokazuju pozitivne pomake što se tiče broja gostiju iz Srbije.

U periodu od siječnja do kraja lipnja na području Turističke zajednice Grada Šibenika boravilo je 230 gostiju iz Srbije što je naspram lanjskih 86 porast od 267 posto. Istovremeno, lani su ostvarili 402 noćenja, a ove godine 1502 ili 374 posto više. Turistički djelatnici priželjkuju da će postoci tako rasti i u narednim godinama, a posebice u špici sezone i da će stanovnici Srbije sadašnje omiljene destinacije poput Crne Gore i Grčke zamijeniti Hrvatskom.

Goran Plavšić

Mirko Matić, omiljeni poštar u Vrginmostu 

Da je bolji, ne bi valjao!

Ne znam što bi mi bez Mirka. Ne samo da uvijek uruči poštu, već kad ga neki nemoćni mještanin zamoli za uslugu, Mirko to obavi odmah – kaže Nedjeljka Lapčević iz Blatuše

Kada samo jedan dan trojica poštara u Vrginmostu ne bi uručivali poštu u brojnim i udaljenim selima i zaselcima ovog dijela Korduna, nastala bi prava zbrka. Problem ne bi nastao toliko zbog neuručenih pošiljaka, koliko zbog brige mještana za njihove listonoše koji su mnogima od njih jedina veza sa svijetom.

Već 8 godina poštar Mirko Matić, zimi i ljeti, na kiši i snijegu, svakodnevno, poput poznatog Kevina Kostnera u još poznatijem naučno-fantastičnom filmu, motorom praši pedesetak kilometara zapetljanim prašnjavim i blatnjavim seoskim putevima. Matić odlično poznaje kraj, još više njegove rijetke stanovnike. Ako putnik namjernik u Vrginmostu treba neku informaciju, nije mu potrebno tražiti Turistički ured – dovoljno je pronaći Mirka i sve će saznati iz prve ruke.

- Volim svoj posao i zbog toga mi nije težak, iako bi mnogi odustali već prvoga dana. Vrginmost nije problem, dostavu uglavnom obavljam brzo. Neke ljude nađem na tržnici, neke u kafiću, neke jednostavno sretnem na ulici, ostale pronađem kod kuće i posao je brzo obavljen. Problem predstavljaju udaljena sela i zaseoci. U ovih 8 godina upoznao sam sve prečice i sokake, točno znam gdje tko živi i kako doći do njega, no često vremenski uvjeti otežavaju uručenje pošiljki. Najgore je zimi. Mnogi putevi nisu odmah očišćeni pa se teško probijam do primatelja. Jednom zgodom sam zaglavio u snijegu i ledu negdje prema Podgorju. Ni naprijed ni nazad. Jedva sam se izvukao, a u jednom trenutku sam pomislio da ću u toj pustopoljini morati provesti noć, jer nije bilo niti signala za mobitel. Posao obavljam na motoru koji na prvi pogled i nije nešto, ali sam se uvjerio da je to pravi mali div koji me mnogo puta izvukao iz neugodnih situacija. Da imam automobil, do mnogih vrata ne bih mogao doći – kaže poštar Mirko.

Malo je ljudi za koje će gotovo svi mještani, uglas i bez zadrške, reći da su njima zadovoljni. Koga god u Vrginmostu pitamo za poštara Mirka, uvijek isti odgovor: “čovjek i po”.

Nedjeljka Lapčević iz Blatuše na gradskoj tržnici prodaje svoje proizvode i kad je ona u pitanju, poštar Mirko najlakše je nađe za njenim štandom.

- Ja ne znam što bi mi u Blatuši bez Mirka. Ne samo da nam uvijek na vrijeme uruči poštu, već i kad ga neki stariji i nemoćni mještanin zamoli za uslugu, Mirko to obavi već sutradan, bez ikakve naknade. Napojnice neće da primi, a nezgodno je što ne pije, pa ne možemo zahvaliti niti čašicom rakije. Da je bolji, ne bi valjao! – tvrdi Nedjeljka Lapčević, koja usput napominje da Mirka zna kad je “bio ovoliki”, spuštajući dlan na koljeno.

Dragica Čiča i Zorica Lapčević iz Podgorja kažu da svog poštara ne bi mijenjale nizašto.

- Uporan je, uvijek nas pronađe, a toliko dugo već nosi poštu po ovim brdima da točno zna gdje smo u koje vrijeme. Da li na tržnici, da li u kući, na polju ili u šumi. Gdje god bili, Mirko će nas pronaći – kažu Dragica i Zorica.

Junak naše priče očito poznaje sve i svakoga u kraju gdje dostavlja poštu, a li isto tako, nema stanovnika koji ne poznaje Mirka.

- Nema kuće u kojoj nisam bio. Ljudi su vrlo gostoljubivi i zimi me obavezno pozivaju u kuću da se malo ogrijem i popijem čaj. Nađe se ponekad na stolu malo kobasice ili slanine, pa ako zaključim da ću sve obaviti na vrijeme, znam i prezalogajiti. Zanimljivo je da sam u najsiromašnijim kućama najbolje primljen. No, to je valjda takvo pravilo odvajkada u cijelom svijetu, pa i u ovim našim brdima – kaže Mirko.

I Mirkovi kolege kažu o njemu sve najbolje. Milan Čehulić, poštar iz Kutine koji tri godine dostavlja poštu na području Vrginmosta, kaže kako je Mirko dobar prijatelj i vrlo uporan u poslu.

- Sjećam se, jednom sam imao slučaj nepotpune adrese u Dugom selu lasinjskom. Dva tjedna sam bezuspješno tražio primatelja. Onda sam za pomoć zamolio kolegu Mirka i stvar je brzo bila riješena i pošiljka uručena – kaže Milan Čehulić, koji nerijetko na svom motoru napravi i više od 70 kilometara dnevno.

Jo Kempen, voditeljica Odjela za odnose s javnošću Hrvatske Pošte, iako ima ured u Zagrebu, itekako dobro poznaje rad poštara na terenu.

- Većina poštara su doista predani i omiljeni na rajonima na kojima obavljaju dostavu. Svoj posao odrađuju odgovorno i predano, uz, naravno, dobru volju i s puno ljubavi. Svi ti dečki na motorima su izuzetni. Svoj posao obavljaju s puno ljubavi, jer drugačije ne bi niti mogli. S terena, od naših korisnika dobivamo uglavnom pohvale na njihov račun. Vremenski uvjeti i teška dostupnost nekih naselja njima ne predstavljaju probleme, već izazove koje uvijek savladaju. Ne samo da bi odradili svoj posao, nego i da bi korisnici bili zadovoljni s uslugom. – kaže Jo Kempen.

Nedavno preimenovanje Gvozda u Vrginmost nije poštaru Mirku i njegovim kolegama donijelo nikakve probleme.

- Nama je svejedno piše li Vrginmost ili Gvozd. Pošta će biti uručena. Ne bavimo se politikom, već dostavom pošte, a što se tiče života u ovim krajevima, jednake probleme imaju Srbi i Hrvati. Po mom mišljenu, mogu ih riješiti samo zajednički. – razmišlja Mirko Matić.

Vladimir Jurišić

Boro Rkman, dožupan Sisačko-moslavačke županije

Ljudima vratiti dostojanstvo

Ljudi su povučeni u sebe i teško ih je pridobiti za javni angažman, pogotovo za nešto što je na nacionalnom planu

Kakvi su prvi utisci nakon preuzimanja dužnosti dožupana Sisačko-moslavačke županije?

Saradnja je izuzetno dobra. Naišao sam na korektan i profesionalan prijem od županice i dvojice njenih zamjenika do pročelnika i svih ostalih županijskih službi. Oni su mi bitan segment u realizaciji onoga što želim na ovoj funkciji ostvariti, a to je sveukupna konsolidacija Srpske zajednice na prostorima Sisačko-moslavačke županije. To je i osnovni opis mog radnog angažmana, što je regulisano i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, da se manjinski dožupan bavi svojom zajednicom, koordinacijom i jačanjem manjinskih institucija.

Jeste li već poduzeli neke korake u tom pravcu?

Napravio sam plan aktivnosti koji ću predočiti županici, a koji sam predočio i stranačkom Izvršnom odboru SDSS-a koji ga je prihvatio. Plan je sastavljen od desetak tačaka. To su prije svega, stvaranje osnova za jačanje i poboljšanje komunalne infrastrukture, pomno praćenje ostvarivanja prava iz Ustavnog zakona, pogotovo u sferi zapošljavanja,te jačanje veza sa Srpskom pravoslavnom crkvom i jačanje međuljudskih veza među sunarodnjacima jer mi se čini da iz toga proističe sve ostalo jer nismo dobro povezani i uvezani, dok koordinacija među našim institucijama nije baš najbolja.

Kakav je položaj srpske zajednice u županiji?

Nema velike razlike između položaja Srba ovdje i u ostalim povratničkim županijama. Ako to usporedimo sa istokom države, onda su to dva različita svijeta. Prije svega u ekonomskom i socijalnom smislu i u infrastrukturi, jer još ima povratničkih sela bez dobrih putova ili bez vode, kao Staro selo u sastavu grada Siska koje nema vodu u 21. vijeku, a ima i naselja bez struje. Ono što je simptomatično kod dobrog dijela srpskog stanovništva je da prevladava osjećaj letargije. Sve što se dešava u zadnje vrijeme, na primjer sa pokušajima iz raznih izvora nametanja kolektivne krivice, dovodi do toga da su ljudi povučeni u sebe i teško ih je pridobiti za javni angažman, pogotovo za nešto što je na nacionalnom planu. Zadatak je vratiti dostojanstvo ljudima, a onaj među nama tko je za nešto kriv – taj mora i odgovarati. Moramo vratiti ljudima ponos jer Srbi na ovim prostorima žive više od 300 godina.

Je li stanje ponegdje bolje, a negdje lošije?

Trebam obići cijelu županiju i na terenu se uvjeriti u pravo stanje stvari. Prije toga na sastanak ću pozvati dvojicu općinskih načelnika i zamjenike da se dogovorimo o pravcima i modalitetima saradnje, da razgovaram sa predstavnicima pododbora SKD Prosvjeta i sa predsjednicima manjinskih vijeća pa da svi vidimo kako dalje. Moramo djelovati koordinirano, a ne svatko za sebe. Razlike postoje, a bolje je tamo gdje je Srba više i gdje su na vlasti, kao u Vrginmostu, Dvoru pa i u Glini, i bolje je u urbanim sredinama.

Kako ćete djelovati pošto SDSS nema vijećnika u Županijskoj skupštini?

Velik problem će nam biti to što nemamo naših vijećnika. Manjinski dožupan koji radi bez svojih vijećnika ima puno manje manevarskih mogućnosti i skučen mu je prostor djelovanja, a ruke su mu na neki način vezane. Nadamo se razumijevanju županice. Ne treba, naime, zaboraviti da su Srbi u najvećem broju i sami glasali za koaliciju oko SDP-a, a posebno za županicu Marinu Lovrić.

Izloženi ste paljbi medija i političkih protivnika koji vas optužuju da ste imali nečasnu ulogu u ratnim zbivanjima?

Ne želim o tome govoriti niti želim komentirati te napade. Za sada. Znao sam da će biti napada, ali nisam pretpostavljao da će biti u tom obimu. I mi bi mogli povući paralelu i postaviti ista pitanja, o huškačkom novinarstvu i slično, no ne bih o tome.

Milena Cimeša

Zastoj u povratku imovine

Na saborskoj raspravi o Zakonu o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu RH, Milorad Pupovac naglasio je važnost prevladavanja rascjepkanosti ovlaštenja u upravljanju nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske.

- Želimo da se postigne veći stupanj efikasnosti upravljanja i raspolaganja imovinom, da se izbjegnu preklapanja u ovlastima odlučivanja i da se postigne što veći stupnjevi usklađenosti i preciznosti pojedinih odredbi u zakonskim aktima, da bi se raspolaganje imovinom obavljalo jasnije i prezentnije – kaže Pupovac. Smatra kako je sramota da u RH ne postoji jedinstven registar nekretnina u vlasništvu države.

- Važno da se napravi izvještaj o stanju državne imovine u RH, da se zna što se dogodilo s državnom imovinom i u kakvom je stanju. Vlada ima pravo da preuzme odgovornost na sebe kako će upravljati državnom imovinom, ali Sabor ne smije iz toga biti isključen te bi mu se u konačnici trebao podnositi izvještaj o raspolaganju državnom imovinom. U zakonu bi trebalo uvesti i odredbu o zabrani raspolaganja svom imovinom koja je predmet Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine – navodi Pupovac.

Smatra da je potrebno da se ispravi nepravda po pitanju dionica u postupku privatizacije u kojem povratnici srpske nacionalnosti nisu mogli sudjelovati. Isto vrijedi za povratak imovine institucijama srpske zajednice u RH.

- Dvije su ključne institucije: Srpsko privredno društvo “Privrednik” i Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”. Nažalost, povratak imovine je u zastoju jer nismo pronašli adekvatan način ni u slučaju jasnog vlasništva kao što ga ima “Prosvjeta” – kaže Pupovac.

Na istoj raspravi, Mile Horvat je naveo kako će na ovaj zakonski tekst, koji će regulirati raspolaganje ogromnom imovinom koja je u medijima procijenjena na oko 30 milijardi eura, SDSS dati dva amandmana.

- Tražimo da se Izvještaj o provedbi Plana upravljanja imovinom RH za prethodnu godinu nužno dostavlja Saboru, kako bi se vidjelo postupanje te raspravljalo o raspolaganju imovinom. Drugim amandmanom želimo da se izuzme od raspolaganja imovina koja je predmet Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, za koje su određene institucije fizičke i pravne podnijele zahtjeve za povrat, kako bi se zaštitila do okončanja postupka te bila vraćena nasljednicima vlasnika – naveo je Horvat.

Više romske djece u školama

Saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina raspravio je Izvještaj o provođenju Akcijskog plana “Desetljeće za uključivanje Roma 2005.-2015.”. Smatra kako je napredak ostvaren u području obrazovanja.

U predškolskom obrazovanju, broj djece povećan je s 350(2006.) na 811(2013.). U osnovne škole broj upisane romske djece zadnjih sedam godina se upeterostručio (s 1013 na 5173 učenika), a povećao se broj i upisanih u srednje škole. Protekle školske godine njih 480 godina upisano je – 15 u gimnazije, 77 u 4-godišnje strukovne škole i 316 u 3-godišnje. U tom razdoblju je i broj romskih studenata povećan s 10 na 29 njih. No, Odbor naglašava kako treba poduzeti i dodatne mjere za povećanje obuhvata romske populacije u obrazovnom sustavu.

Ocijenili su kako se u rješavanje problema zapošljavanja mora uložiti najviše napora. Iako se kontinuirano radi na poboljšavanju uvjeta stanovanja i zbrinjavanju Roma, pa su stvoreni su uvjeti za legalizaciju 14 lokacija naseljenih Romima, Odbor upozorava da je većina mjera i uloženih sredstava koncentrirana samo na Međimursku županiju.

Mirna Jasić

Obilježavanje prve partizanske akcije na Baniji u Banskom Grabovcu

Više dostojanstva za žrtve

Program se prvi put odvijao na udaljenoj bini, a ne na samom mjestu pokolja što je bilo ocijenjeno nepriličnim

Ovogodišnje obilježavanje 72. godišnjice prve oružane akcije u Hrvatskoj u selu Banski Grabovac u noći s 23. na 24. jula 1941. i masakra 1.285 Srba, mještana tog banijskog sela koji je narednih dana uslijedio kao ustaška odmazda, proteklo je u nešto primjerenijoj scenografiji nego ranijih godina. Udovoljeno je traženju srpskih organizacija, pa se program odvijao na udaljenoj bini, a ne na spomeniku koji je na mjestu pokolja. Umjesto toga, pred spomenik su položeni vijenci, a tu je i paroh petrinjski Slavko Šarac služio parastos.

Predsjednica antifašista Petrinje Zrinka Ćorić, spomenula je da je “u tom selu šačica hrabrih ljudi krenula u otvorenu borbu s neprijateljem koji je provodeći rasne zakone Velikog Reicha, nemilice uništavao i ubijao po banijskim selima”.

- Shvatili su da se jedino oružjem i organizirano mogu zaštiti od ustaškog terora, rekla je Zrinka Ćorić, ističući da su 24. i 25. jul bili najstrašniji dani u kronici tog sela.

Stav da je antifašizam prečesto prigodničarski i deklarativan, ponovio je u ima Saveza antifašističkih boraca i antifašista Juraj Hrženjak.

- Ustanak nije buknuo iz obijesti ili spontano već zbog ustaških zločina, rekao je Hrženjak i dodao da nacističke ideje nakon poraza svojih tvoraca nalaze uporište među onima koji ne prihvaćaju da je njihovo pravo ograničeno pravom drugih.

- Sljedbenici ustaških ideja i nosioci jačanja mržnje prema antifašizmu su primitivci i pored svog formalnog obrazovanja, rekao je i naglasio potrebu postojanja organizacija kao što su SNV ili Documenta koje se zalažu za očuvanje tekovina antifašizma.

Bivši borac i komesar u Sedmoj banijskoj udarnoj diviziji Adam Dupalo govorio je o okolnostima akcije i činjenici da je Gaćeša bio čovjek iz naroda koji je izabran, a ne nametnut kao vođa. Naglasio je da je sramota što se u Hrvatskoj nije govorilo o godišnjicama bitke na Neretvi i Sutjesci, iako su u njima učestvovali brojni Banijci.

N. Jovanović

72. godišnjica povijesnog savjetovanja na Abezu

Začetnici otpora

Na području Korduna je bilo oko 700 komunista pa je 1941. donijeta odluka da se krene s organiziranim otporom 

U šumi Abez i ove je godine obilježena godišnjica partijskog savjetovanja na kojem je prije 72 godine donesena odluka o dizanju ustanka na Baniji i Kordunu. U to vrijeme Komunistička partija je imala oko 3500 članova, a na ovom području je bilo oko 700 komunista pa je donijeta odluka da se krene s organiziranim otporom.

S ovog područja ustanak se prenosio dalje na Žumberak, Pokuplje, Moslavinu i Kalnik. Sudionik ovog savjetovanja bio je nedavno preminuli general i narodni heroj Rade Bulat a jedini živući sudionik je narodni heroj Milutin Baltić koji zbog bolesti nije mogao prisustvovati, ali su prisustvovala djeca generala Bulata, kćer Jagoda i sin Ivan.

Prisutne goste pozdravili su Vaso Tepšić, predsjednik vrginmošćanskih antifašista i Branko Jovičić načelnik općine. Načelnik općine Jovičić je rekao da se Srbi devedesetih nisu pobunili protiv nove hrvatske države, već iz bojazni da se ne ponovi 1941. kada su pokazali lojalnost tadašnjoj NDH, ali su svejedno masovno ubijani.

Iskazao je nezadovoljstvo što je ovaj kraj zaostao usprkos velikom doprinosu pobjedi nad fašizmom pa tako put do Abeza ni danas nije asfaltiran. Historičar dr. Đuro Zatezalo je podsjetio na neke činjenice u vezi sa savjetovanjem na Abezu te na i dalje sveprisutnu praksu falsificiranja povijesti.

- Abez je historijsko mjesto za cijelu RH. Rade Končar je iz Beograda došao u Karlovac tri dana prije savjetovanja, dakle 16. jula i primio ga je Josip Kraš. Dolazak tako visokih partijskih funkcionera značio je da se samo u ovom kraju odmah može krenuti sa oružanim otporom – kazao je Zatezalo.

M. C.

Splitski gradonačelnik primio predstavnike manjina

Na poziv ureda gradonačelnika grada Splita Ive Baldasara, održan je sastanak sa predstavnicima nacionalnih manjina sa područja grada Splita. Pozivu su se odazvali predstavnici vijeća nacionalnih manjina Slovenaca, Srba, Crnogoraca, Bošnjaka, Mađara i Makedonaca, kao i predstavnici udruženja Židova, Poljaka, Rusa,Talijana i Albanaca.

U vrlo prijateljskoj atmosferi, svi nazočni predstavnici manjina iznijeli su probleme sa kojima se susreću a koje je gradonačelnik pažljivo saslušao i rekao da će ih gradska uprava nastojati uskoro otkloniti.Gradonačelnik je pozvao predstavnike manjina da se aktivno uključe u manifestacije u gradu i na taj način obogate gradsku kulturnu ponudu posebice u turističkoj sezoni, rekao je član predsjedništva županijskog VSNM-a Dušan Stojanac, ističući da bi se slični sastanci trebali održavati svaka tri mjeseca. Po riječima Stojanca, Baldasar je ovim potezom nastavio kontinuitet stvaranja dobrih odnosa i u uvažavanja predstavnika manjina u gradu.

N. J.

“Put jednakosti” u Belom Manastiru

Zagrebačko Hrvatsko debatno društvo (HDD) tokom mjeseca jula provodilo je projekt i karavanu “Put jednakosti” s deset aktivnosti u deset hrvatskih gradova s većim postotkom romske manjine (Zagreb, Čakovec, Sisak, Kutina, Slavonski Brod, Beli Manastir, Rijeka, Pula, Vodnjan i Motovun). Glavni ciljevi projekta su podizanje svijesti o važnosti sudjelovanja mladih u društvu, razbijanje predrasuda o romskoj manjini te poticanje uključivanja mladih Roma u život lokalne zajednice. U Belom Manastiru su, pored ostalih aktivnosti, na Trgu slobode održani Sajam organizacija civilnog društva, dječje kreativne radionice te fotoradionica, a bio je postavljen i zid želja, na kome su posjetioci mogli zapisati svoje želje.

J. N.

Rješenje Teslinog spomenika u Zagrebu

Na obilježavanju godišnjice rođenja slavnog naučnika Nikole Tesle, 10. jula pred Teslinim spomenikom u centru Zagreba gradonačelnik Milan Bandić najavio je konačno rješavanje spora koji se vodi oko ovog spomenika. Predstavnici Instituta Ruđer Bošković u kome se taj spomenik nalazio do prije nekoliko godina tražili su da se skulptura, rad Ivana Meštrovića, vrati u krug instituta pored one “Ruđerove”. Tom prilikom Bandić je obećao da će se u skorom vremenu skulptura vratiti u institut jer je to i bila želja Ivana Meštrovića kad je polovinom prošlog vijeka donirao skulpturu, a na tom mjestu će biti postavljena replika. Tim rješenjem svakako neće biti prezadovoljni arhitekti i umjetnici koji smatraju da je Meštrovićev rad ipak preglomazan za tu lokaciju za koju nije ni rađen i da je umjesto te skulpture, na brzu ruku postavljene 2006., trebalo postaviti neki drugi rad.

N. J.

Nezadovoljstvo na vukovarskoj pijaci

Fiskalizacijom do nove “socijale”

Prodavci na vukovarskoj pijaci uglavnom su stariji ljudi kojima malo nedostaje do penzije 

Protestima protiv fiskalizacije koje su organizovali početkom jula, prodavci na vukovarskoj pijaci izborili su se za moratorijum od mesec dana, ali nakon toga svi koji podležu zakonu moraju imati fiskalne kase i izdavati fiskalne račune ukoliko ne žele imati posla sa inspekcijom. Fiskalna kasa i uključenje koštaće oko tri hiljade kuna.

- Ko zna kad će nam se to isplatiti. Da ima posla možda bi i moglo, a ovako…kako god bude… Ako budemo mogli raditi, radićemo, a ako ne bude išlo, zatvorićemo obrt, kaže jedan od prodavaca. Prodavci na vukovarskoj pijaci uglavnom su stariji ljudi kojima po nekoliko godina nedostaje da bi ostvarili pravo na penziju. Strahuju i od toga kako će rukovati s fiskalnom kasom plašeći se pogrešaka koje bi ih mogle stajati problema sa poreznom upravom. Pijaca će izgubiti i svoju čar jer više neće biti cenkanja na koje su kupci uvek računali.

- Ja moram prodati robu po ceni koju sam zadužio jer mi je po njoj obračunat PDV. Ako je snizim, to mi je čist gubitak, pojašnjava nam jedan od trgovaca. Neki od prodavaca na vukovarskoj pijaci, iako nevoljko, ispoštovali su zakon i od početka jula izdaju fiskalne račune. Nije im, kažu, jasno kako su se njihove kolege usudile dočekati 1. jul na pijaci bez potrebnog uređaja. Drugi se žale da kupci često nemaju vremena da sačekaju račun čime dovode u nezgodnu situaciju sebe i trgovce.

- Uzeli smo blagajne ranije i od 1. jula se uključili u sistem. Iako je vreme prilagođavanja  produženo na još mesec dana, mi već izdajemo fiskalne račune. Sam taj trošak kupovine blagajne je ogroman i svi ostali rashodi koji idu uz to. Biće jako teško i čini mi se da će biti još više socijalnih slučajeva u državi, smatra 30-godišnja prodavačica.

- Svesni smo bili da nećemo napraviti puno tim protestima. Nije slučajno da je fiskalizacija provedena kroz tri etape. Tako su vlasti izbegle masovne proteste kojima bi se fiskalizacija mogla odgoditi za bolja vremena, komentarišu trgovci.

Mlada prodavačica ističe da je promet isti kao i pre fiskalizacije, ali da je najveći problem što kupci ne žele čekati račun.

- Računu treba 23 sekunde da izađe, a mnogima je to predugo, pa se okrenu i odu. Upozoravam ih da su po zakonu obavezni uzeti račun, a oni mi govore šta će im račun koji na suncu izbledi za nekoliko dana ne razmišljajući da mogu platiti kaznu od 200 do 2000 kuna, te i mene dovesti u isti problem, priča mlada Vukovarka.

I dok polako ističe jednomesečni moratorijum, razloga za brigu nemaju jedino prodavci voća i povrća koji su registrovani kao poljoprivredna gazdinstva jer se fiskalizacija na njih ne odnosi. Negoduju zbog toga ostali prodavci ili preprodavci ove vrste robe.

- Mi koji imamo obrte u neravnopravnom smo položaju u odnosu na ostale jer svi kupujemo voće i povrće na istom mestu, a vlasnici OPG-a koji te proizvode prikazuju kao svoje imaju prostora za snižavanje cena, kažu neki od njih, smatrajući da je reč o nelojalnoj  konkurenciji.

Dragana Bošnjak

Neuspeo drugi pokušaj konstituisanja Gradskog veća Vukovara

Sve bliži novim izborima

Sednica Gradskog veća potrajala je svega nekoliko minuta. Iduća treba biti održana u zakonskom roku od 30 dana

Ni drugi pokušaj konstituisanja Gradskog veća Vukovara nije uspeo, a sazvana sednica potrajala je svega nekoliko minuta. Nakon što je predstavnik Ureda državne uprave u Vukovarsko-sremskoj županiji Damir Grizelj prozvao svih 24-ero budućih većnika i otvorio prvu tačku dnevnog reda – izbor mandatne komisije, ponovio se scenario sa prošle sednice. Svoj predlog za sastav te komisije dostavila je samo koalicija HDZ-a i HSP-a Ante Starčević čijih je 12 većnika glasalo za, 9 SDP–ovaca je, kako se i očekivalo, bilo protiv dok su trojica većnika SDSS-a bili suzdržani.

- Imali smo određene razgovore, ali nismo postigli dogovor. Verujem da ćemo u trećem pokušaju uspeti i da do novih izbora neće doći. Mislim da nijednoj političkoj opciji novi izbori nisu u interesu, kaže Željko Pinjuh, predsednik Kluba većnika SDP-a.

- Radi se o borbi dve najjače političke opcije. HDZ bi više želeo da se Gradsko veće formira kako bi eventualno mogli srušiti gradonačelnika kod izglasavanja budžeta te bi se onda morali održati izbori za Gradsko veće i za gradonačelnika. Što se tiče SDSS-a, mi nismo imali nikakvog političkog prostora za neke ozbiljnije razgovore da bi podržali formiranje mandatne komisije jer do izbora predsednika Gradskog veća sasvim sigurno ne bi došlo, prokomentarisao je Srđan Milaković, zamenik gradonačelnika Vukovara iz redova srpske zajednice.

Iduća sednica trebala bi biti održana u zakonskom roku od 30 dana. Ukoliko se ni  na toj sednici Gradsko veće Vukovara ne konstituiše, u roku od 90 dana moraju se raspisati novi izbori za ovo predstavničko telo.

D. B.

11. susreti na Baniji u Malom Gradcu

Furiozno finale svih sudionika

Na kraju su se svi učesnici Susreta na Baniji popeli na binu, složno zapjevali i zaigrali kolo s publikom

Kao i svake godine do sada, i ovogodišnji, 11. Susreti na Baniji koji se održavaju u Malom Gradcu kod Gline okupili su velik broj folkloraša, muzičara i pjevača iz brojnih “Prosvjetinih” pododbora. Njima su se priključili članovi ženske i muške pjevačke sekcije KUD “Zora” iz Kragujevca, ali i velik broj posjetilaca iz banijskih mjesta, čiji je broj je po procjenama bio nešto manji od 1.000.

Gradonačelnik Milan Bakšić istakao da su Susreti i ove godine, kao i svih do sada, odlična manifestacija. Generalni sekretar “Prosvjete” Srđan Tatić podsjetio je na 53 pododbora s 2.500 članova koji djeluju u Društvu, pri čemu su Susreti jedna od najvećih manifestacija po broju učesnika, gledalaca i kvaliteti programa. Susrete su otvorili folkloraši iz bijelog Brda, nakon čega je slijedio skoro trosati program koji je izvelo 12 ansambala i grupa, neki s po dvije koreografije.

Voditeljica Mirjana Gruborović kao članica “Zore” uspješno se snašla i u ovoj ulozi, dok su učesnici dali sve od sebe. Izuzetno uspješno predstavili su se mladi članovi koreničkog pododbora koji su prvi puta učestvovali na Susretima i koji su uz pomoć i podršku publike uspješno predstavili lička kola i ojkane. Kostajničani su ugodno iznenadili izborom običaja kosidbe na Metohiji.

Nakon furioznog finala u kome su se svi učesnici popeli na binu i složno zapjevali “nema rada bez rodnoga kraja” i onda zaigrali kolo s publikom, slijedilo je druženje do ponoći. Program su financirali Savjet za nacionalne manjine RH, Sisačko-moslavačka županija, Grad Glina i VSNM grada Zagreba, a svoj doprinos dali su i lovačko društvo “Maja”, Dušan Metikoš i Đuro Dabić.

Na turniru malog nogometa učestvovalo je devet ekipa, od toga dvije iz Srbije. Najbolja je bila ekipa “Delije” iz Dvora čiji je član Marko Vujčić bio najbolji strijelac, a najbolji igrač je bio golman Goran Milić. Drugoplasirana je bila ekipa Zavičajnog udruženja Beograd, a treća “Vukovi Glina” čiji je igrač Nikola Malbaša proglašen najboljim igračem turnira. Nagrada za fer plej pripala je ekipi “Zavičaj – Šušnjar”.

N. J.

Krsna slava i Dan VSNM Karlovačke županije

Zastrašivanje ne prestaje

Zadatak VSNM-a je ponovo pod jedan krov okupiti sve srpske organizacije i institucije, rekao predsjednik Rade Kosanović

U Krnjaku su po deseti put obilježeni Dan vijeća i Krsna slava Županijskog vijeća srpske nacionalne manjine Karlovačke županije. Prije svečane sjednice, održana je svečana liturgija u manastiru Bogorodice Trojeručice u Donjem Budačkom. Inače, 17. jul je i Krsna slava Gornjokarlovačke eparhije, a Vijeće i eparhija su ovaj dan uzeli za svoj Dan i Krsnu slavu u znak sjećanja na episkopa Gornjokarlovačkog Savu Trlajića stradalog u logoru Jadovno.

O položaju Srpske zajednice u Karlovačkoj županiji govorio je Rade Kosanović, predsjednik ŽV SNM Karlovačke županije koji je nedavno ponovo izabran za jednog od četvorice potpredsjednika SNV-a.

- Nemamo se baš čime pohvaliti jer obnove gotovo i nije bilo, malo je vraćeno stanarskih prava, a ni stambeno zbrinjavanje nije osobito. Nije bolje stanje ni u pitanju ostvarivanja drugih prava ni na području sloboda, jer se naš narod i dalje zastrašuje, kao sada u Trpinji ili u slučaju zastave u Krnjaku. Predstoji nam daljnja borba za prava, posebno sada nakon ulaska u EU i pitanje je hoće li nam biti bolje. Zapošljavanja nema, ekonomske kriza i dalje traje, a bez jačanja privrede neće biti skorog izlaska iz krize. Prisutan je stalan pad broja naših sunarodnjaka pa nam je perspektiva vrlo neizvjesna. Mi kao vijeće tu sami vrlo malo možemo učiniti pa je naš zadatak vrlo težak – ponovo pod jedan krov okupiti sve srpske organizacije i institucije i zajednički krenuti iz početka kao i dvije hiljaditih godina -kazao je Kosanović.

Stanko Janjić iz SNV-a je kazao da se postiglo onoliko koliko se u datim okolnostima moglo te da u EU postoje mehanizmi kako rješavati naše probleme i da ćemo se morati prilagoditi novim okolnostima.

- Uz pomoć SNV-a trebat će nuditi projekte za financiranje i boriti se za njih na razne načine. Stvorili smo institucije pa je sada na redu ekonomija, zaključio je Janjić.

M. C.

Na Kordunu održana Ljetna škola demokracije

Upoznavanje demokracije i zavičaja

Na Ljetnoj školi demokracije, u organizaciji Centra za civilne inicijative, sudjelovalo je ukupno 150-oro djece 

U organizaciji Centra za civilne inicijative ( CCI ) iz Zagreba i njegovog ureda u Karlovcu i uz pomoć partnera: Ženske grupe Vojnić, Humanitarne organizacije “Breza” iz Krnjaka, “Mosta” iz Perne i LAG-a Petrova gora, na Kordunu je proteklog tjedna u pet mjesta iz Karlovačke i Sisačko-moslavačke županije održana Ljetna škola demokracije.

Kroz svojevrsni kamp prošlo je više od 150-oro djece od 10 do 15 godina. Domaćini su bili Sjeničak, Vojnić, Vrginmost, Topusko i Krnjak, a dnevno je u kampu bilo do 90-oro djece. Djeca su kroz igru, druženje sa vršnjacima i volonterski rad učili o aktivnom sudjelovanju u zajednici, zaštiti ljudskih prava i procesu demokratizacije, o tome što je demokracija i što je zavičaj. Djeca su bila iz redova povratnika, useljenika i ona koja su preko ljeta došla u posjet svojim rođacima. Bile su organizirane brojne sportske, kulturne i zabavne aktivnosti. Sudionicima su bili osigurani besplatan prijevoz autobusima kao i doručak, dvije užine i ručak. Cijeli projekt je financiran sredstvima EU u sklopu projekta “U potrazi za demokracijom”.

Od voditeljica ovog projekta iz karlovačkog Ureda CCI-a Jelene Kljajić-Šebrek i Ivane Neralić saznajemo da su kampu prisustvovača djeca iz Karlovca, Sjeničaka, Krnjaka, Vojnića, Topuskog, Tušilovića, Vrginmosta i drugih naselja. Djeca su bila dobro raspoložena i poslušna te pažljivo pratila predavanja. Aktivno su sudjelovala u “parlaonicama” organiziranima na razne teme.

- Prije nekoliko godina na inicijativu Dušanke Mađar Lončar, voditeljice knjižnice u Vojniću, pokrenuli smo projekt “U potrazi za demokracijom” sa idejom pomoći povratnicima u ostvarivanju prava. U sklopu tog projekta svim povratnicima i ljudima slabijeg imovnog stanja, osigurali smo besplatnu pravnu pomoć koja djeluje u pet kordunaških općina. Kruna tog projekta je ovaj kamp. Čekali smo ljeto kako bi okupili svu djecu koja po ljeti dolaze u mjesta rođenja svojih roditelja, a koja sada žive izvan ovog područja, kao i djecu odavde. Želja nam je bila upoznati djecu sa zavičajem svojih roditelja, a možda ih i potaknuti na povratak kao i upoznati djecu useljenika sa njihovim sadašnjim zavičajem. Kao što smo radili i sa odraslima na integraciji, to želimo učiniti i sa djecom, da im pokažemo i da ih naučimo što je to demokracija, da im pokažemo da svi trebaju imati pravo da kažu svoje mišljenje bez obzira na eventualne različitosti i položaj u društvu – kazala je Mirela Despotović, predsjednica CCI-a iz Zagreba.

Sve ovo, pojašnjava Mirela Despotović, željeli su približiti kroz različite aktivnosti, a ne klasičnim školskim predavanjima. Na ovaj kamp čekalo se više godina zbog financiranja EU a i sama je država mogla nešto davno prije učiniti jer se ne radi o velikim novcima dok se na sredstva EU mora čekati više godina.

Ukupni troškovi iznosili su 50 hiljada kuna od čega na prijevoz autobusima otpada 17 hiljada kuna i na prehranu 25 hiljada kuna. U Sjeničaku su djeca gledala dva filma, a potom crtala velike plakate na temu tih filmova. Potom su uređivali okoliš oko Doma 13. proleterske brigade Rade Končar i takmičili se u streličarstvu. Drugog dana u Vojniću su obišli Centralnu partizansku bolnicu, posjetili su i spomenik na Petrovcu i saslušali predavanje o značaju Petrove gore u Drugom svjetskom ratu. Nakon ručka su slikali spomenik i izrađivali njegov model od gline.

U Vrginmostu su gledali filmove o ekologiji i međunarodnim volonterima i slušali predavanje o kompostiranju, biovrtovima i gradnji prirodnim materijalima. U Perni su obišli mlinove i stari grad te sadili cvijeće, dok se na edukacijskoj radionici govorilo na temu: “svi smo različiti, ali i jednaki”. Zadnjeg dana u Krnjaku su sudjelovali u čišćenju i uređivanju izvora Ilidža te saznali zašto je reciklaža važna. Sa kordunaškom tradicijom u plesu i pjesmi upoznali su ih članovi pododbora SKD Prosvjeta.

“U školi nismo učili o Petrovoj gori”

Dragan Carević (12) iz Gornjeg Sjeničaka: Završio sam šesti razred osnovne škole u Skakavcu i želio sam nešto više naučiti o svom kraju. Saznao sam mnogo o tome što je Petrova gora značila u Drugom svjetskom ratu i vidio gdje su se pod zemljom liječili ranjenici. Upoznao sam mnogo novih dječaka i djevojčica i sprijateljio se sa njima.

Denis Jurin (12) iz Vrginmosta: Drago mi je što sam ovdje jer sam upoznao mnogo novih prijatelja. Bolje da sam ovdje i da nešto naučim nego da sam kod kuće. Naučio sam da moramo raditi, biti vrijedni i dobri jedni prema drugima.

Danica Kresojević (13) iz Niša: Rođena sam u Nišu, a roditelji su mi sa Korduna. Prvi put sam u Vojniću, na Petrovoj gori i u Sjeničaku za kojeg sam sada prvi puta čula. Ovdje mi je prelijepo i upoznala sam mnogo novih cura i momaka. Čula sam mnogo toga o Petrovoj gori i o ovom kraju i drago mi je zbog toga.

Irena Peleš (14) iz Gornjeg Sjeničaka: Za ovaj kamp sam čula od prijatelja i drago mi je što sam se prijavila na njega. Mnogo sam novih stvari saznala o Petrovoj gori jer o tome u školi nismo učili. Završila sam osnovnu školu u Skakavcu i upisala gimnaziju u Karlovcu. Rođena sam u Kraljevu 1999. kada su se roditelji i vratili u Sjeničak. Upoznala sam mnogo novih prijatelja a najviše se družim sa Danicom iz Niša.

Milan Cimeša

Sisački režiser Silvije Vadla postavio Nušićevo “Sumnjivo lice”

U jeziku se dobro razumijemo

“Sumnjivo lice” odigrano je bez prijevoda na hrvatski jezik. Sisačka publika je pokazala koliko je željna dobrog humora

Sisačko Amatersko kazalište Doma kulture “Kristalna kocka vedrine”, u režiji Silvija Vadle, premijerno je izvelo predstavu “Sumnjivo lice”, svevremensku komediju Branislava Nušića. Razgovarali smo sa sisačkim režiserom i glumcem Vadlom, koji je 1984. godine diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, Odsjeku pozorišne i radio režije, te se iste godine zaposlio u tadašnjem sisačkom Centru “Vladimir Nazor”, a sada Domu kulture KKV, Gradsko kazalište Sisak. Vadla navodi kako u životu ima tri specijalnosti – kazalište, predstave i glumce.

- Nušić je nevjerovatno duhovit, komediograf kakvih nema mnogo u svjetskoj literaturi. Cijeloj ekipi bilo je interesantno vratiti se Nušiću i tekstu kojeg imamo sreće pratiti neokrnjenog prijevodima. Riječ je o fenomenalnom tekstu, duhovitom i svježem kao da je nastao jučer, a ne davne 1888. godine – navodi Vadla.

“Sumnjivo lice” odigrano je u izvornom obliku, bez prijevoda na hrvatski jezik. Sisačka publika je pokazala koliko je željna dobrog humora – popunila je kazališnu dvoranu, kao i lajkovima stranicu Fejsbuka.

- Treba pokrenuti stvari i reći “Car je gol”, i ne titlovati. Prevoditi predstavu je nešto što aspolutno ne treba raditi, posebno kad već imamo imamo sreću da se tako dobro razumijemo u jeziku. Velika je sreća i prednost za kazališne autore da mogu predstave raditi u originalu. Nekome vjerojatno jest neobično što se izvodi na srpskom jeziku, ali nama glumcima je bilo sjajno i odlično smo se zabavljali – kaže Vadla.

Nušićev scenski jezik je ‘jezik bez psovki’, a pritom nevjerovatno izražajan i precizan, od poštapalica do samog načina govorenja. No, sisačkim glumcima koji su se bili iznimno koncetrirani na tekst to nije stvaralo problem te su predstavu izveli bez grešaka u izgovoru.

- Nažalost, u hrvatskom jeziku nedostaje scenskog jezika – onog koji je stiliziran i prilagođen govorenju na sceni. Veoma je efikasno što Nušić akcentuira govornu radnju, a na takvo što smo već navikli kao na ono dobro u srpskom i bosanskom scenskom i filmskom jeziku. Da bi takvo što postigli u Hrvatskoj prvo se trebamo dogovoriti kojim jezikom i narječjem govorimo, ali i da se ne onda u njemu ne posvađamo oko neke riječi ili izraza, jer takvo što se u druga dva scenska jezika ne događa – smatra Vadla.

“Sumnjivo lice”, komedija je za sva vremena, koja ismijava nesposobne vlasti. Kako Vadla ističe, riječ je o odličnom tekstu koji govori o paranoji, neukosti, zatucanosti i nesposobnosti vlasti – priča današnja i ovdašnja.

- Nušić se smijao svima kojima se trebao smijati, iskreno i jasno. I sada je još aktualna poruka da se trebamo smijati svim glupim stvarima koje postoje, jer one nisu tako loše kako izgledaju, one su zapravo lošije.

Krajem augusta Amatersko kazalište sisačkog Doma kulture KKV planira izvoditi reprize “Sumnjivog lica” i gostovanja kod prijateljskih kazališta širom Hrvatske. Na jesen pak kreću u pripremu još jednog humornog Nušićevog djela, “Ožalošćene porodice”.

- Cilj nam je da budemo pravo gradsko kazalište – od građana za građane. Kod nas igra pedesetak Siščana, a za koje sugrađani nisu ni znali da u njima čuči glumački nerv. Dosad smo radili “Balkanskog špijuna” Dušana Kovačevića, “Policajce” Slawomira Mrozeka, “Dom Bernarde Albe” Federica Garcie Lorce, Homerov “Boj žaba i miševa”, kao i “Rekonstrukciju”, prema tekstu Edwarda Albeeja i “Jaču”, prema tekstu Augusta Strindberga. Nakon toga smo se vratili čuvenom ‘scenotrescu’ Nušiću i postavili “Sumnjivo lice” kao njegovu, možda, najbolju komediju – zaključuje režiser Silvije Vadla.

Mirna Jasić

Stogodnjak (173)

26. 7. – 2. 8. 1913: sve češća hapšenja ilegalnih emigranata i njihovih nemilosrdnih vodiča na području Zagreba motiviralo je stanovitog Grujicu da u novinama ispriča svoju priču o tome kakva je stvarna sudbina brojnih bjegunaca u Ameriku. Vrlo upućeni Grujica, za koga se pretpostavlja da je i sam jedno vrijeme bio krijumčar ljudi, otkrio je mnoge detalje ovog prljavog posla u kojem se, kako kaže, „okreću milijuni kruna“. U priči s naslovom “Malo o iseljavanju i o načinu kako se izvodi” navodi uz ostalo i ovo: “Našem je čovjeku dovoljno da prebjegne hrvatsku granicu, pa mu je otvoren put za Emeriku. Ne samo da u Švajcarskoj, Holandiji i Belgiji može bez putnice kartu kupiti, već i u drugojoj polovici naše monarhije, recimo u Insbruku… Vi ste zabilježili par slučajeva kako ove gulikože sa putnicima Zagreb obilaze, a meni je poznato hiljadu ovakvih i ništa nije smješnije nego čitati statistiku o iseljavanju i useljavanju, gdje se na primjer kaže, da se mjeseca aprila o. g. iselilo bez putnice 346 osoba, a meni je poznato da ih je toga mjeseca bilo više od 1200 i to samo na jednom mjestu prelaska. Pouzdano znam da je u prvom polugodištu ove godine preko 10.000 ljudi otišlo u Ameriku samo preko Švajcarske. Samo dva posto od njih imali su prave putnice… Kako se to radi u okolici Zagreba? Skoro svako selo ima organizirane bande koje se isključivo tajnim iseljavanjem bave. I nije se čuditi da ove bande otvoreno rade, kad se s njima odviše blago postupa… Iz usta putnika čuo sam da su jednom neznancu dali, zato što ih je iz Velike Gorice u Podsused pješice preveo, po 70 kruna tobožnje kapare, a kako ih je 80 ljudi na okupu bilo, to je taj gulikoža u času zaslužio 5.600 kruna… Ljudi znadu da je bez putnice teško kroz Zagreb proći, pa zato siđu s vlaka u Velikoj Gorici ili Odri, a odavle idu kolima ili pješice za Savski Marof ili Podsused. Kirijaši koji se najme da ih prevezu zasluže obično lijepe pare. Kočijaš uzme po desetak ljudi u kola koji mu podvoz unapred plate, pa pošalje jednog svoga komšiju ili rođaka dva-tri kilometra iza sela. Ovaj se skrije za kakav grm blizu ceste i kad naiđu kola s putnicima in iskoči iza grma i poviče: ‘Bježte ljudi, eto žandara!’ Siromasi u strahu da ne budu pohvatani pobjegnu iz kola na sve strane, a kirijaš se vrati u selo s lako zarađenim novcem…”

* kako iz siromaštva? To se pita Jovo Bosanac iz Malog Grđevca i odmah ovako odgovara: “Za svaki napredak najbolje je društvo u zemljoradničkoj zadruzi. Zato, gdje ima naprednih i valjanih Srba, onde se osnivaju i srpske zemljoradničke zadruge, kao što je i naša, osnovana u Malom Grđevcu, u bjelovarsko-križevačkoj županiji…”

* u potoku Ljubina u Rujevcu pronađena je polumrtva Đurđija Radojčić, a pored nje mrtvo tek rođeno muško dijete. Kad je nesretna žena došla k svijesti ispričala je tužnu priču: “Imam devetero djece. Ovo, deseto, nije mi trebalo. To sam shvatila tek kad se radilo. Zato sam htjela presuditi i sebi i njemu, pa sam s djetetom u naručju skočila u najdublji dio potoka…”

Đorđe Ličina

„Mi smo Red, a to znači da ne podnosimo nered. Ako smo redovnici, i ponašat ćemo se kao redovnici. Ako netko nije spreman ponašati se kao redovnik, neka se upita gdje mu je mjesto. U Redu sigurno nije.“

Svećenik koji je izložio citirane upute – uzmemo li ga na trenutak kao opće mjesto – ne mora biti presudno definiran izgledom uniforme koju nosi. Umjesto u tamnosmeđoj mantiji, možemo ga bez teškoća zamisliti u visokim crnim čizmama, sa šapkom širokoga oboda, do vrata zakopčanom crnom košuljom i drečavom svastikom veličine pedlja na lijevoj nadlaktici. Sasvim bi mu dobro pristajalo i prljavosivo odijelo od finijega štofa, kravata boje dimljenoga lososa, rolex ili nešto slično na zapešću, te pozlaćena značka korporacije istaknuta na reveru.

Odora ne čini tikvana. Tikvana čini pasionirani odnos prema svetoj ideji reda, rada & discipline, takav da iznad svega „ne podnosimo nered“, kao i praktična svijest o tome da je svaki od niže rangiranih dužan „ponašati se kao redovnik“. Tikvanov autoritet, umjesto na sposobnosti ili karizmi, temelji se na prisili pisanih normi.

Svećenik se zove Lovro Gavran i po funkciji je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, a citirani naputci preuzeti su iz njegova „Pisma braći“ objavljenog u službenome glasilu Provincije. Bilo bi primjerenije da je stvar osvanula u prvome broju oktroiranog „Svjetla riječi“, budući da se vladajući fratar kroz „Pismo braći“ referira na nasilnu smjenu donedavnoga glavnog urednika tog lista fra Drage Bojića (koju je popratilo protestno otkazivanje suradnje pedesetak stalnih suradnika lista, mahom istaknutih intelektualaca) provedenu zbog stravičnoga delikta: javno iznesenoga mišljenja.

Jedan od najkardinalnijih slučajeva udara na slobodu štampe na ovim prostorima – iza kojeg se valjao čitav niz „blasfemičnih“ tema, poput odnosa prema nacionalizmu, crkvenoj monolitnosti ili uređenju multietničke Bosne i Hercegovine – provincijal je apsolvirao proglasom s hijerarhijski utvrđenog odmorišta, pozivom na ideal poslušnosti i slijepog pokoravanja autoritetu. Sve što je on imao o tome reći je da „ne podnosimo nered“. Držeći možda u primisli nekakvu musavu verziju Weberove protestantske etike rada, sturmbannführer Gavran, povodom egzekucije koju je obavio u skladu sa svojim ovlastima i nagnućima, poučava katoličku etiku reda, princip čija je svrha eliminirati sve ostale.

„Koliko nam naš zdrav razum kazuje, provincijska Uprava je izabrana da upravlja Provincijom, a ne da se opstruira i da joj se onemogućava rad – a mi imamo određeni broj onih koji konstantno i sustavno opstruiraju rad Uprave Provincije“, piše šef maloga totalitarnog pogona iz Bosne Srebrene koji je naumio dovesti u red svojeglave bosanske franjevce i pritom se, bez obzira na uronjenost u tradiciju i crkvene dogme, očituje kao vrlo suvremena figura, možda tek nešto tuplja od prosjeka današnje menadžerije – bilo religijske, bilo svjetovne – i utoliko „transparentnija“ u zastupanju načela prema kojemu odrasli ljudi nisu dovoljno zreli da bi mogli imati vlastito mišljenje. Gavranovo štivo neodoljivo je upravo zbog lišenosti potrebe za mimikrijom:

„Danas je opstrukcija došla dotle da se po neki umišljeni gospodin usudi i ne izvršiti dekret Uprave Provincije, misleći da je i to njegovo pravo. Neka se takvi ne čude kad ih stignu zakonske sankcije, koje smo do sad nastojali izbjegavati, ali one se neće moći izbjegavati u nedogled. Odluke Uprave Provincije se moraju izvršiti. Tek nakon izvršenja dekreta, onaj tko smatra da je to zaista potrebno, može se žaliti Upravi Provincije i može tražiti drugačija rješenja – ali uvijek svjestan činjenice da konačnu odluku donosi Uprava, a ne on.“

Proizvođač dekreta – čije se žrtve, logično, mogu žaliti onome tko im je već presudio – pritom uživa nedvosmislenu potporu s vrha, jer „hvala Bogu, ima nas još koji vjerujemo u Boga i znamo da Bog vodi i naše osobne živote i cjelokupnu povijest“, za razliku od onih „koji se znaju postavljati i iznad Boga i Crkve i sami određivati što bi Bog morao učiniti u konkretnoj situaciji i kako bi se Crkva morala ponašati, da bi bila u skladu s njihovim osobnim poimanjem istine i pravde“.

Kada dakle fra Lovro Gavran, „u konkretnoj situaciji“, organizira zatiranje značajne kritičke tribine i kada jedno od najsvjetlijih dostignuća vlastitoga Reda pretvara u stratište slobode, on tek realizira Njegovu volju, djeluje u svojstvu licenciranog izvršitelja i kao skrušeni dželat vodi računa da „po neki umišljeni gospodin“ ostane bez glave, jerbo se „usudio ne izvršiti dekret Uprave Provincije“. Bog je, razumije se, u tu perspektivu instaliran zato što ga nije dolično dovesti u pitanje. Bez milosti zloupotrijebljen, Bog je samo strašilo u službi univerzalne neodgovornosti.

Preteču protestantske etike rada (razumijevanja rada kao dužnosti) Max Weber je, između ostaloga, vidio i u strogim pravilima sv. Benedikta o ponašanju u samostanu iz 6. stoljeća – gdje se naglašavalo kako je „dokonost neprijatelj duše“, dok prava svrha rada nije u tome da se nešto obavi, nego da se „duša redovnikova ponizi“ tako što on mora činiti sve što mu se naloži – da bi onda, analizirajući duh kapitalizma koji je odatle proizašao, razvio tjeskobnu metaforu o religijski neutralnome „željeznom kavezu“.

Gavranova katolička etika reda nije religijski neutralna, štoviše, u njegovoj viziji su „željezni kavez“ koji zadaje gabarite slobodne volje i riješenost da se „duša redovnikova ponizi“ nepromijenjeni još od stoljeća šestog, no to je ne čini ni manje aktualnom ni više kršćanskom. Jer – bez obzira na protudemokratsko ustrojstvo Crkve – postoji i ona vrsta tradicije što je zastupa teolog Hans Küng, na primjer, koji povodom afere oko „Svjetla riječi“ veli da je „obaveza kršćanskog teologa tražiti istinu u istinitosti“, i to „u uvjetima represije vlastitoga crkvenog vodstva“.

Stoga provincijalovo „Pismo braći“, kroz koje se neuvijeno zagovara militarizacija duha i utjeruje mentalitet bespogovorne poslušnosti, treba čitati u ključu koji nije ekskluzivno kršćanski, to jest kao ordinarni fašistički pamflet. Da bismo naučili „ponašati se kao redovnici“ – a to znači prihvatiti usud krotkih debila, živjeti život i zastupati stavove koje je netko drugi za nas osmislio – treba okupiti kompletnu rodbinu, od braće do svastike.

Namjera fra Lovre Gavrana i jest da se slučaj „Svjetla riječi“ – časopisa koji je, neovisno o volji prominentnijega dijela klera, postao humanističko javno dobro – svede isključivo na „vjersko pitanje“, dok će „vjerska pitanja“ biti u isključivoj nadležnosti crkvene hijerarhije. Šteta koju je počinio nasiljem nad slobodom govora, međutim, nije konfesionalno ograničena, kao što ni list fra Drage Bojića i njegovih suradnika nije bio konfesionalno zatucan; ona ima razmjere šire društvene nepogode i može biti „vjerska“ samo u mjeri u kojoj je vjera shvaćena kao predložak da se umjesto argumenata i debate nametne logika dekreta, onaj željezni kavez unutar kojeg se „odluke Uprave Provincije moraju izvršiti“.

A takvih je vjera napretek i sasvim se lijepo međusobno miksaju. Uzalud se provincijal iz Bosne Srebrene skriva iza pravila Reda kada iz pozicije vlasti, u prvome licu množine, poručuje kako „ne podnosimo nered“, pogotovo ako je to sve što o gušenju jednoga medija smatra potrebnim reći. Križ pod kojim bogobojazno sklapa ruke i poziva podređene da se „ponašaju kao redovnici“ – dakle da misle tuđom glavom, jer će u protivnom ostati bez svoje – sasvim je sigurno katolički, no to ne znači da je manje kukast.

Loša predstava, politička trakavica, španjolska serija – svi ti epiteti se čuju u javnosti kad je o ljetnoj političkoj najvažnijoj temi riječ – rekonstrukciji Vlade Srbije. Danima već traju pregovori, licitira se imenima, raspadom vladajuće koalicije, pa i eventualnim izvanrednim parlamentarnim izborima, a jedino je posve jasno da će se rekonstrukcija (što god od nje ispalo) pred parlamentom naći krajem kolovoza. Zasad je jasno da iz Vlade odlaze tri ministra: poljoprivrede Goran Knežević, kulture Bratislav Petković (obojica iz Srpske napredne stranke), te Milutin Mrkonjić (Socijalistička partija Srbije), dugogodišnji ministar građevinarstva, u čijem mandatu se u prosjeku godišnje izgradilo oko deset kilometara autoputeva, koji je nakon odluke o njegovoj smjeni izjavio samo “Doviđenja, deco”, a kojeg će – kako tvrde neki mediji – udomiti u savjetničkom svojstvu njegov stranački kolega, premijer Ivica Dačić. Četvrto ministarstvo koje će sigurno pretrpjeti promjene jest Ministarstvo obrane zato što se potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić „samosmijenio“, opravdavajući svoj potez prevelikim brojem obaveza koje ima kao „prvi potpredsjednik“ (samoproglašeni, jer takvu funkciju zakon ne poznaje) i koordinator svih službi sigurnosti.

Sudeći prema izjavama Vučićevih stranačkih kolega, SNS sada očekuje da jednako postupi i Ivica Dačić – da ostane premijer, a funkciju ministra policije prepusti nekom drugom tko će taj posao obavljati „punim kapacitetom“. Tako je zamjenik šefa zastupničke grupe SNS-a Zoran Babić u jednoj radio-emisiji izjavio da bi Dačić trebao slijediti Vučićev primjer: „Ako je Vučić rekao da ne može da obavlja funkcije prvog potpredsednika Vlade i ministra odbrane i da ostvari rezultate koje očekuje, onda sam siguran da bi i premijer trebalo da pođe tim putem.“ Kasnije, u izjavi agenciji Tanjug, pojasnio je: „Ovo je moj poziv da se svi zarad države Srbije i naših građana, boljitka i nastavka reformi ponašamo odgovorno, pa naravno i premijer Ivica Dačić.“ Analitičari se, inače, slažu u ocjeni da je Vučić svojim odlaskom sa čela Ministarstva obrane pred Dačića stavio moralni izazov, o kojem će u svakom slučaju narednih dana biti još riječi u njihovim, bar internim, razgovorima i pregovorima.

U svakom slučaju, očekivanja građana su iznevjerena činjenicom da premijer Dačić ne da svoja dva najneuspješnija socijalista-ministra: ministra prosvjete Žarka Obradovića, čiju smjenu traži javnost zbog skandala s „provaljenim“ testovima iz male mature, kao i ministrice zdravlja Slavice Đukić Dejanović, prozivane zbog nestašice bazičnih ljekova (poput inzulina) u ljekarnama, kao i osnovnih stvari u bolnicama, poput stentova, na primjer. Dok nastaje ovaj tekst ima indicija da će se Dačić možda ipak odreći Obradovića, ali zasad ne i ministarstva policije; kako neki tvrde, to zbog toga što bi se mnogi njegovi stranački kolege (ne samo ministri) mogli naći pod udarom istražnih organa.

Koplja su se, međutim, najviše lomila oko pozicije ministra financija i privrede Mlađana Dinkića, predsjednika Ujedinjenih regiona Srbije. Kako stvari stoje, Dinkić je napokon pristao da se odrekne resora privrede, čime je sebi i svojoj stranci osigurao opstanak u koaliciji, ali je još nejasno što će biti s ministrima iz redova njegove stranke, o čijoj se smjeni također govori. Politički analitičar Dejan Vuk Stanković kaže da je Dinkić svjestan da bi s njegovim napuštanjem Vlade bile veće šanse za skorije održavanje izbora: „On je video da odlazak u opoziciju ne može biti komforan, jer bi narušavanje izvornog koalicionog sporazuma značilo da Vlada neće trajati još dugo, a s obzirom na rejting izbori mu nikako ne odgovaraju“, kaže Stanković.

Za analitičara dr. Vladimira Goatija, predsjednika Transparetnosti Srbije, najavljena rekonstrukcija samo legitimizira dominaciju najmoćnije stranke u koaliciji – Srpske napredne stranke. „Primetili ste da je SNS prvo sebe reformisala, napravila određenu redistribiciju. Pritisak je veoma učtiv, a sve je u funkciji pokazivanja šta može da se desi manjim strankama, posebno Dinkićevoj, ukoliko ne prihvati ono šta se od nje očekuje. Izbijen je iz ruku moralni argument da stožerna stranka nije sebe reformisala i prema tome URS se našao u iznudici. U prevremenim izborima URS ne bi imao šta da traži“, kaže Goati za Novosti. Novinar Vremena Dimitrije Boarov, pak, ocjenjuje da URS nije ni potreban za većinu u parlamentu, jer SNS ima i „igrače sa klupe“. Po njemu, Liga socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka, kao i Savez vojvođanskih Mađara, sa svojim poslanicima mogli bi pokriti rupu u glasovima, koja bi nastala izbacivanjem ili izlaskom URS-a iz vladajuće koalicije. Boarov, za razliku od Goatija, ne vidi da je tema rekonstrukcije Vlade zapravo priča o dokazivanju premoći SNS-a. Iza ove rekonstrukcije, kaže on, stoji zapravo želja Aleksandra Vučića, kao trenutno najpopularnijeg političara, da izazove prijevremene izbore, ali da on sam ne bude kriv za njih.

„Problem je u tome što koalicionim partnerima SNS-a prevremeni izbori ne odgovaraju, zato su i prihvatili sve uslove. Sa druge strane, ovo je bio pokušaj Vučića i da se obračuna sa neistomišljenicima u sopstvenoj stranci, posebno onima koji su bliski Tomislavu Nikoliću i ruskoj strani. Cilj je bio smena ministra rudarstva Milana Bačevića, ali za to nije dobio podršku“, kaže Boarov, ističući da to očito znači da će na čelu jednog od najznačajnijih javnih poduzeća, Srbijagasa, ostati Dušan Bajatović, Dačićev SPS-ovac, koji također slovi za ruskog igrača, a tu dolazimo i do najvažnijeg sukoba – onog između Dačića i Vučića. „Glavni Vučićev problem nije Dinkić nego Dačić. Koliko mu je najveći saveznik toliko mu je i najveći konkurent. Taj spor je očigledan između njih dvojice jer, u slučaju prevremenih izbora, Dačić može da pokuša sam da formira većinu, bez Vučića“, kaže Boarov. I nastavlja: moglo bi se lako desiti da, ukoliko na jesen ne iznudi prijevremene izbore, počne pad Aleksandra Vučića, jer tko danas ne kontrolira energetiku u Srbiji, nema realnu moć. „A nekad je bilo drugačije. Ko nije kontrolisao tzv. ministarstva sile nije imao moć. Jasno je to i Vučiću, odatle i povlačenje sa čela Ministarstva odbrane. Sila je već godinama izvan kontrole države.“

Obećanja koja, po Vučiću i ostalim zagovornicima rekonstrukcije Vlade, dobro zvuče – ekonomski oporavak, nove investicije, zapošljavanja – više su spisak lijepih želja, nego stvarni potencijal. Pesimisti u tom smislu su i Boarov, koji kaže da bi stanje u ekonomiji Vučića „moglo doći i glave“, i Goati. Za obojicu, također, famozna borba protiv korupcije, koja je već mjesecima top-tema srpske politike, „ne drži vodu“. „Tajkuni već plaćaju reket i tu je priča završena“, kaže Boarov. Skeptičan je i Goati: „Upravo je ova vlast, kao i prethodne, napravila nešto što sam nazvao ’desant amatera i diletanata’ na profesionalne funkcije u javnoj i državnoj upravi. Situacija je dodatno i pogoršana. Od prošle Vlade je ostao još jedan minus sa kojim se ova ne zna nositi, a to je neuspešna reforma pravosudnog sistema. Loš pravosudni sistem su učinili još gorim. Ne vidim nikakvu direktnu vezu između najavljenih promena i borbe protiv korupcije.

Vesna Pešić, koja je vrlo jasno pozdravila Vučićeve i Dačićeve napore u pregovorima s Kosovom, približavanju Evropskoj uniji i pomirenju sa susjedima – „napuštanjem usuda nebeske Srbije, ona je prebačena u realnost“ – kritizira „realizaciju pretnje o rekonstrukciji Vlade“. Tabloidna licitacija imena ministara koji će biti smijenjeni uvod je u obračun oko nove raspodjele vlasti: „Neviđena tabloidna aktivnost slutila je da će se velika priča o rekonstrukciji Vlade pretvoriti u stari problem: kako da se faktička (neformalna) moć prevesla nekakvim ’zvaničnim putem’ u veće komade vlasti. Kako da se promeni koalicioni sporazum u skladu sa anketama o popularnosti SNS i njenog lidera, a da se izbori izbegnu?“, piše ona, dodajući da se nitko ne pita otkud opet tolika neformalna vlast koja pravi kaos, te umjesto da se postigne dogovor o iskorjenjivanju neograničene vlasti mijenjanjem političkog sistema „SNS kao da pokušava neformalnim putem, mobingom, da natera koalicione partnere da sami, u strahu od ucena i tabloidnog uništavanja, odustanu od dogovorene podele vlasti, kada je koalicija stvarana“. Umjesto toga, kaže ona, išlo se na „zakulisno podrivanje i šutiranje ispod stola“.

Pešićeva jasno dijagnosticira: „Žabokrečina koju proizvode ’naši ljudi’, ni u vicu ne prihvata pravilo da se kadrovi ne biraju ni ’po babu ni po stričevima’, naročito ne u državnoj administraciji i pravosuđu, koji po mnogo spominjanom Maksu Veberu čine kičmu modernog društva. Pošto je racionalno ponašanje moglo odmah biti primenjeno, niti je neko vodeću stranku sprečavao da bude prva koja će raskinuti sa praksom ‘naših ljudi’, ona se ni po tom pitanju ni malo ne razlikuje, niti odskače, od svojih koalicionih partnera. Rekonstrukcija shvaćena kao metod pritiska i nameštanje ministara za odstrel, nehotice potvrđuje tužnu istinu da i ova Vlada, baš kao i ona od juče i prekjuče, forsira negativnu selekciju, koja tako bolno tera ovu zemlju u sve dublju zaostalost.“ Dodaje da posla ima jako puno, te bi se vlast trebala ostaviti „glumatanja i mrcvarenja građana“ i napraviti ozbiljan plan kako dalje. Ako ne bude sposobna dogovoriti se kako u efikasnu i transparentnu drugu fazu ključnih promjena, iduće godine najvjerojatnije predstoje izvanredni parlamentarni izbori, zaključuje Vesna Pešić.

Kako god rekonstrukcija bila obavljena, Pešićkina konstatacija o mobingu je posve na mjestu: svi ministri, pa i sam premijer, u sjeni su Velikog Vođe, najmoćnijeg (i najpopularnijeg) političara u Srbiji, Aleksandra Vučića kojega se za sve i svakoga pita i čija je volja presudna u svemu i važnija od svih demokratskih procedura. Za to vrijeme, institucije se redom dodatno urušavaju (nikad nisu ni bile posebno čvrste), na njihova čelna mjesta i dalje se dolazi isključivo političkom voljom i podobnošću, a Veliki Vođa usprkos vlastitim najavama preispitivanja i nižih funkcija od ministarskih o tome više uopće ne zbori. Ratuje se samo oko ministarstava i „tuđih“ (čitaj koalicijskih) ministara, jer SNS je u pitanje dovela samo jednu funkciju, onu s koje se Aleksandar Vučić samosmijenio, pa se i iz te činjenice može očitavati budući učinak rekonstrukcije, ali i izvjesnost „vruće jeseni“ koja u Srbiji slijedi. Po tko zna koji put…

Vlada dalje bez Dinkića

Ivica Dačić je saopštio da će Vlada nastaviti rad bez Ujedinjenih regiona Srbije. Dačić je izjavio da je predložio da Mlađan Dinkić više ne bude ministar finansija i ekonomije, a da je „Dinkić odgovorio da je to moguće jedino ako bi on bio potpredsednik Vlade zadužen za investicije i ministar saobraćaja, telekomunikacija i informatičkog društva, kao i da rukovodi Agencijom za promociju izvoza“. Dačić se zahvalio URS-u na korektnoj saradnji i dodao: „Pozvaću SNS da radimo zajedno, najbolje u interesu Srbije. Ako ne prihvate, jedino rešenje su izbori ili nova koalicija bez SPS-a. Na primer, SNS, DS i URS.“ Očekuje se odgovor Srpske napredne stranke. Dvoboj se nastavlja.

Prvog jula je sa dužnosti glavnog i odgovornog urednika Politike smenjen novinar Dragan Bujošević, jedan od glavnih medijskih instrumenata tadićevske vlasti, dok je na njegovo mesto postavljena/vraćena novinarka Ljiljana Smajlović, nekada bliska DSS-u, sada vladajućoj koaliciji oko SNS-a. Čitalac Politike naprosto ne zna da li da se smeje ili da plače. Centralno srbijansko glasilo, koje se hvali svojom tradicijom, jednostavno nema sreće u preraspodeli moći. A kako stvari stoje, nikada je neće ni imati ukoliko se bude nastavio ovakav odnos prema slobodi medija u Srbiji. Vaga na kojoj bi se našli Bujošević i Smajlovićeva pokazivala bi, po svemu sudeći, gotovo identičnu težinu konzervativizma i nacionalizma, te privrženosti nekolicini čelnih ljudi u vlasti i kapitalu koji stoji iza njih. S tom prvirženošću ide i otvaranje tema koje su u skladu sa politikama partijskih čelnika, tj. državnih funkcionera koji imaju neprikosnoveni uticaj na uređivanje ovog lista.

Ovoga puta neću uzeti primer ni iz jedne velike rubrike Politike, koje bi to mogle posvedočiti, već iz sektora koji naizgled ne pretenduje ni na kakvu propagandu i samo odražava, kao na Mikelanđelovom Strašnom sudu u Sikstini, ko je otputovao sa ovog sveta i ko vaskrsava u nečijem sećanju. U pitanju su čitulje/pomeni, rubrika koja je smeštena između feljtona i sporta, a koja je od devedesetih godina pretrpela brojne transformacije, pre svega u jeziku. Budući da je mrtvih bilo sve više i to u zemlji koja nije bila u ratu, niti je stopa kriminala bila u „porastu“, trebalo je pronaći novi jezik u čituljama kojim bi se sve to neizgovorljivo moglo izraziti. I ljudi su vrlo brzo počeli da usvajaju nove formulacije za one koji su otputovali, podlegli ili tragično nastradali. Više puta mi se hvalila koleginica, koja inače redovno čita Politiku, kako odlično poznaje jezik čitulja. O tome nisam ni razmišljao dok mi ona na to nije skrenula pažnju.

U ovoj, reklo bi se okoštaloj rubrici, do sada se desilo nekoliko ekscesa. Jedan je svakako bio sa neobičnom satiričnom čituljom povodom smrti Slobodana Miloševića. Bio je to skandal za političku i kulturnu elitu. I dok je tadašnji predsednik Tadić manifestovao kulturne manire, izjavivši saučešće ožalošćenoj porodici Milošević-Marković, tadašnja urednica Politike – Ljiljana Smajlović je bila zgrožena tim kratkim tekstom, koji je nekako dospeo na stranice njene Politike. „Hvala ti za sve obmane i krađe, za svaku kap krvi koju su zbog tebe prolile hiljade, za strah i neizvesnost, za promašene živote i generacije…“ – tako je počinjala ta inkriminisana čitulja koju su simbolično potpisali: Nada, Srećko, Živko, Sloboda i Vesela. Poruka establišmenta bila je da takve stvari jednostavno nije lepo raditi i da to može reći nešto loše o nama. Samo dve nedelje nakon drugog dolaska Ljiljane Smajlović na čelo Politike, ponovila se situacija sa čituljom, međutim, ovog puta to ni za koga nije bio skandal. Da bude još gore, čitulja je bila smrtno ozbiljna, čak preteća, ali je društveni kontekst toliko duboko anesteziran da to više niko nije shvatio kao nešto „neprimereno“ Politici. Ili je samo kritika Miloševićeve vlasti neprimerena ovom dnevniku. Možda u tom smeru treba tražiti odgovore, naročito ako se radi o čitulji/pomenu „trodimenzionalnom“ Draži Mihailoviću. Dakle, taj Draža 3D, u subotnjem broju Politike od 13. jula zvučao je doslovce ovako:

„U sredu, 17. jula 2013. godine u 12 časova, u beogradskoj crkvi Sv. Save, održaće se parastos bezgrobnom heroju koga su izdali saveznici a zverski ubili Brozovi zločinci.

Dragoljubu Draži Mihailoviću

armijskom đeneralu, načelniku štaba Vrhovne komande jugoslovenske vojske u otadžbini, ministru vojske, mornarice i vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije, vođi prvog Pokreta otpora u okupiranoj Evropi 1941. godine.

Pamtimo desetine hiljada poginulih, surovo ubijenih i preminulih saboraca legendarnog srpskog Čiče.

Udruženje pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini 1941-1945.

Republička asocijacija za negovanje tekovina Ravnogorskog pokreta.“

21319908 – I

Treba napomenuti da na početku ove čitulje stoji krst a iznad imena i prezimena jedna od poznatijih Mihailovićevih fotografija. Čitulja ima sve elemente žanra, napisana je u prvom licu množine tako da u svakoj reči „odzvanja“ mnoštvo glasova poštovalaca i poklonika. Reklo bi se da počinje civilizovano, informacijom o parastosu, što je topos u ovom žanru, ali vrlo brzo žanr se izneverava i u jeku državne akcije oko rehabilitacije četničkog vođe, ono MI u čitulji poprima ton amfilohijevsko-kalabićevskog diskursa. S jedne strane je „bezgrobni heroj“, što pripada registru crkvenog govora, dok ostatak iskaza vrši direktnu intervenciju u pravni diskurs, objašnjavajući da je taj čovek zapravo nevin, koga su „saveznici prodali a zverski ubili Borozovi zločinci“. Možda sintagmu o saveznicima i može da podnese bord Politike, međutim drugi deo rečenice zvuči kao da je izgovoren na tezgi sa četničkim rekvizitama koja je do nedavno krasila plato ispred beogradske Železničke stanice. Uz ovakvu čitulju nedostaje samo crni barjak sa lobanjom i kostima, koji se vijorio i u ratovima devedesetih, ali u ovoj situaciji, on se podrazumeva.

Ostatak čitulje je usmeren kao divinaciji „bezgrobnog heroja“ koji ne samo da je bio đeneral već i ratni gospodar srpskog kopna, mora i neba. Naročito je zanimljiva informacija o Mihailovićevoj mornarici i ratnom vazduhoplovstvu. Naposletku, osvetničko četničko MI iz čitulje zaziva u sećanje mnogo stradalo četništvo, koje je ili „surovo ubijeno“ ili je „preminulo“. Rekao bi čovek da se radilo o redu časnih sestara a ne bradatih ubica pod vođstvom „legendarnog Čiče“. Na kraju, tu je i SF element, u vidu pomena „prvog Pokreta otpora u okupiranoj Evropi“. Dakle, situacija je i bogoslužbeno i pravno čista kao dečja suza iz četničkog pokolja u Vraniću 1943. No jedno je sigurno, Ljiljana Smajlović se vratila, evropskija i jača nego ikada. A možda je bila i na parastosu 17. jula, kako je obznanjeno u čitulji br. 21319908 – I.

Sramežljivi pokušaji aktivnije medijske politike u Velikoj Britaniji temelje se na čudnom paradoksu. Vlada želi regulirati „nepoćudne“ medijske sadržaje i prakse karakteristične za tabloidno novinarstvo, ali čini to tek nakon što je prisili sama logika tabloidne proizvodnje stvarnosti: njene poteze diktiraju skandali, serijali iz crne kronike i popratna moralizatorska panika. Baš kao što su opsežni izvještaj lorda Justicea Levesona i minimalna zakonska regulacija tiska, koja ga je ovoga proljeća slijedila, proizašli izravno iz prošlogodišnjeg otkrića novinarskog hakiranja mobitela otete pa ubijene trinaestogodišnjakinje Milly Dowler, tako ne bi bilo ni nedavne inicijative premijera Davida Camerona za ograničenje pristupa internetskoj pornografiji da istražitelji nisu na kompjuteru Marka Bridgera, ubojice petogodišnje April Jones, otkrili obilnu arhivu sadističkih pedofilskih klipova i fotografija. Ozbiljniji, sistemski zahvati ostaju pritom izvan granica politički mogućeg – zamisao oporezivanja korporacijskih giganata poput Googlea, recimo, javlja se tek kao usputna provokacija umivene laburističke ljevice u svakodnevnim međustranačkim prepucavanjima – pa je konačni rezultat Cameronovih mjera očekivano skroman: internetskim provajderima ljubazno se sugerira da svoje postavke ubuduće podese tako da pristup porno-stranicama bude defoltno onemogućen, ali da ga korisnici mogu sami aktivirati (obrnuto od sadašnje situacije, kada je pristup slobodan, a eventualno uključivanje cenzorskih filtera prepušteno surferima). Iako, dakle, paradoksalno motiviran i vrlo nježno artikuliran, ovaj se prijedlog glatko uklapa u sve snažniji trend legislativne borbe protiv onlajn-kopulacije u Evropi: prije manje od pola godine, tadašnja je islandska Vlada ozbiljno razmatrala mogućnost potpune cenzure internetske pornografije; u martu, Evropski parlament glasao je o donošenju sličnog zakona na razini Unije. Ni jedna ni druga inicijativa nisu prošle, ali ulog nekih budućih kulturnih ratova jasno je definiran, teren borbe iscrtan. I kao što to često biva, prava su pitanja ostala izvan njegovih granica.

Nema sumnje da je mrežna distrubucija sadržaja „za odrasle“ itekako pomogla recentnoj mejnstrimizaciji pornografije: od tinejdžerske mode, preko visokotiražnih biografija porno-zvijezda i dokumentarnih filmova o njihovom svakodnevnom životu, nastupa Sashe Grey u „artističkom“ filmu „Girlfriend Experience“ Stevena Soderbergha i popularnoj seriji „Entourage“, rasprava o uvođenju seks-aplikacija na Googleove naočale, pa sve do preuzimanja postupaka i obrazaca pornića u „ozbiljnim“ filmovima – dovoljno je sjetiti se prošlogodišnjih „Spring Breakers“ Hermana Korinea ili „Klipa“ Maje Miloš – porno-ikonografija se detabuizira i sustavno prodire u srednju struju kulturne proizvodnje, brišući rigidne granice moralno (ne)prihvatljivog. Ambicioznija refleksija kasni za ovom penetracijom – tek će iduće godine, primjerice, izići prvi broj prvog međunarodnog akademskog časopisa posvećenog pornografiji, „Porn Studies“, u izdanju uglednog Routledgea – pa se i rasprava, u skladu s tim, obrće oko općih, odavno potrošenih mjesta. Zamisao da se kulturni trend i njegove navodno pogubne posljedice mogu okončati pukom cenzurom medija spada u siromašni repertoar ofucanih tehnodeterminističkih predrasuda – sjećamo ih se iz nekada vrlo glasnih, paničnih upozorenja na „utjecaj“ prikaza nasilja na ponašanje tzv. mladih – zgrušanih oko ideje da mediji modeliraju stvarnost prostim uzročno-posljedičnim mehanizmima. Načelno, nikakve značajnije razlike nema između današnjih digitalnih pornofoba i konzervativaca koji su svojevremeno upozoravali da će kompjuteri otuđiti ljude, televizija stvoriti naraštaje neobrazovanih ignoranata a radio proizvesti uniformirane, zatupljene mase.

Naličje je takvih konzervativnih invektiva naivni tehnooptimizam onih koji nekritički slave žanrovsko bujanje pornografije u uvjetima njene digitalne reprodukcije, pokazujući kako kućni videi i onlajn proliferacija seksualnih devijacija potkopavaju dosadni mejnstrim silikonskih grudi, izblajhanih frizura i sintisajzerskih instrumentala u pozadini loše glumljenog uzdisanja i stenjanja. Internetska pornografija, međutim, nije ni jedno ni drugo: niti mračni medijski pogon izravno odgovoran za zločine silovatelja, ubojica i pedofila, niti razigrana slobodna zona društveno subverzivnih fetiša i egzotičnih žudnji. Ona je, prije, važan poligon za sve snažniju marketizaciju seksa: generator diverzificiranih tržišnih niša, promotor moćne i unosne industrije. U svojim problematičnim aspektima i varijacijama – diskriminaciji žena, legitimaciji nasilja ili eksploataciji siromašnih – samo perpetuira daleko obuhvatnije obrasce društvene nejednakosti. Vjerovati da se protiv njih može boriti nešto gušćim internetskim filterima unaprijed je izgubljena oklada: hiperseksualizirana kultura koja seksu pristupa isključivo nakon što ga tabloidnom gestom svede na problem devijacije, morala i kriminala nalazi se, naravno, u stadiju ozbiljnog poricanja. Cenzorski je refleks stoga očekivana reakcija, dirljiva u svojoj naivnosti: zamisao da se palijativnim zakonskim ušutkivanjem može riješiti nešto o čemu se politički ionako ne govori.

Kako ocjenjujete novi proračun EU, uzevši u obzir da je za rješavanje problema nezaposlenosti mladih namijenjeno samo šest milijardi eura do kraja 2015. godine?

Cijeli budžet, ne samo dio koji se odnosi na nezaposlenost mladih, nije dovoljan kako bi se riješili problemi koji nas očekuju u periodu do 2020. godine. Ako pogledate doneseni budžet, on je 80 milijardi eura manji od prethodnog, a imamo i novu članicu, Hrvatsku. Zbog toga kritiziramo veličinu budžeta, njegovu strukturu, nepostojanje jedinstva oko proračuna. Uostalom, nije pokriven ni mogući deficit Unije od 90 milijardi eura samo do kraja ove godine. Zato zahtijevamo od članica da podmire svoje obaveze, jer ako to ne učine, nećemo moći platiti ni obaveze koje Uniji stižu na naplatu sada u kolovozu. Unija se ne može zaduživati, mi na kraju dana moramo u kasi imati barem jedan euro. Bez tog novca ljudi neće moći provoditi programe.

Je li nezaposlenost najvažnije pitanje za europsku ljevicu danas?

Da, svakako. Nezaposlenost, siromaštvo, društvena isključenost i posebno nezaposlenost mladih. Politika štednje i smanjivanja proračuna za javne usluge, zapošljavanje, zdravstvo i obrazovanje te manja javna potrošnja općenito imaju konkretne posljedice na povećanje nezaposlenosti. Vidimo izravnu vezu između štednje u javnom sektoru i smanjenja zaposlenosti. Trebamo i zahtijevamo poslove koji nisu prekarni, zato tražimo program protiv nezaposlenosti mladih. Šest milijardi eura ne može na održiv način u sljedeće dvije godine riješiti problem zaposlenosti mladih u EU.

Minimalac za cijelu EU

Je li EU mogla srezati druge programe kako bi preusmjerila novac u zapošljavanje?

Naravno. Počnimo od poljoprivrede, najveće stavke proračuna, ili od financiranja novog europskog GPS programa, ili od velikih programa istraživanja i razvoja. Prvo su se neke države članice dogovorile da će te programe same financirati, a kad su shvatile da za to nemaju novca prebacile su financiranje na EU, ali nisu dale novac za to. Kada vidite da je novi proračun 80 milijardi eura manji, jasno je da tog novca nema. Radi se o šest milijardi eura, od kojih će se tri milijarde uzeti iz Europskog socijalnog fonda, koji se koristi za pomaganje ljudima kako bi izašli iz siromaštva kroz programe osposobljavanja. No nitko još nije rekao otkud će se izvući preostale tri milijarde eura. Zato ovaj proračun nije dobar. On nije transparentan i pitamo se otkud će doći taj novac. Države članice tijekom izvršavanja proračuna 2007-2013. nisu uplatile 55 milijardi eura koje su trebale za sufinanciranje programa, pa neki programi nisu izvršeni.

Nedavno je sad već bivši premijer Luksemburga Jean Claude Juncker predložio jedinstveni minimalac u eurozoni. Bi li on pomogao uravnoteženju europskog Sjevera i Juga? Je li moguće postići konsenzus oko tog pitanja u EU parlamentu?

Mi također zahtijevamo minimalac, ali na razini cijele Unije, i to ovisan o nacionalnoj nadnici. Ako želite da građani koji rade ne padnu ispod granice siromaštva, minimalac mora iznositi 60 posto prosječne plaće u državi članici. To je jedan od naših najvažnijih zahtjeva. No minimalac neće rješiti probleme siromašnih. On mora doći u kombinaciji s programima zapošljavanja, obrazovanja, održivog gospodarskog razvoja. Dodatno, Juncker to zahtijeva samo za eurozonu i bez konkrentih brojki. Pogledajte Njemačku, mnogi rade prekarne poslove i moraju tražiti i socijalnu pomoć. Trebamo ustanoviti minimalni socijalni i ekološki standard, što znači pristup kvalitetnim socijalnim uslugama. Takve je programe potrebno koordinirati na razini Unije. Dodatno, opasno je raditi razliku između članica eurozone i ostalih članica Unije. Kako to opravdati, kako stvoriti zajedničku ekonomsku politiku ako stvarate podjele? Nadnica mora omogućiti dostojanstven život bez siromaštva.

Mislite li da je moguća reindustrijalizacija Europe, o kojoj je pri svojem nedavnom posjetu Zagrebu govorio Markus Beyrer, direktor Business Europe? On tvrdi da EU, ako ne vrati takve poslove, ima socijalnu bombu. Mislite li da su europske kompanije spremne na to?

Rasprava o novoj industrijskoj politici iznimno je važna i ta politika u konkretnoj je vezi s našim zahtjevom za neukidanjem javnih usluga te prestankom njihove privatizacije. Postavlja se pitanje kakvu industriju trebamo, hoće li ona biti održiva i okolišu ugodna, takva da gleda na nove načine borbe protiv globalnog zagrijavanja, dakle pitanje o tome uspostavljamo li industriju koja će na odgovarajući način štititi naš životni prostor. Ako pogledate naše odnose s Kinom, visok je potencijal za sukobe, posebno u trgovinskoj politici.

Kakve povratne informacije dobijate od poslodavaca i velikih kompanija po tom pitanju?

Ovisi od kompanije do kompanije. U Njemačkoj postoje sjajne kompanije poput Volkswagena koje već tridesetak godina postavljaju standarde u zaštiti svojih radnika, ne samo u Njemačkoj, nego i globalno. Postoje uprave kompanija koje traže od zaposlenika da se kratkoročno odreknu dijela plaće kako bi olakšali opstanak na tržištu, i radnici se s tim slože. No radnici su isto tako vidjeli u mnogim kompanijama da su time otvorili vrata višestrukim rezanjima svojih prava čime je teret krize u potpunosti prevaljen na njihova ramena. To nije pošteno i sada radnici kažu da je dosta. Pogledajte Španjolsku ili Grčku, tamo ne štrajkaju samo zaposlenici javnih službi, nego i privatnih kompanija.

Trebamo i socijalnu uniju

Što se dugoročno može učiniti kako bi se riješila kriza u EU? Tko bi trebao platiti harmonizaciju odnosa europskog Sjevera i Juga? Jesu li to njemački porezni obveznici?

Prvo bi njemačke porezne obveznike trebalo upoznati s činjenicom da ne plaćaju dugove koje su stvorili grčki radnici ili nezaposleni, nego politička oligarhija i banke, a među njima i njemačke banke te akteri na međunarodnom financijskom tržištu. Krah ekonomija u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji, Portugalu ili Irskoj utječe i na njemačku ekonomiju, jer smo mi Nijemci puno novca zaradili upravo prodajom naše robe na njihovim tržištima i ako oni ne mogu kupiti naše proizvode, propada i njemačka industrijska baza. Moramo slomiti taj začarani krug. Teško je to shvatiti prekarnim radnicima u Njemačkoj, to da im neprijatelji nisu isti takvi prekarni radnici u Grčkoj, Španjolskoj ili istočnoj Europi. Nisu odgovorni svi Grci, nego bogate grčke neplatiše poreza, krivi su i njemački bogataši i kompanije koje u Njemačkoj izbjegavaju plaćanje poreza. Zato podržavamo zahtjev grčke Syrize za revizijom duga, zahtjev da se dokaže koji dio duga je opravdano nastao, koji dio je posljedica grčke neodgovornosti, a koji dio duga je rezultat poteza aktera na financijskom tržištu i politike štednje. Njemački porezni obveznici trebaju shvatiti da smo sada dio istog ekonomskog sustava i zajedničkog tržišta te da, ako solidarno ne platimo sada, puno ćemo duže svi zajedno ispaštati.

Znači, podržavate stvaranje fiskalne unije?

Uvjetno. Upozoravali smo da je uvođenje eura složen proces i zahtjevali smo i uvođenje socijalne unije i zajedničke ekonomske i ekološke vlasti. Bez tih komponenti i bez zajedničke političke vlasti kroz parlament, nije moguće imati funkcionalnu zajedničku valutu. Ne možete imati efikasnu monetarnu politiku ako ne koristite i druge elemente vlasti.

Međutim, kako ćete disciplinirati političke oligarhije bez provođenja politika štednje?

Podržavam svaku mjeru usmjerenu konkretno protiv grčke političke oligarhije, jer vjerujem da su ti ljudi odgovorni za situaciju u svojoj zemlji i da ne sudjeluju solidarno u posljedicama krize sa svojim sugrađanima. Trebamo kazniti njih, a ne građane Grčke. Glavne mjere štednje usmjerene su protiv javnih usluga, javnih dobara i minimalnih plaća, a ne idu na teret utajivača poreza i najbogatijih članova oligarhije. Politika štednje koja kažnjava sve građane nije korektna, teret u skladu sa svojom imovinom moraju podnijeti i najbogatiji. Syriza je dala konkretne prijedloge za rješavanje krize, poput konferencije o dugu kakvu je imala i Njemačka 1953. godine, kada se tražila revizija njemačkog duga, u paketu s ulaganjima koja bi potakla reorganizaciju grčke ekonomije i industrijske politike. Ljude u lokalnim zajednicama treba potaknuti da solidarno pomažu jer su javne službe kolabirale. Zdravstvo je kolabiralo, djeca idu u školu, a nemaju što jesti. To mora biti zadatak političkih stranaka, da pomognu izgradnju sustava solidarnosti, pomognu siromašnima, pomognu bolesnima da dođu do liječničke pomoći. Liječnici su se organizirali u Ateni i pomažu im. To je izazov za stranke ljevice u cijeloj EU.

Ne smijemo samo čekati

Europska centralna banka je ključnu kamatnu stopu spustila na rekordno nisku razinu. Što mislite o tome?

To je dobra odluka, ali ECB bi morao modificirati svoje djelovanje i postati tzv. lender of last resort, odnosno posuđivati novac izravno državama umjesto da ga emitira prema bankama, koje ga zatim koriste za svoje ciljeve i ne plasiraju novac klijentima uz nižu kamatu. Zato tražimo da ECB posuđuje izravno državama.

Bi li to prošlo u Europskom parlamentu?

Pogledate li rasprave u Vijeću, neke države članice to već traže, a blokiraju one koje od toga nemaju izravne koristi. U Parlamentu bi to većina podržala, pa i značajan dio konzervativaca.

Mislite li da je budućnost europske ljevice ponovno osvajanje nekih prava koja se sada čine izgubljenima?

Da. To je način da europska ljevica ojača. Drugo što je važno, a posebno u zemljama istočne Europe, jest uvjeriti ljude da današnje socijalističke stranke imaju drugačije poimanje socijalne države i solidarnosti od onoga kakvo je bilo u istočnom bloku. Danas se borimo za individualna prava i slobode, ali i prava kolektiva. Naučili smo iz povijesti. Uspjeli smo to u istočnoj Njemačkoj gdje smo bili izgubili povjerenje građana. Naš je cilj borba za bolje radne i životne uvjete i pronalaženje demokratskog načina za osiguranje boljeg života u budućnosti. Nije dovoljno reći da živimo u imperijalizmu i da ćemo čekati da on propadne. Moramo raditi. U Europskom parlamentu imamo nedovoljno članova iz istočne Europe u našoj frakciji. Neophodno je da dobijemo više povratnih informacija iz tih zemalja.

Hoćete li više surađivati sa socijaldemokratima u Parlamentu?

S njima imamo ambivalentan odnos. Najbolje odnose imamo sa Zelenima koji dosta rade na ljudskim pravima i zaštiti okoliša, što je i nama važno. Sa socijaldemokratima surađujemo i podržavamo ih kad se slažemo s njihovim prijedlozima. Uostalom, tamo je puno društveno odgovornih ljudi, kao i među liberalima i među zelenima, s kojima također surađujemo na konkretnim pitanjima. Daleko smo od većine u EP, ali ako je bilo što u interesu radnika, siromašnih, nezaposlenih, imigranata ili manjina, na tome surađujemo s drugima, pa čak i s konzervativcima.