Relativno nedavno mnogo je buke podiglo otkriće da je “Još sam tu”, dokumentarac o “prolupalom” Joaquinu Phoenixu, lažiran. Tvrdio sam tada kako je, u krajnjoj liniji, irelevantno je li nešto stvarno ili lažno ako doista funkcionira kao ono za što se predstavlja, naposljetku, riječ je o umjetničkom djelu koje uvijek ima pravo na vlastitu istinu. Ipak, u “Još sam tu” riječ je bila o individualnoj sudbini, bez jačih pretenzija na šire društvene i političke uvide. Film “Ovo nije Kalifornija” Martena Persiela, koji spaja privatnu priču o trojici prijatelja skejtera sa širom pričom o skejterskoj sceni DDR-a te društvenom i političkom stanju te države, znatno je problematičniji oblik fejkanja.

Ubrzo nakon premijere na prošlogodišnjem Berlinskom festivalu otkrilo se da je film, predstavljen kao pravi dokumentarac, velikim dijelom fikcijski konstruiran. Njegov središnji protagonist – mladić  Denis zvani Panik, na čijem se sprovodu 2011. okupljaju njegovi nekadašnji prijatelji skejteri, odakle kreće retrospektivna priča o trojici prijatelja iz djetinjstva i rađanju istočnoberlinske skejterske scene – naprosto je izmišljen. Većina od mnoštva super 8 milimetarskih filmskih vrpci, putem kojih svjedočimo djetinjstvu Denisa i prijatelja u magdenburškom kraju 1970-ih, te poslije njihovoj kontrakulturnoj mladosti u Istočnom Berlinu 1980-ih, nisu autentični zapisi iz tog vremena, nego profesionalno režirane snimke u istoj tehnici i retro stilu. Uostalom, neupućeni gledalac može i sam zamijetiti da je Denis od simpatičnog dječaka izrastao u pravog ljepotana koji i ne sliči previše na prijašnjeg sebe, kao što mora primijetiti da je jedan od trojice dječaka odnosno kasnije mladića intenzivno snimao njihovo odrastanje i mladost, što bi si mogao priuštiti ne samo veliki nego i financijski solidno potkovan entuzijast, a još bi više moglo upasti u oči da je isti taj entuzijast već kao dječak bio jako redateljski nadaren jer često rabi vrlo efektno, ponekad i začudno komponirane kadrove, a uz to iste ili slične prizore snima iz više različitih kutova. Također, filmofili će primijetiti da priča kao da povezuje kultne američke filmove nostalgije, u rasponu od “Dana velikih valova” preko “Ostani uz mene” do “Gospodara Dogtowna”, međutim Persiel je tako vješto napravio svoj pseudodokumentarac da emotivno snažno uvlači gledatelje u njegov svijet, ne ostavljajući puno prostora za razvijanje začetih pitanja. Sumnja u autentičnost gledanog može se javiti, ali naprosto vas nije previše briga za nju, jer ono što je pred vama autentično je na važnijoj, umjetničkoj razini.

Ipak, kako rekoh, “Ovo nije Kalifornija” nije samo individualna nego i društvena i politička priča, a ovo potonje ispričano je više-manje u skladu sa standardnim narativom o DDR-u. Tako je u filmu prisutan i bivši agent Stasija koji, sukladno očekivanjima, potvrđuje da je služba pratila i kontrolirala skejtersku scenu, a gledatelj, naknadno svjestan dokumentarne lažnosti filma, mora se upitati je li to doista bilo tako ili se samo radi o povlađivanju vladajućoj ideološkoj paradigmi. Ili možda čak suprotnom – parodiranju te paradigme njezinim preočitim potvrđivanjem? Čini se da su skejteri za DDR bili ono što je novi val bio za Jugoslaviju, no dok za Mirkovićevo “Sretno dijete” znamo da prikazuje jedno vrijeme onakvo kakvo je ono više-manje zaista bilo, “Ovo nije Kalifornija” u tom smislu za neistočnonjemačko gledateljstvo ostaje upitnikom. U smislu umjetničke vrijednosti upitnika nema – riječ je o filmu koji kreativnim pristupom slici, zvuku i montaži polučuje dojmljivu cjelinu.

Željko Zorica

Vizualni umjetnik iz Zagreba, priredio je alternativnu proslavu pristupanja Hrvatske Evropskoj uniji na Trgu Franje Tuđmana u Zagrebu, pod naslovom “KroaTisch-EU Freundschaft (KEUF): There is no alternative or love me or leave me”. “Svetost slavljenja pristupa Uniji u našem kontroliranom happeningu bila je popraćena čitanjem tekstova zakletvi državnika od strane umjetnika i aktivista, pjevanjem himne i video-projekcijama koje su dopustile i ironijski odmak od povijesti i povijesnih trenutaka”, rekao je Zorica. U performansu, uz video-instalacije i muzički program, učestvovalo je niz ličnosti iz javnog i kulturnog života, poput Urše Raukar, Luke Dragića, Marija Kovača, Dine Pešuta, Vesne Teršelič, Sanje Sarnavke, kora Čipkice i drugih.

Milena Marković

Foto: Davor Konjikušić

Dramska spisateljica, autorica je kazališnog komada “Zmajeubice – junački kabare”, koji govori o sarajevskom atentatu Gavrila Principa na nadvojvodu Ferdinanda, a koji će se na jesen naći na repertoaru Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda. O temi svog novog komada Milena Marković kaže: “Kronološki, drama počinje 1910., u trenutku atentata Bogdana Žerajića na okupacijskog poglavara Varešanina, a stvarno u jednoj učionici na početku XXI vijeka, u kojoj učenici razgovaraju o kontroverznim pitanjima historije. Počinje rasprava i odjednom jedan od učenika počinje igrati Žerajića i pjeva song koji se zove ‘Šest metaka’ (pet za Varešanina i jedan za sebe)… Gavrilo Princip nije bio terorist, jer on nije otišao u Beč i tamo ubio nadvojvodu, nego je ispred svoje generacije i istomišljenika izveo tiranoubojstvo kao politički i slobodarski čin.”

Drama “Zmajeubice” bit će izvedena u okviru međunarodnog projekta pod nazivom “Pali anđeo historije” povodom obilježavanja godišnjice početka Prvog svjetskog rata, a u kojem sudjeluje nekoliko evropskih teatara sa svojim predstavama. Projekt će se baviti i suvremenim pitanjima i problemima, prije svega multikulturalnošću i izazovima s kojima se suočava prostor današnje Evrope.

Tatjana Gromača

Dobitnica nagrade “Jutarnjeg lista” za prozno djelo u nagrađenom romanu “Božanska dječica” bavi se likovima koje društvo nije prihvatilo. Tim povodom književnica kaže: “Mislim da su sva društva danas bolesna. Teško nam je prihvatiti da netko jede drugačiju hranu od nas ili voli drugačiju vrstu muzike, a kamoli neka dublja određenja. Takvi smo, to je dio našeg unutarnjeg ustrojstva. Mislim da to čini naš ego, koji smatra da smo odvojeni od drugih i da smo bolji, veći od drugih. Srcem ili dušom, energijom ljubavi, razumijevanja i suosjećanja, trebali bismo to prevladati, tako uče stari mudraci. Nije uvijek jednostavno. S druge strane, postoji gotovo bolesna potreba, najvećeg dijela ljudi, da budu jednaki kao većina drugih, da budu poslušni određenoj ideologiji i sustavu moći koji je na djelu.”

Nihad Kreševljaković

Direktor je sarajevskog teatra SARTR čije predstave, u koprodukciji sa sarajevskom kazališnom akademijom, ovih dana putuju Evropom. “Odette i Odile” diplomska je predstava Amile Terzimehić i Ene Kurtalić koja je odigrana na festivalima u Amsterdamu i Berlinu, dok će početkom srpnja Adi Hrustemović i Igor Skvarica izvesti svoju diplomsku predstavu “Džepovi puni kamenja” na festivalu ITSelF u Varšavi. Ovim gostovanjima pridonio je i sarajevski festival MESS, čija selektorica programa Future MESS Selma Spahić kaže: “Jako nam je važno da je Future MESS uspio postati platformom za mlade bosanskohercegovačke umjetnike i umjetnice i da je, bilo kroz savjete, bilo kroz selekciju, otvorio vrata za internacionalni festivalski život njihovih predstava.”

Slobodan Šijan

Filmski redatelj iz Beograda, dobitnik je nagrade “Jutarnjeg lista” za publicistiku. Šijan je naglasio da je knjigu “Kino Tom – Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda”, objavljenu u izdanju Hrvatskog filmskog saveza iz Zagreba i Muzeja savremene umetnosti iz Beograda, pisao iz “osobne potrebe da se oduži značajnom čovjeku i velikom prijatelju” i da “tijekom pisanja nije razmišljao o mogućim nagradama, tako da ga je odluka žirija iznenadila, ali i obradovala”. Prema ocjeni žirija, u kojem su bili Davor Butković, Željko Ivanjek, Željko Krušelj, Tvrtko Jakovina, Branko Matan i Vlaho Bogišić, u konkurenciji za nagradu za publicistiku bilo je 50-ak iznimno vrijednih radova.

Ilijaz Delić

Bosanskohercegovački pjevač narodne muzike i grupa Mostar Sevdah Reunion nastupili su na trećem Sarajevo Sevdah Festu. U festivalskom programu također su sudjelovali Marija Šestić i Drama Project, Shaderwan Code, Cristina Soler i Pacoseco Trio iz Španjolske, mladi bosanskohercegovački bend Divanhana, te Amira Medunjanin s bendom Balkan River of Music. “Glavni cilj SSF-a je očuvanje sevdalinke, nečega što je naše autohtono blago i što nosi lijepu priču o nama u Bosni i Hercegovini. Nečega što može da bude lijepa slika svih nas, svih građana Bosne i Hercegovine u svijetu”, rekla je predstavnica festivala Lamija Hodžić.

Prve dvije predstave ovogodišnjeg Eurokaza pokazale su istovrsnu snagu, provokativnost i senzibilitet kakve je taj festival novog kazališta otpočetka gajio. Stoga podatak da je to, prema riječima njegove direktorice Gordane Vnuk, posljednji Eurokaz, još više težine daje činjenici da će se ugasiti ne samo jedan od festivala, nego i jedinstveno okupljalište beskompromisno shvaćenog teatra. Gordana Vnuk je objasnila kako Eurokaz od iduće godine “presvlači kožu” i postaje produkcijska teatarska kuća, dok festival kao institucija osebujne provenijencije i višedesetljetne tradicije, koji je bio komunikacija sa svijetom inovativnog teatra, prestaje postojati.

Uza sve legitimne razloge i razumna objašnjenja, to je nenadoknadiva šteta. Eurokaz je imao svoje zlatno doba i mnoge godine u kojima su na dnevnom redu bile revolucionarne teme modernog doba i teatra. Ustrajao je i onda kada nije bilo lako, ni politički ni financijski; nekada smo se mi ljutili na Eurokaz, očekujući više, a nekada on na nas, zahtijevajući manje kritike, no to su bile ljubavne čarke i intenzivna strast oko jednog iznimnog festivala koji sljedeće godine prestaje postojati.

Uvodna predstava grupe Societas Raffaello Sanzio “O konceptu lica Sina Božjeg”, u režiji Romea Castelluccija, odlično se uklapa u, i u Hrvatskoj i u Evropi, aktualnu diskusiju o tome treba li u društvu Boga biti više ili manje. Castellucci ekvilibrira između društvenih potresa i intimnih dvojbi, pitajući se, da citiramo naslov znamenite knjige, gdje je Bog kada boli. Naime, na sceni, čijom pozadinom dominira golema slika Isusa Krista Antonella da Messine, zbiva se životna drama dvoje ljudi: sin, uspješan poslovni čovjek, pokušava pomoći starom i onemoćalom ocu, koji više ne uspijeva kontrolirati vlastite fiziološke potrebe, pa izmet što obilato curi iz njega pretvara bjelinu dnevne sobe u smrdljivi klozet, a uspješan život mladoga čovjeka u noćnu moru… Kako se nositi s patnjom, gdje su njezine granice i koja vrsta moralnog autoriteta, vjere ili života samog, može toj patnji dati smisao? Kako danas više ne vjerujemo autoritetima – a likovi poput Bude, Mojsija, Krista ili Muhameda tek su različite medijske atrakcije – na scenu stupa grupa tinejdžera i ručnim bombama zasipa Isusovu sliku: ona se cijepa, a ispod nje golemim je slovima ispisana biblijska parafraza “Ti (ni)si moj pastir”…

Predstava je izazvala velike proteste vjernika u većini gradova u kojima je gostovala, bilo je i zahtjeva da se zabrani, no Castellucci egzistencijalnu dilemu postavlja i pred one koji vjeruju i pred one koji za religiju uopće ne mare: što je s našim temeljnim uvjerenjima, ne onda kada ih tek intelektualno branimo ili napadamo suprotna, nego i onda kada su dovedena do ruba smisla, suočena s neizmjernom patnjom bližnjega i našom neizrecivom žrtvom?

Uslijedila je predstava “Drums and Digging” Studios Kabaka iz DR Konga, u režiji vrlo darovitoga koreografa Faustina Linyekule, koja u dirljivoj kombinaciji plesa i tragične priče predstavlja tužnu povijest Konga, s više smrti i nasilja nego ljudske jednostavnosti i topline. Kritički stav o Kongu i njegovim vladarima, narodne fantazije, sentiment prema tradiciji, posvećenost plesača i želja za umjetničkom i političkom slobodom vrijednosti su predstave koja pokazuje Afriku iz vizure njezinih modernih stanovnika i izvan stereotipa na kakve smo navikli.

Ratni zločinci postali zaštićena nacionalna vrijednost RH

Vesna Teršelič podsjeća da Josip Perković nije bio samo nalogodavac likvidacije političke emigracije prije 1990., već je i u događajima nakon 1990. spomenut kao jedan od zlostavljača na suđenjima za slučajeve u zatvorima u Kerestincu i Gajevoj ulici

Jedna od zaštićenih nacionalnih vrijednosti koje je Hrvatska unijela u EU jesu počinitelji ratnih zločina. To je, doduše, odlučeno u posljednji čas, dva dana prije pristupanja, donošenjem Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama EU-a, koji je izglasalo 78 zastupnika iz redova Kukuriku koalicije, a na osnovu koga Hrvatska neće postupati po europskim uhidbenim nalozima ako se odnose na kaznena djela počinjena prije kolovoza 2002. godine.

Iako se zakon odnosi na sva kaznena djela, pa i na ona ratnih zločina, što je priznao i sam premijer Zoran Milanović ističući da se njime, između ostalog, žele spriječiti hapšenja branitelja koji se dovode u vezu s ratnim zločinima, javnost i mediji bili su zabavljeni isključivo slučajem Josipa Perkovića, čije je izručenje Njemačkoj ovim zakonom spriječeno. Njegov je nalog tako jedan od ona prva 84 koja su odmah po stupanju u članstvo Unije stigla hrvatskoj policiji, ali i jedan od onih 19 odbijenih jer se odnose na krimen stariji od kolovoza 2002. Policija nije saopćila na što se odnosi ostalih 18 nerealiziranih naloga, ali možda će početi stizati i nalozi za hapšenje osumnjičenih za ratne zločine koje Hrvatska, eto, nikako da procesuira, ali to ne da ni drugima.

- Europski uhidbeni nalog omogućuje Hrvatskoj da goni okrivljenje za ratne zločine koji su sada nedostupni – kaže Vesna Teršelič, voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta i dodaje kako se sada govori samo o tome koga se od okrivljenika želi zaštititi tom vremenskom odrednicom, a ne govori se da su neki od okrivljenika u Njemačkoj, Španjolskoj i Engleskoj, i da je to prilika i za žrtve i za hrvatsko društvo da se približe pravdi.

- Nije važno gdje će se provesti istraga i gdje će se suditi. Važno je da oni koji su osumnjičeni budu istraženi i da se provede sudska procedura – kaže Vesna Teršelič i podsjeća da Perković nije bio samo nalogodavac likvidacije političke emigracije.

- Na suđenjima za događaje u zatvorima u Kerestincu i Gajevoj ulici Perković je spomenut kao jedan od zlostavljača. On je navodno osobno tukao i zlostavljao jednog od oštećenih i vrlo vjerojatno je bio upoznat sa silovanjima, sa seksualnim maltretiranjima i mučenjima zarobljenika u tim zatvorima – dodaje Vesna Teršelič i podsjeća na postojanje prvostupanjske osuđujuće presude za te zločine, ali bez pozivanja Perkovića na kaznenu odgovornost.

Spomenuti kriterij o nevaženju EU-naloga za slučajeve starije od 2002., zbog čega je zakon nazvan “Lex Perković”, podsjeća uvelike na raniji “Lex Šeks”, odnosno Zakon o ništetnosti pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, SFRJ i Srbije, koji je bila donijela HDZ-ova vlada nakon zahtjeva Srbije za izručenjem Vladimira Šeksa. Zanimljivo je da je sada Šeks bio veliki protivnik “Lex Perkovića” iako taj zakon dodatno štiti i njega.

Nenad Jovanović

Ceste građanima

Zbog duga HAC-a i Autoceste Rijeka-Zagreb (ARZ) od gotovo četiri milijarde eura, Vlada je za idući tjedan najavila usvajanje odluke o raspisivanju međunarodnog natječaja za koncesioniranje 1.024 kilometra autocesta. Ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić kazao je da Hrvatska zbog eksplozije javnog duga nije u mogućnosti odbiti monetizaciju autocesta, jer bi po europskim kriterijima u dugu morali prikazati i obaveze HAC-a i ARZ-a, pa bi on bio uvećan za još 14,3 posto.

Predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata Mijat Stanić kaže da je dug HAC-a od 2,95 milijardi eura nerealan, jer su razni projekti, nastali po direktivi Vlade, pripisani HAC-u.

- Godinama smo upozoravali da je potrošeno desetak milijardi kuna na poslove izvan građenja autocesta, a ponovno se pitamo tko je odgovoran za podizanje nepovoljnih kredita, za koje se znalo da se ne mogu vratiti iz naplate cestarina i goriva – kaže Stanić, napominjući da bi se koncesija dala samo za profitabilne ceste, ali ne i za one manje prometne i još neizgrađene, poput autoceste Zagreb-Sisak i riječke Delte, što opet povlači trošak održavanja.

Sindikalist u listopadu najavljuje referendum protiv monetizacije, a referendumsko pitanje bit će formulirano tako da će se građani, osim o sudbini autocesta, izjašnjavati i o prodaji ili koncesiji za sve strateške resurse, poput šuma, voda i energetike, plovnih putova i željeznice.

- Monetizacija autocesta je jako loš potez Vlade. One trebaju ostati razvojni projekt Hrvatske, jer s ulaskom u EU te završetkom Jadransko-jonskog koridora očekujemo značajno povećanje prometa. Dug bi se za nekoliko godina lako mogao sanirati kreditom koji bi se otplaćivao od cestarina, koje na godišnjoj razini iznose dvije milijarde kuna, te dijelom, ako je potrebno, iz goriva, gdje se godišnje zaradi 1,4 milijarde kuna. Puno je bolje ponuditi prodaju dionica ili javnih obveznica građanima, koji imaju značajnu štednju u bankama, ali nemaju gdje investirati – objašnjava Stanić.

Dragan Grozdanić

Kratko & jasno

Željko Zorica, umjetnik

Buka u slušnom kanalu

Problem nastaje zbog izvlačenja dijela nekog umjetničkog rada iz cjeline. Pavelić je prikazan u dijelu rada koji pokazuje mijene režima na ovim prostorima

Na vaš umjetnički performans, održan u Zagrebu istovremeno kad i politička svečanost ulaska Hrvatske u EU, reagirao je Margelov institut. Što je sporno?

Ne znam. Nitko iz Margelovog instituta nije razgovarao sa mnom, a ne znam ni je li bio na izvedbi. Tekst s njihovom reakcijom objavljen je na T-portalu prije izvedbe “KroaTisch-EU Freundschafta”, audio-video-jestive instalacije, koju autorski potpisujem.

Institut navodi kako je problem što ste zločincu Anti Paveliću dali legitimitet državnika. Kako je tekao program u kojem ste ga spominjali?

Problem nastaje uvijek izvlačenjem dijela nekog umjetničkog rada iz cjeline. Do sada me nitko nije kontaktirao kako bi sa mnom razgovarao o samom radu. “KroaTisch-EU Freundschaft” zadnji je iz serije radova sličnog imena u kojem problematiziram opća a nedovoljno poznata mjesta i odnose politike i umjetnosti. Ovdje se radi samo o buci u slušnom kanalu. Jedne su novine donijele najavu mog rada s krivim informacijama. Nakon toga je reagirao Margelov institut. Zatim sam dao demanti drugim novinama, i to je to. U samom radu nema nikakve Pavelićeve zakletve. On je prikazan u dijelu rada koji pokazuje mijene režima na ovim prostorima od početka 20. stoljeća do danas.

Što ste pokazali svojim radom?

Svojim radovima pokazujem da sam živ i da reagiram na svijet oko sebe. Oni su kompleksne hibridne cjeline u kojima koristim različite medije. Kako u seriji “KroaTisch-EU Freundschaft” pri kraju kontroliranog dijela događanja dopuštam publici da svojim sudjelovanjem dopunjava rad, on se mijenja i dobiva nova značenja. Nakon slikovnih nizanja prohujalih režima koje spominjemo: Austro-Ugarske, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, NDH, SFRJ, Republike Hrvatske i EU, niz završava himnom i zastavom NATO pakta, što je ustvari kruna euroatlantskih integracija, vojni imperij koji osigurava protok kapitala i čuva našu svetu obitelj slobodnih pojedinaca. Nisam prikazivao sliku današnje Hrvatske i Europe, već sam dekonstruirao formu svečanosti kroz kakve prolazim cijeli život.

Mirna Jasić

Šef predsjednikova Savjeta izostavljen sa svečanosti ulaska u EU

Dvorske igre na Pantovčaku

Boris Cota, predsjednik Savjeta za gospodarstvo Ive Josipovića, za “Novosti” kaže da je iznenađen što nije bio pozvan. Ne vjeruje da se radi o Josipovićevoj odluci, već o propustu protokola ili nekoj dvorskoj igri

Pažljiviji gledatelji koji su prošle nedjelje uvečer na programima triju televizija uživali u svečanosti primanja Hrvatske u Europsku uniju imali su priliku prepoznavati i prebrojavati mnoge domaće i strane uglednike kako dočekuju ponoć i trenutak konačnog ulaska u EU. Među uzvanicima mogli su biti viđeni i razni savjetnici i suradnici premijera Zorana Milanovića i predsjednika Republike Ive Josipovića, ali se kasnije ispostavilo da su neki ugledni stručnjaci na položajima istoga ranga iz nepoznatog razloga ipak izostavljeni. Tako među visokim uzvanicima na svečanosti ulaska u EU na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića, kako smo uspjeli čuti, nije bilo profesora Borisa Cote s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, inače predsjednika Savjeta za gospodarstvo predsjednika Ive Josipovića. Upitan o razlozima izostanka sa svečanosti, Cota je pristao dati komentar za “Novosti”.

- Iznenađen sam što nisam pozvan, zbog svoje pozicije predsjednika Savjeta za gospodarstvo, ali i kao profesor Ekonomskog fakulteta koji se u svojem radu i predavanjima bavi upravo pitanjima međunarodne ekonomije i Europske unije – kazao nam je Cota.

Dodao je da je u tjednu prije same svečanosti, nakon što nije dobio pozivnicu, nazvao u Ured predsjednika da provjeri o čemu je riječ, a obrazloženje je dobio od jedne od tajnica u Uredu, koja mu je rekla da nije samo on ostao bez pozivnice, već da pozvan nije ni Budimir Lončar, inače predsjednik Josipovićeva Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne odnose.

- Zvao me jedan od kolega ekonomista koji je bio među uzvanicima i pitao me zbog čega me nema gore, a ja mu nisam mogao dati suvisao odgovor – kazao nam je Cota.

No to nije prvi put da je predsjednik Savjeta za gospodarstvo isključen iz protokola predsjednika Republike. Nije bio pozvan ni da kao član predsjednikovog protokola sudjeluje na Danu poduzetnika, redovitoj godišnjoj manifestaciji Hrvatske udruge poslodavaca, na kojoj je bio i Josipović, a gdje je logično da po svojoj funkciji prati predsjednika, pa i kao pisac njegovih govora o gospodarstvu. I tom se prilikom Cota morao suočiti s pitanjima kolega ekonomista i profesora koje je zanimalo zašto nije u protokolu.

Sam Cota ne vjeruje da su ti propusti odluka predsjednika Josipovića, već smatra kako je riječ o propustu onoga tko radi protokol ili nekoj od dvorskih igara, iako mu nije jasno zašto bi on u njih bio uključen. Pitat će, kaže, prvom prilikom predsjednika je li on upoznat s tim propustima u protokolu.

Inače, ovo nije prvi problem u predsjednikovu Savjetu za gospodarstvu. Iz Savjeta je prije nekoliko mjeseci istupila Katarina Ott, inače ravnateljica Instituta za javne financije. Kako “Novosti” neslužbeno doznaju, istupila je jer je Josipović u ožujku izašao sa svojim prijedlogom 20 mjera za olakšanje dužničke krize građana koji nije bio usuglašen sa članovima Savjeta, a u nekim je točkama bio i suprotan onome što je na ranijem sastanku Savjeta usuglašeno. O razlozima za izostavljanje profesora Cote sa svečanosti primanja Hrvatske u EU upitali smo i Ured predsjednika, no do zaključenja teksta odgovora nije bilo.

Josip Jagić

Bauk komunizma kruži Europom

Neke vrijednosti pouzdane su u svakom kontekstu: kolumnist “Glasa Koncila” Ivan Miklenić u posljednjem je svom komentaru, netom pred ulazak Hrvatske u EU, pozvao na odgovornost taj kontinentalni savez – zbog onoga što se dešava u njegovoj novoj članici, “iznutra okovanoj”… Zatražio je “stvarno oslobađanje hrvatskoga naroda” i upitao “smije li se EU pomiriti s takvim stanjem, a da i sama ne bude ozbiljno kompromitirana”. Kakvim sad stanjem, pobogu, zavapit će kakav tragično neupućen kateheta ili neperspektivni đakon.

Jasno, problem je u tome što je na vlasti “jugokomunistički i boljševički mentalitet” koji Miklenić i ovom prilikom vidi u hrvatskoj ekonomiji, pravosuđu, medijima itd. Nabraja on tako razne priloge za čuvenu svoju tezu, a krunski se dokaz ovom prilikom odnosi na pretvaranje vode u vino, pardon struju: Vlada ne želi više da kupuje struju od HEP-a, što mu se čini kao da “vlasnik proizvodnje vina za sebe i svoje goste vino kupuje od konkurencije”. Za to su po njemu krivi jugokomunisti i boljševici koji, “favorizirajući uvozne lobije”, ustvari “ne žele nikakvu Hrvatsku, a ponajmanje gospodarski prosperitetnu”.

Nije sporno Ivanu Mikleniću to što komuniste određuje regulacija i neutralizacija tržišta, jer su po njemu oni spremni biti i antikomunistima, samo da unište Hrvatsku. Komunizam, dakle, nikad nije ni bio vrijednost po sebi i univerzalnom proletarijatu, nego tek opako sredstvo za uništenje Hrvatske, mada iste u času njegova pojavljivanja nije bilo nigdje na vidiku. Nije sporna ni činjenica da je Hrvatsku, do jučer zavidno industrijaliziranu, takvom razvila uglavnom jugokomunistička ekonomska politika.

Baš kao što je radikalnu tržišno-liberalnu orijentaciju hrvatske ekonomije dominantno zadala upravo EU, iliti razvikani demokratski Zapad općenito. Kako onda Miklenić da uravnoteži svoj histerični bijeg od progresivnih boljševika i upadanje u pogubni zagrljaj zapadnjačkih ekonomskih liberala? Lijepo, prost(ačk)om zamjenom teza. On i njegovi – glavnina klera – htjeli bi i kapitalizam, radi koruptivne masne apanaže, i osjetno zatvorenije tržište, zbog marketinški podatnog nacionalizma. Okreni-obrni, ipak bi tu fašizam opet bio najpraktičnije rješenje za kontrolu.

Igor Lasić

Katran & perje

GNK Dinamo rasprodaje talente

Oda gadosti

Novi uspjeh domaćeg nogometa i hrvatske ekonomije općenito mogao bi se dogoditi nakon izglednog transfera blizanaca Dade i Vlade, dojenčadi u dobi od osam mjeseci

U svjetlu otvaranja granica Hrvatske kao nove članice EU-a pojačava se egzodus nogometnih nada. Iz GNK Dinama doznaje se da su londonski velikani – Tottenham i Arsenal – zagrizli za dosad najmlađe perspektivne članove ovog kluba. Novi uspjeh domaćeg nogometa i hrvatske ekonomije općenito mogao bi se dogoditi nakon izglednog transfera blizanaca Dade i Vlade, dojenčadi u dobi od osam mjeseci.

Izvori bliski klubu tvrde da bi ova dvojica u svojoj starosnoj kategoriji mogla biti daleko bolja nego što je bio Luka Modrić. Sukob Arsenala i Tottenhama oko dva neosporna talenta poprimio je ratne razmjere. Smatra se da su klubovi spremni platiti oko 15 milijuna eura za blizance u paketu, ali novac nije odlučujući jer se nude razne pogodnosti u sabirnim kampovima za talente, kao što su cjelodnevno prikazivanje “Teletubbiesa” uživo, dežurne dojilje i kompjuterski upravljanje digitalne izdajalice, predviđene za majku Nadu (27).

Blizanci su već prošli liječnički pregled u jednom od klubova, pri čemu je jedina sporna točka bila nešto razvodnjenija stolica Vlade, inače tri sata mlađeg brata. Nakon pitanja novinara hoće li nakon ovakve prodaje maksimirskim travnjakom ubuduće trčati jedino vrane iz obližnje maksimirske šume, izvršni dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić izrazio je ogorčenje ovakvim negativističkim stavom.

“Mamicu vam vašu, uvalićete mi rak gušterače. Pa dok ulazimo u EU i cijela Hrvatska pjeva onu Schillera i Beethovena, vi meni ovdje priređujete pravu Odu gadosti”, izjavio je Mamić. Potom je još jednom prigodno zaplakao: “Bolno je kada napravimo ovakve transfere dvije bebe, što je raritet u povijesti čovječanstva.”

Također je prosvjedovao zbog nedovoljnog priljeva gradskog novca u Dinamovu blagajnu.

Izjave protagonista transfera Dade i Vlade nepoznate su iz jednostavnog razloga što još nisu progovorili, a njihovi istinski nogometni dometi također su zagonetka iz jednostavnog razloga što još nisu prohodali. Reflektori europske javnosti usmjereni su na Dadu i Vladu otkako im je Igor Štimac protiv Moldavije senzacionalno priuštio prvih 35 minuta na travnjaku, zamijenivši njima zbunjene Niku Kranjčara i Ivicu Olića.

Petar Glodić

Nepriznate žrtve vukovarske bitke

Priča o Vukovaru 1991. godine, sve ove godine se prikazuje na jednostran i subjektivan način, u kojem Srba kao stradalnika nema

Vukovarsko Udruženje srpskih porodica ubijenih, poginulih, nestalih, nasilno odvedenih i invalidnih osoba “Protiv zaborava” na Vidovdan je obeležilo Dan udruženja, prisetivši se svojih najmilijih koji su kao civilne žrtve stradali u leto i jesen 1991. godine.

- Vidovdan obeležavamo kao dan našeg udruženja zato što je ovaj dan kroz istoriju vezan za veliko stradanje srpskog naroda koje se dogodilo i 1991. godine. Svake godine na taj dan već tradicionalno polažemo vence u znak sećanja na članove naših porodica stradale u tom ratu od kojih mnogi do danas nisu pronađeni, kaže Slobodan Jakovljević, predstavnik udruženja za područje Vukovara.

Predstavnici Udruženja “Protiv zaborava” i Zajedničkog veća opština položili su vence i crvene ruže na mestima najvećih stradanja srpskih civila – u Dunav kod veslačkog kluba u Vukovaru i u Borovu naselju kod dečjeg vrtića. Tokom leta 1991. , kada ratna dejstva još nisu ni počela, mnogi vukovarski Srbi su nestajali pod okriljem noći i nakon ispitivanja i mučenja završavali u talasima Dunava. Pojam “nestali” u vreme vladavine Tomislava Merčepa na čelu tadašnjeg Sekretarijata za narodnu odbranu bio je sinonim za ubijanje. Tako su stradali: Zoran Filipović, Vlado Skeledžija, Savo Damjanović, Branko Mirjanić, Mladen Mrkić, Slavko Dragišić, Bogdan Bogdanović, Željko Pajić, Obrad Drača, Miodrag Nađ, Ljuban Vučinić, Slavko Miodrag, Slobodan Vučković, Milenko Đuričić, Bogdan Stupar …

Neki su nakon nekoliko godina pronađeni jer su njihova beživotna tela doplutala Dunavom do Novog Sada ili Beograda gde su sahranjivana, a kasnije ekshumirana i identifikovana, ali posmrtni ostaci mnogih vukovarskih Srba pokopanih u bezimene grobnice do danas nisu pronašli svoj mir.

U jesen iste godine, od septembra do pred sam pad Vukovara, pripadnici Zbora narodne garde i drugih sličnih jedinica su deo Srba koji su ostali u svom gradu i potražili spas u skloništu fabrike Borovo pojedinačno ili u manjim grupama izvodili i streljali. Osim železničke stanice u Borovu naselju, jedno od takvih stratišta bilo je i u blizini dečjeg vrtića.  Prema nekim podacima, u Vukovaru je na taj način ubijeno oko stotinu srpskih civila, a još stotine i stotine stradale su prilikom ratnih dejstava.

Miloš Grujić iz Borova naselja i danas traga za suprugom Darinkom koja je nestala 1991.godine.

- 1. novembra 1991. godine su je izveli iz Borovo komerca i odveli u lokal “Abacia” na borovskoj cesti. Navodno da je jedan od tadašnjih zapovednika, tražio da je dovedu na Trpinjsku cestu. Tamo su je, kako sam saznao iz dokumenata sa vojnog suđenja koje je bilo u Beogradu, odveli izvesni ljudi čija imena su poznata, i predali je oko 4 sata popodne. S Trpinjske ceste je kolima odvezena negde dalje i od tada joj se gubi svaki trag. Kada ih je sutradan jedan čovek pitao šta je sa Darom, pokazali su mu rukama da je otišla u nebo. Sve smo obišli i svuda je tražili. Do danas je nismo pronašli, priča 77-godišnji Miloš Grujić čija je supruga tada imala 53 godine.

Slobodan Jakovljević je podsetio da članovi porodica nestalih i ubijenih Srba još uvek nemaju spomen-obeležje na kojem bi mogli položiti cveće i zapaliti sveće. Inicijativa za postavljanjem dvaju spomen-obeležja, jednog u Vukovaru, a drugog u Borovu naselju, nije naišla na razumevanje gradskih vlasti odakle je stigao odgovor da cveće polažu i sveće pale u podnožju Križa na ušću Vuke u Dunav, a sve “u cilju unapređenja međunacionalnih odnosa”.

Jednako tako nema ni pomaka u rešavanju statusa civilnih žrtava rata srpske nacionalnosti, a ono što je najgore, počinioci stravičnih zločina do danas nisu kažnjeni za svoja zlodela.

- Već niz godina se borimo na svim nivoima države, ali to jako teško ide. Moj otac Jovan Jakovljević je ubijen 29. juna u svojoj rođenoj kući i prva je žrtva srpske nacionalnosti u Vukovaru. Da je on bio jedini ubijeni, razumeo bih da se pojedinačan slučaj mogao desiti, ali to je bilo pravilo u leto 1991. godine pa sve do pada grada Vukovara 18. novembra 1991. godine. Srbi su u to vreme sistematski ubijani, a još niko od predstavnika zvanične politike nikada nije spomenuo srpske žrtve u Vukovaru  niti je pokazao razumevanje za patnju koju su i Srbi u ovom gradu proživeli, ističe Jakovljević.

- Priča o Vukovaru 1991. godine, sve ove godine se prikazuje na jednostran i subjektivan način, iz perspektive pobednika odnosno većinskog naroda, u kojoj Srba kao stradalnika nema. Ne postoji politički niti bilo koji drugi prostor u kojem bi se o Srbima govorilo kao o žrtvama već jedino postoji prostor da se o Srbima govori kao agresorima. Kao predstavnicima srpske zajednice, često nam se prigovara što ne učestvujemo u obeležavanju 18. novembra  ili nekih drugih datuma, a razlog je upravo to što nikada nismo imali priliku da ispričamo našu priču, kaže Srđan Milaković, zamenik gradonačelnika Vukovara iz redova srpske zajednice.

Dodao je da će u narednom periodu uložiti sav mogući napor i u političkoj borbi i u odnosu sa gradonačelnikom da stradali srpski civili što pre dobiju barem svoje spomen-obeležje u Vukovaru.

Dragana Bošnjak

Razočarenje ulaskom Hrvatske u EU među predstavnicima izbjeglica u Srbiji

Stambeno zbrinjavanje je prevara

Hrvatska je jedina bivša jugoslavenska republika koja svojim građanima nije vratila stanarsko pravo, ocjenjuju u Asocijaciji 30 izbjegličkih udruženja 

Neposredno prije nego što je Hrvatska postala ravnopravna članica Evropske unije, u Beogradu je održana redovna izvještajna skupština Asocijacije 30 izbjegličkih udruženja na kojoj je izraženo razočarenje ulaskom Hrvatske u EU s obzirom na masu neriješenih problema srpske zajednice u Hrvatskoj i izbjegličke populacije u Srbiji. Na osnovu dosadašnjeg lošeg iskustva, iskazana je sumnja u dobronamjernost hrvatske vlasti da će preuzete obaveze i nezavršeni posao ostvarivanja statusa i povratka prava obaviti u EU.

- Iza nas je jedno vrijeme u kom je bilo moguće da uradite zločin, protjerate ljude, oduzmete im imovinu, donesete niz diskriminirajućih zakona kojima ozakonjujete etničko čišćenje i poslije toga svega budete primljeni u Evropsku uniju. Najviše nas zbunjuje da Srbija, zemlja u kojoj živimo sve to mirno posmatra, kazao je predsjednik Asocijacije Milojko Budimir i istakao da s obzirom na srpsku problematiku u Hrvatskoj, zakoni koje hrvatska država donosi ne idu u prilog Srbima povratnicima niti izbjeglicama u Srbiji.

- Mi, izbjegli Srbi iz Hrvatske bili smo konstitutivan narod i stvarali smo AVNOJ-ske granice, a sada smo postali najveće žrtve koje su ostale bez svega, napomenuo je Budimir i dodao da izbjegličku populaciju posebno brine novi Zakon o prebivalištu koji kako kaže, “čini velike probleme”.

- Nećemo više moći imati dvije adrese. Što nećemo imati pravo glasa na lokalnim izborima u Hrvatskoj, nije ključno, ali sve to vodi do toga da bismo se jednog dana mogli naći kao stranci u državi u kojoj smo se rodili i u kojoj je ostala naša imovina i naša zemlja. Kakve će to posljedice povući za sobom, upitao se Budimir i naveo primjer procesa legalizacije koji je preskup za financijske mogućnosti srpskih povratnika i izbjeglica, ali i za samu vrijednost nelegalizirane imovine.

Jedna od temi na skupštini Asocijacije izbjegličkih udruženja bilo je i stambeno zbrinjavanje sa kojim se izbjeglička populacija ne miri.

- Stambeno zbrinjavanje je prevara i ono ne može biti zamjena za stanarsko pravo. Ako je netko imao stanarsko pravo, ne treba ga zbrinjavati, nego mu to pravo treba vratiti. Hrvatska je jedina bivša jugoslavenska republika koja svojim građanima nije vratila stanarsko pravo, napomenuo je Rade Matijaš i osvrnuo se i na diskriminacijske kriterije koje stambeno zbrinjavanje nosi.

- Ni takvo loše rješenje kao što je stambeno zbrinjavanje ne možete dobiti, ako ste negdje na prostoru bivše Jugoslavije stekli nekakvu nekretninu ili je naslijedili. Hrvatska je nevraćanjem stanarskog prava i uspostavljenjem stambenog zbrinjavanja udarila na budućnost naše zajednice u Hrvatskoj, na intelektualce koji se zato nisu vratili u Hrvatsku. Mahom su povratnici stariji poljoprivrednici i došli smo u apsurdnu situaciju da u povratničkim općinama nemamo koga zaposliti od pravnika, ekonomista, liječnika, ustvrdio je Matijaš i osvrnuo se i na neizvjesnost koju sa sobom donose rezultati prošlogodišnje Donatorske konferencije.

- Još uvijek očekujemo planirana sredstva, oko ukupnih 580 milijuna evra, od čega Srbija treba da dobije 330 milijuna evra. Međutim, to nije rješavanje naših prava, nego osnovnih životnih problema najkritičnije kategorije ljudi, rekao je Matijaš i spomenuo nedavno održane lokalne izbore u Hrvatskoj i naglasio da je prvi put izostala podrška vladinih organizacija u Srbiji oko troškova odlaska izbjeglica na izbore, što se u nekim povratničkim sredinama loše odrazilo na izborni rezultat, a vjerojatno i položaj srpske zajednice tokom naredne četiri godine.

Na skupštini je bilo riječi i o aktivnostima Asocijacije kojima se ne čuva uspomena samo na antifašističku borbu i Drugi svjetski rat nego i na rat devedesetih. O još uvijek osjetljivim problemima nestalih, tužbama, kontratužbama Hrvatske i Srbije govorio je šef Informativno-dokumentacionog centra “Veritas” Savo Štrbac koji je posebno istakao Veritasovu inicijativu Haškom sudu za reviziju pravosnažne presude Gotovini i Markaču, koju je je podržalo Tužilaštvo za ratne zločine i Nacionalni savjet za saradnju sa MKSJ Republike Srbije.

- Veritas svoju inicijativu temelji na novim činjenicama do kojih se došlo po pravosnažnosti presude, a koje se ogledaju u broju od gotovo stotinu ekshumiranih posmrtnih ostataka Srba s lokacija “Sveta Mare” u Šibeniku i “Gradsko groblje” u Zadru, koji su stradali u Oluji. Smatramo to nije mala brojka koja bi se mogla zanemariti, naglasio je Štrbac.

Veritasu ohrabrenje pruža i nedavno pismo haškog suca Frederika Harhofa koji je istakao da je na njih vršen pritisak da se oslobode hrvatski generali. Osim što se na jesen čeka potez Tužilaštva u Hagu i odluke vlada Srbije i Hrvatske o međusobnom povlačenju tužbi, na proljeće 2014. godine počinje suđenje na Federalnom sudu u Čikagu povodom tužbe grupe Srba protiv kompanije MPRI i američkih umirovljenih generala koji su “instruirali Hrvatsku vojsku u Oluji i učestvovali u toj operaciji”.

- Pokušavamo da pratimo problematiku koja je na dnevnom redu između dviju država, ali ne možemo mnogo da učinimo. Ali i dalje ćemo se truditi da probleme i brige koje nas muče, proturimo kroz institucije i medije koji su uglavnom za nas zatvoreni, ali ne smijemo se predati, rekao je na kraju Budimir.

- Zbog teških i složenih problema, ali i loše informiranosti izbjegličke populacije, neophodno je da Srpsko narodno vijeće iz Zagreba u Beogradu otvori kancelariju besplatne pravne pomoći, rečeno je također na skupu.

Borba za penzije se nastavlja

O vrućem problemu isplate dospjelih, a neisplaćenih penzija krajiškim penzionerima koje je nakon dugog niza godina čekanja stiglo na diplomatski stol dviju država govorio je predsjednik Udruženja penzionera izbjeglih iz Hrvatske Jovan Kablar.

- Naša problematika je stara koliko i prvi talasi izbjeglica. Prolazili smo kroz vrlo težak period i nadam se da će uskoro naše pitanje biti riješeno. Umjereni sam optimista. Sve dok bitka traje rat nije izgubljen, poručio je Kablar.

Paulina Arbutina

Milenko Radić, urednik programa na srpskom jeziku na Radio Pečuju

Nemamo pogodnosti zbog EU

Srba u Mađarskoj popisano je više od 10.000  To podrazumeva da će za manjinske samouprave država izdvojiti još više sredstava 

Što mogu očekivati manjine nakon ulaska zemlje u koju žive u EU?

Po iskustvu iz proteklih devet godina, otkad je Mađarska punopravna članica EU,  manjine ne uživaju nikakve prednosti, niti veću pozitivnu diskriminaciju jer Unija način rešavanja pitanja nacionalnih manjina ostavlja u nadležnost svojih članica. Srbi u Mađarskoj, pored ostalih 12 zakonom priznatih manjinskih zajednica, u interesu očuvanja svojih prava na kulturnu autonomiju, maternji jezik i obrazovanje, sedaju za pregovarački sto na čijoj se drugoj strani nalaze predstavnici vlade. Lakše se snalaze pripadnici manjina u pograničnim zonama. EU je poslednjih godina otvorila fondove za razvoj građevinske infrastrukture i unapređivanje prekograničnih odnosa, iz kojih i manjine, preko partnerske organizacije iz susedne zemlje, uspevaju da dođu do odgovarajućih finansijskih sredstava. KUD Banat u Deski kod Segedina u konzorcijumu sa jednim udruženjem iz Novog Kneževca, sagradilo je objekat u kome je mesto dobilo srpsko zabavište i škola.

Kakva je situacija s manjinskim institucijama Srba u Mađarskoj?

Manjinski samoupravni sistem u Mađarskoj proradio je 1994. Zakon dozvoljava formiranje samouprava na lokalnom, regionalnom i državnom nivou. Srbi u Mađarskoj trenutno raspolažu sa više od 40 lokalnih, dve regionalne samouprave – u Budimpešti i peštanskoj županiji – i zemaljskom samoupravom. One se finansiraju iz državnog budžeta. Rad lokalnih samouprava država potpomaže sa oko 800 evra, što je dovoljno za pokrivanje troškova u ispunjavanju minimalnih zakonskih obaveza kao što je održavanje sednica.

Ove samouprave mogu računati i na novčanu potporu lokalne samouprave, zavisno od njenog budžeta. Veličina te pomoći se razlikuje, a negde se automatski izdvaja, dok se u nekim naseljima do pomoći može doći isključivo preko konkursa za realizovanje planiranih projekata. Sve nacionalne manjine imaju zemaljske samouprave finansirane iz državnog budžeta. Visina tih sredstava više godina unazad nije menjala, znači realno je sve manja. Pre popisa stanovništva iz 2011. vlada je nagovestila da će način finansiranja manjinskih samouprava prilagoditi rezultatima tih popisa. Sve manjine osim slovenačke ostvarile su porast, pa je Srba u Mađarskoj popisano više od 10.000  To podrazumeva, da će za funkcionisanje manjinskih samouprava država trebati izdvojiti još više sredstava, odnosno da se posle novih lokalnih i manjinskih izbora 2014. može očekivati porast broja lokalnih manjinskih samouprava. Pitanje je, žele li vlasti da izdvoje još više sredstava iz državnog budžeta za njihovo funkcionisanje.

Imaju li Srbi u Mađarskoj svoje škole i medije?

Srbi u Mađarskoj raspolažu sa 20-ak civilnih organizacija i četiri folklorna društva.

U Budimpešti rade Osnovna škola, gimnazija, zabavište i Đački dom “Nikola Tesla”, kao i osmoljetka u Batanji dok škole u Deski i Lovri imaju zabavište i četiri razreda osnovnog obrazovanja. U pojedinim naseljima vrši se dopunska nastava srpskog jezika.

Samouprava Srba u Mađarskoj, uz državnu pomoć, izdaje nedeljnik “Srpske nedeljne novine” na srpskom jeziku i na 12 stranica. Svakog dana emituje se dvočasovni radio program na srpskom jeziku, dok se “Srpski ekran”, u trajanju od 26 minuta, javlja svake nedelje na prvom programu Mađarske TV. Treba reći da su u poslednje dve godine zbog racionalizacije, od sedam novinara ostala njih četiri za popunjavanje navedenih emisija.

Kako se prema manjinama odnosila prethodna, a kako sadašnja vlada?

Bitne razlike nema – neispunjena obećanja stizala su i ranijih godina. Možda je sadašnja vlast privrženija Srbima u Mađarskoj, pošto je našla “zajedničku reč” sa novim vladajućim strukturama u Srbiji. Jesenas je imenovan državni sekretar iz Kabineta premijera za rešavanje problema srpske zajednice. Na inicijativu sadašnje vlade u Zakonu o izborima uvrštena je opcija o zastupništvu nacionalnih manjina u Mađarskom parlamentu, ali će zbog visokog cenzusa samo najbrojnije zajednice – romska, nemačka, hrvatska, rumunska, ali ne i srpska, moći da izaberu zastupnika.

Nenad Jovanović

Odluke su donošene daleko od javnosti

Na saborskoj raspravi o Konačnom prijedlogu Zakona o suradnji Hrvatskoga sabora i Vlade Republike Hrvatske u europskim poslovima, Milorad Pupovac je u ime Kluba zastupnika SDSS-a naveo kako bi se ovaj zakon trebao nazvati – Zakon o odnosu između Vlade i Sabora.

- Ovo je pitanje odnosa Vlade i Sabora, a ne pitanje odnosa suradnje između Vlade i Sabora. Niti u jednom dijelu Ustava se ne govori o tome da Vlada i Sabor surađuju, nego – Sabor ima svoje nadležnosti, a Vlada svoje, i u tim nadležnostima postoje određeni odnosi koji su obavezujući za Vladu i za Sabor. Jedan od izazova EU i Hrvatske jeste parlamentarizam i uloga parlamenata. Jedna od mjesta političke krize unutar EU jeste svojevrstan nedostatak parlamentarnog nadzora odnosno svojevrstan nedostatak snage parlamenta u europskim poslovima i u samoj EU. Za nas je od presudne važnosti koliku snagu će nacionalni parlament imati u europskim poslovima u odnosu prema Vladi, kao i to koju će ulogu nacionalni parlament imati u odnosu prema drugim nacionalnim parlamentima u EU – kaže Pupovac.

Također, navodi da manjak povjerenja građana EU i građana Hrvatske prema institucijama Unije nije samo posljedica ekonomske krize, nego i toga da se najveći dio odluka donosio daleko od očiju javnosti. Zbog toga smatra, kako Hrvatska, zemlja sa višestoljetnim iskustvom života u složenim državnim zajednicama različite vrste, treba razvijati poseban senzibilitet za ulogu svojega nacionalnog parlamenta u odnosu prema vlastitoj Vladi.

- Postoji svijest o tome da se položaj nacionalnog parlamenta u odnosu prema Vladi ne smije regulirati na takav način da se nastavi dosadašnja praksa poput one u predmodernim vremenima kada su evropski plemići u svojim dvorcima na temelju interesa odlučivali o tome što će i kako biti na određenom prostoru. Takvu vrstu reducirane demokracije, ako želimo da se ona promjeni na europskom planu, treba mijenjati na planu odnosa našeg parlamenta prema našoj Vladi. Male države nemaju onu snagu političkog djelovanja unutar institucija EU i unutar cjelokupnog europskoga političkog prostora kakvu imaju velike države. No, ono što imaju u svojim rukama jeste, naravno, snaga njihovih nacionalnih parlamenata te umijeće njihovih predstavnika unutar EU – kaže Pupovac. Dodaje kako je posebno važno pravovremeno i potpuno izvještavanje Hrvatskog Sabora o sastancima Vijeća.

- Nepovjerenje u to da bi parlament mogao ograničavati efikasnost ili mogućnost usuglašavanja je naravno razumna, pod pretpostavkom da ljudi koji sjede u parlamentu neće na adekvatan način prepoznati što su interesi građana Hrvatske. Ali mi bismo takvu logiku naprosto trebali mijenjati, jer parlament je bez obzira na svoje slabosti, ovdje zbog toga da predstavlja građane RH – objašnjava Pupovac.

Zastupnika manjina u Odbor za europske poslove 

Na saborskoj raspravi o Poslovniku Hrvatskoga Sabora, Mile Horvat, u ime Kluba SDSS-a naveo je potrebu da se definira jasnija poziciju članova Kluba zastupnika nacionalnih manjina u saborskom Odboru za europske poslove.

- Klub SDSS-a uputio je amandman koji glasi: “Odbor za europske poslove ima predsjednika, dva potpredsjednika i 14 članova. Od kojih je jedan predstavnik Kluba zastupnika nacionalnih manjina, a još 6 članova imenuje iz reda javnih, zdravstvenih i stručnih djelatnika.” Pošto je riječ o najvažnijem Odboru, očito da će u njemu biti najveća stranačka kombinatorika i najveći interes stranaka za članstvo u njemu, a zbog svih budućih tema i odnosa, bilo bi dobro da njegov bar jedan član bude predstavnik Kluba zastupnika nacionalnih manjina – kaže Horvat.

Mirna Jasić

Propao pokušaj konstituisanja Gradskog veća Vukovara

Novi izbori u Vukovaru

Nakon što je broj većnika srpske manjine povećan na sedmero shodno Ustavnom zakonu, odnos verovatnih stranačkih blokova je 12:12 

Prvi pokušaj konstituisanja Gradskog veća Vukovara je propao, a s obzirom na sastav Veća i svojevrsnu “pat” situaciju, malo ko veruje da će uopšte biti konstituisano. Vukovarce najverovatnije očekuju novi izbori.

Da će prva konstitutivna sednica propasti znalo se već kod prve tačke dnevnog reda – izbora mandatne komisije. SDP svoj predlog za sastav ove komisije nije imao, dok predlog  HDZ-a i HSP-a Ante Starčević nije dobio dovoljan broj glasova tako da je sednica prekinuta. Nova sednica biće sazvana u roku od 30 dana, a ako se ni tada Gradsko veće ne bude konstituisalo, zakon dozvoljava i treći pokušaj. Bude  li i on neuspešan, uslediće novi izbori za ovo predstavničko telo. Ovakav ishod sednice je s obzirom na odnos snaga političkih stranaka u Veću bio očekivan jer nijedna opcija nema većinu.

- Jednostavno, političke opcije u Gradskom veću nisu uspele postići dogovor, što ne znači da to neće uspeti u naredna dva pokušaja. Treba verovati da će se nešto pozitivno dogoditi.  Za to vreme Grad ne stoji. Grad ima gradonačelnika, budžet i funkcioniše normalno. Ništa nije stopirano i sve što je predviđeno budžetom za ovu godinu odvija se po planu, kaže Željko Pinjuh iz SDP-a.

- Hrvatska država se sa svojim zakonima pobrinula da od Vukovara pravi grad-slučaj. Izborni rezultati su jasno odredili pobednika. To je lista HDZ-a sa 11 većničkih mandata, ali su se zakoni pobrinuli da se ne ispoštuje ono što je na izborima odlučeno i tako smo sada u situaciji da imamo paran broj većnika što je mimo zakona, smatra Ivan Penava iz HDZ-a, koga je SDP-ov Željko Sabo u drugom krugu izbora pobedio u utrci za gradonačelnika.

- Sve je po zakonu. Ako se ne postigne odgovarajuća zastupljenost pripadnika srpske nacionalne manjine, onda se Gradsko veće proširuje na onoliko članova koliko je potrebno da bi se ta zastupljenost ispoštovala, odgovorio mu je SDP-ovac Goran Bošnjak, predstojnik Ureda državne uprave u Vukovarsko-sremskoj županiji.

Na osnovu rezultata lokalnih izbora održanih 19. maja, HDZ je sa koalicionim partnerima ostvario 11 većničkih mandata, SDP i koalicioni partneri 8, dok su SDSS-u pripala 2 većnička mandata. Sve tri  liste ili stranke ostvarile su pravo i na po jednog većnika iz redova srpske nacionalne manjine, budući da na izborima nije obezbeđena zastupljenost Srba, propisana odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Tako Gradsko veće Vukovara umesto 21-og člana broji 24 većnika. To najviše smeta HDZ-u i HSP-u Ante Starčević koji bi, da nije bilo povećanja broj većnika, imali većinu u vukovarskom predstavničkom telu. Zato su uporno postavljali pitanje na osnovu čega je određen broj od 7 većnika pripadnika srpske nacionalne manjine.

Osvrnuvši se na ove  prozivke, zamenik gradonačelnika iz redova SDSS-a Srđan Milaković je pojasnio da su kriterijumi za učešće pripadnika srpske nacionalne manjine određeni Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i Zakonom o lokalnim izborima, a na osnovu popisa stanovništva prema kojima je Srba u Vukovaru 34,87 odsto, što od 21-većničkog mandata iznosi 7.

- Kako je na izborima izabrano četvero pripadnika srpske nacionalne manjine, po dvoje sa lista SDS-a i SDP-a, nedostajala su još tri većnika nakon čega je u skladu sa zakonskim odredbama Veće prošireno na 24. Po jednog većnika su dobili HDZ i SDP koji nikada nisu zastupali interese srpske nacionalne manjine. Ovo na šta se pozivaju u HDZ-u je posledica lošeg izbornog zakona. I mi tvrdimo da je loš, ali ga oni vešto koriste. Nije im problem i zakon im je dobar kada Srbe stavljaju na listu kako bi tu zakonsku mogućnost iskoristili, ali kada im to remeti neke odnose u Gradskom veću, onda  ne valja i onda je Srba previše. To je čista manipulacija, prokomentarisao je Milaković.

Za Milakovića je ovakav ishod prve sednice bio očekivan s obzirom da nije bilo nikakvih  ozbiljnih političkih dogovora i konsultacija, ali kaže da u SDSS-u prostora za razgovor sa HDZ-om i HSP Ante Starčević ni nema. Prostora za dogovor bilo bi sa SDP-om, ali i u tom slučaju bi odnos snaga bio 12 naprama 12. Milaković je mišljenja da sadašnja situacija ne ostavlja puno prostora za stabilan rad Gradskog veća te se lako mogu dogoditi novi izbori .

D. Bošnjak

Ljetna škola demokracije na Kordunu 

U sklopu projekta “U potrazi za demokracijom” kojeg financira EU, Centar za civilne inicijative ( CCI) iz Karlovca u saradnji sa Ženskom grupom Vojnić, Humanitarnom organizacijom Breza iz Krnjaka, Most-om Perna i LAG-om Petrova Gora, organizira Ljetni kamp – školu demokracije za stotinu djece u dobi od 10-12 godina sa područja Karlovačke županije. Kamp traje pet dana i svaki se dan odvija u drugom mjestu, a namijenjen je djeci koja sada žive izvan Hrvatske i koja će svoje ljetne praznike provoditi kod rodbine, djedova i baka te prijatelja na području Karlovačke županije kao i za djecu sa područja Županije.

Djeca će imati priliku kroz igru, druženje sa vršnjacima i volonterski rad naučiti o aktivnom sudjelovanju u zajednici, zaštiti ljudskih prava i procesu demokratizacije. Bit će organizirane i različite sportske, kulturne i zabavne aktivnosti. Kamp će se održati od 15. do 19. jula, od 8,30-16 sati, i to u Sjeničaku, Krnjaku, Vojniću, Vrginmostu, Topuskom i besplatan je. Djeca će spavati kod svojih kuća, a doručak, ručak i prijevoz su osigurani za svaki dan.

Sve dodatne informacije o kampu i prijave mogu se dobiti u Centru za civilne inicijative u Karlovcu, Haulikova ulica 22, telefo047/ 423-164 kod Jelene Kljajić Šebrek i Ivane Neralić ili pak u VSNM-u Karlovačke županije, Vranicanijeva ulica 6, kod Nade Radović, na telefonima 047/601-465 ili na 098-353-759.

M. C.

Likovna kolonija u rodnom selu Čede Price

U organizaciji pododbora SKD Prosvjeta iz Korenice, u tom ličkom mjestu održana je krajem juna tradicionalna, 12. po redu likovna kolonija. Kolonija je bila dio Dana kulture u Korenici koji su održavani u to vrijeme, a u provedbi događaja sudjelovala je i Likovna sekcija karlovačkog pododbora SKD Prosvjeta. Sudjelovalo je 16 slikara, akademskih slikara, likovnih pedagoga i slikara amatera iz Zagreba, Gline, Jastrebarskog, Karlovca, Bihaća i Velike Kladuše.

- Nastalo je novih tridesetak radova u tehnici ulja na platnu, akrilika, tempere i akvarela, a motivi su bili pejsaži i mrtva priroda. Slikalo se u selu Vrelo pored Korenice. Stare vodenice i mlinovi bili su čest motiv slikarima – kazao je Milan Lapčić, voditelj Likovne sekcije karlovačkog pododbora Prosvjete.

Iz ovog sela potiče i poznati slikar Čedo Prica, čija je prezimenjakinja Seka predsjednica koreničkog pododbora Prosvjete sve to i organizirala. Nastali radovi ostali su domaćinima. Slikarima se na koloniji pridružilo i desetak učenika tamošnje osnovne škole koji su pažljivo pratili kako nastaju umjetnička djela i sami se uz pomoć slikara okušali u slikanju i crtanju.

Prema riječima Milana Lapčića, u septembru će i karlovački pododbor Prosvjete organizirati likovnu koloniju na koju će i ove godine doći slikari i članovi SKD Prosvjete iz Darde.

M. C.

Predstavljanje zbornika “Hrvatsko-srpski odnosi, rješavanje otvorenih pitanja”

Manjinski mostovi suradnje

Pripadnici dviju manjinskih zajednica se često bolje razumiju nego pripadnik manjinske zajednice i pripadnik njegove matične države 

Dvije manjinske zajednice, Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji, mostovi su suradnje u odnosima dvije zemlje i dva naroda, rečeno je na predstavljanju zbornika “Hrvatsko-srpski odnosi, rješavanje otvorenih pitanja”, održanom u organizaciji VSNM-a grada Zagreba

povodom priključenja Hrvatske EU i približavanja Srbije EU. Zbornik sadrži radove s lanjskog, petog po redu naučnog skupa, održanog u Golubiću Obrovačkom.

Predsjednik SNV-a Milorad Pupovac naglasio je važnost dobrih odnosa dvije nacionalne manjine, kao i njihov doprinos u rješavanju otvorenih pitanja dvije zemlje.

Naglasio je da na skupovima i u izradi zbornika učestvuju srpski, hrvatski naučnici i političari, i da će SNV nastaviti podržavati tu aktivnost.

- U ovom zborniku se na trezven i objektivan način analiziraju stambena problematika Srba u Hrvatskoj, potrebe izbjegličke populacije u Srbiji i prava Hrvata u Srbiji, rekao je Pupovac i dodao da nema mnogo sličnih nepristranih radova na ovakve teme.

Slaven Bačić, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) iz Subotice, naglasio je da se u zborniku javljaju autori s različitim idejama i stavovima, ali da se piše bez ostrašćenosti.

- Srbima u Hrvatskoj i Hrvatima u Srbiji je lakše da se nazivaju pripadnicima zajednice nego pripadnicima manjine, rekao je Bačić i ukazao na dobru suradnju HNV-a i SNV-a, kao i medija koje oni izdaju.

- Pripadnici dviju manjinskih zajednica se često bolje razumiju nego pripadnik manjinske zajednice i pripadnik njegove matične države. Iako sam s pravne točke gledišta pripadnik nacionalne manjine, smatram da su bolji termini “pripadnik srpske zajednice u Hrvatskoj” ili “pripadnik hrvatske zajednice” u Srbiji, rekao je Bačić.

Narodni poslanik u skupštini Srbije Janko Veselinović naglasio je neophodnost naučne i političke komunikacije Srba i Hrvata, kao i njihovu privrednu suradnju.

- Demografska kretanja pokazala su da je u Srbiji mnogo manje Hrvata nego ranije, a u Hrvatskoj znatno manje Srba, ali i da u obe države ima manje pripadnika većinskog naroda. Naše zemlje postaju nam prevelike, rekao je Veselinović, opisujući prazna sela po Bačkoj, Banatu, Lici i Dalmaciji.

Univerzitetski profesor iz Novog Sada Darko Gavrilović rekao je da je Evropa kao tepih koji je s jedne strane jednobojan, a s druge šaren.

- Jednobojan je zajednički prostor na kome borave različiti narodi, grupe i pojedinci, a šarenilo se skriva u našim identitetima, jezicima, običajima i idejama.

Rekao je da su se oduvijek javljale ideje o jedinstvenoj Evropi i očekivanja da će čovječanstvo stalno ići naprijed.

-  Kako je pokazao 20. vijek s Prvim i Drugim svjetskim ratom ili rat 90-ih, Srbinu u Zagrebu ili Hrvatu u Novom Sadu bilo je lakše da se izjasne “kao jogurt” nego kao ono što su, rekao je Gavrilović i podvukao da “zlu krv ne smijemo prenositi na našu djecu”.

Davor Pauković sa sveučilišta u Dubrovniku govorio je o strukturi zbornika u kojem su radovi podijeljeni u tri grupe – pogled u budućnost kroz suočavanje s prošlošću, kao i otvorena pitanja srpske zajednice u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji.

- Autori u zborniku imali su različita mišljenja ponajviše o karakteru sukoba u Hrvatskoj, da li je to građanski rat, agresija ili nešto treće, rekao je.

Nenad Jovanović

Promocija 18. broja “Valpovačkog godišnjaka”

Enciklopedija Valpova

Ovogodišnja knjiga ima 180 stranica, odštampana je na finom papiru i s fotografijama u boji

U proteklih 18 godina izdano je 18 brojeva, zapravo 18 knjiga “Valpovačkog godišnjaka”. One ukupno imaju čak 3.617 stranica, na kojima je objavljeno 528 članaka od 137 autora s 5.062 fotografije i ilustracije.

Tim je riječima u dvorani valpovačkog Centra kulture “Matija Petar Katančić”, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Valpovu Ivan Tonković započeo promociju 18. broja “Valpovačkog godišnjaka”. Ovogodišnja knjiga ima 180 stranica, odštampana je na finom papiru i s fotografijama u boji, a urednik joj je, kao i svima prethodnima, Stjepan Najman, istraživač zavičajne prošlosti i enigmatičar.

U promociji je, uz Ivana Tonkovića, učestvovala i Mila Bungić, potpredsjednica MH i lektorica “Godišnjaka”. Već je postala tradicija da na promociji riječ dobiju i pojedini autori, koji ukratko predstavljaju svoje članke. Ovaj put takvu su priliku dobili Zdenko Samaržija, Zdravko Pavlović i Stjepan Najman. Samaržija je napisao članak “Pledoaje za svako buduće istraživanje srednjovjekovne Valpovštine”, a Pavlović “Kontinentalna smokva”.

U ovogodišnjem se “Godišnjaku” kao autori pojavljuju i dva Baranjca i Belomanastirca. Prof. Oskar Keller napisao je autobiografska “Sjećanja jednog logoraša” o svom dječačkom životnom putu za vrijeme Drugog svjetskog rata i boravku u Radnom logoru Valpovo, a Jovan Nedić članak na 10 stranica pod naslovom “Aktivnosti Zagonetačkog kluba ‘Osijek’ u prvoj godini postojanja”. U članku su opisane sve enigmatske i kulturne aktivnosti u kojima su učestvovali članovi kluba, od kojih su neki iz Valpova i Belišća, uključujući i prošlogodišnje Susreta enigmata Srbije u Kikindi.

Stjepan Najman je u “Godišnjaku” objavio članak “Moja druženja s Otonom Revaldom”, u kome također ima riječi o enigmatici, što pokazuje citat s prve stranice toga članka: “Moje intenzivno druženje s gospodinom Otonom počelo je sasvim slučajno u vrijeme kada je već bio u mirovini. Spojio nas je zajednički hobi – zagonetaštvo.”

Za svakog radoznalog čitaoca u “Godišnjaku” ima mnogo zanimljivog štiva, razvrstanog po sljedećim cjelinama: “Iz prošlosti Valpovštine”, “Baština”, “Sjećanja”, “Između dva godišnjaka”, “Godišnjice i jubileji”, “Svijet prirode” te “U spomen”.

J. N.

Kordunsko mjesto provlači mlade svjetske putnike

Stotinu volontera u Vrginmostu

Vrginmošćanima godinama dolaze volonteri iz svijeta, ostavljajući trag u izgrađenim objektima, uređenim parkovima i stečenim prijateljstvima

Vrginmost, u srcu Banije, dijeli sudbinu svih manjih mjesta na područjima od posebne državne skrbi. Gledano s ekonomske strane, budućnost mu ovoga trenutka ne izgleda baš blistavo, no što se tiče međunacionalnih odnosa, mladi su napokon uzeli stvar u svoje ruke. Okupljeni u Centru za razvoj zajednice “Suncokret”, kreiraju budućnost i odnose među ljudima po svojoj mjeri, lišeni bilo kakve netrpeljivosti.

Gužva oko promjene imena mjesta iz Gvozda u Vrginmost se smirila, mahanje nešto tamnijim zastavama je prestalo i stanovnici su se okrenuli svakodnevnim poslovima, dovijajući se kako preživjeti u složenim vremenima koja se ovdje ne pamte još od vremena kada je lik iz legende Vrga, prije par stotina godina, izgradio prvu kuću i mostić preko potoka Trepče.

Dok se stariji bore za opstanak, mladi se bore za budućnost. Gotovo svi su uključeni u organizaciju “Suncokret” koja organizira različite radionice, izlete i susrete s vršnjacima. U Vrginmost već godinama dolaze volonteri iz cijelog svijeta ostavljajući svoj trag u izgrađenim objektima, uređenim parkovima i obnovljenim vodenicama, a najviše u druženju i stjecanju novih prijateljstava.

Jedina zaposlena u Suncokretu je Maja Turniški, psihologinja i doktorica znanosti, kojoj se ima zahvaliti zapanjujući brz razvoj Centra za razvoj zajednice u Vrginmostu, koji je po načinu rada i broju mladih iz cijelog svijeta, ovoga trenutka zasigurno najveći volonterski centar mladih u Hrvatskoj.

- Centar smo osnovali prije desetak godina. Prve volontere, njih četvero, primili smo u improviziranom kampu, a već ove godine u sedam uređenih kampova primit ćemo više od stotinu volontera iz cijelog svijeta. Otvoreni smo svakog dana, cijele godine i ne znam da li u Hrvatskoj postoji nešto slično. Najvažnije što smo postigli su prijateljstvo i odnosi među mladima, u što su se izvrsno uklopili najmlađi stanovnici Vrginmosta, koji su cijelo vrijeme s volonterima, pomažu im u radu, uče strane jezike i uživaju u druženju. Stariji mještani u početku su bili skeptični, no kada su shvatili da je riječ o pozitivnom razvoju njihove djece, bez obzira na nacionalnost, podržali su naš rad. Donose povremeno hranu za volontere, posjećuju nas i vrlo su brižljivi domaćin – kaže Maja Turniški. Agilni Predrag Mraović predsjednik je “Suncokreta” u Vrginmostu.

- Najnoviji projekt nam je izgradnja Keltske kuće. Naime, nakon što smo izgradili volonterski centar, a glavnoj zgradi dali ime Japanska kuća, jer je novac za njenu izgradnju donirala vlada Japana, započeli smo izgradnju Keltske kuće po starim, originalnim nacrtima. Dio oko rijeke Kupe bio je u davna vremena naseljen keltima, a kako mnogi od nas vole irsku glazbu, nije bilo teško odlučiti se za upravo ovakav objekt. Gradimo ga od blata, drvenih oblutaka i greda, a uskoro će biti prekriven slamom. Mislim da u Hrvatskoj nema ovakvog objekta, a kad ga završimo, primit će pod svoj krov petnaestak volontera – objašnjava Predrag Mraović.

I dok godinama mladi iz cijelog svijeta, zimi i ljeti, dolaze u Vrginmost, Suncokret organizira izlete i logorovanja svojih mladih sumještana u drugim zemljama. Tako ove godine klinci iz Vrginmosta odlaze u kamp u Sloveniju, a za nekoliko dana jedna grupa kampirat će u Banja Luci.

Natali iz Kolorada: ovdje mi je najljepše u životu

U Volonterskom kampu Vrginmosta već dva tjedna boravi i radi Natali Gonzales iz Kolorada (SAD), članica međunarodne organizacije WWOOF, koja u zamjenu za volontiranje na farmama organske hrane diljem svijeta, nudi mogućnost besplatnog smještaja i hrane.

- Iz američke perspektive i svakodnevnice, zdrav način života i zdrava prehrana, nešto su vrlo skupo. Ovdje je to nezamislivo normalno i jednostavno, jer nema nikakvih zagađivača na stotinama tisuća hektara plodne, neobrađene zemlje. Nitko mi neće kod kuće vjerovati da postoje mjesta gdje su rajčica ili krumpir jeftiniji iz ekološkog uzgoja nego u trgovačkim centrima. Imate divnu zemlju, samo je slabo koristite. Već petnaest dana cijelo vrijeme provodim u vrtu, na uzgoju povrća, kojemu ovdje ne treba nikakvih pesticida i umjetnih gnojiva – što me oduševljava. Dodamo li k tome divne ljude i nove prijatelje, moj boravak ovdje, u mom dosadašnjem životu, najbolje je što mi se ikada dogodilo – oduševljena je Natali Gonzales.

Vladimir Jurišić

Odlikovanje antifašistu Nikoli Opačiću iz Belog Manastira

Dosta nam je tapšanja po ramenima

Nije nam prihvatljivo zaklinjanje u antifašizam, dok se njime igraju i to bez konsekvenci, kaže odlikovani antifašist Nikola Opačić 

Svečanost u povodu Dana antifašističke borbe i ove se godine tradicionalno održala u šumi Brezovica kod Siska. Uz brojne ličnosti iz političkog i javnog života i retke preživele antifašiste, jedan od onih koji je s nestrpljenjem iščekivao ovogodišnju proslavu bio je i Nikola Opačić iz Belog Manastira koji je za naročit doprinos antifašističkim temeljima Republike Hrvatske u prigodi 72. obljetnice ustanka naroda Hrvatske i 68. obljetnice pobede nad fašizmom, nagrađen odlikovanjem Red Stjepana Radića.

Nikola Opačić rođen je 1945. godine u selu Smilčić kod Benkovca, i iako je imao tek nepuna četiri meseca kada je i službeno završio Drugi svetski rat, ta su vremena trajno obeležila njegov život. U svemu tome značajnu ulogu odigrao je njegov pokojni otac koji je od 1942. godine bio aktivni učesnik NOB-a. Da je Opačićev angažman u promociji vrednosti antifašizma prepoznat i izvan granica Hrvatske, svedoči i primer kada je prošle godine odlikovan medaljom borca koju mu je dodelio Republički odbor SUBNOR-a Republike Srbije. Iako ga je, prema sopstvenom priznanju, dobijanje vrednog odlikovanja iz ruku predsednika RH zbog njegovih godina iznenadilo, Opačić kaže da su za isto zapravo zaslužni mnogi.

- Odlikovanje ne pripada samo meni već i svima onima koji su mi pomogli u radu, a tu pre svega mislim na belomanastirsko udruženje antifašista kao i na zajednicu udruženja Osječko-baranjske županije. Ovog odlikovanja ne bi bilo da nije bilo i lokalne samouprave, ali i vas iz medija koji ste dosta doprineli da se za naše aktivnosti čuje, da se vide, i da se na taj način vrednuju. Ako imamo u vidu da je odlikovanje koje sam primio možda čak i jedino na ovim prostorima, nagrada je tim još i veća, kaže Opačić.

U dugogodišnjoj promociji vrednosti antifašizma Nikola Opačić obavljao je brojne funkcije. Bio je dugogodišnji predsednik Udruženja ABA Grada Belog Manastira, predsednik Zajednice Udruženja ABA Osječko-baranjske županije i član republičke komisije SABA RH za međunarodnu saradnju. Odlikovanje ga je zateklo u funkciji člana predsedništva ABA RH. Iako je već više od pola života proveo u promociji antifašističkih vrednosti, Opačić kaže da ga odlikovanje samo dodatno obavezuje da se i na dalje nesebično daje.

- Mišljenja sam da bi se u narednom periodu trebao izvršiti jedan preustroj u samom radu Udruženja ABA RH. Neće to biti neko veliko odstupanje od sadašnjih aktivnosti ali činjenica je da se pored očuvanja tekovina NOR-a moramo prilagoditi sadašnjim uslovima i gledati u budućnost. Naravno rešavanje pitanja svih pitanja, a to je naš status, i nadalje bi trebao biti naš prioritet jer nije nam više prihvatljivo samo tapšanje po ramenima i zaklinjanje u antifašizam, a istovremeno u stvarnom životu imamo niz primera u kojima se sa antifašizmom, kao temeljnom vrednošću civilizovanog sveta, igra i to bez konsekvenci koje su dalekosežne i pogubne, zaključuje Opačić.

Zoran Popović

Blizu Belog Manastira započelo uređivanje turističko-rekreacijskog centra

Šećeransko jezero – porodično izletište

Krajem februara 2013. godine završen je projekt “Obiteljsko izletište Šećeransko jezero”, tvrtke Subra konzalting d.o.o. Nositelj i provoditelj bio je Grad Beli Manastir, a provedbu toga preko 150.000 kuna vrijednog projekta, u iznosu od 50%, sufinanciralo je Ministarstvo turizma. Projekt je rezultirao prvim obiteljskim izletištem u Baranji, koje ima dvije sjenice, četiri seta stolova i klupa s pripadajućim rupama za roštiljanje, dječje igralište i igralište za pse.

Drugi projekt “Postavljanje klupa oko Šećeranskog jezera”, koji je osmislila i pripremila ista tvrtka, proveo je Mjesni odbor Šećerana, a rezultirao je s deset klupa, pet stolova, klackalicom za dječje igralište i preprekom za trening pasa na igralištu za pse. Projekt je iznosom od 13.000 kuna financirala osječka Zaklada za razvoj lokalne zajednice “Slagalica”.

Ribolovci zatečeni na licu mjesta kažu da su neki dijelovi spomenute opreme već devastirani, a slučajnog posjetioca pomalo iznenađuje da su sjenice, stolovi i igrališta rasuti na širem, potpuno neuređenom prostoru oko Šećeranskog jezera, zaraslom u korov, te da se do nekih dijelova obiteljskog izletišta može doći samo preko – džombi i rupa. No sve će to vjerovatno biti otklonjeno u nekoj od sljedećih faza uređivanja Šećeranskog jezera.

J. Nedić

Stogodnjak (170)

5. 7. – 12. 7. 1913:”Panika u Beogradu!” To je vijest iz Zagreba koju objavljuje bečki “Reichpost”, a prenose je i neki hrvatski listovi. “Ovamo pristigli beogradski putnici pripovijedaju da su, osim moravske, drinske i timočke divizije, još i dunavska i šumadijska opkoljene i uništene. Srpski glavni stan premješten je u Mitrovicu. Prestolonasljednikova vojska je razbijena i raspršena. U Beogradu vlada panika. Novine čine odgovornim za debakl prestolonasljednika, za koga se ne zna gdje je. Iščekuje se abdikacija kralja Petra…” stoji uz ostalo u toj vijesti. Ubrzo se, međutim, ispostavilo da je vijest lažna i da ju je smislila nekolicina besposličara koji su pili pivo u jednoj zagrebačkoj kavani. Sročili su, naime, telegram toga sadržaja i poslali ga u “Reichpost”, a ove bečke novine su ga objavile bez ikakve provjere, još uz ti i s izmišljenim potpisom autora.

*dramatični događaji zbili su se ispred i u zgradi škole u Kuniću. Rano ujutro, oko 4 sata, mjesni seljak Mile Kosanović i njegova 15-godišnja kći Stana, koji su krenuli u polje kopati, zatekli su ispred škole nepoznatog muškarca kako lupa kišobranom po ulaznim vratima, želeći silom ući unutra. Kosanović ga je upozorio da su unutra učiteljica i njezino dvoje malodobne djece koji još spavaju. To je neznanca do te mjere razbjesnilo da je dograbio motiku prislonjenu uza zid i na mjestu ubio Kosanovića. Zatim je nasrnuo i na malu Stanu, zadavši joj nekoliko udaraca po leđima. Djevojčica je ipak uspjela umaći i uzbuniti selo. Kad je ubojica čuo graju, provalio je u školu i uzeo za taoce učiteljicu i njezino dvoje djece. Ipak u jednom času, kad je oprez napadača popustio, učiteljica je s djecom pobjegla na kat i zaključala se. Potom je djecu zamotala u jastuke i kroz prozor ih, s visine od tri metra, bacila na zemlju. Poslije toga i sama se, uz pomoć užeta napravljenog od dvije plahte, spustila kroz isti prozor među pristigle suseljane. Napadača su tek oko podneva svladali oružnici. Utvrđeno je da je riječ o 45-godišnjem skitnici i besposličaru Radi Miščeviću iz Dabra koji je, svezan u lance, odveden u zatvor u Ogulinu.

*s gradilišta ličke željezničke pruge stižu brojni prigovori radnika-najamnika koji su nezadovoljni plaćom, ali i svim ostalim što im je na početku bilo obećano, a poslije bez objašnjenja uskraćeno. U pismu upućenom novinama navode: “Poduzetništvo dobavlja sve do najmanje sitnice iz Ugarske. U nekim mjestima peče hleb i siječe meso u svojoj režiji. A radnici moraju sve to u njihovim barakama uzimati bez obzira na cijenu. Poduzetništvo dovozi na vagone plavih radničkih odijela i prodaje ih radnicima po vrlo visokim cijenama, pa tako radnicima ne ostaje upravo ništa od njihove teške zarade…”

*u Korenici je u dubokoj starosti umro Danilo Lužaić, jedan od prvih srpskih učitelja u Lici, koji je, kako se navodi u nekrologu, “uživao opće poštovanje i uvažavanje u narodu, i među svojim drugovima učiteljima i koji se svojski i s velikom ljubavlju zauzimao za sve srpske prosvjetne i privredne ustanove…”

Đorđe Ličina

Kada testove za malu maturu doprema “marica” uz puno obezbeđenje pripadnika MUP-a, znamo da u toj državi nešto debelo nije u redu, a kada se i pored takvog obezbeđenja isti testovi, prvo iz matematike a onda i iz srpskog jezika, ipak nađu na ulici, onda je jasno da je u toj državi nešto trulo do same srži. Onako kako je ministar poljoprivrede Srbije onomad podigao granicu aflatoksina u mleku za čak deset puta u odnosu na evropsku, tako su i delatnici Ministarstva obrazovanja odlučili poništiti rezultate testova sa male mature, jer su se pre ispita mogli naći po beogradskim ulicama za cirka 20 evra. Puj-pike, ne važi – ko je učio, uzalud mu, a ko je jamio tokom školske godine, jamio je!

Đake će upisivati na osnovu uspeha u osnovnim školama, pa makar to značilo povećanje njihova broja u razredima, iako ih već sada ima više od 30. U Ministarstvu su zadovoljni tim iznuđenim rešenjem i smatraju da su se odlično snašli: odgovornost za to što su se testovi našli na ulici ne prihvataju ni u ludilu, a za sve je okrivljena radnica u štampariji koja je, prema izveštajima medija, testove iznela u svom grudnjaku i dala ih na umnožavanje. Ako je verovati tim medijima, to joj nije prvi put, već je i prethodnih godina činila isto. Pedro je dakle pronađen i ona će, po svemu sudeći, “visiti”. Ali da li je sva odgovornost na njoj i šta je sa odgovornošću višestrukog ministra Žarka Obradovića, čiju smenu ovih dana zahtevaju i sindikati i prosvetni radnici i celokupna javnost? I, nakraju, da li je samo u tome problem?

- Ne mislim da je ministar odgovoran šta je neko ukrao zadatke, ali kada je Ministarstvo dobilo nesumnjiv dokaz da su ukradeni testovi iz matematike, moralo je biti jasno da je isto urađeno i sa testovima iz srpskog. To je bio momenat u kome je Ministarstvo imalo ozbiljnih razloga da poništi srpski i da ponovi celu maturu – kaže Srbijanka Turajlić, koja je bila zamenica ministra prosvete i sporta u vladi Zorana Đinđića.

Testovi su prodavani na ulici, pa i preko društvenih mreža i to je bila javna tajna. Nakon saznanja da su se testovi iz matematike već pojavili na tržištu, pomoćnik ministra prosvete Zoran Kostić uveravao je javnost da do poništavanja rezultata testova iz srpskog neće doći. Međutim, i to se desilo. Sada se traži odgovornost ministra, ali naša sagovornica okreće tezu i pita kako to da je niz roditelja znao da se testovi prodaju i da niko o tome nije obavestio Ministarstvo.

- Dan kada se polagala matematika bio je znak da neko od roditelja javi da su se testovi našli u prodaji, tada je još moglo da se interveniše. Zašto to niko nije uradio? Pokazali smo da uopšte nemamo ideju da znanje nečemu služi. Na to se nadovezuju i oni roditelji koji govore da su bacili novac, jer su im deca džabe učila. Kako mogu razmišljati da je to bacanje novca? Ako već brinu o novcu, zašto ti isti roditelji, ali i sindikati, nisu na početku školske godine reagovali i rekli da nešto nije u redu ako moramo da plaćamo da bi nam deca stekla znanje koje treba da steknu u redovnoj školi? – pita Srbijanka Turajlić.

Sa ovim saznanjem afera poprima malo drugačiju konotaciju i zapravo pokazuje koliko je srpsko društvo duboko u blatu. A aktuelnom ministru već u drugom mandatu dalo bi se štošta prigovoriti i bez ove afere. No oko ostavke zbog male mature Srbijanka Turajlić je skeptična.

- U svim peticijama za ostavku piše da bi to bio dobar znak da je vlada ozbiljno rešila da se pozabavi obrazovanjem. Mislim da je to kontraproduktivan zahtev, jer je za populističku vladu najbezbolnije da smeni ministra i odgovori jednim lažnim gestom da joj je stalo do obrazovanja. Od toga ćemo samo imati štete. Ministar jeste kriv za mnoge stvari, ali da se sindikati i prosvetni radnici ozbiljno bave pitanjem obrazovanja, ostavku je trebalo tražiti kada nije bio u stanju da obezbedi pare za PISA testove. Ne mislim da je ministar kriv šta država nema novca, ali ozbiljan čovek, koji želi da se bavi svojim poslom, rekao bi da ne želi da bude ministar u državi koja ne vodi računa o obrazovanju. Tada je imalo smisla tražiti ostavku, ali to su propustili. Prosvetnim radnicima i sindikatima odgovara da nema PISA testova, jer se tako ne vidi njihov nerad – kaže naša sagovornica.

Roditelji koji se smatraju oštećenima mogli bi da tuže državu: naime, ombudsman za ljudska prava Saša Janković upozorio je da su poništavanjem male mature prekršeni Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, Zakon o srednjem obrazovanju i vaspitanju i Pravilnik o upisu u srednju školu. Ministarstvo je sve negiralo.

Aktuelni ministar je paralelno angažovan na privatnom univerzitetu Megatrend. Za Srbijanku Turajlić tu ništa nije sporno, iako o samom univerzitetu nema najbolje mišljenje.

- Nažalost, Komisija za akreditaciju dala im je dozvolu i to je zvanično institucija za visoko obrazovanje. Ne mogu da prigovaram instituciji koja je zvanično akreditovana po propisima ove zemlje. Taj lament nad Megatrendom je populistička priča koja ima veze sa realnošću, ali se sprovodi na pogrešan način. Ako se nekom to ne dopada, mora da pokrene to pitanje, ali ne vidim da ga je iko pokrenuo, pa se narod zabavlja tom temom – smatra ona.

Moguće je da je ministar Obradović već prošlost, jer se uvelike govori o rekonstrukciji Vlade. Ali koga god postavili na tu funkciju, u situaciji kada je odnos prema obrazovanju ovakav kakav jeste, sa roditeljima koji svesno kupuju svojoj deci rezultate, onda je problem nakrivo nasađen. Čak ni sindikati nisu ustrajali u pomena vrednom zahtevu da se broj učenika u razredima svede do 25; sa takvim sindikatima i sa nama kakvi jesmo, postojanje bilo kakvog ministarstva je premija, pa onda i tu važi ona teorija da svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima. U ovom slučaju, roditelji i đaci imaju ministra baš onakvog kakvog zaslužuju.

Godinu i pol nakon što je u Srbiji donesena Medijska strategija i nakon što je formirana radna grupa za izradu novog zakona o informiranju i medijima, sve je stalo: član radne grupe Vladimir Vodinelić podnio je ostavku, nakon čega se ispostavilo da je ministar kulture Bratislav Petković radnu grupu i raspustio, tvrdeći u pismu članovima da je sve već gotovo i da sada na scenu stupaju manje ekspertne skupine koje će posao oko zakona dovršiti.

Naravno da nije tako. U svojoj ostavci profesor Vodinelić jasno kaže da su “više instance” mijenjale tekst prijedloga zakona o informiranju “na privatnu intervenciju pojedinih članova radne grupe, uz suglasnost predsjednika radne grupe, a da radnoj grupi to nije bilo čak ni rečeno”. Pokazalo se, kako je naglasio, da u radnoj grupi ima privilegiranih, koji mogu diktirati privatno dogovorene izmjene teksta. “Budući da nisam radio iza leđa Ministarstvu, ne prihvatam ni da Ministarstvo radi meni iza leđa”, ističe Vodinelić, posebno apostrofirajući predsjednika radne grupe Dragana Kolarevića, ujedno pomoćnika ministra kulture. To je onaj lik koji je, čim je stupio na savjetničku dužnost, objavio spisak “državnih neprijatelja” u kulturnom životu Srbije, od glumaca do književnika, a kojeg sada Vodinelić jasno optužuje da opstruira ustavnu obavezu da zakonom zaštiti ne samo slobodu medija, nego i prava ličnosti.

U svakom slučaju, medijski zakoni trebali su se u rujnu naći pred Skupštinom Srbije, što se sada pokazalo kao pogrešno planiranje. Umjesto toga, ostaje potpuni kaos na medijskoj sceni i daljnji nastavak upliva i udjela države u medijima, što je trebalo prestati s novim medijskim zakonodavstvom do kraja 2014. Isto tako ne vidi se kraj budžetskom financiranju, umjesto predviđenog projektnog, pojedinih medija, što je trebalo startati 1. siječnja iduće godine.

I ne samo to: zbog velikog pada naplate pretplate za Radio-televiziju Srbije, Vlada je nedavno donijela odluku da se pretplata više ne plaća, nego da se od 1. srpnja RTS plaća iz budžeta, dok s druge strane iz istog pravca dolaze kritike zato što Grad Beograd financira svoju lokalnu TV stanicu Studio B (u skladu s pokušajima skidanja s vlasti gradonačelnika Dragana Đilasa, predsjednika Demokratske stranke). Govori se i o privatizaciji lokalnih medija, na što skaču medijske udruge, pa tako predsjednica Udruženja novinara Srbije Ljiljana Smajlović kaže da neće podržati novi zakon ako u njemu ne bude obaveza da se dva posto lokalnih budžeta izdvaja za lokalne medije.

Tu je i udio države u medijima: financiranje Tanjuga, a ne i agencija Beta i Fonet, udio u “Politici” i “Večernjim novostima” i elektronskim medijima, ali tu je – kako podsjeća predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Vukašin Obradović – i analiza bivše predsjednice Savjeta za borbu protiv korupcije Verice Barać iz 2011. godine, koja je pokazala da pored vlasništva ili suvlasništva, država s oko 40 posto sudjeluje i u marketinškim prihodima medija.

Raspodjelom novca za medije država zapravo profilira medijsku scenu i utječe na kreiranje medijskog sadržaja, čime se građanima nude kontrolirane informacije, a država pojačava utjecaj na informiranje, kaže Obradović, podržavajući zahtjeve koji su se čuli na okruglom stolu održanom prije nekoliko dana da se ispita kako se državni novac odlijevao u marketinške agencije za koje se pretpostavlja da imaju veze s Draganom Đilasom, Srđanom Šaperom i Nebojšom Krstićem (savjetnicima bivšeg predsjednika Borisa Tadića), dodajući da se te stvari nisu mnogo promijenile ni nakon prošlogodišnje smjene vlasti. Naime, tvrdi on, prihod marketinške agencije “Blok i konekt”, u kojoj je nekada bio zaposlen i prvi potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić, i za koju se vjeruje da je bliska Srpskoj naprednoj stranci, povećan je sa 11 milijuna u 2011. na više od 500 milijuna dinara u 2012. godini!

Evropska unija je zabrinuta zbog sporog donošenja medijskih zakona u Srbiji, izjavio je nedavno šef političkog sektora Delegacije EU-a u Srbiji Luca Bianconi, pogotovo zbog “nimalo ružičaste situacije u financijskom i profesionalnom pogledu” u medijima. Inače, EU inzistira na vlasničkoj transformaciji medija, odnosno povlačenju države iz vlasništva medija, u koje se godišnje slije oko 20 milijuna eura iz raznih budžetskih izvora, što bitno narušava principe konkurencije, dok medije dovodi u zavisan položaj prema izvršnoj vlasti.

Zabrinuti su, pogotovo nakon ostavke profesora Vodinelića i raspuštanja radne grupe za medije, i svi oni koji se bave ili rade u medijima. Tako odvjetnik Slobodan Kremenjak, stručnjak za medijsko pravo, upozorava da se mora promijeniti način na koji se donose propisi.

- Ovo je prilično poražavajuće iskustvo. Zakon donosimo tako što skupimo 14 ljudi koji su eksperti i oni se onda prepiru o svakoj odredbi. To je način koji unapred garantuje da se neće mnogo postići – kaže Kremenjak.

Slično njemu govori i profesor Pravnog fakulteta Union Saša Gajin, član raspuštene radne grupe koja je, po njemu, sve dok je bilo moguće postići konsenzus funkcionirala na demokratski način.

- Onog trenutka kada smo došli do manjeg broja pitanja oko kojih se nije mogla postići saglasnost u okviru institucionalne diskusije, a koja su vezana uz anomalije sistema, ovaj model rada je napušten. Počeli su uticaji na sadržaj teksta nacrta mimo radne grupe, neprincipijelne koalicije oko partikularnih interesa, intervencije telefonom. Navikli smo na to, reč je o svojevrsnoj tradiciji rada na zakonima kakva u Srbiji postoji već decenijama i sada je pitanje kako da se iščupamo iz ovog nelagodnog stanja – kaže Gajin.

U svakom slučaju, rješavanje problema dodatno će odgoditi najavljena rekonstrukcija Vlade (možda čak i izvanredni izbori o kojima se govori), što sasvim sigurno vodi dodatnom urušavanju medija, pritisnutih nepodnošljivom financijskom i strukturnom krizom.

Dvije i pol godine nakon svrgavanja dugogodišnjeg autokratskog predsjednika Hosnija Mubaraka, u Egiptu je prošle srijede, nakon 368 dana na vlasti, smijenjen i Mubarakov nasljednik Muhamed Mursi, član umjereno islamističke stranke Sloboda i pravda, političkog krila organizacije Muslimanska braća (MB).

No smjena, za koju se u početku činilo da će glatko proći, pretvorila se u žestoke sukobe zbog kojih se strahuje i od građanskog rata. Od pritvaranja Mursija, prosvjedi njegovih pristaša svakodnevno se događaju ispred sjedišta Republikanske garde, gdje ga vojska navodno drži, pa je u nekoliko dana poginulo više od 50 ljudi. Zbog tog krvoprolića političko krilo MB-a u ponedjeljak je pozvalo na “ustanak protiv onih koji žele ukrasti revoluciju tenkovima i oklopnim vozilima, čak i preko mrtvih ljudskih tijela”.

Mursija je smijenila vojska tri dana nakon masovnih prosvjeda u kojima je, procjenjuje se, sudjelovalo čak 17 milijuna ljudi. Smjeni je prethodio 48-satni ultimatum koji je Mursiju dala vojska, a u kojemu se od njega tražilo da “čuje glas naroda”. Budući da je narod na trgovima egipatskih gradova tražio nove izbore, a Mursi prkosno odbio kompromis, uslijedile su ostavke ministara i distanciranje druge najjače parlamentarne stranke, salafističkog Al Nura, te na koncu i smjena predsjednika. Svrgavanje je objavio general Abdel Fatah Al Sisi, pojavivši se na televiziji okružen predstavnicima prosvjedničke platforme Tamarod, koja je ranije sakupila 22 milijuna potpisa za prijevremene izbore, zatim nobelovcem Muhamedom El Baradeijem, te muslimanskim i kršćanskim klericima i predstavnicima stranke Al Nur.

Al Sisi je rekao da su spomenute organizacije dogovorile da Mursi više neće biti predsjednik, da se raspušta parlament, a ustav suspendira. Predsjedničke ovlasti prenesene su na Ustavni sud, a za privremenog predsjednika postavljen je ustavni sudac Adli Mansur. Već u ponedjeljak, Mansur je izdao dekret prema kojemu se suspendirani ustav ima revidirati u roku od 15 dana, a referendum o njemu održati u roku od najviše četiri i pol mjeseca. Parlamentarni izbori trebali bi se održati početkom iduće godine, a zatim će to tijelo imenovati predsjednika. U međuvremenu, stranka Al Nur složila se da privremeni premijer bude liberalni ekonomist i bivši ministar financija Hazem El Beblavi, a Muhamed El Baradei zamjenik predsjednika.

Naglasivši da vojska nema namjeru baviti se politikom, general Al Sisi više je puta spomenuo potrebu “pomirenja” i usklađivanja interesa svih građana, no prvi potezi vojske nisu bili u skladu s tim apelima. Naprotiv, na Mursija i MB vojska je krenula represijom, pa je bivši predsjednik stavljen u kućni pritvor, a uhapšeno je i dvjestotinjak visokih dužnosnika njegove stranke. Ugašena su tri televizijska kanala sklona Muslimanskoj braći, a na državnoj televiziji započela je kampanja njihovog denunciranja.

Svrgavanje Hosnija Mubaraka trebalo je biti kraj 60-godišnje vojne diktature u Egiptu, no smjena Mursija demonstrirala je da je njezina moć ostala praktički neokrznuta. I sam predsjednik Mursi mislio je da je taj problem riješio kada je prošlog ljeta smijenio kompletan vojni vrh, te na mjesto zapovjednika glavnog stožera doveo Al Sisija i s njim sklopio dogovor da neće biti progona vojske zbog nasilja u vrijeme prve “revolucije”, te da će razgranate i povlaštene ekonomske aktivnosti vojne elite ostati izvan parlamentarnog nadzora.

Egipatska vojska s pola milijuna ljudi najveća je u arapskom svijetu, a njezini čelnici tijekom desetljeća prigrabili su privilegije koje im omogućavaju lagodan život koji financira država. Sam Al Sisi s 58 godina najmlađi je egipatski general, obrazovan je na zapadu i nikada nije sudjelovao ni u jednom ratu, a pozornost javnosti privukao je u vrijeme prvih prosvjeda kada je opravdavao vojničke “testove djevičanstva” nad prosvjednicama. Iako najutjecajniji, vojska u Egiptu nije faktor demokracije, već je zanima isključivo sigurnosna politika, odnosno stabilnost koja joj omogućava uživanje u privilegijama. Zato se i sadašnja demonstracija moći tumači kao snažna poruka svakoj budućoj vladi o tome što bi joj se moglo dogoditi ako, kao i Mursi, pretjera u svojim apetitima.

Svrgavanje Mursija objašnjava se ekonomskim i političkim razlozima, no analitičari napominju da je loše stanje ekonomije, ali i napuhanu birokraciju i raširenu korupciju, uglavnom naslijedio. Četvrtina egipatskog stanovništva i dalje je nezaposlena, gotovo polovica njih živi s manje od dva dolara dnevno, dugovi su progutali strane rezerve, a konstantan rast cijena hrane i redukcije energenata građane su doveli do granice izdržljivosti.

Mursi je situaciju pokušao pokrpati različitim subvencijama, no upravo te subvencije razlog su zbog kojeg nije uspio njegov dogovor o paketu pomoći s MMF-om. S druge strane, neki analitičari, poput filozofa i ekonomista Samira Amina, Mursiju zamjeraju namjeru da na ekonomsku krizu odgovori “ultraliberalnim” mjerama i posvemašnjom privatizacijom od koje bi vrhnje ubrali “reakcionarni biznismeni umjesto Mubarakove klike”.

Na političkom planu, Braća su pogriješila jer se nisu s opozicijom dogovarala oko temeljnih smjernica upravljanja, već su, ohrabrena činjenicom da je čak 75 posto birača glasalo za islamiste, pobjedu shvatila kao mandat za samostalno odlučivanje, a protivnike ili marginalizirala, kao u slučaju sudstva, ili kooptirala, kao u slučaju sigurnosnog aparata. Umjesto rješavanja ekonomskih problema vlada se bavila nametanjem islamističkog ustava, pa su funkciju razjedinjene opozicije preuzeli sudovi, raspustivši parlament u pokušaju sprječavanja donošenja takvog ustava. Mursi je na to odgovorio prisvajanjem enormnih ovlasti, koje je trebao zadržati do donošenja novog ustava, no toliko autoritarne vladavine nije bilo probavljivo ni “revolucionarima”, ni sudstvu, niti vojsci. Mursi se naročito preračunao oko ovih posljednjih, vjerujući da je vojsku pacificirao smjenama i garancijama privilegija i oglušivši se na prethodna upozorenja generala Al Sisija da svojim potezima islamisti stvaraju razdor u društvu.

Upozorenja vojske i ponovno prepune ulice egipatskih gradova označile su početak kraja najvećeg uspjeha Muslimanske braće od početka njihovog postojanja. Taj je uspjeh uslijedio nakon 80 godina neprekidnog djelovanja u ilegali i brutalne Mubarakove represije kojom su Braća proganjana i odvođena u tamnice za mučenje. Najveći pobjednici Arapskog proljeća, egipatska Braća sada su opet postala lakmus papir koji će odrediti sudbinu pokreta u svim zemljama u kojima on postoji, bilo da zbivanja u Egiptu označavaju “konačan pad političkog islama”, kako ih doživljava sirijski predsjednik Bašar Al Asad, bilo da ih gurnu u ekstremizam i opravdavanje nasilja činjenicom da je protiv njih izvršen vojni udar. Mursijev savjetnik za vanjsku politiku Esam El Hadad na predsjedničkoj internetskoj stranici napisao je da će ta poruka “odjeknuti muslimanskim svijetom jasno i glasno: demokracija nije za muslimane”, a zapadni mediji puni su izjava promursijevih prosvjednika koji demokraciju nazivaju “devijacijom od božjeg zakona”.

Predstavnici Muslimanske braće nisu se složili ni s planom tranzicije koji je u ponedjeljak predstavio privremeni egipatski predsjednik, već su ga nazvali “pučističkim”, te “ilegalnim i nelegitimnim”. Nije jasno ni hoće li im, kao najjačoj političkoj snazi u zemlji, uopće biti dozvoljeno da sudjeluju u izborima, a ako je suditi po izjavama sekularnih dužnosnika koji su se ovih dana pojavljivali po zapadnim medijima, to sudjelovanje biti će uvjetovano njihovim suštinskim promjenama. Mohamed El Baradei, primjerice, njemačkom je “Der Spiegelu” rekao da će člana MB-a nakon ponovljenih izbora prihvatiti kao vođu samo ukoliko “stranka prihvati demokraciju, a zemlja dobije parlament i ustav koji će moći spriječiti njihove zloupotrebe ovlasti”.

S druge strane, prošlotjedna zbivanja ukazuju na ponovan uzlet Mubarakove “stare garde”, koja je, osim u vojsci, preživjela i u tijelima pravosuđa. Upravo su oni ti koji će biti zaduženi za revidiranje islamističkog ustava donesenog u vrijeme Mursija, no to ne znači nužno da će novi ustav biti izrazito sekularan. Dapače, ustavni dekret objavljen u ponedjeljak otkriva značajne ustupke salafističkom Al Nuru, stranci koja je na prošlim izborima osvojila 25 posto glasova i u padu Muslimanske braće vidi šansu da postane najjača islamistička snaga u zemlji. Sudjelovanje Al Nura u svrgavanju Mursija tom je činu dalo legitimitet, odnosno dojam da ono nije motivirano antiislamističkim razlozima, pa se time tumače i ustupci koje im vojska i sudstvo sada čine. Isto tako, upravo zahvaljujući njima u sada suspendirani ustav ubačene su brojne odredbe šerijatskog prava, no i novi ustavni dekret izričito navodi da će šerijatsko pravo biti “primarni izvor zakonodavstva”. No liberalne skupine odbile su predloženi dekret, izrazivši nezadovoljstvo činjenicom da se on pokušava progurati na brzinu i bez konzultacija, pa nije isključeno da će se građani još neko vrijeme za demokraciju boriti na ulicama egipatskih gradova.

Susjedi čestitaju, Zapad suzdržan

Zbog smjene vlade Egipćanima su čestitke stigle iz gotovo svih arapskih zemalja, a Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati budućoj su vladi obećali pomoć od osam milijardi dolara. Ta se podrška tumači kao potkopavanje Muslimanske braće, jer su upravo Braća i u spomenutim zemljama najveća prijetnja njihovim autokratskim režimima. Također, ove dvije zemlje već se godinama za regionalni utjecaj natječu s Katarom, koji, unatoč savezništvu s SAD-om, financijski i diplomatski podržava sve regionalne islamističke pokrete, od egipatskog MB-a, preko sirijskih pobunjenika i palestinskog Hamasa, pa do Irana.

Za razliku od susjeda, zapadne su zemlje na vojni udar u Egiptu reagirale suzdržano. S jedne strane, nisu bile sretne zbog puzeće islamizacije jedne od najvažnijih arapskih zemalja, a s druge ne odobravaju niti nasilnu smjenu demokratski izabrane vlade, niti pukotine koje bi uslijed toga mogle razoriti egipatsko društvo. U posebno nezgodnoj situaciji našle su se Sjedinjene Države, budući da one već desetljećima, pa tako i nakon svrgavanja Mubaraka, egipatsku vojsku financiraju sa 1,5 milijardi dolara godišnje, u zamjenu za poštivanje mirovnog sporazuma s Izraelom i suradnju na području protuterorizma.

Legalizacija

Hrvatski građani podnijeli su gotovo osamsto tisuća zahtjeva za legaliziranje svojih objekata koje su ilegalno podizali tokom proteklih desetljeća. Ponovimo: gotovo osamsto tisuća objekata u ovoj zemlji jest nezakonito, čak i prema mišljenju vlasnika tih objekata. Do kraja prošle godine, podsjetimo, bilo je predano oko 17 tisuća zahtjeva za legalizacijom, a ministrica graditeljstva i prostornog uređenja Anka Mrak-Taritaš najavljivala je da do krajnjeg roka, 30. lipnja ove godine, očekuje oko 150 hiljada zahtjeva. Stiglo ih je, eto, pet puta više, jer su građani valjda konačno shvatili da neće biti nekog novog roka, a shvatili su, ponajprije, zahvaljujući odlučnom, hladnom i kompetentnom stavu spomenute ministrice, uzgred, jedne od, zasad, svega četiri-pet svijetlih kadrovskih točaka Milanovićeve Vlade. Osnovni kriterij za legalizaciju bit će zračne snimke iz 1968. godine, koje su pohranjene u Vojnom arhivu u Beogradu i čije je korištenje nedavno dogovoreno u sklopu otopljavanja hrvatsko-srpskih odnosa.

Sigurno je da će državnom aparatu trebati godine i godine da obradi te, često nepotpune, zahtjeve, i da će se oko cijele ove priče još dugo polemizirati, ali više nema natrag: napravljen je presudan korak prema kakvom-takvom civiliziranju prostora u kojem živimo.

Potpredsjednik

Premijer Zoran Milanović predložio je Ranka Ostojića, ministra unutarnjih poslova i koordinatora sigurnosnih službi, za potpredsjednika Vlade u čijem će djelokrugu biti unutarnja politika – preciznije, pravosuđe i policija – te vođenje priprema za ulazak Hrvatske u šengensku zonu. Na kritike iz opozicije i pojedinih medija da šalje pogrešnu poruku imenovanjem ministra unutarnjih poslova za potpredsjednika Vlade za unutarnju politiku, premijer je odgovorio da se glavni razlog Ostojićeva promaknuća sastoji u pripremama za Schengen. Sasvim je nejasno zašto je Ostojić trebao postati potpredsjednik Vlade da bi se bavio poslom koji ionako najvećim dijelom spada u redovnu aktivnost ministra unutarnjih poslova, ali dobro… Rasprava o novom potpredsjedniku provedena je u parlamentarnom Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav, gdje je za kandidata glasalo osam zastupnika dok je jedan bio suzdržan, pa Ostojića od imenovanja dijeli tek formalnost saborskog glasanja.

Snowden

Najpoznatiji svjetski zviždač, Edward Snowden, prihvatio je azil koji su mu ponudile venecuelanske vlasti, te bi ovih dana konačno trebao napustiti tranzitnu zonu moskovskog aerodroma Šeremetjevo. Bivši agent američke obavještajne službe NSA postao je najtraženiji čovjek na svijetu nakon što je objavio kako američki špijuni, uz pomoć posebnih softvera, imaju mogućnost nadzora komunikacija milijuna ljudi u Sjedinjenim Država i širom svijeta, a nisu izuzeti ni diplomatski predstavnici mnogih zemalja, bez obzira njeguje li Amerika s tim zemljama prijateljske ili neprijateljske odnose. U intervjuu britanskom “Guardianu”, Snowden kaže da očekuje da će ga SAD optužiti za djelovanje u korist američkih neprijatelja i da će protiv njega biti pokrenuta istraga. U svakom slučaju, Amerika ga neće pustiti na miru, ma gdje da se sklonio i tko god mu pružio utočište: Snowden, kao donedavni insajder, to najbolje zna.

Popis

Hrvatska je Srbiji nedavno dostavila novi popis s imenima 1.557 osoba protiv kojih se vodi istraga ili su podignute optužnice za ratne zločine, nakon čega su mediji u Srbiji objavili

saopćenje Ministarstva pravde i državne uprave Srbije da se na novom popisu nalaze i imena dosad osuđenih, kao i da svi zainteresirani građani mogu podnijeti zahtjev ministarstvu kako bi utvrdili da li se nalaze na popisu. Spomenuta brojka pokazuje da Hrvatska, i pored svih nastojanja izbjegličkih, srpskih, pa i međunarodnih organizacija, ne samo da ustrajava na velikom broju optuženih ili onih pod istragom, nego i da ga povećava. Naime, dok se Franjo Tuđman, po nekim izvorima, obavezao procesuirati samo 25 Srba za ratne zločine, premijer Ivica Račan ocijenio je da ono što je Tuđman potpisivao za njega ne važi, pa se broj Srba u raznim fazama procesuiranja popeo na dvije hiljade. Prije dvije godine taj broj je, prema izjavi portparola tužioca za ratne zločine Brune Vekarića, smanjen na 700 do 900, pri čemu su se imena mogla pogledati u ambasadi Hrvatske u Beogradu. Prije nekoliko mjeseci baratalo se pak cifrom od 1.549 imena i nagađalo da bi Hrvatska mogla napraviti još jednu reviziju tog broja. I jeste, ali naviše, sudeći po najnovijim brojkama.

N. J.

Malnar

Umro je Željko Malnar. Zagreb je ostao bez još jednog čovjeka zbog kojeg se ovaj grad ponekad mogao smatrati svjetskim mjestom. Svega se smjestilo u šezdeset i devet Malnarovih godina, i boljih i manje dobrih faza, a mi ćemo ga pamtiti po slobodnom duhu i otvorenosti, putopisnim reportažama, pionirskom doprinosu ovdašnjem antitelevizijskom stvaralaštvu, na čudan način i suptilnom i sirovom, i po knjizi “U potrazi za staklenim gradom” (1986) koju je napisao s Bornom Bebekom. Otišao je čovjek koji je ovoj zemlji činio dobro tako što se od nje u potpunosti razlikovao.

Rezultati ankete o korumpiranosti koju je proveo Transparency International Hrvatska

Četvorku pišem, jedan pamtim

Ocjena 4,0 koju su dobili hrvatski sudovi i stranački političari samo je za jedno cijelo ispod 5,0, što na ljestvici korupcije označava potpunu korumpiranost

Pravu, solidnu četvorku dobili su sudstvo i hrvatske političke stranke u anketi o korumpiranosti koju je Transparency International Hrvatska proveo na uzorku od tisuću ispitanika od rujna 2012. do ožujka ove godine. Ocjena 4,0 koju su dobili hrvatski sudovi i stranački političari samo je za jednu punu ocjenu ispod 5,0, što na ljestvici korupcije označava potpunu korumpiranost.

Kad je barometar korupcije objavljen prije tri godine, sudstvo je bilo za 0,1 posto više korumpirano od političkih stranaka. Ocjena sudstvu iznosila je 4,1, dok je percepcija o tome koliko su političke stranke korumpirane ostala nepromijenjena, jer je i prošli put ocjena iznosila 4,0. Zato ne treba iznenaditi mišljenje građana o tome koliko se uspješno vlast bori protiv korupcije. Čak 47 posto građana smatra da vlast nije uspješna u toj borbi, 35 posto ocijenilo je borbu ni uspješnom ni neuspješnom, dok je tek 19 posto borbu protiv korupcije u Hrvatskoj ocijenilo uspješnom.

Dok 21 posto građana Hrvatske smatra da je u protekle dvije godine korupcija porasla, više nego dvostruko veći broj, njih 51 posto, ocijenilo je kako korupcija u posljednje dvije godine stagnira. Treba li napomenuti, riječ je, prije svega, o dojmu ispitanika. Po korumpiranosti su iza sudova i političara s ocjenom 3,9 javni službenici, odnosno časna hrvatska birokracija. S ocjenom 3,8 odmah iza javnih službenika su predstavnička tijela i, nažalost, zdravstvo. Policajci su s ocjenom 3,5 u sredini ljestvice, zajedno s privatnim sektorom i školstvom. Iz nekog razloga, već godinama građani najmanje korumpiranima ocjenjuju vjerske organizacije, s ocjenom 2,8. Jednako su dobile i nevladine organizacije, dok se najmanje korumpiranom našla vojska, barem prema dojmovima građana.

Na globalnoj razini, u istraživanju u kojem je sudjelovalo preko 114 tisuća ispitanika u 107 zemalja svijeta, zaključci su slični kao i u Hrvatskoj: najkorumpiranije su političke stranke. Primanju mita najskloniji su u sudstvu i policiji na globalnoj razini: čak 31 posto onih koji su došli u kontakt s policijom prijavilo je da su platili mito, dok je sucima i ostalim sudskim službenicima mito dalo 24 posto ispitanika.

Od ukupnog broja ispitanika, u godini prije ispitivanja 27 posto njih dalo je mito u kontaktu s javnim institucijama i službenicima. Brojke su to koje su u koliziji s vlastitom percepcijom ispitanika, koji kažu kako bi čak devet od deset njih prijavilo korupciju, dok su dvije trećine ispitanika odbile dati mito, stoji u objavi Transparency Internationala Hrvatska.

Josip Jagić

Prešućena “Maršalka”

Početkom jula neopaženo je prošla godišnjica pogibije prvog Hrvata koji nominalno nije bio u borbenim formacijama, 32-godišnjeg Ravena Čuvala koji je 2. jula 1991. stradao u obračunu na Mostu mladosti kod kasarne “Maršal Tito”, danas “Croatia”. Tada su spontano organizirani građani Novog Zagreba, uz učešće Narodne zaštite i jedinice ZNG-a, spriječili pokušaj kolone JNA da ode prema Sloveniji.

Po zapisu jednog od učesnika događaja, Marina Knezovića, sadašnjeg direktora Hrvatske matice iseljenika, građani su stajali pred vozilima i gađali “pincgauere” kamenjem, u čemu ni Knezović nije ostao po strani, a molotovljevim koktelima gađali su tenkove.

“Vojska je pucala u zrak, no to je samo bio znak da se građani još više stisnu uz armijska vozila… U općem kaosu koji je potom nastao od armijskog metka stradala je i prva žrtva rata u Zagrebu – Raveno Čuvalo. Pokušaj da mu se spasi život zabilježile su i TV kamere”, zapisao je Knezović.

Osim Čuvala, u sukobu su na licu mjesta poginuli i 19-godišnji vojnici JNA Zoran Mirković i Halil Cucak, dok je njihov vršnjak Zvezdan Antić umro od posljedica ranjavanja 14 dana kasnije. Pojedini izvori navode i desetak ranjenih.

Za razliku od intenzivnog obilježavanja nekih drugih događaja iz rata 1990-ih, priča o sukobu na Mostu mladosti ostala je potisnuta. Udruge branitelja Grada Zagreba pokrenule su 2011. inicijativu o preimenovanju Parka Travno u Park Ravena Čuvala, ali bez uspjeha. Suvišno je reći da se trojice poginulih pripadnika JNA vjerovatno sjeća samo njihova rodbina. Štoviše, mediji i javnost nisu se ni osvrnuli na prošlogodišnje saopćenje Documente o okolnostima sukoba i činjenici da o njemu nije provedena istraga niti je ustanovljeno tko su ubojice četvorice mladih ljudi, bilo s jedne bilo s druge strane.

Muk javnosti usklađen je s mukom i nedjelovanjem nadležnih organa. Možda je njihov muk gromoglasan zbog činjenice da su četvorica mladih ljudi stradala ne zbog divljačkog obračuna JNA s nenaoružanim građanima, kao što se pokušava prikazati, nego kao rezultat potpuno suprotne akcije.

Nenad Jovanović

Kratko & jasno

Branko Vukšić, predsjednik saborskog Odbora za medije

Radman je čovjek kapitala

Riječ je o čovjeku koji kao ne zna smije li istovremeno biti u Nadzornom odboru Hypo Alpe Adria banke i na čelu nacionalne medijske kuće

Četveročlani Nadzorni odbor HRT-a donio je odluku o postupku razrješenja glavnog ravnatelja HRT-a Gorana Radmana. Jeste li kao predsjednik saborskog Odbora za medije primili tu odluku i kako ćete se prema njoj postaviti?

Foto: Jovica Drobnjak

Odluku koja mora doći pisanim putem očekujemo svaki dan, a kada je dobijemo, sazvat ćemo sjednicu Odbora za medije. Što se mene tiče, ja sam se prema toj odluci već odranije postavio: Radman mora odstupiti zbog brojnih učinjenih gafova i taj odlazak je u najmanju ruku etičke naravi. Radman je i sam već ranije kazao da će otići ukoliko Povjerenstvo za sukob interesa utvrdi da je bio u sukobu interesa, što je i utvrdilo, ali je promijenio mišljenje vjerojatno zbog nekih političkih pritisaka.

Što smatrate njegovim najvećim gafom? Na početku izbora za mjesto ravnatelja HRT-a osobno ste podržavali njegovu kandidaturu, a sada se isto tako energično zalažete za njegovu smjenu?

Riječ je o čovjeku koji kao ne zna smije li istovremeno biti u Nadzornom odboru Hypo Alpe Adria banke i na čelu nacionalne medijske kuće. Ispada da ne zna što treba navesti u imovinskoj kartici, pa prešućuje da je vlasnik hotela u Sloveniji, a sve zapravo govori o tome da ignorira sva demokratska pravila i procedure. Što se tiče mog zalaganja za njegov izbor, ja sam se ispričao javnosti. Svi smo pogriješili pri njegovom izboru. Ali napominjem da je Radman bio izbor novinarske struke: sindikata novinara HND-a i HRT-a te viđenijih novinara televizije. Nije predsjednik Ivo Josipović nametnuo Radmana, već su ga izabrali novinari i tako politici nametnuli svoja rješenja, a ne obratno. Slušalo se novinare, a takvu sam politiku i ja podržao.

Na kraju balade, Radman je optužio i novinare da su pronositelji zla i da rade na zavjeri protiv HRT-a?

Njegov istup je bio katastrofalan. Nigdje nisam našao da su novinari o HRT-u napisali ijednu laž. Istup prema novinarima govori da Radman nije socijaldemokrat, već da je duboko u kapitalu. On je čovjek kapitala, a na koncu bi iz svega tko zna što još moglo isplivati.

Dragan Grozdanić

Razbijen mit o upravljačkim sposobnostima Gorana Radmana

Posrnuli menadžer

Radmanov program restrukturiranja HRT-a bio je u izvornoj varijanti neodređeniji od programa restrukturiranja bivše uprave, koji je dvaput odbijen

Pokretanjem postupka razrješenja glavnog ravnatelja Gorana Radmana zbog njegovih šest grijehova, Nadzorni odbor HRT-a nastavio je trakavicu sukoba s prisavskim faraonom, pri čemu se smjenjuju skandali i očekuju smjene, ali pritom gotovo nezapaženo prolaze iznimno važne odluke bitne za funkcioniranje najveće hrvatske medijske kuće. Konkretno, NO je prihvatio Radmanov prijedlog restrukturiranja HRT-a i uz primjedbe ga uputio Vladi – a upravo je taj program ključni dokument kojim se, kako Radmanovi kritičari tvrde, razbija mit o menadžerskim sposobnostima sadašnjeg glavnog ravnatelja.

Naime, zaprimivši Radmanov nacrt prijedloga restrukturiranja, još prije nekoliko tjedana članovi NO-a bili su, kako se u kuloarima tvrdi, šokirani nepreciznostima u prikazu sadašnjeg stanja, ali i rokovima ostvarenja ciljeva i rezultata programa novog ravnatelja, od kojih su neki planirani tek 2018. ili kasnije, kada bi Radmanu istekao mandat. Naglašavajući nerazumljivost tog prvog nacrta, naš sugovornik tvrdi da gotovo uopće nisu bile vidljive uštede nastale otpuštanjem radnika, ali ni ciljevi i rokovi ulaganja u razvoj i osuvremenjivanje opreme.

- Program ušteda uspostavljen je tek nakon Radmanova lutanja, tijekom kojeg mu je NO odbijao mnoge nerazumne ideje. Mnoge stvari su izbačene, ali tek na inzistiranje NO-a i zaključaka, ispravaka i sugestija njegovih članova, koje su i ušle u završnu varijantu. Primjerice, Radmanov program bio je u izvornoj varijanti neodređeniji od programa restrukturiranja bivše uprave HRT-a, koji je bio dvaput odbijen i kojim se predviđalo otpuštanje 389 ljudi, a uz odlazak u mirovinu i programe zbrinjavanja njih ukupno 500. Tek nakon brojnih intervencija, Radman je izašao s programom kojim se planira odlazak nešto manje od 700 od gotovo 3.400 ljudi s HRT-a. U postojećem kaosu čini se da ni to nije dovoljno – tvrdi naš sugovornik.

Prema njegovim riječima, tek nakon istjerivanja na čistac Radman je u narednim varijantama predstavio materijal o kojem se moglo raspravljati.

- Iskristaliziralo se da Radman ima plan ušteda baziran najviše na ljudima, i to oko 440 milijuna kuna u naredne četiri godine, s tim da mu je prva, ova godina, već propala. Prosječno planira uštedjeti oko 110 milijuna kuna godišnje. Istovremeno, u iduće dvije godine ima i troškove restrukturiranja koji se najviše odnose na otpremnine radnika i nabavu nove opreme – ukupno oko 300 milijuna kuna. Dakle, pitanje je je li to, s obzirom na kredite i obaveze HRT-a, uopće ostvariv program – tvrdi naš sugovornik, dodajući da je to samo jedna od dubioza na koje su upozoravali članovi NO-a.

- U prvoj verziji programa bila je spomenuta kupovina, odnosno spajanje Sportske televizije HOO-a s HRT-om. Sportska televizija ima 37 milijuna kuna gubitka i u golemim je problemima. I HRT je gubitaš, a planirao je preuzeti drugog gubitaša. Toga nema nigdje – poručio je naš sugovornik, dodavši da je nakon toga NO bio pod uzbunom.

- Ako ovo ostane u programu restrukturiranja, zvat ćemo policiju, bila je poruka jednog od članova NO-a – tvrdi naš sugovornik, nakon čega se od te ideje ipak odustalo.

S druge strane, Radman je najavio kaznenu prijavu zbog prenošenja detalja restrukturiranja koje su prije njegova prihvaćanja u NO-u objavile jedne dnevne novine.

- Radman može raditi što hoće jer je glavni ravnatelj. No ako se radi o javnoj televiziji, svi dokumenti koji se tiču ulaganja i javnog novca moraju biti predočeni javnosti. Ovako se čini da glavni ravnatelj zatvara informacije o javnoj televiziji. Podnošenje kaznenih prijava zbog nekoliko rečenica iz programa restrukturiranja najviše govori o samom Radmanu. On se i dalje ponaša kao da je HRT njegova prćija – zaključuje naš sugovornik.

Miroslav Edvin Habek

Veterani protiv HDZ-a

Pet godina građen je tunel ispod Biokova da bi lokalni živalj obilježio njegovo otvaranje demonstracijama i kritikom Vlade zbog tunelarine od 20 kuna, odnosno deset za korisnike ECN-uređaja. Dobar dio naroda smatra da je to previše, mada bismo, za usporedbu, mogli navesti tunel kroz Učku ili Krčki most, gdje se za osobna vozila naplaćuje 29 i 35 kuna.

Ali na stranu opravdanost tunelarine i struktura ukupnog troška; s tim je projektom ionako bilo afera još i prije negoli je pukla prva mina pod planinskim vrhom Sveti Ilija, a po kojem će tunel dobiti ime. Najprije se u priči pojavio general HV-a i, znate ono, kontroverzni poduzetnik Ante Roso, pa se zatim gradnja nemilo otegla i čak je izgledalo kao da vrla operativa nikad neće ugledati poslovično svjetlo na kraju iskopa. A na koncu, angažirali su se okolni, županijski HDZ-ovi (grado)načelnici da povedu puk u bunu protiv tunelarine.

Podrška Vladi, međutim, došla je s neočekivanog krila – od dijela imotskih ratnih veterana. Ili bar onih među njima koji su bliži primjerice HSP-u nego HDZ-u. Oni nisu za naplatu prolaska kroz tunel, ali ni za zloupotrebu te činjenice u politikantskom obračunu HDZ-a s SDP-om, i još su HDZ-u nabili na nos štetu koju je ta stranka prouzročila njihovu kraju. A gradonačelnik Imotskog, u već trećem mandatu zaredom, njezin je kandidat Ante Đuzel. Protest kontra Vladine tunelarine predvode upravo on i njegov županijski stranački predsjednik Ante Sanader.

Pravo za reći, nemamo pojma je li takvu specifičnu opoziciju HDZ-u naputio možda tkogod između SDP-ovih viđenijih ratnih veterana, poput ministara Ante Kotromanovića ili Predraga Matića. No izdvajamo i pozdravljamo ovaj istup kao primjer uravnotežene reakcije na suštinu događaja. Čak i kad se dvije strane ljuto zavade, naime, to još uvijek ne znači da je ijedna od njih u pravu. A osviješteno nesvrstavanje uza slabo prikrivene motive dežurnih manipulatora zdesna svakako je poželjan rezon, naročito kad je posrijedi u tom smislu gadno kompromitirana veteranska populacija.

Igor Lasić

Miješano meso u Metkoviću

Jumbosaurus rex

Zavod za javno zdravstvo analizira povišenje razine masnoća u krvi pripadnika povlaštene klase Metkovića

Krajem posljednjeg od četiri mandata bivšeg metkovskog gradonačelnika Stipe Gabrića Jamba, koji je tamo vladao još od prošlog milenija, potrošnja mesa i mesnih prerađevina u gradskoj upravi dosegnula je eksplozivne razmjere. Podaci o eskalaciji gladi za proteinima i nekontroliranom unosu kalorija odnose se na posljednjih osamnaest mjeseci vladavine, kada je Jambo od lokalnih dobavljača otkupio šest tona mesa. Isto je potamanjeno u reprezentativnim događanjima, a dio je podijeljen u predizbornim paketićima za pučanstvo. Na ime troškova za reprezentaciju, od 2007. doslovno je požderano oko 3,5 milijuna kuna, pa su Gabrićevi nasljednici u nesvijesti zbog nagomilanih dugova.

Mesožderstvo je toliko uznapredovalo da bi se u prosjeku dnevno pokrkalo oko jedanaest kilograma mrtvih domaćih životinja. S obzirom na to da su prije Jambovog pada isključivo naručivane jumbo porcije, došlo je i do povećane potrošnje goriva u službenim automobilima, čiji su motori očito kašljali i jedva vukli primjerke lokalnih političara.

Tako je nova lokalna vlast objavila da je službenom vozaču bivšeg gradonačelnika u osam godina isplaćeno ukupno 2,2 milijuna kuna. Sudeći po tome, dnevno je za benzin trošio oko tisuću kuna, što bi u najgrubljoj procjeni značilo da je Jambo svakog dana prolazio oko 1.500 kilometara. Pri izračunu trebalo bi uzeti i povećanu kilažu putnika, ali se podaci o tome tek očekuju. Još nisu objavljene ni pojedinosti o pojačanom habanju amortizera i guma voznog parka. Lokalni Zavod za javno zdravstvo već provodi analizu mogućeg povećanja oboljenja krvnih žila, povišene razine masnoća u krvi i šećerne bolesti kod pripadnika povlaštene klase Metkovića.

Prekomjerno trošenje nije stalo isključivo na tovu političara, pa je mjesnim udrugama u 16 godina podijeljeno oko 25 milijuna kuna, a službenicima su nabavljeni najnoviji primjerci fensi mobitela Ajfon, koje nisu smatrali shodnima vratiti nakon odsluženog mandata.

Nevesele brojke govore da je Grad Metković dužan oko trinaest milijuna kuna, ali neki analitičari smatraju ohrabrujućim da novac nije bačen u vjetar nego u želudac. Odabranih.

Petar Glodić

Tema što će biti s našom ljevicom u EU-u za nas kao da sadrži ne jednu, već dvije nepoznate veličine. Pa ako se o tome što je EU danas još nekako možemo informirati, a onda i, više od toga, zauzeti baš kritičan, ljevičarski stav, odgovor na pitanje tko smo to “mi” koji bismo postojeće, nezadovoljavajuće stanje trebali promijeniti, puno je teži.

Jer, počnemo li od kraja, nije teško složiti se da u nas autentične, naše, dosljedne, a organizirane ljevice ni nema. Točnije, ona je u povojima, barem što se tiče iznalaženja organizacionih oblika koji bi postali stvarno utjecajni u društvu. Uopće nije zastarjela marksistička mudrost po kojoj misao treba stremiti zbilji, ali i zbilja treba željeti tu misao, da bi do susreta stvarno i došlo. A to nikako da se dogodi. Da, postojimo mi, pojedinci i grupe na većoj ili manjoj margini, koji pokušavamo svijet gledati naprednim očima, no pokreta i njegovih organskih intelektualaca nema. Toliko nema da se i ne postavljaju pitanja iz kojih bi se komponenata takav lijevi pokret danas sastojao. Bi li to bio radnički pokret, a u njemu sindikalni, pa onda i politički socijalistički, tj. komunistički i anarhistički pokret?

Puno je nepoznanica, no mnogo toga već sigurno znamo. Primjerice, znamo da SDP nije nikakva ljevica. Iako ponekad voli da mi mislimo kako on ima programsku alternativu, čak pobrojanu po točkama, jasno je da su u našoj provincijalnoj podvrsti kopije američkog dvostranačja, obje “velike” stranke, HDZ i SDP, stranke kapitala. Te da za strmoglavljivanje jedne s vlasti, da bi privremeno zasjela druga – a to je sve njihovo autentično umijeće vladanja – nijednoj ne treba nikakvog “pozitivnog” programa. Iako međusobno negatorske, ove dvije, ali i sve ostale stranke našeg kapitalo-parlamentarizma, ni u primisli ne napadaju neoliberalnu paradigmu, koja je tako postala sinonimom za vladajuće mišljenje i ponašanje.

A to da je neoliberalno administriranje voljom kapitala kroz partijske, a onda i državne institucije postalo sva politička mudrost (tu se ne radi o gluposti i taj teren nije bez svoje ciničke invencije), istovremeno je tako provincijalno i tako evropski. Ta to je – hoće reći od istog kapitala dirigirani mainstream – ta slavna evropska stabilnost, naša stabilnost! Mi smo onaj garant koji će jednom zauvijek otjerati zaoštrene društvene suprotnosti iz uljuđene Evrope u tamo neke Azije i Afrike, kao metafore svijeta još nesređenog i u previranju.

Ništa nije dalje od istine! EU je danas mehanizam za proizvođenje zaoštravanja klasnih borbi, vođenih u korist manjine odozgo, iz naddržavnog centra, koji simbolizira Trojka (MMF, ECB i EK), pa u tom smislu i jedno od žarišta svjetskih sukoba. Jer što je Trojka ako ne “nevidljiva ruka” neoliberalizma, koja više ne umiruje i ne stabilizira, već uznemirava, udara i pronosi nestabilnost? Istina je da nema rata, pa ni građanskog još uvijek, u zemljama članicama EU-a, dok recimo na Bliskom istoku (naše geografsko određenje tog područja sve je jedna geopolitička aluzija) ima. No rata zbog EU-a – trebamo li si to nanovo ispočetka objašnjavati? – izvan EU-a itekako ima.

Evropom danas vlada apstraktna, pa onda zato i neuvjerljiva, nužnost neutemeljenih i samo prividno racionalnih mjera, koje se dekretiraju iz evropskih institucija, da bi ih onda vlade nekada nacionalnih parlamenata, zalažući svoj sve manji integritet, nametale “svom” stanovništvu. Sve to ne rezultira masama neoliberalnih vjernika – koje pobožno “kupuju” sve što vlast “prodaje” – već politički rascijepljenim društvom. Društvom u kojem je – prije inscenacije na saborsku ljevicu i desnicu – više od pola stanovništva takvoj politici reklo zbogom! Problem evropskog političkog prostora, čiji smo sada i mi dio, tako više nema puno veze ni s kakvom historizacijom postavljanja i rješavanja velikih političkih sukoba. Radi se još samo o povremenom biranju administratora iz spektra ponuđenih stranaka kapitala koji će, umjesto volje naroda, uvjerljivije zastupati interese financijskih institucija. Jer nečega drugoga osim toga u ovom administriranju nema.

Zato kriza u Evropi ide na ruku organizirane desnice – a to je cijela ta stranačka scena – jer oni s voljom kapitala nemaju problema. Ta oni se, konstatirali smo, i natječu za radno mjesto da budu glasnogovornici te volje! Dok kod ljevice – one koju sada moramo razlikovno zvati dosljednom i pravom – sve stoji upravo obrnuto. Sve do u otvoreno antikapitalističke motive njenog postojanja. Prava ljevica mora biti realna alternativa neoliberalnom konsenzusu. Ona mora napadati samu vezu između demokracije i kapitalizma koju se, na nekadašnjem Zapadu a protiv nekadašnjeg Istoka, gotovo cijelo 20. stoljeće ideološki njegovalo kao obranu “slobodnog svijeta”.

Pa ako su sve građanske stranke danas jednake, može li ljevica probiti začarani krug buržoaske demokracije tako da se u njega naprosto uključi? Kao stranka među strankama, kao jedan od ponuđača političkih ideja na navodno slobodnom tržištu istih? Možemo li baš mi u taj konstatirani monolit vlasti – a identitetske politike su način njegove izvedbe – unijeti razliku, nanovo živo povijesno razlikovanje između našeg i njihovog puta? Možemo li vladajući odnos između ekonomije i politike – u kojem nas uvjeravaju kako politika mora biti puki izvršitelj navodno neumitne ekonomske nužnosti, pa bi valjda definicija dobre politike bila samo u spoznaji te nužnosti – u potpunosti preokrenuti? Tako što ćemo reći da nije politički nužno slijediti neizabrane centre moći, koji nas “prijateljski uvjeravaju” kako njima nema alternative. Tako što ćemo reći da krajnji domet politike ne mora biti puki krizni menadžment, a njen rezultat “proizvodnja viška populacije”, što je kao “rješenje” kapitalističkih cikličkih kriza uočio još Marx. Vladajući uvijek vole da ih se percipira kao “subjekte za koje se pretpostavlja da znaju”. No rascjep koji u vladanje sada unosi nadvlast financijskog kapitala, neće se više nikada popuniti pokušajima ukidanja politike u ekspertizi.

Ako je EU danas paradigma političke servilnosti, a njene su vodeće institucije postale nerazlučive od trenutnih interesa kapitala, postavlja se logično pitanje treba li organizirana ljevica tražiti od svog članstva identifikaciju s tim objektom. I je li to uopće još moguće? Ako se s ovakvom Unijom identificiraju još samo financijske elite i njihove intelektualne sluge, što je alternativa za nas ostale? Radikalna promjena EU-scene unutar jedne evropske ljevice ili radikalna promjena scene same? Na to pitanje odgovore može dati samo praksa jedne organizirane, dosljedne i prave ljevice.

RTL Danas

U evropski prvi dan Dnevnik RTL-a uveo nas je zastrašujućim snimkama nasilja na zadarskoj tržnici, gdje su otac i sin napadnuti zbog fiskalne blagajne koju su uveli unatoč štrajku pojedinih prekupaca.

Bio je to odvratan prizor. Obični, do jučer mirni ljudi, prodavači s placa, postali su akteri grubog šakačkog sukoba. Scene su bile teške za gledanje, na prizor je trebalo staviti predikat ili opomenu da su slike uznemirujuće, ali su nas, čini se, u svijet u koji ulazimo uvele puno realističnije od zatupljujućih reklama Lidla, njemačkog trgovačkog lanca u kojemu se prehranjuje prekarijat. Nakon nedjeljne “Ode radosti”, ponedjeljkom makljaža – opet Hrvat na Hrvata, ovaj put u žestokom socijalnom ratu iz kojeg, za razliku od onog oružanog, nikad nećemo izaći. Umjesto da provodi zakon i štiti rad, država se povukla na rezervnu poziciju, u dogmatski drijemež iz kojeg će u punoj silini izjuriti tek kad bude trebala naplatiti porez ili ovršiti kakvog jadnika. Da, i to je Evropa u koju ulazimo.

Nedjeljom u dva

Ima u “Kiklopu” jedan lik, kiromant Atma, koji je jako zaljubljen u fatalnu Vivijanu, ali se oko nje ne želi truditi jer je konkurencija prejaka. On sanja trenutak kad će Vivijana ostarjeti, ostajući sama na bulevaru sumraka, bez menažerije udvarača. Tad će pasti u naručje Atmi kao zrela kruška…

U tom se duhu odigrao susret Aleksandra Stankovića i Jadranke Kosor u “Nedjeljom u dva”. Voditelj se svojoj dugo žuđenoj sugovornici, koja – kao Neda iz pjesme Parnog valjka – “mnogo lakše sada kaže da” jer “nije više tako ohola”, požalio kako mu ni Zoran Milanović više neće doći, sve dok ne… tu je potražio neku pristojnu formulaciju za sintagmu “padne s vlasti kao vi”, no Jadranka Kosor odmah je shvatila što je čovjek htio reći, pa je objasnila kako bi, da joj je onda bila ova pamet, sama došetala u emisiju. Bila je to Koštana Bore Stankovića iz trećeg čina, “Žal za mladost”.

Jadranka Kosor govorila je tečno koliko i isprazno, iz čega se može zaključiti da ni sutra, da se vrati na vlast, ne bi došla u “Nedjeljom u dva”. Nema tu promjene. Stankoviću na duel idu uglavnom oni koji su pali s vlasti. To je šteta, ne toliko zbog emisije koliko zbog javne higijene. Nijedan političar koji se ne usudi ući u javnu raspravu ne bi smio obnašati nikakvu vlast u Hrvatskoj. No vraga, naše biračko tijelo ne postavlja takve kriterije. Milan Bandić nikome se nije usudio izaći na megdan, pa je pobijedio trijumfalno kao nikad dosad.

Stanković je priveo kraju jednu sjajnu sezonu. Većina emisija bila je odlična, uz nekoliko antologijskih – Jakovčić, Kajin, Mima Simić potvrdili su “Nedjeljom u dva” u najjače medijsko sudište hrvatske javnosti. HTV bi trebao imati nekoliko takvih emisija i nekolicinu takvih autora. Ali ima samo jednog jedinog Stankovića. A kako stoje stvari, tako će i ostati.

Dnevnik HTV-a

Goran Radman novinare naziva hordom zla, oni ustaju i demonstrativno napuštaju pres konferenciju. Čuju se povici Božene Matijević: “Gospodine Radman, gospodine Radman…” Siniša Pavić prosvjeduje i diže se. Teško je zamisliti žalosniju autodestrukciju jedne legende. Čovjek kojeg je prisavska kamarila početkom devedesetih otjerala kao žrtvu, u samo pola godine mandata dokazao je da je menadžer lišen vizije, ravnatelj pregažen vremenom, nesposoban za hvatanje ukoštac s izazovima krize. Politika mu je prijevremeno odsjekla glavu, pa nije uspio ranije dosegnuti krajnje granice vlastite inkompetencije. Zato je mogao stvoriti karijeru kao osujećeni genij. Nijednom gospodaru Prisavlja – a bilo je tamo i puno gorih, od Hiterca i Paraća, preko Vrdoljaka i Mudrinića, do Vanje Sutlića – novinari nisu demonstrativno otišli s presice, izloženi neartikuliranom politikantskom vrijeđanju koje je poprimilo ružan pseudomoralistički prizvuk. Radman je zakukao kako su neke obitelji ugrožene, u zemlji i profesiji u kojoj su zlikovci raznih profila već uništili tisuću i jednu porodicu, i kako on to više neće dopustiti. Nitko nije razumio o čemu govori.

Što mu je sve to trebalo? To se sigurno i on danas pita. Analizirajući poteze jednog već otpisanog ravnatelja (bez obzira na faktično trajanje njegova mandata), možemo zaključiti kako je narcisoidni i samodopadni Radman vjerovao da dolazi u reinkarnaciju Televizije Zagreb s konca osamdesetih, u velik i sređen sustav, sa 2.700 zaposlenih, uključujući Odašiljače i veze. Današnji HTV nema sustav Odašiljača i veza, ima šest ili sedam stotina ljudi više, a opće stanje organizma je zastrašujuće. Na Prisavlju vlada hobsovski “rat svih protiv sviju”; u maloj bari puno je krokodila, čije je apetite teško nahraniti. Najveći dio prihoda kuća troši na plaće i kredite. Sredstva koja se izdvajaju za program sve su manja, a zahtjeva je sve više – skupi informativni Četvrti program pokrenut je samo zato jer se zakonski nije moglo drukčije. U takvoj situaciji, HTV bi mogao spasiti samo čovjek jasne vizije, koji će restrukturirati sustav tako da iz njega eliminira sve što ne radi i da, oslobađanjem sredstava, inicira desetke novih projekata, angažirajući nove snage. Valja uočiti da HTV od vremena Saše Miloševića, Denisa Latina, Igora Mirkovića, Tihomira Ladišića i njihove generacije nije lansirao nijedan ešalon novih, jakih autora. Kuća je, poput Osmanskog Carstva nekoć, “bolesnik na Prisavlju”, ravnatelj je izložen zahtjevu za ostavkom, ne podržava ga gotovo nitko, čini se da ga se odrekao i Pigmalion, predsjednik Ivo Josipović, a on u takvoj situaciji odlazi na jedrenje, dok svi poluglasno govore kako je jedini lijek za hrvatsku bolest grčki recept. Nakon sanaderovskog malo vitra, dobivamo radmanovsku varijantu, farsu kao nastavak tragedije – malo jebivjetra.

Riječ je o nekoj vrsti “Smrti trgovačkog putnika” Arthura Millera. No dok u tom dramskom komadu jedan marljivi trgovački putnik biva ispljunut iz utrobe tvrtke čim počne s poslovnim podbačajima, ovdje imamo obrnut proces. Naš se komad zove “Druga smrt sedam sekretara SKOJ-a”: većina bivših predsjednika omladine, manekena ocvalog socijalizma, odlazi sa scene u trenucima kad pravogovor i prava poza više nisu dovoljni za opstanak na vrhu. Radman, Stipe Orešković, Velimir Srića, svi su oni bili prvosvećenici socijalizma, komsomolski žrečevi koji su partijski metajezik zamijenili anglosaksonskim menadžerskim slengom. Pripadnost kasti nije se legitimirala poslovnim uspjesima, nego vladanjem žargonom, pravilnom uporabom kastinskog jezika. Dok je u minula vremena bilo dovoljno izgledati titoistički pravovjerno i govoriti kardeljevski učeno, o pravcima razvoja samoupravnog socijalizma, malformacijama socijalističke prakse i sličnim glupostima, u novom je okružju samo trebalo preuzeti izraze tipa outsourcing, shutdown point ili konjunkturni ciklus. To je bilo dovoljno kao legitimacija lojalnosti novoj kasti prvosvećenika liberalne tranzicije, novim gospodarima Hrvatske, a oni su najčešće bili oni stari, zaodjenuti u novo ruho, oboružani novim kazalom poželjnih pojmova, epiteta i sintagmi.

Tranzicija, međutim, nije uspjela baš zato jer su je provodili takvi bleferi, praznoslovi i ljepodusi, manekeni moćnih koterija koji su, parazitirajući na rasprodaji socijalističkih postignuća, za sebe zgrnuli lijepe milijune, ostavivši iza sebe pustinju. Goran Radman, neuspjeli eksperiment komsomolske kadrovske rekonkviste, otići će sa scene uz dozu sažaljenja, to je već sad očito, mada za to možda i nema razloga. Ljudima koji, da citiramo kolegu Sandra Pogutza, imaju hotele na Savici, Prisavlje doista nije nužno.

“Predsjedniče, gospodin Goran Radman je došao”, rekla je tajnica oprezno se uvlačeći kroz odškrinuta vrata kabineta.

“Došao?” iznenadio se predsjednik, koji je dotad sistematično turpijao nokte na prstima lijeve ruke. “Zar Radman nije na odlasku?”

“Ne znam, predsjedniče, eno ga sjedi u prijemnoj sobi i čeka.”

“Što čeka? Da dođe ili da ode?”

“Čeka da ga primite, predsjedniče. Kaže da ste mu vi poručili da dođe.”

“Zašto bih ja nekoga tko treba otići zvao da dođe?”

“Ne znam, predsjedniče, ja sam samo tajnica.”

“Pa pusti onda čovjeka unutra, ako sam ga već ja zvao. Što prije dođe, brže će otići, je li tako?”

Ravnatelj Hrvatske televizije Goran Radman, pozdravivši uz blagi naklon, smjestio se u fotelju koju mu je predsjednik pokazao ispruženim dlanom. Domaćin je pripalio dugačku mirisnu cigaru, rutinerskim pokretima promućkao led u čaši napunjenoj chivasom i prodorno ga pogledao.

“Šta je, omladinac? Što si se tako smrknuo?”

“Pa nisam, predsjedniče, mislim…” blago je porumenio ravnatelj HRT-a.

“A nisi, bogami, bio zbunjen kad su mi ono predavali štafetu na stadionu JNA”, rekao je predsjednik. “Tad si bio sav nacifran i ozaren. Bijela košuljica, kravatica, sportska frizurica. I stalno si se motao oko mene. Druže Tito ovo, druže Tito ono… Bio si mi ko čir na guzici, bogati.”

“Predsjedniče, o čemu vi to…” iščuđavao se ravnatelj.

“A fino su mi neki drugovi još onda govorili – zajeban ti je onaj mali, karijerista, ulizica, foteljaš. Izdat će stvar revolucije dok trepneš okom. Nema taj socijalističkog morala. Samo im ja nisam vjerovao, budala. A i Jovanka je mislila da si baš zgodan, uzoran mladi rukovodilac. Uz to idealan zet.”

“Predsjedniče, ovo nema smisla…”

“I što onda napravi moj omladinac? Proda se krupnom kapitalu! Pređe na stranu klasnog neprijatelja! S partijskom preporukom ode za menadžera u Majkrosoft. Bogati! Okrene leđa proletarijatu i postane zadnja buržoaska baraba. Ubire profite, broji dividende. Eksploatira. Gnječi radničku klasu u koju se do jučer zaklinjao. Zbog takvih je socijalistička Jugoslavija i otišla u vražju mater. Sram te može biti, omladinac!”

“Pa ovo je suludo, predsjedniče, molim vas dajte prestanite…”

“I ne bi mene bilo briga”, nastavio je predsjednik, “mislim se, boli me kurac, ostao sam ionako vječan, što da se bavim boranijom, eno ih neka se brčkaju u buržoaskom glibu. Ali onda ja trebam iz novina saznati da si ti od Saveza komunista otkupio vilu na Bohinju i pretvorio je u privatni hotel. Onu istu vilu gdje sam ja s drugovima sastavljao programske smjernice, rješavao teška kadrovska pitanja, terevenčio do zore. Ej, omladinac! Pa to je uvreda!”

“Predsjedniče, zaboga, ovo je stvarno besmisleno…”

“Znaš li ti, omladinac, koliko sam se ja puta sa Stanetom napio u vili na Bohinju? Jednom se i Pepca naroljala ko majka. Kardelj je tamo sročio koncept Pravaca razvoja, u sličnom stanju… I sad je to sveto mjesto Saveza komunista i revolucionarne prakse tvoj privatni hotel. Bogati! To je da se čovjek ispovraća… Znaš li ti, omladinac, što je ispao ključni problem jugoslavenskog socijalizma?”

“Što?”

“To što su vodeći komunistički kadrovi od komunističke partije preuzeli sve osim ideala. Uključujući hotele. A ti si, bogami, ogledni primjerak.”

“Ivo, pizda mu materina!” bijesno je skočio iz fotelje ravnatelj HRT-a. “Prekini više s ovom komedijom!”

“Eee, nije ti ovo komedija, moj Gogi”, rekao je dr. Lignjoslav Josipović, gaseći dopola popušenu cigaru u kristalnu pepeljaru. “Ovo ti je mesijanski sindrom. Samo zorno predočavam bolest koja te zahvatila, ali na drugoj razini, više primjerenoj meni.”

“Kakav mesijanski sindrom?” zbunio se Radman.

“Pa nisam ja na konferenciji za štampu novinarima govorio da su ‘pronositelji zla’, da se bave ‘progonima, obezvrjeđivanjem i javnim sramoćenjem’, čak da ugrožavaju živote. Evo citiram: ‘Svi koji čitaju vaše napise, oni će upotrijebiti svoju moć da bi zaprijetili našim životima, obiteljima i djeci, oni će koristiti vaše argumente da bi upali u naše stanove, pljačkali našu imovinu i koristili javni poziv na linč’. To je paranoja, Gogi! A sve zato jer su napisali da si od partije kupio hotel i da ga nisi prijavio u imovinskoj kartici.”

“Zašto bih ga prijavio ako hotel nije u Hrvatskoj?”

“A za koji smo klinac ulazili u Europsku uniju ako Goran Radman Sloveniju doživljava kao inozemstvo? I Sanader je, da te podsjetim, one milijune držao u Austriji i Švicarskoj… Je li se ja, Gogi, trebam svako jutro buditi sa strahom od nove afere koja se uz tebe veže?”

“To su sve tračevi, kakve afere…”

“Najprije si vjenčanoga kuma postavio za urednika, koji je uz to lažirao biografiju, jer ne zadovoljava formalne uvjete natječaja. Onda su te uhvatili u sukobu interesa, smatrao si normalnim da budeš ravnatelj javne televizije i imaš svoje firme, da sjediš u upravnim odborima banaka i privatnih korporacija. Onda si reklamu za Majkrosoft i prijateljevu tvrtku uvalio usred večernjeg dnevnika. Onda si u imovinskoj kartici zaboravio prijaviti ništa manje nego hotel. Pa sad ovo s novinarima… Gdje se ti gasiš, Gogi? Na kraju će još ispasti da sam te ja instalirao za ravnatelja HRT-a.”

“Pa jesi me ti instalirao.”

“Nisam rekao da nisam, nego da će ispasti da jesam. Nije ti ovo više Savez komunista, Gogi, nego savez bivših komunista. Lijepo smo se bili dogovorili po kojem principu vladamo: ni autokracija, ni demokracija, nego lignjokracija.”

“Dobro, znaš da je otpočetka to meni bilo malo teorijski komplicirano. Ja sam inženjer elektrotehnike, nisam pravnik.”

“Lignjokracija je kad se asimiliraš u demokratski poredak da bi djelovao autokratski. To je vrlo jednostavno. A ako novinarima govoriš da su zlotvori, da su smrtna prijetnja tebi i tvojoj obitelji, ako ih vrijeđaš i ubijaš u pojam, to znači da se nisi asimilirao u demokratski ambijent, pa ne možeš ni vući autokratske poteze. Iznevjerio si osnovno lignjokratsko načelo.”

“Koje načelo?”

“Ukoliko se otvoreno suprotstavljaš demokratskim propozicijama, nećeš ih uspjeti efikasno sabotirati. Lignjokracija je, dragi moj, vještina da se upravo usvajanjem demokratskih pravila igre demokracija poništi.”

“Jebi ga, to je za mene previše složeno.”

“E znam, zato si i dogurao do smjene… Što se nisi ugledao na mene, Gogi? Slovim kao demokratski izabrani predsjednik, s formalno-ceremonijalnim ovlastima, takoreći fikus, a ustvari držim u šaci kompletnu medijsku scenu, vedrim i oblačim, do toga da instaliram ravnatelja HRT-a. Samo što se u tvom slučaju baš i nisam proslavio…”

“Dobro, ali što nam je sad činiti?”

“A znaš i sam, Gogi, kakva je partijska praksa. Kad rukovodeći kadrovi nešto zaseru, pošaljemo ih na višu dužnost.”

“Što to konkretno znači?”

“Znači da ja idem na dužnost druga Tita.”

Dakle, tu si odmah mogao vidjeti da se dogodilo nešto veliko, čak povijesno. Nakon što je sudac Radovan Dobronić zabranio dosadašnji zelenaški način obračuna kredita u švicarskim francima, obje strane u sporu napokon su se u nečemu suglasile, a to je da je stvarno riječ o nečem nesvakidašnjem. Štediše su u stanju pozitivnog šoka, jer su najzad dočekali da hrvatsko sudstvo stane na njihovu stranu, stranu potrošača i slične fele koja je dosad u pravilu služila za neometano šišanje i guljenje. Banke se ne oglašavaju, što u ovom slučaju samo potvrđuje da se dogodilo nešto presedanski važno, pa ne žele pokvariti ionako lošu situaciju u koju ih je dovela Dobronićeva presuda.

Ali zato su se u očekivanju žalbi banaka svom silinom oglasili oni mediji za koje nije bilo sumnje na čiju će se stranu svrstati, najviše “Jutarnji list”. Rastrubili su se o tome da će u slučaju da banke budu morale obeštetiti štediše, one biti prisiljene uskratiti gospodarstvu milijarde kuna, što je, naravno, providna laž. Upravo u tome što ne financiraju ekonomiju nego gotovo isključivo potrošnju građana, i to potrošnju proizvoda iz njihovih matičnih zemalja, leži jedan od ključnih uzroka hrvatske ekonomske krize. Doduše, mora se priznati da su se ovdašnje banke uglavnom othrvale špekulativnim poslovima, u kojima se financijska tržišta napuhavaju bez podloge u proizvodnji, što je drugdje tu krizu učinili još dubljom i razornijom. No baš su kreditima u švicarcima, gdje je razina špekuliranja i manipuliranja samo nijansu manja, kreirale veliku egzistencijalnu nesigurnost stotinjak tisuća štediša, sasvim nalik onoj viđenoj na Islandu i Cipru (a u širem smislu i u Grčkoj i Španjolskoj).

Zanimljivo je da su i ovdje spomenuti mediji pokušali podmetnuti jednu laž koja više razgolićuje nego sakriva pohlepu banaka. Digli su galamu da će obeštećenje štediša dovesti pred kolaps banke, iako im sudac Dobronić nije odredio nikakve penale, a najmanje štediše oslobodio obaveze da vrate kredite. Od banaka se traži samo da vrate štedišama ono što su im naplatile mimo zakona, dakle ekstraprofit. I tu leži jedna od glavnih kvaka ove priče. Ako su, naime, banke navodno pred kolapsom jer moraju vratiti taj ekstraprofit, time se faktički priznaje da su one prije toga pred kolaps dovele štediše na kojima je taj ekstraprofit zarađen. To naprosto logički proizlazi jedno iz drugog.

Valjda ne treba posebno objašnjavati da ovako jeftin tip propagandnih lagarija može sebi dopustiti samo netko vrlo moćan. I stvarno, banke su najmoćniji dio današnjeg kapitalističkog svijeta, o čemu dovoljno govori činjenica da su one prouzročile ovu pet i više godina dugu krizu. Ali od njih se nikada nije tražila prava odgovornost za to, a kada su se same našle pred kolapsom – mislim pravim a ne izmišljenim, kao sada u slučaju hrvatskih banaka – to se pokrivalo iz džepova poreznih obveznika (izuzetak je samo Island, koji je jedini pustio da bankarski trutovi jednostavno propadnu). Vrlo je indikativan već i način na koji su banke izazvale krizu, jer tu uvijek postoji jedna zajednička točka, vidljiva i u hrvatskom slučaju. Dogodilo se to u Sjedinjenim Državama nakon pucanja financijskog balona, koji se napuhao zbog loših stambeno-hipotekarnih kredita. Davani su, to je ta točka, uglavnom građanima crne puti, koji su slabijeg imovnog stanja, što na prvi pogled zvuči vrlo emancipirano, ali se zapravo svodi na to da se i od tog socijalno najslabijeg sloja izvuče zadnja para. Kako ovi nisu bili u stanju vraćati kredite, oduzimane su im kuće, s kojima banke nisu znale što bi jer nisu s njima mogle na opustošeno stambeno tržište, pa su u bankrot došli i jedni i drugi, s tim da građanima nije imao tko pomoći, a bankama jeste. Kada se kriza prelila u Evropu, po istom su principu u dužničkim lancima završile čitave države na njenom južnom obodu, koje više nisu imale otkud vraćati kredite, dok se banke sa sjevernog dijela kontinenta, koje su se na njima obogatile, još dodatno namiruju i iz evropskih kriznih fondova.

Na toj osnovi došlo je do stvaranja evropskog juga i sjevera, ali i juga i sjevera u svim evropskim zemljama, jer su banke nagomilani novac koristile za stvaranje još većih gomila unutar sve zatvorenije financijske sfere. Nisu ga ulagale u proizvodnju, gdje su profiti niži ali stabilniji, tako da je rastući jaz između bogatih i siromašnih još dramatično produbljen i epidemijskom nezaposlenošću (u nikada bogatijoj Evropi trenutno je blizu trideset milijuna ljudi bez posla). Na taj se način današnji kapitalizam pretvorio u dosad najsavršeniju mašinu za isisavanje novca od onih koji ga imaju malo i njegovo prelijevanje onima koji ga imaju puno, a 260 multimilijunaša u Hrvatskoj jasno svjedoči da je i ona tu sasvim lijepo napredovala.

Ovdašnje banke u stranom vlasništvu u ovome imaju ključnu ulogu. One su glavni skretničar spomenutog novca, koji usmjeravaju prema uvozu iz svojih matičnih zemalja, a ulaganje u domaću proizvodnju i otvaranje novih radnih mjesta ih ne zanima. Tako bogati kompradori a la Todorić postaju sve bogatiji, a za pripadnike srednje i niže klase ostaje refren one pjesme “Evo banke, Cigane moj”. S tim da to samo izuzetno završava sretno po Cigu, kao u ovom slučaju sa švicarcima, a u pravilu on teško nadrlja i odnese gaće na štapu.

Zato je Dobronićeva presuda izazvala konsternaciju. Liberalna dogma naučava da se državni aparat, uključujući sudstvo, nema što miješati u ovakve slučajeve, jer su štediše, kao, punoljetna čeljad koja sama odgovara za svoje postupke. Dobronić je, međutim, odbacio tu dogmu, izvlačeći za uši državu na poprište događaja na koje tobože ne može i ne želi utjecati, uprijevši prstom u deviznu klauzulu gdje to itekako jeste slučaj. Narugao se da u uvjetima višedesetljetne stabilnosti kune devizna klauzula izgleda kao kada bi se ljeti nosio zimski kaput i tako jasno rekao da baš državni aparat smatra krivim za ovo. Hrvatska narodna banka, koja je sponzor ove vrste bankarstva i mali od kužine ove vrste kapitalizma, režeći šuti, jer dobro zna da je sada tako bolje.

Ali zato se opet oglasio uvijek budni “Jutarnji”, najavljujući u subotnjem broju za nedjeljni tekst o Dobroniću pod naslovom “Tajni život suca koji je presudio bankarima”. Naravno, u tekstu nije bilo nikakvih tajni, ako se tu ne računa podmetanje da je riječ o osobenjaku koji živi s majkom, parkira auto točno između crta, pije čaj i, ah da, pomalo robuje “dahu prošlosti”. No zato je puna dvadeset i četiri sata taj naslov zloslutno sugerirao da je riječ o opasnom smutljivcu čiju herezu treba što prije zaustaviti. I bojim se da će se to i dogoditi.

Teslin spomenik natrag u Gospić samo naredbom

Položaj Srpske zajednice u Ličko-senjskoj županiji nije zadovoljavajući i ima mjesta da nam bude mnogo bolje – dožupan Nikola Lalić

Kakav je status pripadnika srpske manjine u Ličko-senjskoj županiji, pitali smo Nikolu Lalića, zamjenika župana koji je na tu dužnost izabran po drugi puta za redom.

- Odgovor bih podijelio na, nazovimo ga, pravni i normativni dio i onaj životni, svakodnevni. Lokalne zajednice su u svoje statute unijele prava za srpsku zajednicu. Tu mislim na zakonom propisano pravo na proporcionalnu zastupljenost u predstavničkim tijelima i izvršnoj vlasti. Što se ovog “životnog” tiče, na području Ličko-senjske županije nemamo slučajeva nevraćene imovine koja je bila zauzeta poslije Oluje. Obnova kuća je pri kraju, iako ima pojedinačnih slučajeva gdje to još nije urađeno. Radi se, naime, o predmetima koji su dugo čekali na rješenja u drugostepenom postupku, o predmetima u kojima se vode ostavinske rasprave ili o slučajevima koji su – ja bih to tako nazvao – “propali” kroz zakon. Za svaki od njih potrebno je puno intervencija i kontaktiranja sa nadležnim institucijama sistema i na tome uporno radimo – kaže Lalić.

Dodaje da je proces stambenog zbrinjavanja bivših nosilaca stanarskog prava u toku i da će još potrajati. Ima slučajeva osoba kojima je neophodna pomoć, a nisu ispunjavale zakonske uslove za pravo na obnovu.

- Što se otkupa stanova tiče, država nikome od bivših nosilaca stanarskog prava ovu šansu još nije pružila. Pitanje je da li bi ljudi financijski to mogli podnijeti po sadašnjim uslovima otkupa. Zaposlenje je jedan od većih problema. Posla inače nema, pa kada se neka šansa i ukaže pojavi se veliki interes. U toj gužvi svatko gradi svoju poziciju pa se često sa sigurnošću ne može utvrditi je li posrijedi diskriminacija po nacionalnoj osnovi i pripadnosti ili žestoka konkurencija. U svakom slučaju, položaj zajednice u našoj županiji ocjenjujem boljim nego prije desetak godina, iako ni sada nije zadovoljavajući i ima mjesta da nam bude mnogo bolje – ističe Lalić.

Sigurnosna situacija je također stabilna i nema ekscesa na nacionalnoj osnovi, no kako napominje Lalić, to je vrlo osjetljivo područje koje se učas može poremetiti.

- Šire političko i životno okruženje Ličko-senjske županije već se priviklo na srpsku zajednicu isto kao i na SDSS kao političku stranku. Vjerojatno je i vrijeme učinilo svoje, ali smatram da je više od toga napravila korektna politika koju vodimo. Izborni rezultati koje postižemo stavljaju nas u poziciju legitimnog predstavnika zajednice. Tako nas doživljavaju i kao takvi smo prepoznati na području županije. Naravno, Srba ima i u drugim strankama, tradicionalno je to SDP, a u novije vrijeme i HNS, dok urbanih Srba ima i u HDZ-u, još od devedesetih – kaže Lalić.

Srbi više ne osjećaju strah koji je prije bio prisutan, odnosno ako ga negdje i ima, to su sporadični primjeri. Ustavni zakon i njegove odredbe se poštuju, akti su usklađeni sa zakonima, no konzumacija prava drugo pitanje, kao i u drugim dijelovima Hrvatske.

- Provedba tih prava nije ograničena samo nacionalnom pripadnošću ili isključivo njome, već dobrim dijelom i ukupnom ekonomskom situacijom. Plastičan primjer je zapošljavanje. U vremenu iza rata kada su se formirale lokalne zajednice i zapošljavale profesionalne strukture, tu nas nije bilo. Danas je zaposlenje u tim strukturama moguće tek ako netko ode u penziju. I to je glavni problem. U pravilu smo mi ti koji inzistiramo na provedbi zakonskih odredbi. Nije mi poznato da nam je bilo koja lokalna zajednica, kao izraz dobre i demokratske volje, dala šira prava od zakonom propisanog minimum, mada je to mogla – priča naš sagovornik.

Najveći problem u ovoj županiji je, kaže Lalić, nepovoljna dobna struktura, bez realnih izgleda da će se stanje popraviti, čak naprotiv. Kada je povratak u pitanju on je pri kraju ili je već završio, a vratilo se između četvrtine i trećine prijeratne populacije, što je prosjek na državnoj razini. Pojedinačnih slučajeva povratka će još biti, ali sve rjeđe. Da li će možda zbog nepovoljnih ekonomskih razloga u zemljama izbjeglištva, u drugoj generaciji biti interesa za povratak u Liku, teško je procijeniti ali je objektivno to malo vjerojatno.

- Pismo i jezik će se koristiti u mjeri koliko smo sami za to zainteresirani. Nekih izričitih zabrana nema, a sitne opstrukcije treba očekivati kao nešto realno. Kada govorimo o infrastrukturi može se konstatirati da to ovisi od općine do općine. Tamo gdje je općinsko vodstvo bilo agilnije ili tamo gdje su Srbi u većini, stanje je uglavnom zadovoljavajuće, ili obratno. Činjenica je da su u poratnom vremenu, kada se infrastruktura značajno obnavljala, zaobiđena područja gdje su prije rata živjeli Srbi, a tada su bila prazna. Ta činjenica će se još dugo reflektirati na ove krajeve i razlikovati ih od drugih, a novaca je odavno sve manje i manje – govori dožupan Nikola Lalić.

Na pitanje kada će se u centar Gospića konačno vratiti Teslin spomenik koji je tamo stajao decenijama i koji je devedesetih miniran, Lalić odgovara:

- Teslin spomenik? Ima li itko tko bi znao odgovor na to pitanje? Dobrovoljno čisto sumnjam. Jedino ako se naredi….

Milan Cimeša

Delegacija Udruženja logoraša Jasenovac obišla mjesta stradanja

Suze bivše djece-logoraša

Udruženje postoji četrdesetak godina i okuplja 600-ak članova, od kojih su 336 kao djeca prošli kroz ustaške logore

Delegacija beogradskog Udruženja logoraša Jasenovac na čelu s predsjednikom Milinkom Čekićem obišla je 8. jula, u Zagrebu i Jastrebarskom mjesta stradanja kozaračke, ali i djece iz drugih dijelova NDH koja su prošla kroz sistem ustaških logora.

Dijelu članova udruženja koji su kao mala djeca prošli taj put sa sretnijim završetkom nije bilo svejedno i bili su vrlo potreseni kad su položili vijenac na grobnici kozaračke djece na zagrebačkom groblju Mirogoj, posjetili Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj, odnosno raniji Zavod za gluhonijeme u kojima je mnogoj djeci pružena pomoć, a onda i Jastrebarsko gdje je djelovao dječji logor čije su zatočenike oslobodili partizani.

Delegacija udruženja razgovarala je i s čelnim ljudima SNV na čelu s Miloradom Pupovcem o mogućnostima daljnje suradnje na njegovanju sjećanja na ratna stradanja.

- Naš zadatak nije samo da čuvamo i obnavljamo spomenike antifašizmu, nego još važnije, da reagiramo na ponovnu pojavu sljedbenika fašističkih, ustaških, četničkih pokreta i njihovu rehabilitaciju i reviziju historije koju nam oni nude, rekao je Pupovac.

- Iako se po ustavu Hrvatska zasniva na antifašizmu, u praksi su više na djelu protivnici antifašizma, rekao je Pupovac i ukazao na važnost regionalnog povezivanja i zajedništva po tom pitanju.

Čekić je sa svoje strane govorio o aktivnostima udruženja koje postoji već četrdesetak godina i koje okuplja 600-ak članova, najviše iz Beograda, Novog Sada, Zrenjanina i Bača, od kojih su 336 kao djeca prošli kroz ustaške logore, dok su ostali potomci i poštovaoci žrtava.

Podsjetio je da je suradnja SNV i udruženja započela još lani prilikom obilaska mjesta nekadašnjeg dječjeg logora u Sisku, a da je ove godine nakon obilaska Jasenovca i Gradine, u planu i odlazak u Kragujevac kao još jedno simboličko mjesto stradanja.

Ukazujući na velike zasluge stotinjak zagrebačkih liječnika humanitaraca na čelu s Dijanom Budisavljević, Kamilom Breslerom i Janom Koch, koji su velikom broju djece pomogli da prežive, Čekić je u izjavi za Novosti podsjetio da je kroz Zavod za gluhonijeme prema podacima ratnog upravnika Ljudevita Šafarića, prošlo oko 13.000 djece, od kojih je umrlo 300 do 400, ali ih je mnogo više spašeno.

- Zavod je bio jedan od 22 ustanove koje su brinule za kozaračku djecu, pri čemu se izdvaja Josipovac kao predratni dom za nahočad u kome su smještana djeca mlađa od pet godina i gdje je po službenim podacima umrlo oko četiristo djece. Ali ja imam stranicu spiska umrlih iz oktobra 1942. na kojoj je moja mlađa sestra označena pod visokim rednim brojem 1102, kaže Milinko koji je sa svojom porodicom nakon zarobljavanja na Kozari prošao pravu golgotu, od Jasenovca i Stare Gradiške preko Siska, Grubišnog Polja i Zagreba pa sve do logora u Bjelovaru u kojem je umrla njegova druga mlađa sestra.

Rekavši da u bivšem zavodu, ali ni na nekim drugim mjestima nema nikakvih spomen obilježja, Čekić je dodao da su članovi udruženja, koliko je poznato, prva delegacija iz Srbije koja je od 80-ih obišla grobnicu kozaračke djece.

- Iako na grobnici piše da je tamo sahranjeno nekoliko stotina kozaračke djece, postoje 862 umrlice koje su stizale iz gradskih ustanova i koje se čuvaju n upravi groblja, kaže Čekić i dodaje da su u toj grobnici sahranjivana djeca iz Slavonije, Baranje i drugih krajeva, ali i Dragica Končar, sestra Rade Končara kao jedina odrasla osoba.

- Nažalost, o spomeniku i grobnici izgleda nitko ne vodi brigu osim jedne žene koja je na grobnicu nekome u spomen, postavila gomilu dječjih stvari, zaključuje Milinko Čekić.

Nenad Jovanović

Goran Štrok nastavio suradnju s kordunskom općinom

Pokrenut projekt pilane u Krnjaku

Ovisno o kapacitetu pogona, tu bi se moglo zaposliti i više od tridesetak ljudi

Svjetski poduzetnik Goran Štrok ponovo je posjetio općinu Krnjak. Bio je to njegov četvrti posjet nakon što je obećao da će obnoviti partizanski spomenik u Perjasici i da će na području općine Krnjak investirati u jedan proizvodni pogon. Radi se o investiciji u proizvodnju peleta koje služe za grijanje pošto je ovaj dio Korduna bogat šumama pa je sirovina osigurana.

Uz poslovnu ekipu poduzetnika Štroka, sastanku su prisustvovali predstavnici općine, SNV-a i županijskog Ureda za urbanizam. Potrebno je izvršiti određene promjene u prostornom planu općine Krnjak, obnoviti prijašnju lokacijsku dozvolu te obaviti niz poslova prije nego se krene u izgradnju. Potrebno je i usuglasiti određena pitanja s Hrvatskim šumama i ostalim državnim institucijama. Svi ti poslovi trebali bi biti gotovi do kraja ove godine kada bi trebala biti dobivena građevinska dozvola. Ovisno o kapacitetu pogona, tu bi se moglo zaposliti i više od tridesetak ljudi.

Početkom jula započeli su i radovi na obnovi partizanskog spomenika u Perjasici. Radove izvodi karlovačko Klesarstvo Roksandić, a vrijednost im iznosi ukupno 90 hiljada kuna. Goran Štrok financira obnovu spomenika sa 50 hiljada kuna dok po 20 hiljada kuna daju općina Barilović i Srpsko narodno vijeće. Načelno je dogovoreno da će obnovljeni spomenik biti otkriven u subotu 24. avgusta, na 72. godišnjicu formiranja Trećeg kordunaškog odreda i 59. godišnjicu podizanja spomenika (1954.).

M. C.

Milosav Kuljanin, predsjednik VSNM općine Barilović

Zaustaviti izumiranje

Za dvadesetak godina, čini mi se, Srba u ovom dijelu Korduna više neće biti, a ista sudbina čeka i većinski narod

Kako bi izgledala “lična karta” srpske zajednice na području općine Barilović?

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Srba je na području općine Barilović 12,7 posto ili 474 stanovnika, od 3100 stanovnika na području općine. U odnosu na prije deset godina to je za 220 ljudi manje, a tada nas je bilo 18 posto i imali smo pravo na našeg zamjenika načelnika, ali smo to pravo izgubili. Srbi žive s desne i lijeve obale Korane i to u mjesnim odborima i naseljima Perjasica, Kosijersko selo, Gornji i Donji Skrad, Gornji i Donji Poloj, Karasi i Malići. Sada je najviše Srba u Malićima, a prije ih je najviše bilo u Perjasici. Tu imamo samo jedno dijete u trećem razredu osnovne škole kao i u Kosijerskom selu, gdje je jedno dijete u sedmom razredu. U Malićima imamo četvero učenika, ali oni idu u osnovnu školu u Krnjak. Dakle, u školi u Bariloviću je dvoje djece srpske nacionalnosti. Ovo sve govori o depopulaciji koja je na djelu, ali pored škole u Perjasici zatvorena je i škola u Siči tako da ni pred većinskim narodom nije svijetla demografska budućnost.

Kako bi se mogao ocijeniti položaj Srba na području općine?

U političkom smislu položaj je zadovoljavajući. Nema ekscesa, vrijeđanja ili ispada na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi. Među ljudima vlada razumijevanje, problemi su im zajednički, međusobno se potpomažu i komuniciraju. Međusobno se poznaju odavno, od prije devedesetih, iste su im navike i sličnog su mentaliteta, bilo je i još ima miješanih brakova, mada sada ne naročito mnogo. Stanje je iz godine u godinu bolje.

Od čega ljudi žive, ima li zapošljavanja?

Najveći broj ljudi živi od penzija i socijalnih pomoći, a uz to se bave i poljoprivredom za sebe, naravno, onoliko koliko im fizičke i zdravstvene mogućnosti dozvoljavaju. Povratak je završen, kuće se ne obnavljaju pa se ljudi ne mogu vratiti, iako bi to možda i željeli. Bilo je i desetak srušenih kuća u terorističkim akcijama, ali se ni one ne obnavljaju i većina tih procesa je još na Upravnom i Vrhovnom sudu u žalbenim postupcima. Nažalost, općinska tijela u tome nemaju nikakvog utjecaja. Na području općine zaposlena su četvorica mještana srpske nacionalnosti i to u Krnjaku u tekstilnom pogonu. Na području općine zapravo se i nema gdje raditi, izuzmemo li nekoliko trgovina i kafića, poštu, općinu i kamenolom.

Jesu li ljudi zadovoljni infrastrukturom?

Ni tu stanje nije sjajno. Sredstvima EU sada se u centru općine radi kanalizacija, a prema Kosijerskom selu je krenuo i krak vodovoda na kojeg će se ljudi moći priključiti. Ostali nemaju ni vode ni kanalizacije, malo je i telefona, a još osam povratničkih familija nema ni struju.

Na što se svodi rad VSNM?

Naš rad svodi se na upućivanje građana gdje, što, kada i kako mogu dobiti odnosno na davanje savjeta. Pišemo molbe, žalbe, pritužbe i zahtjeve. Dajemo ljudima koji se još nisu vratili potrebne informacije gdje neko pravo mogu ostvariti i što im je za to potrebno. U tome nam dosta pomaže i sam načelnik u svojoj domeni. No, na višem nivou njegove su mogućnosti i ingerencije ograničene. Na njegov se rad ne možemo tužiti, ukazujemo na probleme i načine njihovog rješavanja. Za rad vijeća godišnje dobijemo 10 hiljada kuna što nam je dovoljno za troškove.

Kakva je budućnost ovog dijela Korduna?

Budućnost nije ružičasta. Štoviše, loša je i to zbog depopulacije, ljudi se nisu vratili, nema se od čega živjeti, stanovništvo je staro i nema mladih. Mislim da je cijeli ovaj kraj u fazi odumiranja. Za dvadesetak godina, čini mi se, Srba ovdje više neće biti, a ista sudbina za desetak ili neku godinu više čeka i većinski narod. Volio bih da sam u krivu. Stanje bi se još uvijek moglo popraviti, ali uz veliku pomoć države jer niži oblici vlasti to ne mogu ostvariti.

M. C.

Prostor i oprema manjinskim medijima

Mile Horvat je na saborskoj raspravi o Zakonu o elektroničkim medijima naveo kako se ovim promjenama mijenjaju bitne stvari – Zakon se usklađuje sa onim o općem pravnom postupku, terminologija se usklađuje s evropskom, definira se status neprofitnih medija te se uređuje sufinanciranje iz Fonda za poticanje pluralizma.

- Dobro je što je na Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina prihvaćeno da djelatnost javnog priopćavanja mogu obavljati pripadnici nacionalnih manjina te njihova vijeća i udruge. No, problem nastaje jer nisu definirane daljnje operativne činjenice odnosno potrebno je osigurati prostor i opremu za rad manjinskog medija – kaže Horvat.

Navodi kako s obzirom na pretpostavke za dobivanje sredstava iz Fonda (emitiranje programa i učestvovanje na natječajima), što mogu konzumirati uglavnom već registrirani mediji, kojih je u korpusu nacionalnih manjina zanemariv broj, nacionalne manjine nemaju sredstva za financiranje osnivanja i početak rada novog medija.

- Da bi stvar funkcionirala potrebno je definirati predfinanciranje, pa tražimo da se dio predviđenih sredstva u Fondu odvoji za financiranje osnivanja manjinskih neprofitnih medija, sukladno ovom Zakonu. Zbog toga Klub SDSS-a traži amandman na izmjene ovog Zakona kojim se jasno definira dio sredstava Fonda kojim bi se poticalo osnivanje i predfinanciranje manjinskih medija kao prve pretpostavke za konzumiranje prava ovog Zakona – kaže Horvat. Pritom se osvrće na sadržaje na privatnim i javnim medijima. Smatra kako su upitni nadzor, kontrola i sankcioniranje govora mržnje u medijima te smatra neophodnim uspostaviti i primjenjivati mehanizme za sprečavanje i sankcioniranje govora mržnje.

U saborskoj raspravi o Zakonu o medijima, Mile Horvat u ime Kluba SDSS-a je također ukazao na položaj medija koji se bave problemom nacionalnih manjina u RH.

- Po zadnjem izvještaju za medije lani je dodijeljeno 2,5 miliona kuna za medijsko praćenje programa pripadnika nacionalnih manjina, što je gotovo smiješan iznos. Nacionalne manjine su nedovoljno zastupljene u programima odnosno tek sa 1,08 posto su zastupljene na godišnjoj razini, na državnoj i na lokalnoj razini. Nije realizirano dovoljno emisija na jezicima nacionalnih manjina, kao ni što nije osnovano takvih redakcija, a sadržajno se ne prezentira njihov stvarni život i socijalne teme su podzastupljene. Nova manjinska politika u kontekstu EU treba stvoriti medijske modele po kojima manjinci ne bi bili tretirani kao nekakvi simpatični susjedi koji vole ples, kukičanje ili njeguju neke čudne običaje. Novi modeli bi u svakom slučaju se trebali baviti stvarnim životom i brdom problema s kojima žive zajedno u zajednici s većinskim narodom – ističe Horvat.

Primili rumunjsku delegaciju

U Saboru su zastupnici Milorad Pupovac i Veljko Kajtazi primili predstavnike Ureda za međuetničke odnose rumunjske Vlade. Sugovornici su razmijenili iskustva o ostvarivanju manjinskih prava dviju zemalja. Pupovac je istaknuo kako ljudska i manjinska prava nisu isključivo predmet nacionalnih politika nego je izrazito važna njihova europska i međunarodna dimenzija, a uz to imaju i veliku važnost u regionalnim odnosima.

Eniko Lacziko, državna tajnica u Uredu za međuetničke odnose Vlade Rumunjske, predstavila je zakonski okvir kojim se uređuju prava nacionalnih manjina te način političkog predstavljanja manjina u Rumunjskoj. Navela je da se glavni fokus djelovanja njihovog Ureda bazira se na očuvanju i obrani ljudskih i manjinskih prava.

Veljko Kajtazi, kao predstavnik 12 nacionalnih manjina u Saboru, uključujući i rumunjsku, predstavio je položaj i status rumunjske nacionalne manjine u Hrvatskoj s posebnim naglaskom na istrorumunjsku zajednicu.

Mirna Jasić

Normalizacija odnosa nakon napada na bogoslove manastira Krka

Smilje i zlosilje u Kistanjama

Edukacija ljudi je potrebna jer 99 posto nas živi od socijale ili mirovine, tvrdi Vujo Krneta, općinski vijećnik SDSS-a

U branju smilja slobodan je izbor berača: tu nema nacionalnog ključa i jednaka prava imaju Srbi i Hrvati. U Kistanjama se teško živi, ali se od smilja ipak može zarađivati. Barem je to tako za jedanaest ljudi koje zapošljavam i za stotinjak ljudi od kojih otkupljujem bilje. Među njima većina su Srbi, ali ima i sedam Hrvata iz Janjeva. Dakle, sve se može kada je čovjek ozbiljan, poruka je Milivoja Macure, glavnog otkupljivača bilja i, kako u Kistanjama jetko primjećuju, najvećeg poslodavca u cijelom kraju.

Izuzetak je naravno općina koja zapošljava dvadeset, od ukupno samo pedeset zaposlenih u Kistanjama i okolici s gotovo 3500 stanovnika. Većina ih živi od mirovina i socijalne pomoći ili, kako i sami lokalni političari priznaju, “od dotacija” jer Kistanjci nemaju gotovo nikakvih prihoda. I dalje većinsku srpsku populaciju čine uglavnom stariji ljudi, povratka izbjeglih nema, ali zato ima – kako starosjedioci kažu, novopridošlih – Hrvata iz Janjeva.

U mjestu nedostaje prihoda, ali nažalost ne i sukoba. Za Kistanje se posljednji put u javnosti čulo u ožujku nakon napada sedmorice maloljetnih Janjevaca iz Kistanja na nekolicinu učenika Bogoslovne škole Manastira Krka. I sada, gotovo četiri mjeseca nakon posljednjeg međunacionalnog sukoba, to je glavna tema razgovora, ali i prvih poteza novoizabranih mjesnih političara.

Bez obzira na to što se situacija normalizirala odmah nakon incidenta, općinski načelnik Goran Reljić iz redova SDSS-a i sada najavljuje nastavak, kako sam kaže, “tematskih radnih sastanaka općinskih vlasti i policije na kojima je uočena potreba za jačanjem rada Vijeća za prevenciju kriminaliteta kroz konkretne preventivne programe, projekte i aktivnosti, a u kojima bi sudjelovala i policija uz podršku UNDP-a”. Uglavnom, predlaže se prevencija kriminaliteta, izgradnja sustava i kulture dijaloga, tolerancije i sprečavanja svih oblika nasilja.

To je kistanjski prioritet, a potvrđuju to i Reljićeve kolege.

- Nakon formiranja Općinskog vijeća, konstituiranog 17. lipnja, idemo na formiranje Vijeća za prevenciju kriminaliteta, a onda na rebalans općinskog budžeta. Osnivanjem Vijeća za prevenciju mi razvijamo multietničku kulturu, uvažavanje i poštivanje različitosti. U to vijeće ušli bi predstavnici lokalne samouprave, župnik, pop i načelnik općine. Želja nam je da mi domicilni i novopridošli stanovnici uđemo u priču tolerancije. Inicijativa je nastala na nivou ravnateljstva iz Zagreba, a nakon sukoba u manastiru Krka. Edukacija ljudi je potrebna jer svi smo, da to tako kažem, poluizgubljeni jer 99 posto nas u Kistanjima živi od socijale ili mirovine, tvrdi Vujo Krneta, općinski vijećnik iz redova SDSS-a.

Prema njegovim riječima, i vijećnici iz redova hrvatske nacionalnosti predvođeni zamjenikom načelnika Rokom Antićem, dali su potporu Vijeću za prevenciju kao prioritetnom programu lokalne vlasti, da bi se tek kasnije pristupilo rebalansu nevelikog općinskog proračuna, eventualnom poticanju poduzetništva i obnovi potpuno nestalog lokalnog gospodarstva.

- Sadašnjih pedesetak zaposlenih u uslužnim djelatnostima i u općini potpuno je zanemariva brojka prema prijeratnim vremenima kada smo imali više od 1000 industrijskih radnika i onih zaposlenih u pratećim djelatnostima. Imali smo “Jadran”, tvornicu namještaja koji je tada bila izdvojena iz pogona zagrebačke tvrtke. Imali smo i pogon TVIK-a. Sada ima jako malo zaposlenih i u okolnim gradovima. Konkretno, u Kninu u bivšoj fabrici TVIK-a, nitko neće da radi. Za tri tisuće kuna nitko neće da radi. Nema prijevoza, a da je fabrika ovdje – da se čovjek može na posao dovesti biciklom, oni bi radili. Ovako smo na socijali. S druge strane, dosta je razvijeno stočarstvo, međutim ljudi imaju problema s plasmanom. Dogodi se, da od Velike gospe nitko ne proda ništa. Uglavnom, bukvalno se živi od socijale i dječjih doplataka, nastavlja Krneta, dodajući i da sam živi od 850 kuna socijale.

Prema njegovim riječima, Kistanje je zaboravljeno od države i jedini razvoj moguć je uz investicije ljudi koji su otišli iz tog kraja, a imaju želju da se vrate.

- Moramo iskoristiti iskoristiti beogradske, zagrebačke i zadarske veze za otvaranje novih radnih mjesta. Moramo naći način da ljudi rade. Nije dovoljno da se živi samo od tri do četiri mjeseca godišnje. Šef beogradskog BN BOS-a htio je privatizirati TVIK, ali nije uspio. Sada je to gotovo, dolazi nam samo u posjete i ima svoju kuću u novom naselju. Imamo jednog tvorničara iz Banja Luke, Dušana Torbicu koji je kupio staru školu u Torbicama i imao je namjeru otvoriti neki pogon. Što će od toga biti, vidjet ćemo. Posjećuju nas i ostali uspješni poduzetnici rodom iz Kistanja, a na nama je da ih privučemo da investiraju i otvore radna mjesta – zaključuje Krneta.

Njegov optimizam, pak, pokolebao je tijekom našeg posjeta Boban Karanović, brat uspješnog poduzetnika iz Beograda, a rodom iz Kistanja, koji je svoj rodni kraj posjetio došavši u najnovijem i iznimno skupom BMW-u beogradskih registracija. Prema Karanovićevim riječima, uz pivo u prostorijama Prosvjete jer u centru Kistanja više nema niti jednog otvorenog kafića, investicije u taj kraj nemoguća su misija.

- Došli smo iz Beograda i ovdje nas uvjeravaju u mogućnost investicija, a u središtu Kistanja zatvorili su sve kafiće. Osim toga, u glavama ljudi ovdje još su međunacionalni sukobi i njima još nije završio posljednji rat, a nisam siguran ni da im je završio niti onaj iz 1941. Ovdje ima i puno simbolike – upravo su zatvorili jedini kafić koji je radio i koji su neki nazivali četničkim leglom iako ga je vodio Hrvat. Ime kafića je “Deja Vu”. Već viđeno. Ako ovdje ima budućnosti, onda je u smilju. Nadam se ne u smilju i zlosilju – zaključio je Karanović.

Miroslav Edvin Habek

Vrijedan jubilej lokalnih novina u gradu na četiri rijeke

Šezdeseti rođendan Karlovačkog tjednika

Mnogi poznati novinari na području bivše Jugoslavije prve korake u ovoj profesiji učinili su baš u Tjedniku

Uz prisustvo brojnih gostiju i uzvanika iz političkog, kulturnog i javnog života grada Karlovca i Karlovačke županije, u gradskom kazalištu Zorin dom, održana je svečana akademija povodom obilježavanja 60. godišnjice neprekidnog izlaženja Karlovačkog tjednika.

Prvi, ratni broj Karlovačkog tjednika izišao je 26. februara 1944. godine u Adlešićima u susjednoj Sloveniji kao glasilo Okružnog narodnooslobodilačkog odbora za Karlovac. Zadnji broj “ratnog” Tjednika nosio je datum – “Uskrs 1945. godine”, a potom se ugasio. Od 3. jula 1953. počinje ponovo izlaziti kao “Karlovački tjednik” i izlazi sve do današnjih dana. Mnogi poznati novinari na području bivše Jugoslavije prve korake u ovoj profesiji učinili su baš u Tjedniku. List je proglašen najboljim lokalnim novinama u SR Hrvatskoj 1963., 1964., 1965. i 1966. godine, a mnogi novinari i pojedinačno su nagrađivani (Milan Rakas, Vlado Bojkić, Zdravko Švegar...).

U 60 godina štampano je 3120 brojeva lista u kojima se može vidjeti životni put grada i regije. Slijedeće godine, 26. februara Tjednik će obilježiti i 70. godišnjicu od izlaska prvog broja. U sklopu Zavičajne zbirke Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić, uz financijsku pomoć Grada i Ministarstva kulture, završen je prvi dio projekta digitalizacije od prvog broja 1953. do kraja 1980. godine. Ostaje drugi dio – skeniranje od 1981. do današnjih dana. Tjednik svakog četvrtka na 40 stranica donosi informacije, izvještaje i reportaže sa svih važnijih gradskih događaja, pa je usprkos krizi štampanih medija i dalje nezaobilazan u domovima više hiljada Karlovčana.

- List je isključivo orijentiran lokalno i u tom pravcu ga treba razvijati. Lokalno je danas u medijima “in” jer svatko želi znati što mu se događa u lokalnoj zajednici. Zato još više pažnje želimo posvetiti običnim ljudima i njihovim pričama, ali i događajima koja se odvijaju u organizaciji lokalnih udruženja. Želja nam je postati regionalna novina koja će u pratiti život na području šire karlovačke regije, ali to zahtijeva veća financijska sredstva, kaže glavni urednik Tjednika Zdenko Živčić.

Karlovački Tjednik je organiziran kao trgovačko društvo, javni je medij i u stopostotnom je vlasništvu grada Karlovca.

Milan Cimeša

Projekti jedinog baranjskog grada

Beli manastir traži evropski novac

Gradski stadion bio bi obnovljen zajedničkom kandidaturom s prijateljima iz mađarskog Mohača

Rekonstrukcija glavnog trga u Belom Manastiru, linija za razvrstavanje otpada, i nabava 1000 kompostera projekti su za koje je belomanastirska gradska uprava, preko resornih ministarstava i Fonda za okoliš, osigurala približno 9 miliona kuna.

Preciznije, reč je o 6 miliona kuna za dovršetak rekonstrukcije belomanastirskog Trga slobode na kojem će, prema rečima gradonačelnika jedinog baranjskog grada Ivana Doboša radovi započeti za par dana, a ostatak novca vezan je za navedene eko projekte.

- Oopisu poslova treba dodati i novi pročistač otpadnih voda, vredan petnaestak miliona kuna. Nakon razgovora u Hrvatskim vodama mogu reći da smo pri samom vrhu ljestvice prioriteta za nabavu pročistača, istaknuo je Doboš.

Ono što stanovnici s nestrpljenjem očekuju, a to je konačni dovršetak rekonstrukcije trga, trebalo bi se dogoditi na kraju marta sledeće godine. Belomanastirce također zanimaju informacije o mogućem novom dečijem vrtiću i obnovi Gradskog stadiona. Ministarstvo regionalnog razvoja čeka konkurs u sklopu EIB-a 3, kroz koji bi se financirala izgradnja brojnih vrtića diljem Hrvatske, pa i u Belom Manastiru.

Gradski čelnici istakli su da kompletna dokumentacija, osim za vrtić, postoji i za gradski stadion, ali se čeka otvaranje nekih EU fondova jer grad u ovom trenutku nema novaca. Prema tim fondovima, Grad Beli Manastir aplicirao bi zajedno s prijateljskim mađarskim gradom Mohač, s čijim je vodećim ljudima u načelu već sve dogovoreno, a od tih bi se sredstava obnovili stadioni u Belom Manastiru i u Mohaču.

Da se belomanastirski gradski proračun puni poprilično loše, potvrdili su i vodeći gradski oci i zbog toga će, prema njihovom mišljenju, biti potrebno vrlo brzo izraditi rebalans, a adrese na kojima će se pokušati doći do preko potrebnog novca nalaze se u Zagrebu i Bruxellesu.

Zoran Popović

Izložba SKD Prosvjeta u Središnjoj biblioteci Srba u Zagrebu

Tradicionalno pokućstvo preživjelo ratove

Niti jedan izloženi predmet nije donesen iz muzeja ili zavičajne zbirke, nego su svi posuđeni od žitelja

Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” postavilo je izložbu narodnog pokućstva između dva svjetska rata pod nazivom “Moja mati ćilim tka…”, koja se u Galeriji Središnje biblioteke Srba, u Preradovićevoj ulici 18/I u Zagrebu, može pogledati do 18. jula.

- Predstavljeno narodno blago iz srpskih sela u Hrvatskoj ima dva sloja, onaj zajednički srpsko-hrvatski vidljiv kroz, na primjer, cvjetne i geometrijske motive na eksponatima. Početkom 20. stoljeća pojavili su se i nacionalni motivi kao neka vrsta odjeka nacionalnog integracijskog procesa. Tada se pojavljuju srpski grbovi, zastave, natpisi, kao i ćirilićno pismo, ponekad naivno izvezeno. Takvo što javljalo se i na svim drugim područjima u Hrvatskoj gdje žive Srbi. Izložba je važna zbog pedagoškog karaktera i za pododbore “Prosvjete”, kako bi osvijestili dio vrijednosti koje imamo, da one još uvijek postoje i da ih treba čuvati. Riječ je o našoj baštini 20. stoljeća koje se ne smijemo bojati i koju ne trebamo prodavati – rekao je Čedomir Višnjić, predsjednik SKD “Prosvjeta”.

Niti jedan izloženi predmet nije donesen iz nekog muzeja ili zavičajne zbirke, nego su svi primjerci posuđeni od žitelja. Otkrivanje starog pokućstva, pronađenih na dnu starih škrinja i ormara, krenulo je iz sela Dubrave, dok je drugi izložbe nabavljen iz sela Moslavine (Stupovača, Rogoža, Vukovje, Bršljanica, Srpske Čaire), koja su se pokazala kao pravi rudnik ovakvih umjetnina. Treći dio materijala je iz okolice Bjelovara.

- Pravo je čudo što su neki eksponati preživjeli sve te godine, s obzirom na ratove. To su predmeti koje nisu koristili u svakodnevnoj upotrebi, pa su ostali sačuvani do današnjih dana – kaže Višnjić.

Kako je još puno narodnog blaga svjedoči ova izložba na kojoj se među šezdesetak eksponata nalaze i brojne šarenice, ćilimi i peškiri. Tu je i jastučnica sa izvezenim likom kralja Aleksandra Karađorđevića i kraljice Marije, kao i koperte odnosno plahte, koje se vješaju niz krevet sa vezom na dnu, s monogramima – kraljevskim, srpskim, jugoslavenskim. Počasno mjesto na izložbi zauzima drveni stol sa stolicama, koji je bio miraz jednoj djevojci, naručen kod pravog majstora, a tu su i kolovrati i preslice.

Izložba pokućstva je dio većeg Prosvjetinog projekta kojim se radi na očuvanju etnografske baštine. Unutar njega su se iskristalizirali manji projekti – etno zbirki. Plan ih je organizirati svake godine po pododborima društva. Ova zagrebačka izložba tek je prva u nizu, a na godinu se planira izložba dalmatinske građe.

- Izloženi predmeti se prvi put izlažu u Hrvatskoj, uopće. Riječ je o dijelovima pokućstva s izrazitim nacionalnim obilježjima, grbovima, zastavama i ocilima, a koji su karakteristični za period između dva svjetska rata. Kao takvi sigurno dosad nikad nisu izlagani u Hrvatskoj, ni u redovnim institucijama ni u nekim lokalnim zbirkama – kaže autorica izložbe Ljiljana Vukašinović.

Starinsku atmosferu izložbe dočaralo je šestero mladi ljudi, članova srpskih folklornih društava iz Istočne Slavonije, obučenih u narodne nošnje.

Mirna Jasić

Održan još jedan jezički Ljetni kamp na Balatonu

Loše za kupanje – odlično za druženje

Za razliku od ranijih godina, učesnici ljetnog jezičkog kampa “Vuk Karadžić” koji je od 24. juna do 1. jula održan u Balatonfenješu (Balatonfenyves), na Balatonu, kupanje po jezeru zamijenili su intenzivnim radnim druženjem.

- Bilo je je hladno i vjetrovito, a malo sunčanih dana, pa smo najveći dio vremena bili u vestama i drugoj toploj odjeći koji smo imali, kaže Bogdanka Srdić Vulpe koja je vodila hrvatski kontigent od 11 učenika osnovnih i srednjih škola, a uz Sinišu Đuričića bila i jedna od ukupno 14 nastavnika koji su pazili na 80 učenika iz Mađarske, Hrvatske i Srbije .

Nakon doručka išlo se na na rad dramske sekcije i horskog pjevanja, i to po uzrastima u tri grupe – učenici nižih i viših razreda osnovne škole i srednjoškolci.

U vremenu predviđenom za rad likovnih sekcija izrađivala se scenografija za završnu priredbu na kojoj su učenici, opet po grupama, pokazali svoja znanja. Tema predstave bio je TV razgovor s Kraljevićem Markom koji se ponovo našao među Srbima, ali za razliku od onog Radoja Domanovića, sa sretnijim krajem. Nije se zaboravilo ni Duška Radovića čijim se recitiranjem aforizama podsjetilo na 90-godišnjicu njegovog rođenja. Uvečer su održavana takmičenja za najljepšu masku, frizuru ili pjesmu, pa su žiriji imali pune ruko posla s proglašavanjem najboljih.

– To je sve doprinijelo stvaranju zajedništva i druženju među učesnicima kampa, kaže Bogdanka, ističući da je svima rastanak teško pao.

N. J.

Četvrta manifestacija “Đedova kosidba” u Vrginmostu

Slovenci pokosili Baniju i Kordun

U pojedinačnoj konkurenciji najbolji je bio Jane Korek, a u ekipnoj konkurenciji pobijedili su također kosci iz Slovenije

Ovogodišnja “Đedova kosidba” u Vrginmostu okupila je kosce i folklorne ansamble iz Viškova, Gomerja, Peckog sela (SLO), Cazina i Velike Kladuše (BiH), Krnjaka, Dvora, Beograda, Okučana, Blinje, Daruvara i Vrginmosta, a osim natjecanja u košnji, bila je to velika revija narodnih nošnji, običaja, pjesama i plesova, sve uz ponudu autohtonih jela Banije i Korduna, ali i dobre šljivovice koja uglavnom ide uz sve narodne nošnje i košnje.

- Ovo je četvrta po redu “Đedova kosidba” u Vrginmostu na kojoj sudjeluje 17 kosaca iz zemlje i inozemstva, kao i veliki broj KUD-ova koji su ovdje doputovali u svojim izvornim narodnim nošnjama. Ponosni smo na “Đedovu kosidbu” jer je manifestacija iz godine u godinu sve bolja i zasigurno je najjači kulturni događaj u Vrginmostu – objašnjava Borka Galogaža, sekretarica pododbora SKD Prosvjeta u Vrginmostu.

U živopisnim ličkim narodnim nošnjama iz Viškova kraj Rijeke, u Vrginmost je doputovalo pedeset članova SKD Prosvjeta, a predsjednik Radovan Malić ne krije oduševljenje.

- Ovdje se osjećamo izvrsno, srećemo stare prijatelje i sklapamo nova prijateljstva. Dobro je dok se njeguju stari običaji. Raduje me veliki broj mladih koji sudjeluju u košnji i folkloru, pa će se tradicija sačuvati od zaborava – kaže Radovan Malić.

U svečanoj povorci svih učesnika kroz centar Vrginmosta našlo se i nekoliko okićenih konjskih zaprega koje su oduševile posjetitelje. Na tezgama mjesne tržnice, brojna obiteljska poljoprivredna gospodarstva izložila su delicije i proizvode kakvih nema u trgovačkim centrima. Iz Beograda je stigla nekolicina članova muške pjevačke grupe KUD-a Petrova gora Kordun. Iako je to razmjerno mala družina, njihovi baritoni i basovi snažno i daleko su odjekivali krajem u vrijeme nastupa.

- Svake godine dolazimo u Vrginmost na “Đedovu kosidbu” – kaže Stevo Bekić, inače rodom iz sela Čremušnice kraj Vrginmosta, i pojašnjava: “Živimo u Beogradu, ali kuće naših djedova i otaca su ovdje. Kad god dođemo obiđemo ih, pregledamo, ti i tamo nešto pokrpamo, pa tek onda krenemo nazad. Uglavnom svi razmišljamo o povratku i vjerujem da će sada, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, taj proces biti znatno ubrzan. Mnogi su se vratili, no još je dosta nas koji čekamo obnovu kuća. Kako godine prolaze, sve više nas vuče rodni kraj. Upravo zato, da lakše prebrodimo nostalgiju, osnovali smo KUD u Beogradu, gdje se okupljamo, pjevamo i igramo, razgovaramo o zavičaju i družimo se. Tako nam je lakše – kaže Stevo Bekić.

Mnogi misle kako je košnja rezervirana samo za brkate muškarce, no to demantira Ermina Gračanin iz Velike Kladuše, krhka i nježna ženica snažnog zamaha.

- Jedina sam ženska natjecateljica na kosidbi. Sudjelovala sam i prošle godine. Još nisam pobijedila, ali vjerujem da ću za par godina biti mnogo bolja. Mnogi se pitaju i čude – što ovdje radi žena? Zaboravljaju da smo i mi žene itekako snažne, a u košnji, uz snagu potrebno je imati mudrosti i vještine. Znate kako kažu: um caruje, snaga klade valja! – kaže uz osmijeh Ermina, koja je ove godine primila pehar za treće mjesto u ekipnoj konkurenciji.

Neposredno pred početak natjecanja u košnji, izabran je kosaca, šef cijele parade, a ta važna dužnost pripala je Đuri Šapiću iz Vrginmosta.

U pojedinačnoj konkurenciji za najboljeg kosca proglašen je slovenac Jane Korek, a u ekipnoj konkurenciji isto tako pobijedili su kosci iz Slovenije. Odmah iza proglašenja pobjednika, na svečanoj bini, dugo u noć, smjenjivali su se folklorni ansambli, a ića i pića potrajalo je sve dok i zadnji gost ili sudionik nije napustio mjesto zbivanja.

Vladimir Jurišić

Jedanaesti “Susreti na Baniji”

Pododbor SKD “Prosvjeta” Mali Gradac u subotu, 20. jula, po 11. put organizira Susrete na Baniji, jednu od najznačajnijih kulturnih manifestacija srpske zajednice u Hrvatskoj.

Susreti koji se ove godine održavaju pod motom “Da se ne zaboravi” i ovaj put imat će revijalni karakter, a na njima će nastupiti folklorne, muzičke i pjevačke grupe, odnosno pododbori “Prosvjete” iz Hrvatske, kaže predsjednica pododbora Milica Sanković, ističući da Susreti ni ove godine neće proći bez gostiju iz Srbije. Ovaj put to su ženske pjevačka grupa “Zora” iz Kragujevca i KUD “Abrašević” iz Pančeva. I ove godine manifestaciju su pomogli Savjet za nacionalne manjine, Grad Glina, Sisačko moslavačka županija i VSNM Zagreba.

Program počinje u ranim jutarnjim satima malonogometnim turnirom, dok će zabavno kulturno-umjetnički program početi poslijepodne.

N. J.

Promocija osječkih kulturologa

Akademske godine 2009/2010. na osječkom sveučilištu osnovan je Odjel za kulturologiju sa smjerovima Medijska kultura, Kulturalni menadžment i Knjižničarstvo. Nedavno je prva generacija studenata tog odjela, njih osamdesetšestero, promovirana u sveučilišne prvostupnike kulturologije nakon što su prošle akademske godine uspješno završili trogodišnji dodiplomski studij, a većina je nastavila dvogodišnji diplomski studij na svojim smjerovima.

Svečanost su otvorile rektorica Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku prof. dr. sc. Gordana Kralik, pročelnica Odjela za kulturologiju doc. dr. sc. Jasmina Lovrinčević te zamjenica pročelnice doc. dr. sc. Ivana Žužul. Osim rektorice i pročelnice, govor su održale i studentice Dorotea Zovko te Andreja Čičak, koja je zajedno s Anom Šimić i Danijelom Grgac primila nagradu za najbolji uspjeh na vlastitom smjeru, dok je izvanredni student Tomislav Levak, novinar “Glasa Slavonije”, dobio nagradu za najbolji uspjeh tokom studija.

J. N.

SKUD Zmaj iz Bijelog Brda na manifestaciji sa 4.500 učesnika

Bjelobrdci na “Đakovačkim vezovima”

Želja članova SKUD-a Zmaj je da nastupe i na Vinkovačkim jesenima

Među šezdesetak folklornih ansambala i 4500 učesnika 47. Đakovačkih vezova bilo je i Srpsko kulturno-umetničko društvo Jovan Jovanović Zmaj iz Bijelog Brda. Folklorašima iz Bijelog Brda ovo je drugo učešće na toj značajnoj manifestaciji gde su bili jedino društvo sa srpskim predznakom.

- Prošle godine to je bio prvi nastup jednog srpskog društva od mirne reintegracije 1998. godine. Prošle godine smo nastupili i na smotri folklora, a ove godine samo u defileu jer su takva pravila manifestacije, kaže Tihomir Sekeruš, predsednik SKD Prosvjeta pododbora Bijelo Brdo, u okviru kojeg deluje SKUD Zmaj. Ideja i želja za nastupom na Đakovačkim vezovima rodila se nakon što je posle nekoliko godina istraživanja u SKUD-u Jovan Jovanović Zmaj postavljena koreografija “Igre iz Bijelog Brda” sa autentičnim narodnim nošnjama bjelobrdskog kraja koju su hteli pokazati i široj javnosti.

- Koreografiju je napravio pokojni Ljubiša Bukvić iz Darde, na osnovu istraživanja, dokumenata, kazivanja i pesama naših majki od kojih neke datiraju iz 1916.godine. Gde god smo je izvodili publika je bila oduševljena, a tako je bilo i u Đakovu. U početku nas je bilo strah kako ćemo biti prihvaćeni, ali sve je prošlo u redu. Dobili smo čak tri aplauza, priča Slobodan Nešić, predsednik društva.

- Dosad smo nastupali samo na manifestacijama, smotrama i festivalima koje organizuju srpske organizacije u Hrvatskoj ili van granica Hrvatske. Došli smo do spoznaje da je potrebno da se uključimo u sve aktivnosti kada je u pitanju folklor države u kojoj živimo. Želja nam je da nakon Đakovačkih vezova nastupimo i na Vinkovačkim jesenima, kaže Sekeruš.

Osim u svečanoj povorci folklornih grupa, Bjelobrdci su se predstavili i svatovskim konjskim zapregama, dok su članovi Konjičkog kluba Drava iz Bijelog Brda učestvovali i na konjičkim takmičenjima.

D. Bošnjak

Aktivnosti Kulturnog i naučnog centra “Milutin Milanković”

Ledena doba u Dalju

“Svemirska soba” u Milankovićevoj rodnoj kući u Dalju bogatija je za još jedan eksponat – model ledenih doba

Kulturni i naučni centar”Milutin Milanković” u Dalju obeležio je 134. godišnjicu rođenja znamenitog Daljca čije ime nosi. Od ove godišnjice, “svemirska soba” u Milankovićevoj rodnoj kući u Dalju bogatija je za još jedan eksponat – model ledenih doba, koji je ekskluzivno predstavio i pustio u rad njegov autor, profesor doktor Aleksandar Petrović iz Beograda.

- Model prikazuje stanje pokrivenosti ledom pre 22 hiljade godina i trenutno stanje tople klime, tako da možemo neposredno da uporedimo ta stanja, objašnjava Petrović.

Program je počeo predavanjem Bratislava Stojiljkovića, višeg kustosa Muzeja Nikole Tesle iz Beograda, na temu “Tesla naučnik, pronalazač i vizionar novog doba” kojim je obeležena i 70. godišnjica Tesline smrti. Dva su momenta koja povezuju dvojicu velikih naučnika.

- Milanković je 1931. godine povodom Teslinog 75. rođendana napisao jednu čestitku koja je deo knjige čestitki upućenih Tesli. Tu knjigu, u kožnom povezu i sa zlatotiskom, Tesla je do kraja života čuvao u svom sefu. Značajan momenat dogodio se 1938. godine kada je Milanković predložio Teslu za redovnog člana Srpske kraljevske akademije i bio je jedan od potpisnika predloga, pojašnjava Stojiljković.

Drugog dana manifestacije, akademik Fedor Mesinger iz Beograda, član Svetske meteorološke organizacije i tvorac novog klimatskog modela, govorio je o aktuelnim klimatskim promenama.

Dopisni član SANU i direktor Astronomske opservatorije Beograd Zoran Knežević predstavio je devetu, ujedno i poslednju knjigu izabranih dela Milutina Milankovića, u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Beograda, a koncert na klavinovi održala je ugledna kompozitorka i muzički pedagog Vera Milanković iz Beograda, potomkinja slavnog naučnika.

Dragana Bošnjak

Stogodnjak (171)

12. 7. – 19. 7. 1913: A. G. Matoš se, u listu Obzor, obrušio na bivše naprednjake (pokretaše) zbog – srpskog pitanja. Napisao je uz ostalo i ovPa i u svom političkom programu pati pokretaštvo od neizlječive antinomije.“Stojeći na osnovi ‘narodnog’ jedinstva, naime potpune ravnopravnosti Hrvata i Srba, narodnog imena srpskog i hrvatskog, (pokretaštvo) ne vidi da bi eventualno identifikovanje srpskih sa našim narodnim, dakle državnim pravima bilo – abdikacija hrvatske i naše istorijske posebnosti kojih kraljevina Hrvatska već slovom nagodbe imade… Drugim riječima, pokretaštvo je nagodbenjačko u hrvatskim, radikalno u srpskim tražbinama,…takav dualizam ne može se sviđati ni onima koji su među nama prijatelji Srbima, ali zagovaraju onu politiku, od koje imaju obojica jednake dobitke, a ne kao u ovom slučaju – jedan sve, a drugi gotovo ništa… Oni oko Ujedinjenja idu tako daleko, da su bolji Srbi i od samih Srba. Bratstvo je lijepa stvar, ali i time ne valja pretjerivati. Sloga i sa Srbima može biti korisna samo ukoliko diže naše, hrvatsko ime i pravo…”

Redakcija Srbobrana zamjerila je Obzoru da je Matoševe riječi prihvatila i kao svoj vlastiti stav o srpskom pitanju.

* Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada gostovalo je na Sušaku, s operetom “Jesenje vježbe”. Zanimanje publike bilo je nezapamćeno. Lokalne novine objavile su tim povodom i ov”Sušački Hrvati oprostili su se vrlo srdačno sa srpskim pozorištem. Glumice i glumci, koji su bili osobiti ljubimci publike, dobili su na oproštaju posebne darove…”

* U Mitrovici i Zemunu zabilježena su tri slučaja kolere. Bolest je iz Beograda, gdje ima više oboljelih, prenio 34-godišnji Đuro Špirić, nadničar na brodu Una. Lađa, a i svi koji su bili u doticaju s oboljelim Špirićem, stavljeni su u karantenu. Zdravstveni odsjek zemaljske vlade u Zagrebu uputio je posebno upozorenje županijskoj oblasti u Vukovaru da spriječi ili na najmanju moguću mjeru ograniči svaku riječnu plovidbu između Srbije i Hrvatske. Istodobno je saopćeno da su u Iloku i Vukovaru zabilježeni i prvi oboljeli od velikih boginja.

* dugo su susjede Danica Vučković i Ana Vukdragović iz Gornjeg Skrada, nedaleko od Vojnića, bile u svađi. Kad god bi se susrele na cesti ili u polju odmah bi se pograbile za gušu. Ali, uvijek je netko bio u blizini da ih rastavi i spriječi ono najgore. Sve do te subote kod vrela Točak. Čim su se toga jutra ugledale odmah su se uhvatile za vrat. Nadjačala je Vučkovićka i – zadavila Vukdragovićku. Kad je stigla policija Danica je mirno kazala: “Baš smo se lijepo razgovarale, kad je Anu odjednom pogodila kap. Jadna žena!” Naravno, nitko joj nije povjerovao, jer su ozljede na žrtvinu vratu bile više nego vidljive, pa je žena-ubojica otpremljena u zatvor.

Đorđe Ličina

Sudska parnica za obeštećenje familije pokojnog Vladimira Nikolića iz Zagreba, smrtno stradalog na radu u Libiji 1989. godine, jedan je od predmeta kakvi medijima obično služe za ilustraciju očajnog stanja domaćeg pravosuđa. Ako je procjenjivati po tome slučaju, kojem se nakon 23 ljeta još ne vidi kraj, lakše bi nam bilo odmah ustanoviti da ono u biti niti ne postoji, nego se tek formalno bilježi kao takvo. No pogledajmo najprije konkretan predmet, u koji je redakcija “Novosti” dobila uvid iz više izvora.

Nikolićeva udovica, gospođa D. N., nije željela razgovarati s nama o tome, te je ujedno zamolila da je ovdje navedemo samo inicijalima. Dokumenti kao što su Prijava o nesreći na poslu i Potvrda o uzroku smrti otkrivaju nam da je Vladimir Nikolić u ono vrijeme bio radnik zagrebačke Montmontaže, inženjer te šef mehanizacije na gradilištu u Mars el Bragi, gdje je njegovo poduzeće bilo podizvođač za libijsku Sirta Oil Company. Nastradao je za volanom automobila koji se prevrnuo uslijed pokušaja da zaobiđe nanos pijeska na kolniku, dok se toga nedjeljnog poslijepodneva vraćao s poslovnog sastanka u Tripoliju.

Upravo činjenicu o stradavanju na radu, a ne za slobodnog vremena, tad i službeno potvrđenu od Montmontaže, zagrebačka će tvrtka naknadno pobijati na sudu, mada u konačnici neuspješno. Ipak, ni taj ovjereni podatak neće biti dovoljan da Općinski sud u Zagrebu jednoznačno ustvrdi činjenično stanje – sucima će trebati neko vrijeme za prihvaćanje inače lako provjerljive spoznaje da je u džamahiriji nedjelja, ustvari, najnormalniji radni dan, a petak neradni.

Još izvjesnija od toga, međutim, bila je ugovorna obaveza Montmontaže – pri sklapanju posla s libijskim partnerom – da radnike osigura, za slučaj nesreće, u nekoj agenciji iz treće zemlje. Udovica zagrebačkog inženjera shvatila je ubrzo da joj njegova tvrtka neće isplatiti nikakvu naknadu po toj osnovi i da će sve ostati na faktički simboličkom iznosu koji je već dobila od Croatia osiguranja. Riječ je o dva različita osiguranja, dakle, redovnom za sve radnike u Jugoslaviji i vanrednom za posebne okolnosti, kao što je bio rad po gradilištima na drugom kontinentu.

Po toj, drugoj osnovi, kako je u novije doba obračunao za indeksaciju angažirani sudski vještak, D. N. i njezini sinovi trebali bi za gubitak supruga, odnosno oca, danas – 24 godine nakon njegove smrti – primiti ukupno preko 14 milijuna kuna, što je protuvrijednost naknade za slučaj pogibije na radu, ugovorno izražene u libijskim dinarima. Ali kod ove stavke nastaje pravi kaos u sudskom predmetu, iako se novinarskom laiku i ona čini lako provjerljivom. To što Montmontaža neće predočiti ugovor s osiguravateljem iz treće zemlje, pa čak i da ne saznamo je li ikad sklopljen, ne bi trebao biti problem. Sirta Oil Company također je Općinskom sudu u Zagrebu javila da nikad nije dobila potvrdu o ispunjenju te Montmontažine obaveze. Ako je tako, a definitivno jest, logično bi bilo – i pravno utemeljeno – da Montmontaži sud naloži preuzimanje odgovornosti te isplatu odštete.

Za primjer sudskog odnosa prema svemu rečenom navest ćemo jednu reakciju stanovitog suca – na predmetu ih se više izmijenilo – koji je netom bio čuo za navedeni iznos, pa izjavio da mu to zvuči previše i da na to ne može pristati, jer će Montmontaža pretrpjeti veliku štetu, možda i otpuštati radnike zbog toga. Tužiteljica D. N. pak u više je navrata izjavljivala kako je voljna prihvatiti daleko manju svotu. Nije bilo pomoći, sud je s neobjašnjivom benevolentnošću uvažavao kontradiktorne manevre Montmontaže, poput opisanog. U prvoj se prvostupanjskoj presudi tako, 1995. godine, glatko navodi da sudu nije poznato – svim potvrdama usprkos – kako je i kada poginuo Vladimir Nikolić, no Županijski će sud potom, temeljem žalbe tužiteljice, postupak vratiti na početak. No koncem 2012. godine proći će još jedan pokušaj tuženika – Montmontažin zahtjev da se od Libije zatraže dokumenti o nesreći, kao da nisu već u sudskom spisu, dokazano autentični. Od toga će zahtjeva Montmontaža kasnije odustati, ali se ukupno natezanje i dalje nastavlja.

Ovdje vrijedi spomenuti da se o sporu jednom očitovao i Nikola Lisičar, prvi privatni vlasnik Montmontaže, danas također pokojnik. On je iznio mišljenje da je “osiguranje zaključeno”, smjerajući na iznos od Croatia osiguranja. Među ostalim motivima za odbacivanje tužiteljičina zahtjeva nije zgorega navesti ni ono što su njezini zastupatelji čuli iz nasuprotnih krugova, kada se Vladimira Nikolića difamacijski prezrivo nazvalo “onaj Srbin”. Nikolić, naime, bio je rodom iz Pirota, pa je i taj podatak, makar izokola, zloupotrijebljen u pljačkanju njegove obitelji.

Naposljetku, teško je povjerovati da Montmontaža uopće nije osiguravala radnike. Prije bismo posumnjali da je zatajila naplatu – jer tvrtka posreduje u transferu odštete – i da su rečeni milijuni ugrađeni u potonju joj privatizaciju. Ako je tako, onda je sigurno tako bilo u još ponekom slučaju. Među ostalim, dobar je to pokazatelj o prirodi tranzicije nauštrb radnika i njihovih obitelji, ali nismo u mogućnosti da hipotezu potkrijepimo dokazom u konkretnom predmetu. O sličnim prilikama u drugim poduzećima, kada su obitelji ispraćane uz patetične geste umjesto novčanih odšteta, ionako se načelno dosta zna. Montmontažina prokurista Vanju Peha nismo uspjeli telefonski čuti ni zapitati o svemu ovdje iznesenom. Što se tiče gospođe D. N., ona danas još samo nastoji izvući se iz procesa bez dodatne štete, jer joj prijeti mogućnost dodjeljivanja sudski zagarantirane odštete od nekoliko stotina tisuća kuna i obaveze plaćanja sudskih troškova u višestruko većem iznosu. A to bi bila pobjeda koja bi je materijalno upropastila.

Takva poanta s nesnosnom dozom cinizma, doduše, vjerodostojno bi zaokružila ovaj sudski postupak. Uz jedan osvrt na početak ovog teksta: ipak nije dobro govoriti o hrvatskom pravosuđu kao da ono ne postoji. Jer ovakvo je stanje stvari često gore nego što bi bilo u tom slučaju. Ovo stanje lažno sugerira da vladavina prava ipak unekoliko funkcionira, pa je suštinski riječ o sistemskoj podvali koja, dakle, izaziva znatno teže društvene posljedice.

Ako se osvrnemo na današnju polemiku koju Rusi i Ukrajinci vode oko Gogolja, onda može da se učini da prebrojavanje krvnih zrnaca i probiranje po genima velikana nije samo južnoslovenska posebnost. Međutim, borba za kulturno nasleđe i čeprkanje po biografijama znamenitih Južnih Slovena, koliko god bilo forumaško i kafansko, toliko je i predmet kulturne politike na najvišem nivou. Nažalost, pitanja čiji je Tesla ili kojoj književnosti pripada Ivo Andrić ostaju simptomi bolesti malih naroda, koji se na globalnom tržištu kulture grozničavo bore za status istorijskog naroda, a kojima zauzvrat legitimitet daju upravo svetski priznati velikani kao nosioci kulturnog identiteta i različitosti.

U odbrani od ekonomskog, vojnog i nadasve kulturnog imperijalizma, mali narodi dolaze u tragikomične situacije u kojima se nespretno trude da sačuvaju svoju kulturnu čilost i nadasve status “evropskog naroda”, šta god to značilo. Na ovu bolest možda najbolje ukazuje primer svojatanja Aleksandra Velikog, na koga pravo polažu Makedonci, Albanci, Bugari i Grci. Možda bi to takmičenje izgledalo samo kao benigna potreba i strast malih zemalja za velikim ličnostima, da se ne radi o najobičnijem krvoloku i osvajaču, po čemu je ustvari groteska. Zbog hronične oskudice sopstvene kulture, manji narodi posebno su osetljivi na kulturnu kleptomaniju, naročito ako dolazi od tzv. velikih, kao što vidimo recimo kod Poljaka, kojima Nemci žele da “otmu” Kopernika.

Na postjugoslovenskom prostoru postavlja se pitanje zaokruživanja nacionalne kulture ili, kako bi se na nemačkom govornom području reklo, Kulturnation, i koliko to kao konstitucija identiteta ima smisla posle građanskog rata i etničke isključivosti. Pitanje da li je nacionalna kultura etnički koncept ili kulturalni postaje apsurdno kada se dođe do uvida da je i sama nacija kulturni i istorijski koncept, a ne potpuno etnički ili rasni. To je neizbežno povezano i sa samorazumevanjem i percepcijom jedne zemlje kao građanske ili kao nacionalne. Dakle sa tim koliko svaki njen član, bez obzira na svoje etničko poreklo, doprinosi njenom kulturnom stvaralaštvu da može sa pravom da se kaže da je to Kulturnation. Ovo može da bude važno za sagledavanje doprinosa srpske manjine hrvatskoj kulturi.

Etnizacija kulturnog nasleđa na delu je i na međunarodnom nivou, što je ispraćeno formalnim licenciranjem kulture i kulturnih artefakta, lokalnih kultura, običaja i dr. od strane UNESKA i sličnih međunarodnih organizacija. Tako se kulturni rat ne odvija samo na nivou istaknutih istorijskih i kulturnih figura, već i na nivou “zaštite” konkretnih kulturnih posebnosti nacije. To je promocija jedne vrste ekskluzivnosti, po kojoj nijedan kulturni artefakt ne može da istovremeno pripada više zemalja, iako su mnogih od njih nastali pre nego što je počelo konstituisanje nacija u modernom smislu. Razumljivo je da treba da se baštini nacionalna kultura svesna sebe, ali samo kao otpor njenom uništavanju od strane globalne masovne kulture i kulturnog imperijalizma. Međutim, ovo patentiranje kulturnog nasleđa i njegova etnizacija mogu samo da pokrenu kulturne konflikte i da povrede sam koncept multikulturalnosti, koji je prosvetiteljski svet prvo plasirao kao ideju epohe, da bi nedugo zatim proglasio njen bankrot. Zbog insistiranja na etničkom, u nacionalističkim glavama postaje nemoguća zamisao da jedan čovek ili segment kulture može da istovremeno pripada više nego jednoj naciji. To se podstiče međunarodnim procesima i institucijama, što dovodi do groteskne utrke po principu ko će pre da registruje neki kulturni običaj ili artefakt.

Zanimljivo je promatrati kulturu hrvatskih Srba, koji su vekovima deo jedinstvenog i zajedničkog kulturnog prostora zajedno sa Hrvatima, iako ne uvek unutar istih državnih aranžmana. Iako postoji i istorija međusobne netrpeljivosti i ratova, može se slobodno reći da je retko koji narod obogatio jednu kulturu kao što je srpski obogatio ono što se danas može nazvati hrvatskom kulturom. Na sličan su način Afroamerikanci oplemenili američku kulturu, Jevreji i Romi evropsku, Jermeni Francusku… Podsetimo na Hanu Arent koja je govorila da je retko ko kao Jevreji doprineo stvaranju onoga što može da se nazove nemačkom kulturom. Jevreji i njihova kulturna dostignuća postaju deo nemačke Kulturnation.

Međutim, svest o srpskoj kulturi i njenom doprinosu hrvatskom kulturnom bitisanju danas je nepravedno niska ili doseže do tačke gde počinju salonska politička prepucavanja. Za vreme i posle rata u Hrvatskoj, dok je na delu bila izrazito nacionalistička politika, desio se poznati knjigocid, spaljivanje knjiga na ekavici i ćirilici, što može biti plod nekakvog – neopravdanog – straha od srpske kulturne hegemonije u širem regionu, a takođe se želelo postići radikalno raskidanje svake povezanosti sa srpskom kulturom, iako su hrvatska i srpska kultura međusobno prožete kao retko koje, ne samo zbog jezika i zajedničkog istorijskog iskustva. Bez obzira na religijsku divergenciju koja donekle pravi manji rez između te dve kulture, one su toliko srasle da je njihovo razdvajanje nemoguć posao, na veliku žalost nacionalista i monokulturalista koji sede po akademijama i zavodima.

Koliko je Tesla danas važan kao deo kulturnog dostojanstva Srbije i Hrvatske, a koliko su te dve zemlje zanemarile odnos prema Srbima iz Hrvatske, prvo sama matica, pa onda i zemlja čiji su već vekovima žitelji? Ako se odriče hrvatskih Srba, Hrvatska onda mora i da se odrekne jednog Tesle ili Preradovića, jer se inače njihovi spomenici u centru njenog glavnog grada od ponosnih figura hrvatske kulturne baštine pretvaraju u dvoličnost hrvatske kulturne politike i politike sećanja. Bez svesti o doprinosu srpske manjine hrvatskoj kulturi, ali i činjenice o vekovnom bitisanju Srba na prostoru današnje Hrvatske, ovi ljudi i deo kulturnog nasleđa bivaju istrgnuti iz narodnog korpusa. Preradović i Tesla ostaće u tom smislu prazni i dekontekstualizovani označitelji, tek tragovi da je tu nekada bila jedna srpska zajednica koja je hrvatskoj kulturi podarila dvojicu velikana.

Povezano sa tim, rušenje antifašističkih spomenika ima vrhunsku važnost jer je to jedno od najjačih spojnih mesta između Srba i Hrvata u Hrvatskoj i njihove zajedničke borbe protiv stranog i domaćeg fašizma. Politički duh postjugoslovenskog vremena i prostora upravlja isključivostima i po difoltu traga za onim što odvaja, a ne za onim što spaja, što se prožima kao zajedničko, izmešano i transkulturalno ili, treba se usuditi reći, balkansko, jer ono kao takvo već živi u percepciji našeg Drugog, a to znači Zapada. Ta izmešanost i transkulturalnost iritira nacionalistički ustrojene kulturne radnike isto onoliko koliko genetska izmešanost užasava tradicionalne šoviniste. Dotični kulturni radnici, koji neguju naizgled kosmopolitsku pozu, čak češće od drugih društvenih grupa pokazuju hroničnu zaraženost provincijalizmom i malograđanskim nacionalizmom.

Nepodnošljivo za nacionalne kulturne narative, koje stvara jedna grupa ljudi koja sebe smatra kulturnom elitom, jeste to što većina ljudi i institucija o koje se otimaju pripada jedinstvenoj južnoslovenskoj kulturi. Dakle to ne mora da bude jugoslovenska kultura, ali je činjenica da je ona doživela najveći procvat upravo u periodima zajedničkog življenja. U Jugoslaviji, naročito onoj federativnoj, nije se svesno išlo na nasilno stvaranje jedne nadkulture kroz integralizam, već su se negovale specifičnosti nacionalnih i lokalnih kultura, koje su opet činile jedinstven mozaik pomenute južnoslovenske kulture.

Zbog toga je bespredmetno da li Ivo Andrić pripada hrvatskom ili srpskom kulturnom nasleđu. Štaviše, upravo se u štivu velikana južnoslovenske misli i pera, poput Krleže, Selimovića, Andrića ili Šantića, oseća svest o sumornoj sudbini jugoslovenskih naroda, tako da pokušaj svrstavanja tih ljudi postaje svojevrsna ironija. Njihova himerična proza i poezija ustvari je jedan duboki uzdah i zamišljenost nad “tamnim balkanskim vilajetom” i jadikovka nad tragikom ovog podneblja, kojoj pripadaju i ove vrste podela. To je isti onaj žal što se oseća kod Hajnea, koji je za boravka u Francuskoj žalio za svojom Nemačkom, istovremeno sa nostalgijom i sa “suženom dušom” zato što ju je prerastao. Uzgred, Hajne kao Jevrej pripada nemačkoj Kulturnation.

Kada se ima u vidu ta prožetost i međusobna uslovljenost južnoslovenske kulture, onda postaje nebitno da li kultura hrvatskih Srba pripada Hrvatskoj ili Srbiji. Priče o svrstavanju dubrovačke književnosti, Sime Matavulja, Vladana Desnice ili Ive Ćipika postaju samo sitničave koještarije, kako ostrašćenih forumaša tako i akademskih kravataša. Isto tako, optužbe uperene prema Srbiji radi tradicionalne kulturne hegemonije ili prema Hrvatskoj radi tradicionalne kulturne kleptomanije postaju groteskne.

Upravo se u širem kontekstu globalne kulture i njenog mesta unutar odnosa moći vidi sva pogubnost kompleksa malih naroda, prema kojima je istorija brutalna. Recimo, kontroverzno poreklo Nikole Tesle postaje beznačajno kada se prizna da je on postao to što jeste van južnoslovenskog vilajeta, u zemlji koja je svojom veličinom i dominacijom, u poređenju sa Hrvatskom ili Srbijom, uspela da jednom naučniku pruži ono što mu njegovo, u svakom smislu oskudno podneblje nije moglo. To je tragedija malih naroda koji gube svoje velikane i to se do danas, kada najbolji i najpametniji i dalje odlaze, nije promenilo. Dakle Tesla možda najviše pripada američkoj i svetskoj naučničkoj baštini, i to je brutalna posledica hegemonije velikih nacija. Isto kao što je Ajnštajn, pritisnut nekim drugim okolnostima, postao Amerikanac, udaljavajući se od svog usko nemačkog i jevrejskog nasleđa.

Svaka nacija koja želi da bude Kulturnation mora da bude širokogruda prema kulturi uopšte, a njena je kultura velika toliko koliko priznaje čitav fond kulturnog nasleđa akumuliran od strane ljudi na tom prostoru, bez obzira na njihovo poreklo ili naciju. A to znači i negovanje pravičnog odnosa prema narodu iz kojeg je izniklo to nasleđe, što u hrvatskoj kulturi znači pravedan odnos prema Srbima iz Hrvatske. Dakle Nikola Tesla, Petar Preradović ili danas Rade Šerbedžija i Arsen Dedić, krajiški manastiri, ćirilica, ojakče i gusle, sa pravom pripadaju i hrvatskom kulturnom nasleđu, ali samo ako se Hrvatska ne odriče srpskog naroda u Hrvatskoj, koji nikada nije bio u težem položaju. U protivnom, čitav jedan segment hrvatske kulture od autentičnog kulturnog legata pretvara se licemernost njene kulturne politike i politike uopšte.

Početkom mjeseca procurile su informacije da su čelnici visoko zaštićenog programa američke vlade PRISM dali direktivu vodećim tehnološkim kompanijama da nadziru građane i podatke predaju Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji (NSA). Usprkos četvrtom amandmanu američkog ustava, na koji se pozivaju svi protivnici špijunaže američkih građana, ova praksa se nastavlja i dobiva podršku i američkog predsjednika Baracka Obame i Kongresa.

U Hrvatskoj za sada nema takvih afera, ponajprije zato jer ni ne znamo tko nas sve nadzire. Primjer za to je informacija, koja je prošla sasvim nezapaženo, da se zagrebačka policija povezala na već postojeći gradski sustav videonadzora koji je instalirao Grad Zagreb, kako bi spriječila komunalne prekršaje. Riječ je, navodno, o pilot projektu, o čijem razvoju nismo uspjeli dobiti detaljnije informacije, osim onih da je sve napravljeno prema zakonu.

Do danas je u glavnom gradu Hrvatske postavljeno čak 225 nadzornih kamera na 75 lokacija, a do kraja godine bit će instalirano još 150 na novih 50 lokacija. Za razliku od prakse u drugim državama EU-a, zone koje su pod nadzorom nisu jasno i vidljivo obilježene. Primjer za to su male table koje se mogu vidjeti na pokojoj banderi ili čak ni to.

Tražeći odgovore na pitanja o načinu funkcioniranja nadzornih kamera, iz PU Zagrebačke dobili smo informaciju da nadzorne kamere nisu u vlasništvu policije, da policija njima ne manipulira i da ne vrši stalan nadzor nad njima, već samo kada postoji vjerojatnost da videozapis sadrži snimku (dokaz) o kaznenom djelu ili prekršaju.

“Ukoliko tako postavljene kamere slučajno zabilježe počinjenje kakvog kaznenog dijela ili prekršaja, policija može sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku i Prekršajnog zakona, odnosno Zakona o policijskim poslovima i ovlastima zahtijevati od pravne ili fizičke osobe koja raspolaže tim snimkama da ih policiji da na uvid u cilju prikupljanja podataka o kaznenom dijelu ili prekršaju kao i o samom počinitelju”, piše u odgovoru koji su “Novosti” dobile od PU Zagrebačke.

Tako ispada da se policija nije u potpunosti priključila na postojeći sustav, iako su pojedini mediji i sama policija prethodno tvrdili suprotno. Slično misle i sigurnosni stručnjaci.

- Prema mojim saznanjima, izravan pristup zagrebačkom videonadzoru imaju policija i prometno redarstvo, no snimke u slučaju potrebe mogu dobiti i druga tijela kaznenog progona i sudovi. Primjerice, ukoliko bi Državno odvjetništvo prosudilo kako im je snimka određenog područja, nastala u određenom vremenu, potrebna, mogli bi naložiti prometnom redarstvu ili policiji da im je dostavi. Jednako tako, putem suda, i svaki bi građanin mogao doći do snimke ukoliko bi dokazao pravni interes, primjerice kako bi pomoću snimljenog materijala dokazao neku radnju ili osporio nešto što mu se stavlja na teret – kaže za “Novosti” Đuro Lubura, stalni sudski vještak za telekomunikacije, tehniku i metodologiju prisluškivanja.

Kamere su postavljene prema odredbi članka 5 stavka 1 Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kojim je propisano da jedinice lokalne uprave i područne (regionalne) samouprave, uz prethodnu suglasnost ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, uređuju promet na svom području, tako da određuju, između ostalog, i “sustav tehničkog uređenja prometa i upravljanje prometom putem elektroničkih sustava i videonadzora”. Premda policija ističe kako je sve napravljeno u skladu sa zakonom, nije jasno zašto ta informacija nije distribuirana šire u javnim glasilima, tko zapravo nadgleda građane, gdje se taj materijal pohranjuje, tko nadzire nadzirače i tko odlučuje o tome je li netko napravio neki prekršaj ili ne.

- Privatnost u tradicionalnom smislu više ne postoji. Svakodnevno nas na javnim mjestima snimaju kamere, telekomunikacijski operatori o nama svaki dan bilježe tisuće zapisa iz kojih je vidljivo gdje smo se kretali i s kime smo komunicirali, banke znaju koliko smo i gdje potrošili. Svi ti podaci mogu biti iznimno korisni u otkrivanju počinitelja kaznenih djela i ne treba se odricati mogućnosti njihova korištenja, no iznimno je važno jasno propisati načine i rokove čuvanja, a još važnije razloge i procedure dobivanja tih podataka. Najveći problem oko zagrebačkog i drugih sličnih sustava videonadzora je nedostatna regulativa koja bi odredila tko sve i pod kojim uvjetima ima pravo pristupa snimljenom materijalu, načine i rokove čuvanja snimki, načine sprječavanja zlouporaba i slično. Ta važna problematika sada je regulirana internim aktima zagrebačkog prometnog redarstva, a po mojem mišljenju, morala bi biti jasno i nedvojbeno regulirana zakonom – objašnjava Lubura.

Dobronamjerni građani vjerojatno smatraju da se trebaju odreći dijela privatnosti kako bi se podaci s nadzornih kamera mogli koristiti pri sprečavanju počinitelja i otkrivanju zločina, međutim izostanak jasne procedure je evidentan. A zlouporabe mogu biti brojne: dovoljno je da netko određenu snimku proda medijima, da se nekoga ucjenjuje zato što ima ljubavnicu ili da se prodaju podaci o kretanju određenih osoba, da i ne govorimo o slučajevima kada su nepropisno postavljene kamere snimale spavaće sobe.

Primjera zlouporabe u svijetu ima na tisuće. Neki su zbog toga gubili i živote. Upravo zato nadležne institucije moraju uvjeriti građane kako one u Hrvatskoj nisu moguće. Ili je cilj utjerivanje straha građanima da ih Veliki Brat gleda i da se ne zna tko ga kontrolira?

U sklopu Prvomajske škole Radničko-pankerskog univerziteta (Delavsko-punkerske univerze), koja se svake godine održava u Ljubljani, predstavljena je Inicijativa za demokratski socijalizam, koja ima ambiciju prerasti u stranku. No, kako sami članovi Inicijative kažu, njihov cilj nije stranka, već demokratski socijalizam. O tome i o “koristi i šteti historije za život” razgovarali smo s Anejom Korsikom, članom DPU-a i Inicijative za demokratski socijalizam.

Kontekst u kojem se događala Prvomajska škola i odatle odaslan poziv Inicijative za demokratski socijalizam je, da citiramo, “nužda da se trijezno sagleda vlastita situacija sada i ovdje”. Pritom se misli na situaciju u Sloveniji i u drugim jugoslavenskim državama.

U cijeloj Evropi Slovenija se smatrala nekom pričom o uspjehu. Bila je model istočnoevropske države koja je, po svim udžbeničkim pravilima, ušla u euroatlantske integracije, EU i NATO. Tako da mi se čini kako posljednja događanja u nas jako iznenađuju neke u inozemstvu, pošto se slika mlade i uspješne članice srušila. A srušila se zato što je od samog početka u biti bila iluzorna.

Marksizam, a lenjinizam?

U kojem smislu?

Zbog masovnih radničkih protesta, kojima smo bili svjedoci neposredno po odcjepljenju Slovenije od nekadašnje zajedničke države, tadašnja je vlast bila prisiljena izabrati postupniji put u tržišni kapitalizam. Takav gradualizam jamčio je relativni socijalni mir, a raslojavanje je bilo bitno manje nego u drugim istočnoevropskim državama. Usprkos tome, položaj radničke klase uistinu nikada nije bio lak. I u vrijeme najvećeg privrednog pregrijavanja, kada je bilježen gotovo sedampostotni privredni rast, radnike su uvjeravali da žive iznad svojih mogućnosti, da je bilo kakvo povisivanje nadnica potpuno neizdrživo i da bi katastrofalno utjecalo na konkurentnost slovenske privrede. Kriza se u najsurovijem obliku pokazala u građevinskom sektoru, gdje su je radnici najviše osjetili. Ona je raskrinkala i potpunu političku ispražnjenost cjelokupne vladajuće klase, kako desne tako i nominalno lijeve. Nakon ulaska u EU i NATO, ona je mogla ponuditi samo više ili manje surovu varijantu neoliberalizma. Od početka krize radna je mjesta izgubilo više od 60.000 ljudi, stupanj prekarnih zaposlenja među mladima jedan je od najviših u EU-u, a opći životni položaj svih stanovnika iz godine u godinu uporno slabi. Tzv. balkanska Švicarska samo je loš vic iz vremena tranzicije. Sve nabrojeno svoj odraz doživljava i u klasnoj borbi unutar teorije.

Govorimo o obnovi marksizma u određenim sferama i na određenom nivou. Pa i samog Marxa može se shvatiti konvencionalno, recimo kao ekonomista među ekonomistima, a može i za današnje prilike nekonvencionalno, kao revolucionarnog mislioca koji je obilježio epohu?

Tako je. Pitanje je koliko ozbiljno shvaćamo Marxa. Oni s najbanalnijim i najpaušalnijim kritikama, koji ga ne shvaćaju ozbiljno, Marxa ni ne čitaju. A takva nisu samo čitanja neoklasičnih ekonomista, koji osiguravaju ideološku podršku neoliberalnim politikama, već su banalne i paušalne kritike jako raširene i u postmarksističkim krugovima. Takvi autori polaze od pogrešnih ishodišta da su određeni Marxovi teoremi, a prije svih zakon vrijednosti, danas nadiđeni. Budući da ne vide da je temeljni pokretač našeg društva još uvijek beskonačna trka za realizacijom što viših profita, i njihovi su politički zaključci krivi i dezorijentirani. Čak tvrdim da su takvi “marksisti” samom Marxu i socijalističkoj politici učinili bitno veću štetu nego otvoreni reakcionari. U svakom slučaju, Marxova kritika političke ekonomije ostaje skroz naskroz aktualna. Marx je izgradio konceptualni aparat i njime zahvatio temeljne društvene odnose i proturječja kapitalizma. Njegov će teorijski doprinos ostati ne samo aktualan, već i obavezujući sve dok ti odnosi ne budu otpravljeni, a ta proturječja riješena u samoj praksi.

U tom smislu zanimljiv je i Lenjin?

Lenjin je apsolutno fascinantan i inspirativan, a to je naglasio već Mahatma Gandhi kada je rekao kako privrženost takvih titana duha, kao što je on, nekom idealu, nužno rađa plodove. Lenjin je zaslužan za to što je najdalje dogurao preobrazbu izvanredno kompleksne i apstraktne Marxove misli u konkretnu socijalističku praksu. Baš Lenjinu, nikom drugom, ide priznanje da je najveći poraz radničkog pokreta promijenio u veličanstvenu i nedostižnu povijesnu pobjedu. Govorim, naravno, o početku Prvog svjetskog rata, kada su njemačka i druge socijaldemokratske stranke glasale za vojne kredite i time efektivno omogućile početak radničkog bratoubilaštva. Lenjin, koji najprije nije htio vjerovati da se to glasanje stvarno dogodilo, nakon spoznaje da je tome stvarno tako nije gubio vrijeme, već se odmah latio napornog rada obnove međunarodnog radničkog pokreta. Preko konferencija u Zimmerwaldu i Kienthalu uspjela mu je obnova i postavljanje temelja za Treću internacionalu. Oktobarska revolucija, koja je uslijedila, nije se dogodila usprkos glasanju za vojne kredite, već baš zbog njega!

I kada se jednom složimo oko toga da smo svi u nekoj grupi marksisti, od marksizma do nekog socijalističkog političkog programa dug je put, u smislu stalne napetosti u odnosima između teorije i prakse. Ako to pokušamo kontekstualizirati, to ovdje nije samo problem Lenjina, već i toga što nam znače sve socijalističke revolucije 20. stoljeća, ne na kraju i naša. Radi li se samo o muzejima revolucije, kako bi to htjela konzervativna većina, ali i neki lijevi ekstremisti? Ili trebamo više raditi na dijalektici kontinuiteta i diskontinuiteta?

Povijest socijalizma 20. stoljeća iznimno je kompleksna. Slika uniformnog bloka država koje su djelovale po istom kalupu, a koju voli slikati liberalna ideologija, posve je izobličena i ne omogućava zadovoljavajuće razumijevanje te povijesti. Ta, manje od jednog stoljeća duga povijest, jako je raščlanjena i vrlo različita od države do države. Različiti su već sami povijesni uvjeti u kojima i protiv kojih su se socijalizmi oblikovali. Tako se u slučaju Oktobarske revolucije radi o otporu carizmu, dok jugoslavensku revoluciju obilježava borba protiv nacifašističkog okupatora. Usprkos iznimnim povijesnim uspjesima, tim projektima ipak nije uspjelo nadići njihova unutarnja proturječja i, na kraju krajeva, sama proturječja kapitalizma. U tom smislu oni su još uvijek otvoreni i od nas, u drugačijim povijesnim uvjetima, zahtijevaju nastavljanje.

Lenjinizam je Staljinov izum. Lenjin nikada iz svojih političkih intervencija ne bi učinio sistem.

Svakako. Lenjinov studij Hegelove “Znanosti logike”, dok je bjesnio Prvi svjetski rat, dokazuje da je svoju teoriju uvijek iznova iskušavao u praksi. Njegovo slavno načelo – konkretna analiza konkretnih prilika – znači obavezu da je svaki put kada teorija više ne odgovara praksi potrebno spoznati da se radi o pogrešnoj teoriji, koja u stvarnosti nema moć objašnjavanja. I više od toga, da se radi o teoriji koja čak zastire i izvrće realnost. U tom smislu treba čitati i njegov aforizam da zato što nisu čitali Hegela, marksisti više od 50 godina nisu razumjeli Marxa!

Pokret i stranka

Od njega trebamo učiti posvećenost konkretnom trenutku. A ona je neodvojiva od pitanja organiziranja radničke klase. Kako u tom smislu stoji vaša Inicijativa u Sloveniji?

Nakon dvadeset godina, Inicijativa za demokratski socijalizam prvi je ozbiljan pokušaj artikulacije socijalizma, kako u teorijskom tako i u političkom smislu. Radi se o ponovnom građenju izgubljene veze između radničke klase kao subjekta i socijalističke politike kao sredstva za nadilaženje kapitalizma. Potrebno je naglasiti da kao radničku klasu shvaćamo sve koji su, da bi preživjeli, prisiljeni prodavati svoju radnu snagu, što pored klasičnog proletarijata uključuje i prošlu (umirovljenike) i buduću radnu snagu (studente), kao i rezervnu armiju rada (nezaposlene). Taj spoj je najzahtjevniji zadatak, na kojem stoji ili pada svaki socijalistički projekt. Govorimo li o našoj Inicijativi za demokratski socijalizam, u njoj se ogleda naš put. Tu su okupljeni ljudi koji su posljednjih pet ili deset, a stariji i 15 i više godina, aktivni prvenstveno u visokoškolskom prostoru. Dragocjeno je iskustvo što je većina tih ljudi bila na čelu različitih studentskih udruženja. Otuda potiču njihove liderske i organizacijske sposobnosti. Došli smo do konsenzusa o tome da ta nehijerarhičnost i spontanizam imaju granice, te da su u smislu nekog dugoročnog, kontinuiranog rada postali velika smetnja. Tako da smo kao ekipa, zajednički i konsenzualno, došli do spoznaje nužnosti da je najprije potrebno stvoriti inicijativu, pa pokret, pa stranku kao izraz pokreta.

Takvih je inicijativa, otkada je uveden građanski parlamentarizam, u Sloveniji već bilo. No trenutak sublimiranja iskustva pokreta u stranku, koja će se istodobno ozbiljno uplesti u parlamentarni život i ne zaboraviti svoju bazu, bio je obično trenutak propasti?

Postoji razlika između takvih inicijativa 1990-ih i danas, u doba velike krize kapitalizma. Za razliku od perioda tranzicije, kada se činilo da će svako tko poštuje pravila igre dobiti svoj komad kolača, odnosno biti nagrađen barem sigurnim zaposlenjem, danas, u vrijeme velike krize kapitalizma i mjera štednje, iluzije su se razbile. Ponovno postaje jasno da su u kapitalizmu ljudi samo potrošna roba za maksimalizaciju profita. U tom smislu kriza je učinila veliku uslugu, jer sve više ljudi na svoju životnu situaciju gleda trijeznim očima. Socijalistička politika jedina može artikulirati te odnose i situacije. Za razliku od građanskih stranaka, koje se u svom djelovanju financijski i organizaciono naslanjaju kako na nacionalne korporacije i poduzeća tako i na pomoć međunarodnog kapitala (Trojka – MMF, ECB i Evropska komisija), socijalistička politika koju mi zagovaramo nema te mogućnosti. Jedini način da ta politika u praksi uspije jest da uspostavi masovan i jak pokret, a stranka će biti samo jedno od njegovih sredstava.

Problem unošenja revolucionarne svijesti izvana, problem avangardne partije, kao teme danas su – dijelom s razlogom, a dijelom bez – diskreditirane. Neki ih doživljavaju i kao prepreku recimo direktnodemokratskom organiziranju, spontanitetu mnoštva itd. Kako se uopće suočiti ne samo s nepovjerenjem u stranke, već i u svaku institucionalizaciju kao takvu?

Konkretni primjeri od 2011. nadalje – arapsko proljeće, pokreti Occupy i Indignados, masovni protesti protiv mjera štednje od Atene do Lisabona – dokazuju da ne manjka masovnog izbijanja ogorčenja, nezadovoljstva i gnjeva. Teškoća svih pobrojanih je u tome da sama masovnost nužno ne dovodi do promjene vladajućih politika, ako masa ne nastupi kao organizirana politička sila. To se danas postavlja kao najveći izazov svake socijalističke politike. Zato u toj borbi valja upotrijebiti sva politička sredstva, a jedno od njih je organiziranje pokreta u stranku. Pritom se ne radi ni o kakvom fetišiziranju forme stranke, na nju stalno treba gledati jedino i samo kao na oruđe pokreta.

Teorija i praksa

Kada spominjete korpus zapadnog marksizma, djela Korscha i Lukácsa, a ja bih dodao i jugoslavenske praksisovce, kritika sovjetske filozofije 1930-ih, 1940-ih i 1950-ih može se ustvari prepoznati i unatrag, već u Lenjina. U nas pak Gajo Petrović, koji je nakon Drugog svjetskog rata studirao u Moskvi i Lenjingradu, od početka kritizira tada aktualnu sovjetsku filozofiju, ali i afirmira Lenjina kao ozbiljnog mislioca, a ne samo političara.

To mi se čini jedna od velikih grešaka, svoditi i time banalizirati Lenjinovu povijesnu ulogu na političara i drugorazrednog mislioca, koji nije bio sposoban misliti. Sve je to usmjereno prema jednom “logičnom” zaključku: Lenjin nije razumio Marxa! Tu se u biti radi o nekakvoj psihologizaciji, a ne o historijsko-materijalističkoj analizi. Jer Lenjin ne samo da je Marxa razumio, već je i preveo “Komunistički manifest” i “Erfurtski program” Kautskoga koji je, nažalost, izgubljen. Čovjeku koji tri mjeseca studira Hegela na njemačkom izvorniku teško da možemo predbaciti intelektualnu inferiornost. Velika je Lenjinova vrlina što se cijeli život znao vraćati, preispitivati temelje svoga učenja i odluka. U tome se vidi veličina nekog revolucionara.

Odnos teorije i prakse na neki je način cijelog života njemu centralna tema, dok je danas ta problematika zapuštena. Drugačije rečeno, imamo odvajanje subjekta i objekta, pa otuda scijentizam, objektivizam s jedne i aktivistički voluntarizam s druge strane. To se ogleda i u odnosu spram filozofije i političke ekonomije?

Najsmislenije mi s čini poći od Hegelove maksime da je filozofija svoje vrijeme zahvaćeno u mislima. Na toj osnovi moguće je pokazati da povijesna konjunktura u kojoj se nalazimo trpi od dubokog raskola između strogo teorijskog motrenja svijeta i njegove praktične promjene. Zato je istina da s jedne strane imamo visoko kompleksnu spekulativnu filozofiju, koja doduše nudi zanimljive konceptualne postupke, ali ne doživljava svoj odraz u praksi. No jednako je tako istina da smo unutar ljevice još uvijek svjedoci radikalnog odbijanja mišljenja velikih univerzalnih priča, pa onda i strogo volonterskog djelovanja u mikropolitikama, unutar mikroteritorija. Opet možemo kazati kako su “oba skretanja gora”. Oba su prečaci, koji ustvari vode u slijepu ulicu. Umjesto toga potrebno je poći najtežim putem, putem teorije prakse. A to danas velik dio teorije, prisutan u akademskom svijetu, nije sposoban učiniti.

Mislim da nema socijalističke revolucije bez filozofije. S druge strane imamo brkanje političke ekonomije kao građanske znanosti, koja je također ovdje zapuštena u ime vulgarnog ekonomicizma, s Marxovom kritikom političke ekonomije. Trud na daljnjem preispitivanju ekonomskih pojmova, a ne samo kritici tekućih ekonomskih politika, kao što je to ovdje pokušao Toni Prug, rijetko srećemo?

Svakoga tko danas uzme u ruke “Bogatstvo naroda” Adama Smitha moglo bi iznenaditi da je u tekstu prisutna sasvim jasna formulacija klasne borbe, spram koje Smith nema nikakvih iluzija. U tom smislu ne iznenađuje što je u Marxovom opusu upravo Smith daleko najčešća referenca. Zato je neodrživa veza koju s tim klasicima danas pokušava uspostaviti suvremena neoklasična ekonomija. Ona nije vrijedna njihovog imena, budući da je postala sasvim instrumentalizirana ideologija vladajuće klase. Zato je prikladniji naziv za nju, Marxovim riječima, vulgarna ekonomija. Njezini nas predstavnici ustvari neprestano i ustrajno uvjeravaju da je za istinsko izobilje i procvat potrebno uništiti sve civilizacijske tekovine. Tek kada radnici budu zakinuti za sva prava i u posve nesigurnom položaju, do punog će izraza doći njihovi poduzetnički potencijali. Lažnost i cinizam te ideologije potvrđuju konkretni podaci s evropske periferije. Više od 60 posto nezaposlenih mladih u Grčkoj, skokovit porast samoubojstava i oživljavanje eksplicitno fašističkih politika dovoljno su zorni pokazatelji. Usprkos tome što smo svjedoci te u oči boduće iracionalnosti, ona je utemeljena materijalno u samom kapitalističkom načinu proizvodnje. Zato njezino otpravljanje ne može biti puko teorijsko, već praktično. Zajedno s tim na dnevnom je redu i iznimno važan rad smišljanja drugačijih proizvodnih odnosa. Tu dolazi do izražaja rad recimo Michaela Lebowitza ili kod nas Tonija Pruga, koji se nastavljaju pitati kako misliti ekonomiju društvenih potreba, koja će otpraviti ekonomiju potrebe kapitala za beskonačnim profitom. Da se opet referiramo na Hegela: to je onaj težak rad pojma, koji je pred nama.

Granice javnosti

Jedno od pitanja – kao novinar s time se svakodnevno susrećem – jest i gdje je granica današnje građanske javnosti. Svi tvrde da je ideja protujavnosti propala još krajem 1970-ih, a s njom i ideje protuznanosti, protufilozofije i kulture, koje bi bile radničke, tj. marksističke i anarhističke. Za mene je današnja javnost samo druga strana tajnosti građanskog društva i jako sam skeptičan spram strategije ulaska u mainstream.

Jedna se stvar premalo naglašava. A to je da su povijesne okolnosti danas bitno drugačije negoli recimo u predsocijalistička vremena. Sam je Lenjin u svom vremenu toga bio svjestan. Za pamflet “Što da se radi?” on je već 1907. naglašavao da su se u njemu opisane okolnosti bitno promijenile. A koliko je tek danas tome tako! Danas u velikoj mjeri nema potrebe za ilegalnom organiziranošću.

Vjerojatno ni mogućnosti.

Zato je svaki novi pokret, svaka nova partija od početka prisiljena voditi borbu za svoj položaj u javnosti. Usporedimo li današnji politički položaj radikalnih političkih stranaka s onim od prije sto godina, možemo vidjeti da je danas, barem formalno-pravno, zajamčen klasični niz građanskih liberalnih prava, kao što su sloboda govora, štampe i udruživanja. No sasvim je jasno da su to apstraktna prava, služenje kojima je uvjetovano materijalnom snagom. Primjerice, svi imamo slobodu govora, ali korporacija s vojskom PR-ovaca, lobista, odvjetnika može to pravo u kapitalizmu puno učinkovitije upotrijebiti u svoju korist. Mainstream ta apstraktna građanska prava kroji i upotrebljava na svoju sliku i priliku. Pod mainstreamom mislimo na vladajuće društvene odnose. U političkom smislu, oni su danas zarobljeni u osiromašeni politički oblik koji zovemo parlamentarizmom, koji ima svoje granice. Ali potrebno je misliti na aktualnost revolucije, kao na onaj zadnji i odlučujući horizont socijalističke politike. Ukoliko toga nema, velika vjerojatnost je zapadanje u reformističku socijaldemokratsku politiku, koja je kapitalizam u pravilu spašavala a ne otpravljala. Najvažnije mi je da naš pokret stvarno zaživi, da postane organski i primi se u svim društvenim podsistemima. Da ne pravimo klasičnu otuđenu stranku, koja se svake četiri godine bira, a onda zaboravi na svaku odgovornost spram ljudi. Da je stvarno prisutna na tim mikroravnima, u komuni. I sam postojeći mainstream ne smijemo razumjeti kao neku ahistorijsku nepromjenljivu datost, već kao nešto što je potrebno i moguće promijeniti, a u krajnjoj fazi i ukinuti.

Lakše zamišljam funkcioniranje pokreta po principu stanovanja negoli na radnim mjestima. Prava teškoća je kako tamo, u okoštale hijerarhije, unijeti neke lijeve ideje?

To je moguće samo na organiziran način. Radnik kao pojedinac ništa ne može postići sam. Naša Inicijativa sada razmišlja kako neke male zakonske prijedloge uputiti u javnost. Da se barem počne o tim idejama raspravljati, da ljudi počnu razmišljati da bi i odnosi na radnom mjestu mogli biti bitno drugačiji.

Ciljevi Inicijative za demokratski socijalizam

“Razdoblje samorazumljivosti kapitalizma bliži se svom kraju. U drugoj polovici 1970-ih godine, kada je u ‘razvijenim’ zemljama završeno razdoblje brzog i stabilnog ekonomskog rasta, započeo je napad sila kapitala na radnička prava, koji traje sve do danas. Podloga opravdanja kapitalizma počela je kopnjeti, apologeti kapitala bili su prisiljeni da opstanak kapitalizma sve više opravdavaju golom činjenicom njegova postojanja. Činjenicom da se kapitalizam, za razliku od realno postojećih socijalizama, nije slomio, iako su ga često morale spašavati fašističke trupe i vojne hunte, zagovaraju tezu da naprosto nema alternative i da, u ime nastavka akumulacije kapitala, moramo biti spremni prihvatiti svaku žrtvu: rastuću nejednakost, siromaštvo većine svjetskog stanovništva, teror diktatora i opustošenje prirode. (…)

Što je demokratski socijalizam? Naš cilj je uspostava društveno-ekonomskog sistema utemeljenog na neposrednoj demokraciji u politici i ekonomiji, te na demokratski planiranoj proizvodnji. Radi se dakle o takvom sistemu proizvodnje koji će biti u skladu s potrebama svake pojedinke i pojedinca, te društva u cjelini i koji će poštovati nosive kapacitete i uvjete regeneracije okoliša. (…)

Inicijativa za demokratski socijalizam je politički projekt za dostizanje gore navedenih ciljeva. Načela demokratskog socijalizma ne mogu se ostvariti preko noći, već predviđaju postupno uvođenje i razvoj. Naše neposredne smjernice zato su reformskog karaktera, ali pritom ne zaboravljamo da želimo otpraviti kapitalizam i uspostaviti solidaran i tolerantan sistem, u skladu s prirodom. To nije utopijski nacrt savršenog društva, već konkretni zahtjevi sviju nas koji moramo prodavati vlastitu radnu snagu da bismo preživjeli.”

Koliko tekućih vijesti ove vrste u posljednje vrijeme čitamo: otvaranjem diskusije o politički motiviranim ubojstvima kao razlogom za izmjenu ustava svi gube, jer to će samo zagaditi javnu atmosferu, a javnost izbezumiti beskrajnim svađama, što će oduzeti prostor jedinim važnim problemima, a to su oni ekonomskog oporavka zemlje i strukturnih reformi. Ovaj primjer dovodi do zaključka da su obje najveće stranke, koje žele tu diskusiju, zbog toga iste. Ili stariji primjer da su one, naprotiv, u kulturnom ratu, ali da su ideološki sporovi HDZ-a i SDP-a folklornog karaktera, uzmimo oni oko zdravstvenog odgoja ili istospolnih brakova. Većina tih prijepora umjetno je izazvana i samo je dokaz da su sve stranke poražene – valjda od sile jače od njih – na gospodarskom (a misli se privrednom) planu. A ta borba, borba za ekonomsku uspješnost, trebala bi biti njihova prva briga. Sva ta problematika samo je serija dokaza da vladajući nisu pronašli instrumentarij za izvlačenje zemlje iz krize, koja je prvenstveno ekonomska kriza.

Ovakve primjere mogli bismo nizati unedogled, a ne bismo trebali preskočiti, s obzirom na prirodu ovog medija, ni onaj kako je Srbima u Hrvatskoj svejedno hoće li natpisi u krajevima gdje čine većinu biti ćirilični ili latinični, jer njih, kao i Hrvate, muče drugi, egzistencijalni, čitaj ekonomski strahovi i brige.

Ono što je zajedničko svim tim i takvim komentarima u nadziranoj javnosti jest svojevrstan ekstremni redukcionizam svijeta života na ekonomiju. Očito, riječ je o vulgarnom materijalizmu koji se, u svojoj apstraktnosti, naoko paradoksalno, u punom krugu približava vulgarnom idealizmu nečega što bi se samo uvjetno moglo nazvati “mišljenjem” u mainstreamu. Jer tu se ne radi o mišljenju, već o, u boljem slučaju svjesnom a u gorem spontanom, zagovaranju vulgarne ideologičnosti. A mainstream danas nisu samo ovaj ili onaj medij, pa čak ni samo ova ili ona stranka u Saboru, već je to skup vladajućih ideja. One pak pronalaze tisuće načina, tisuće logika mikrofizike vršenja vlasti, kojima ovladavaju svakodnevnim životom mnoštva. Od autoriteta znanosti, obrazovnog aparata, do represivnih organa države, svi oni raspolažu mnogim i razrađenim načinima za utjerivanje vladajućih istina pod kožu ljudi. I još bolje, danas se to vladajuće nasilje nameće pod egidom kraja ideologije, a borba protiv njega proglašava se ideološkom i jednostranim aktivizmom, koji da još i uništava svijet inače objektivnih prosudbi, etički neutralne građanske javnosti. Pa sve te marksiste, anarhiste i druge ekstremiste treba preventivno ukloniti iz pristojnog društva slobodnih građana, koji onda još mogu eventualno diskutirati o pravednim ili nepravednim kamatama na svoje kredite, ali ne mogu stalno dovoditi u pitanje sistem, primjerice baš kreditiranja, kao takav!

Neće nam biti lakše ako kažemo da sve te i takve pojave ne predstavljaju ništa novo pod suncem. U povijesti marksizma one su dobro opisane kao vladavina vulgarne političke ekonomije. A to znači vladavina onog građanskog shvaćanja znanosti i znanstvenosti, pa i iz toga izvedenog pogleda na svijet, po kojem se sve životne pojave mogu svesti na ekonomske interese. A njih se pak, svjesno ili ne, shvaća kao interese buržoaske klase za održavanjem i razvojem sistema proizvodnje viška vrijednosti. Ekonomski determinizam, koji ne ostavlja prostora svjesnoj ljudskoj djelatnosti da se umiješa u navodni fatalizam povijesnog događanja, nije marksistički! Taj redukcionizam ili ekonomizam ne može objasniti klasnu borbu kao pokretača povijesti, čak ni u današnjoj situaciji kada u toj borbi pobjedu za pobjedom odnose vladajuće klase. A jasno je i čemu on ideološki služi.

Vladajućima je puno ugodnije da umjesto subjektivističkog trijumfalizma uspješne manjine zagovaraju “objektivizam” ekonomskih zakonitosti. U kojima je radnička klasa, svedena na radnu snagu kao moment u proizvodnji profita, puko sredstvo, makar i samo potencijalnog ili za većinu “odloženog” ekonomskog napretka. U tom smislu je ekonomski determinizam, drugim riječima hegemonija neoklasične ekonomije – baš danas, kada ni po vlastitim kriterijima vladajućih ekonomskog napretka nema – sve nužnija ideologija, bez alternative.

Sve rečeno ne znači da ne možemo zastupati stanovište kako su ekonomske zakonitosti u zadnjoj instanci odlučujuće, pa i za stvar političkih revolucija, kako je mislio Engels. Ali i da se ne moramo odreći Lenjinove misli kako i ideje mogu biti pokretačke sile u povijesti, kada zahvate mase! No sve to sigurno znači da odnos između infrastrukture i superstrukture ili, u našoj tradiciji, odnos između baze i nadgradnje – a to su pojmovi koje ne treba do kraja napustiti – u jednom društvu nije jednosmjerno i jednoznačno determiniran. Eksplicitno: ekonomski faktor ne uzrokuje, po logici mehaničkog kauzaliteta, sve druge faktore u društvu! Hoće li ekonomska kriza recimo u Grčkoj odvesti to društvo u smjeru ljevice, okupljanjem oko Syrize, ili u smjeru fašizacije, kako je već provodi pokret Zlatna zora, nigdje još nije u stijenu zapisano! Isto vrijedi i za naknadnu pamet o uzrocima raspada Jugoslavije, koji jesu bili i ekonomski i posljedica krize koju su vanjski faktori produbili. No istraživanje koje bi smjeralo na totalitet jednog društva i života u njemu, moralo bi se suočiti i s krizom komunističkog projekta u cjelini. A ta stvarno epohalna kriza sigurno se ne može svesti na “objašnjenje” prelaska na “nacionalistički način proizvodnje”, jer takav ne postoji! To naravno ne znači da nije postojao po živote ljudi pogubni nacionalizam, već “samo” to da je on punio ideološku rupu koja je nastala regresijom iz socijalizma natrag u kapitalizam. U slici: nacionalizam je žeton za kolica koja su potrebna da bi se na periferiji ušlo u supermarket neoliberalnog kapitalizma.

Zato kada danas, ponekad s pravom, kritiziramo novu mladu ljevicu da je sklona vulgarno-marksističkim objašnjenjima društvenih fenomena, nikako ne smijemo zaboraviti tko su stvarno vladajući vulgarizatori! A to su one vladajuće strukture, u politici i privredi, koje danas, više no ikad, “brkaju” ekonomiju sa svojom zaradom i kratkoročnim probitkom, bez obzira na to kakvu će katastrofu završni računi njihove rabote za mnoštvo proizvesti.