Nedavno je u izdanju zagrebačkog nakladnika Razlog objavljena knjiga autobiografskih zapisa Mirka Tepavca “Moj Drugi svetski rat i mir”, u čijem je predgovoru novinar i suradnik ovog tjednika Tomislav Jakić napisao da bi mladima danas bila dovoljna da nauče – a trebali bi to – kakva je bila Narodnooslobodilačka borba, kakvi su bili ljudi koji su je vodili, njihov moral i motivacija te okolnosti u kojima se odvijala. Uistinu, predratni zemunski komunistički ilegalac, zatim partizanski oficir i poslijeratni visoki državni funkcionar, Tepavac je ispisao jedinstvene retke o svojim doživljajima, počevši od mučenja što ga je podnio u ustaškim zatvorima po Srijemu, preko bijega u partizane, do oslobođenja i daljnjih životnih te političkih peripetija. Glavnina je knjige nastala još početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, kad je Tepavac, u 50. godini života, silom novonastale političke nemilosti otišao u penziju, zajedno s Markom Nikezićem. Inače, upravo njegovu sigurnost, identitet i skrovište je štitio i zaštitio u vrijeme kad su mu ćeliju posjećivali neki od glasovitih ustaških zločinaca, na koncu samo da vide toga mladog komunista kojega nitko nije uspio natjerati da progovori i oda drugove i pokret, a svima je pritom bilo jasno da bi imao o čemu pričati.

Kad je riječ o mučenju koje ste preživjeli, namjerno izbjegavam pridjev “nevjerojatno”. Baš činjenicu što je to zaista gotovo nevjerojatno zloupotrijebili su neki naši nedobronamjerni drugovi nakon rata, da vas proglase za sumnjivca i mogućeg ustaškog konfidenta. Ali utisak je da bez tog podmetanja ne biste ni napisali ovu knjigu?

Nisam je pisao sa namerom da se odbranim od neverice svojih drugova, jer su već posle “nalaza” komisije Centralnog komiteta Partije 1952. godine povučene sve sumnje u pogledu moga držanja u ustaškom zatvoru, pismenom odlukom da se vratim na dužnost u rukovodstvo pokrajinskog komiteta Vojvodine, da budem odmah izabran za delegata na neposredno predstojećem VI kongresu Partije u Zagrebu, na bilo kojoj izbornoj konferenciji koja još nije održana. “Izabran” sam čak negde u Slavoniji, jer su u Vojvodini sve već bile održane. Nisam prigovarao što je bilo neverice – moj “slučaj” je zaista bio vrlo neobičan – nego što je, kako sam tek tada saznao, pre partijske istrage obavljena obimna, nedobronamerna policijska, Udbina istraga, koja je pobudila Partiju da formira komisiju i pored tada još brojnih živih svedoka iz zemunskog ilegalnog pokreta i sapatnika iz zatvora. I neke od njih su, doduše, pitali, ali tek kad sam ja bio doveden pred komisiju i već bio faktički uhapšen.

 Vreme poverenja u Partiju

Druga, a vječito zapanjujuća – opet uvelike nevjerojatna – pojava u ovom kontekstu jest motivacija koja je pokretala komunistički pokret do rata i u njemu, kao i organizacija istog, razvijena još u predratnoj ilegali. Kako je to uopće danas moguće pojmiti, tu razinu odanosti i solidarnosti?

 U pravu ste, danas je to teže pojmljivo. U Partiji, koja je bila na čelu antifašističkog pokreta, vladao je partizanski, vojnički moral, a u domenu partizanskog uticaja – “ratni komunizam”. Bila su stroga merila požrtvovnosti i lične hrabrosti, rigidne discipline preuzete iz iskustva doratne ilegale. Na vrhu te skale vrednosti bilo je “držanje pred neprijateljem”. Sve po cenu života. Surovo, ali da tako nije bilo, teško da bismo pobedili. Kad sam 1952. godine bio pozvan pred partijsku komisiju, bio sam neprijatno iznenađen, ali nisam bio uvređen. Bio sam spreman da objasnim sve što im je izgledalo nejasno. Imao sam u to vreme još mnogo razumevanja za (pre)strogu budnost Partije i policije, u uslovima stvarne opasnosti od oružane intervencije sovjetskog lagera, imajući u vidu tada još nedovoljno uverljivu podršku Zapada nezavisnosti “komunističke Jugoslavije”. Iskreno sam verovao da niko ne može imati interesa da izmišlja neprijatelje pored tolikih, stvarno postojećih. Bilo je to vreme kad se, doduše, nije proklamovalo, ali jeste praktično primenjivalo prostaljinističko geslo da je bolje nepravedno uhapsiti stotinu nevinih nego neoprezno propustiti i jednog krivog. Lakše su, uostalom, u tadašnjim prilikama “sumnjivi” stizali na Goli otok nego pred neku partijsku komisiju.

Nedavno sam vidio jedan novi, jako zanimljiv ulični natpis (grafit) na Svačićevom trgu u Zagrebu: “Ustaše i četnici, zajedno ste bježali”. Očito se moramo iznova podsjećati na originalno, zapravo suštinsko stanje tih odnosa, dok nas jedni i drugi pokušavaju uvjeriti da je bilo sasvim drukčije?

Pa i istina je, zajedno su bežali. Zajedničko im je celo vreme rata bilo to da su se obračunavali sa partizanima. Ne pamti se, u toku celog rata, niti jedan značajniji oružani sukob ustaša i četnika. Zajednički im je uvek bio antikomunizam, iako je on, kao što je rekao umni Adam Mihnik, jedino gori od komunizma. Ustvari, zajednički protivnik bio im je i ostao – antifašizam!

Gdje su, međutim, nestali partizani? Misleći to u političkom, ideološkom smislu, jasno. Ustaše i četnici nisu nestali, kao što znamo, nego su se još omasovili. A lijeva alternativa kao da je posljednjih desetljeća uglavnom iščezla. Tragično je to saznanje nakon onakve povijesti.

Nije najzanimljivije šta je nestalo, nego šta je nastalo. Antikomunizam živi od neoprostivih neuspeha ne samo sovjetskog realsocijalizma, nego i od našeg socijalizma sa ljudskim licem koji, iako nesavršen, nikada nije bio nalik sovjetskom uzoru. Nije bio demokratski, bio je autoritaran, ali nije bio ni tamnica naroda, pa čak ni tamnica građana. Nije čudo što se i danas nemali broj ljudi seća tog vremena bez mržnje.

Impresivan je i vaš profinjeni literarni pristup sjećanjima na partizansko vojevanje. O toj je temi ispisano već puno knjiga i mnoge su uzbudljive same po sebi, no mislim da vi pažnju čitatelja vezujete bez obzira na to, upravo zbog visokog pripovjedačkog umijeća.

Ako ima pripovedačkog umeća koje mi tako velikodušno priznajete, ono, da budem neskroman, proizilazi iz istinitosti mojih svedočenja. Nisam pisao za knjigu, nego za moje sinove i unuke. Da nije bilo gospođe Mire Šuvar i gospodina Tomislava Jakića, koji su sticajem prilika pročitali moje zapise i predložili da se objave kao knjiga, za šta sam im sada zahvalan, sve bi ostalo u porodičnom krugu.

 Obračun sa liberalima 1972.

Antifašizma je još i ostalo do danas, no posebno je pitanje gdje je nestala socijalistička revolucija, njezine društvene i nadasve ekonomsko-političke tekovine? Evo, i Srbiji danas prijeti opća privatizacija, dakle totalna kontrarevolucija, a Hrvatska je to već prošla?

Jugoslovenski “demokratski socijalizam” zasluženo je kapitulirao jer nije pokazao spremnost i sposobnost da se reformiše. A režimi u republikama koje su ga nasledile nisu imali sposobnost da, osuđujući komunističke promašaje, sačuvaju i nastave neke značajnije tekovine koje je on za sobom ostavio. Mislim na socijalnu pravdu, brigu za radne slojeve, besplatno lečenje i školovanje, nacionalnu i versku toleranciju, kosmopolitsku spoljnu politiku, besprekorne odnose sa susedima… Ali pravde radi, treba priznati da smo i mi, nakon pobede revolucije, nemilosrdno odbacivali sve i svakoga što je ličilo na pobeđeni monarhistički kapitalizam. Osvetiće se i pobedničkoj “kontrarevoluciji” mnogo toga što se još i sada tako spektakularno sveti pokojnoj revoluciji.

Recite nam za ovu priliku nešto o 1972. u Srbiji, barem ukratko. Tada ste napustili politički život, a u sklopu režimskog obračuna s tzv. liberalima. Što se događalo u vašoj neposrednoj blizini, kako je to izgledalo?

Obračun sa tzv. liberalima 1972. bio je odbacivanje već uveliko sazrele potrebe za demokratskim reformama samoupravnog socijalizma Jugoslavije. Bilo je to vreme kad su ojačale tendencije nacionalne državnosti republika i postojao je strah od slabljenja državnog centralizma. Titu je uspešno servirano da zahtevi liberala dovode u pitanje njegov predsednički autoritet. Liberali su sumnjičeni i da su pomirljivi prema kritici federalnog centralizma i zahtevima za slabljenje kom-partijskog monopola. Prigovarano im je i što ne žele da osude hrvatski maspok, iako nije nepoznato da nisu imali razumevanja ni za pomirljiv odnos maspokovaca prema podršci koju su rado prihvatali od proustaških elemenata iz zemlje, a naročito iz inostranstva.

Nakon što smo podneli ostavke, dogovorili smo se Marko Nikezić, Latinka Perović i ja da odlazimo zauvek, da nećemo prihvatati nikakve nove dužnosti. Nikezić i ja odlazimo u prvoboračku prevremenu penziju, na koju smo imali pravo, a Latinka je odmah vredno počela svoju doktorsku disertaciju. Našli smo se tako u strogoj izolaciji, koja je uskoro postala naročito neprijatna, kad je štampa pisala o frakcionaškoj antititovskoj grupi, što je slutilo i na administrativne mere protiv nas. Družili smo se po našim stanovima sa Kočom Popovićem, koji je takođe podneo ostavku iz solidarnosti sa smenjenim liberalima, i još nekolicinom najbližih istomišljenika. Ipak, najgore je prošao Mirko Čanadanović, kome su vojvođanski “boljševici” uskratili pasoš kad je morao na operaciju srca, kakva se tada još nije izvodila u Jugoslaviji. Rečeno mu je otvoren antititovcima nećemo dati pravo da idu u inostranstvo.

Tomislav Jakić dobro primjećuje: zanimala bi nas i vaša poratna sjećanja, jer se u bitnom tu dotičete samo istrage provedene nad vama 1952. Ali još ste dva desetljeća aktivno sudjelovali u vrhu unutarnje i vanjske politike FNRJ/SFRJ. Ima li šanse da Jakiću i nama ostalima ispunite želju?

Gospodin Jakić misli, pre svega, na razdoblje posle 1952, kad sam 12 godina bio u vrhu ili na čelu jugoslovenske diplomatije. O tom razdoblju ne bih mogao pisati samo po sećanju, a nisam mogao imati pristup ni arhivi mog ministarstva. Nisam raspolagao čak ni sopstvenim rukopisima iz tog perioda, jer iz razumljivih razloga nisam mogao da ih ponesem sa sobom kad sam na onakav način napuštao svoju kancelariju. Žao mi je, jer su neki moji kolege poneli sa sobom i kopije državnih strogo poverljivih dokumenata i na osnovu njih kasnije napisali neke zanimljive knjige. Na kraju knjige dodao sam prilog o partijskoj istrazi 1952. jer je to epilog događaja koji se odnose na moj boravak u ustaškom zatvoru i smrtnu presudu prekog suda u Sremskoj Mitrovici.

Ova odluka je sramota za hrvatsku pravnu državu, neka su prokleti oni koji su je donijeli! – kletva je što ju je umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Ivica Pandža Orkan uputio ponajprije policijskim inspektorima koji su nakon ispitivanja (unatoč rezultatima do kojih je tijekom višegodišnje privatne istrage on sam došao) na slobodu pustili Iliju Čizmića, bivšeg pripadnika vojske tzv. Republike Srpske Krajine, točnije Martićeve jedinice za posebne namjene koja je, prema izjavama navodnih svjedoka, u jesen ratne 1991. pokraj Hrvatske Kostajnice ubila dvojicu ruskih reportera, snimatelja Genadija Kurinoja i novinara Viktora Nogina.

Zanimljivo, Čizmić je uhićen na Općinskom sudu u Zagrebu, gdje je prije nekoliko dana došao dati iskaz u postupku koji je sam pokrenuo – tužio je “Jutarnji list” koji je više puta pisao o njegovoj navodnoj umiješanosti u spomenuti zločin. Zapravo, temu tragičnog kraja dvojice ruskih kolega (koji su prije smrti prošli pakao Afganistana) domaćim je medijima na pomalo bizaran način nametnuo Ivica Pandža Orkan, premda je ubojstvo ratnih reportera iz zasjede, organizirane radi izdaje “srpske braće” i špijunaže u korist “ustaša” – prilikom koje je pucano u automobil pa u njih, da bi im nakraju tijela, zajedno s automobilom, bila zapaljena – samo po sebi bilo zanimljivo većini medija. Međutim, u cijeloj toj priči nešto odstupa od uobičajenog, koliko god bilo lijepo što je jedan visoki časnik HV-a odlučio svoje penzionerske dane posvetiti borbi za kažnjavanje ratnih zločinaca…

Pandža je u ratu bio jedan od zapovjednika Sunje: borio se na svom terenu, rođen je u Kostajnici, a u “Oluji” je ranjen u Dvoru na Uni. Umirovljen je sa 27 godina, sa šest medalja okačenih o grudi, nakon čega je osnovao Agenciju za istraživanje i dokumentaciju ratnih sukoba, čiji naziv upućuje na objektivno istraživanje svih ratnih zločina, bez obzira na nacionalnost počinitelja i žrtava. No kada se pomnije analizira rad Agencije i njezina čelnika (koji se u međuvremenu prometnuo u zvijezdu opskurnih neoustaških portala i tiskovina poput “Hrvatskog tjednika”), jasno je da im je do nesretnih Rusa stalo jedino u funkciji sotoniziranja naroda iz kojeg dolaze počinitelji zločina nad njima; nitko tko Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša, Mirka Norca i Đuru Brodarca smatra neupitnim herojima Domovinskog rata, a ratne zločine u Pakračkoj Poljani, Osijeku, Gospiću, Sisku i splitskoj Lori izmišljenim podvalama i nastavkom specijalnog rata protiv Hrvatske, ne može se smatrati humanistom i borcem za pravdu. Najdalje je u krivom predstavljanju Pandže otišao “Večernji list” koji ga je, unatoč svim njegovim ekstremističkim stavovima i pogledima na historiju ovih prostora, proglasio “hrvatskim Wiesenthalom”. Kolika je to uvreda za sve žrtve holokausta govori i to što je Pandža, nakon najave Borisa Tadića da će doći na komemoraciju žrtvama ustaškog logora Jadovno kraj Gospića (u kojem su ubijeni i članovi njegove obitelji), zahtijevao da se tadašnjem predsjedniku Srbije “zabrani ulazak u Hrvatsku” jer “dolazi provocirati”. A kada je Tadić javno kritizirao hrvatsku proslavu obljetnice vojno-redarstvene akcije “Oluja”, za koje je “humano preseljeno” između 250 i 300 tisuća građana srpske nacionalnosti, Pandža je to nazvao “šakom u glavu hrvatskoj državi”…

U svojim se javnim istupima sustavno koristi jednostavnom logikom: Hrvati su apsolutne žrtve koje ne mogu počiniti ratni zločin, a Srbi ultimativni zločinci, krivi za sve zločine, pa i one u “Oluji”. Između ostalog, Pandža godinama priča o misterioznom “gaženju izbjegličke kolone, preko koje je tenkovima u paničnom bijegu 1995. prešla jedinica pod komandom generala VSK-a Mile Novakovića”. U dokumentarcu “Amarcord 1992. – 2012.” Pandža prikazuje materijal koji, navodno, potvrđuje tezu o gaženju civila, premda se u njemu vide samo pregažena vozila, a žrtava nema u kadru; teško je uopće povjerovati da bi se takav monstruozan zločin mogao kriti gotovo dva desetljeća. Omiljena Pandžina tema je i zločin u Dvoru na Uni, kada su tijekom “Oluje” u tamošnjoj osnovnoj školi ubijeni štićenici ustanove za skrb o starim i nemoćnim osobama. Pošto su snimci desetak masakriranih staraca u kolicima i na štakama šokirali svijet, baš kao i svjedočanstvo bivšeg pripadnika danskog bataljuna UN-a koji je 16 godina kasnije izjavio da su taj zločin počinili pripadnici HV-a, Pandža je izjavio da Danac laže i da su pripadnici njegove jedinice godinama potpomagali “četnike”, što je termin koji koristi za sve pobunjene Srbe.

Naravno, treba naglasiti kako Ivica Pandža ima potpuno pravo tražiti da se kazne svi ratni zločinci iz redova srpske pobunjeničke vojske. Sramotno je da još nisu kažnjeni zločinci koji su pobili Hrvate u Baćinu, Kostrićima, Glinskom Novom Selu, Joševici i drugdje u Pounju i na Baniji. Uostalom, ti zločini i politika koja je do njih dovela gotovo su uništili srpsku zajednicu u Hrvatskoj i doveli je na rub fizičkog opstanka. Zbog svega što se događalo u ratu, Srbi danas moraju promatrati kako im se djeca i unuci sve više asimiliraju, kako se stapaju s hrvatskom i katoličkom većinom, što bi bilo u redu kada bi to bila posljedica pozitivnih emocija i stavova, a ne direktna posljedica rata i straha od diskriminacije. Žalosno je što je Ivica Pandža Orkan, uz pomoć svojih istomišljenika i medija koji mu godinama sekundiraju, ne razmišljajući o drugoj strani njegovih istraživačkih poriva, tragičnu smrt ruskih novinara iskoristio kao još jedno oružje u obračunu sa svojim “pravim” neprijateljima, a to nisu počinitelji zločina nego sam narod kojem ti pojedinci pripadaju.

Već dvije godine putuje Googleov “Veliki šator” svijetom, iz grada u grad i s kontinenta na kontinent, pa nije čudno što se manifestacija na kraju pretvorila u cirkus. “Big Tent”, veliki event zamišljen kao niz konferencija na kojima će političari, poduzetnici i intelektualci kroz žive diskusije i pod patronatom digitalnog giganta razvijati viziju globalnog napretka, vratio se prošlog tjedna tamo odakle je u proljeće 2011. i krenuo na turneju – u London. Reflektori su ovoga puta pali na vođu laburističke opozicije Eda Milibanda, a on je spremno gurnuo glavu u lavlje ždrijelo, praćen aplauzom otočkih medija: javno je zatražio od Googlea da napokon počne plaćati odgovarajuće poreze u zemljama u kojima ostvaruje enormne profite, izravno prozvavši direktora kompanije Erica Schmidta. Samo, da bi ova retorička ofenziva uopće bila moguća, Miliband je prethodno morao aranžirati seriju taktičkih manevara: od uvodnog odricanja od pozicije vlastitog oca, “marksističkog profesora” koji je “bio u krivu” jer je “mislio da put u pravedno društvo ne vodi kroz kapitalizam, nego kroz socijalizam utemeljen na društvenom vlasništvu”, pa do posljedičnog uvjeravanja publike kako on sam, lišen očevih zabluda, želi samo nešto “odgovorniji kapitalizam”…

Istup dakle, medijskim komentarima usprkos, baš i nije bio naročito provokativan; posebno ako znamo da se posljednjih tjedana borba oko poreza ionako vodi cijelom linijom široke fronte između razvijenih zapadnih država i najmoćnijih multinacionalnih korporacija. Francuska predvodi napade: François Hollande namjerava nametnuti poreze Googleu i Appleu, a prikupljeni novac preusmjeriti u financiranje umjetničke i kulturne proizvodnje. U Britaniji, parlamentarni odbori privode na ispitivanja predstavnike Amazona i Googlea, istražujući komplicirane tragove njihovih offshore poreznih eskivaža. U SAD-u, na isljeđivanje pred odbor Senata pozvan je glavni direktor Applea Tim Cook, da odgovori na slične optužbe. Samo, dok je Googleov Schmidt pomirljivo ustvrdio kako bi “s obzirom na intenzitet debate svjetski porezni zakon sigurno koristilo reformirati”, Cook se odlučio na ucjenu: porez će plaćati samo ukoliko mu SAD spusti zakonsku stopu. A kako Appleovi pravni žongleri trenutno uspijevaju registrirati posao u zemljama u kojima je ta stopa manja od jedan posto, jasno je da bi Amerikanci morali biti barem jednako velikodušni. Eto, dakle, koliko možemo uistinu očekivati od milibandovske “odgovornosti kapitalista”: oni su odgovorni samo onda kada im to odgovara.

Domet nacionalnih legislativa pritom je prekratak da bi ih na tu odgovornost natjerao; malo gdje kao u IT-biznisu prelamaju se danas kontradikcije globalizirane ekonomije, kapitala koji slobodno cirkulira svijetom oslanjajući se istodobno na skučenost državnih pravnih sustava. Sve što Apple, Google i Amazon rade kako bi sakrili profit svojih vlasnika od poreznih obveznika, naravno, u skladu je sa zakonom; najave međunacionalne koordinacije i stvaranja novog, uigranijeg i učinkovitijeg svjetskog pravnog okvira stoga su jedini smjer za transferiranje dijela njihove goleme zarade u javne potrebe: kulturu, umjetnost, novinarstvo… A razloga za takav transfer ima sasvim dovoljno. Nije stvar samo u tome što je povijest interneta – danas dominantno prepričavana iz perspektive velikih poslovnih vizionara i inovatora poput Billa Gatesa ili Stevea Jobsa – zapravo povijest komercijalizacije i poduzetničkog parazitiranja na izumu razvijenom javnim novcem, u sklopu vojnih i znanstvenih istraživanja u SAD-u šezdesetih. Riječ je, još više, o onome što autor utjecajnog “Hakerskog manifesta” McKenzie Wark u recentnom komentaru britanskog pritiska na Google pod naslovom “Tko se usuđuje izbjeći Googleov porez?” naziva “lešinarskom” (vulture) industrijom. U opreci spram one stare, kulturne (culture) industrije, koja se barem trudila da proizvede kakav-takav program za zabavu masa, ova se nova skoro isključivo hrani informacijama koje svakodnevno dajemo o sebi samima kako bismo ostvarili pristup podacima o drugim ljudima – svojevrsnim “informacijskim porezom”, kako ga Wark naziva – a sve to da bismo u konačnici radili ono što se od nas unaprijed očekuje: kupovali.

Warkova se ideja, doduše, implicitno oslanja na vrlo popularnu tezu prema kojoj mediji više ne prodaju sadržaj publici, kao nekada, nego sada tu publiku, sadržajem razvrstanu u ciljne skupine, preprodaju oglašivačima; nažalost, jednako je labava. Obje zamisli, naime, zavodljivo sugeriraju kako su današnji čitatelji i gledatelji napokon pretvoreni u običnu robu kojom trguju velike korporacije, ali pritom uglavnom zamagljuju pitanja stvarnih, konkretnih transakcija u pozadini ove efektne distopijske projekcije: navodna “prodaja” publike zaklanja pogled na pravi problem prodaje medijskog prostora oglašivačima i njegove uloge u ubrzavanju kruženja kapitala, “informacijski porez” skreće razgovor s teme stvarnog poreza koji bi kompanije trebale plaćati… Warkova je intervencija korisna utoliko što podsjeća da poslovni uspjesi internetskih multinacionalki počivaju na eksploataciji svih nas, ali ipak ne uspijeva doseći prave probleme vlasničkih odnosa i uroniti u muljevite tokove novca. Doduše, za takav bismo ronilački pothvat vjerojatno trebali i nešto ozbiljniju scenu od cirkuske šatre za laburističke gutače vatre, spremne u ime kapitalizma odreći se vlastitog oca.

Dvadeset i dvije godine od raspada Jugoslavije i petnaest od mirne reintegracije Podunavlja, Hrvatska i Srbija pokušavaju pronaći načine za ojačavanje ekonomske suradnje i popravljanje veza pokidanih u godinama rata i netolerancije. Nedavni posjet hrvatskog premijera Zorana Milanovića Srbiji, kao i posjet potpredsjednika srpske Vlade Aleksandra Vučića Hrvatskoj te očekivani dolazak srpskog predsjednika Tomislava Nikolića na svečanost ulaska Hrvatske u Europsku uniju pokazuju kako se nazire kraj zahlađenju odnosa nastalom nakon prošlogodišnjeg dolaska Nikolićevih i Vučićevih naprednjaka na vlast u Srbiji. Političko približavanje otvara mogućnosti za produbljivanje ekonomske suradnje a, prema mišljenju odgovornih u gospodarskim komorama dviju zemalja, gospodarska će suradnja tada biti faktor koji će pomoći i boljim odnosima.

U Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK), iz čijeg su Odjela za makroekonomske analize poslali odgovore na naša pitanja, velike nade polažu upravo u najnoviju normalizaciju odnosa i geopolitičko repozicioniranje Srbije, uz približavanje Uniji koje se događa pod vodstvom desnice na vlasti, koja je odlučila prelomiti pitanje Kosova potpisivanjem sporazuma u Briselu s kosovskim državnim vrhom. Zato se u HGK-u nadaju da će Srbija uskoro biti nagrađena datumom početka pregovora s Unijom.

Inače, da se u Briselu još vode razgovori o mogućim izmjenama pojedinih elemenata vezanih uz odnose s CEFTA-om i trgovinu Srbije i Hrvatske, naglasio je na nedavnom skupu “CEFTA nakon pristupanja Hrvatske EU-u” (održanom u organizaciji Privredne komore Srbije) predsjednik PKS-a Željko Sertić, što pokazuje kako i u Srbiji ozbiljno promišljaju budućnost gospodarske razmjene s Hrvatskom, nakon što ona 1. srpnja istupi iz tog ugovora o slobodnoj trgovini i uđe u EU. PKS daje podršku srpskom poljoprivredno-prehrambenom sektoru za zadržavanje postojećih carina, kao i onih u trgovini osjetljivom robom, poput šećera i duhana.

- Pojedine stvari bit će olakšavajuće, neke otežavajuće, ali naša suradnja ostaje snažna i velika – izjavio je tada Sertić i čestitao ambasadoru Hrvatske Željku Kuprešaku na skorom članstvu u EU-u.

- Razvoj gospodarske suradnje prethodnica je i katalizator unapređenja političkih odnosa, a u tom kontekstu treba promatrati i pionirske aktivnosti Hrvatske gospodarske komore u otvaranju tržišta bivše Jugoslavije, već potkraj devedesetih – hvale se u HGK-u, navodeći da je do potpunije normalizacije odnosa i povećanja tolerancije najlakše doći kroz aktivnosti i projekte u kojima postoji jasan zajednički interes i uz koje jača međusobna komunikacija. To su, navode iz HGK-a, ponajprije područja prometnog povezivanja i razvoja turizma. Općenito, treba razvijati i poticati zajedničke regionalne ideje i projekte koji bi valorizirali geostrateški, odnosno prometni položaj regije i afirmirali ovaj prostor kao ekonomski važan i nezaobilazan za Europu u cjelini.

- Ekonomija je najbolji temelj za popravljanje suradnje među zemljama. Jer kada se stvaraju uvjeti da ljudi rade, zarađuju i od svoga rada bolje i kvalitetnije žive, smanjuje se prostor za tenzije – kaže za “Novosti” Drenislav Žekić, direktor predstavništva Privredne komore Srbije u Zagrebu.

Kako bude rasla ekonomska moć ljudi i zemalja, tako će se otvarati prostori za povećanje međusobne suradnje.

- Razmjena roba i usluga, protok ljudi i kapitala te veća otvorenost u komunikaciji nešto je što bi trebalo rasti u predstojećim godinama, posebno kada se ima na umu da Hrvatska ulazi u savez europskih država, a Srbija poduzima napore da što prije krene putovima pregovora i stvaranja uvjeta da i ona postane članica te velike familije – veli Žekić.

Ni u jednoj se komori, na naš upit, nisu odvažili procijeniti učinak jačanja političke i gospodarske suradnje Hrvatske i Srbije na rast BDP-a dviju zemalja, ali je očito, iz brojeva o veličini međusobne trgovinske razmjene, kako je jačanje veza nešto na čemu bi obje zemlje trebale puno više raditi. Hrvatska je u 2012. u Srbiju plasirala gotovo četiri i pol posto svog izvoza, a uvoz iz Srbije činio je 1,7 posto ukupnog uvoza zemlje. Pored toga, Srbija je treća najznačajnija zemlja primateljica hrvatskih izravnih ulaganja: od 1999., kada su realizirane prve investicije tog tipa, Hrvatska je u Srbiju uložila ukupno 566 milijuna eura.

- Dok u Srbiji posluje i ulaže više od dvije stotine hrvatskih tvrtki, u Hrvatskoj izravno posluje i vlasničke udjele u hrvatskim kompanijama drži tek njih dvadesetak iz Srbije, a ostale robu plasiraju putem svojih hrvatskih partnera – upozorava Žekić, što ostavlja velik prostor za puno snažniji nastup kompanija iz Srbije u Hrvatskoj.

U obje gospodarske komore ovu godinu vide kao ključnu za daljnji razvoj gospodarskih odnosa, jer se ulaskom Hrvatske u EU i potpisivanjem Deklaracije o strateškom partnerstvu Srbije i Rusije za obje zemlje otvaraju nove mogućnosti izvoza i gospodarskog rasta. Ulaskom Hrvatske u Uniju porast će i potrebe i mogućnosti za unapređenje gospodarskih odnosa, što se prije svega odnosi na zajedničke interese koje će dvije zemlje – jedna kao članica, a druga kao ona koja želi ući u EU – imati na putu maksimalizacije koristi koju za gospodarstvo pruža članstvo u zajednici čije tržište broji 500 milijuna ljudi. U HGK-u kažu da je pritom interes hrvatskih tvrtki već sada vidno pojačan i, uz ostalo, vođen željom da se kompenziraju negativni efekti gubitka preferencijalnog tretmana u sklopu CEFTA-e, što može rezultirati obostrano korisnim učincima. Istodobno se srpskim tvrtkama i gospodarstvu u cjelini pruža mogućnost da, koristeći suradnju i iskustva Hrvatske, lakše i efikasnije realiziraju svoje interese na putu integracije u EU. Odnosno, obostrano se razvija svijest i potreba za jačanjem i valorizacijom regionalnih gospodarskih potencijala, kako bi se opstalo na globalnom tržištu, a posebno na izuzetno konkurentom tržištu EU-a. U tom kontekstu postoje i snažno izražene mogućnosti međusobnog povezivanja, zajedničkog nastupa i okrupnjavanja gospodarskih subjekata radi osmišljenog istupa na tržišta brzorastućih zemalja izvan EU-a, koja su sve interesantnija i na kojima se dugoročno očekuje visok rast gospodarske i trgovinske aktivnosti.

Jedno od područja s najvećim potencijalom za obje zemlje svakako je transport, sa zajedničkim razvojem i popularizacijom željezničkog i cestovnog koridora te plovnog puta na Dunavu, procjenjuju u HGK-u. Suradnja je moguća i u nizu drugih područja, poput poljoprivrede, prehrambene industrije, strojogradnje ili farmaceutske industrije. Povratak automobilske industrije u Srbiju već je doveo do takve suradnje, a njezin će razvoj otvoriti i nove mogućnosti za hrvatske tvrtke. Dobar je primjer suradnja solinskog proizvođača

autodijelova AD Plastik s kragujevačkim Fiatom, nekadašnjom Crvenom zastavom: AD Plastik proizvodi dijelove za Fiatova vozila koja iz Srbije odlaze na europsko tržište.

Žekić navodi i proizvodnju vojne i slične opreme za treće zemlje (u čemu u Hrvatskoj prednjače HS Produkt i veliki Đuro Đaković), jer tu postoje tvornice, iskustvo i znanje, ali spominje i mogućnosti u nekim drugim područjima industrijske proizvodnje. Poseban položaj srpskih proizvoda na ruskom tržištu, osiguran izvozom bez carina, može – kroz zajedničku proizvodnju – pomoći i plasmanu dijela roba iz Hrvatske. S druge strane, Hrvatska kao turistički orijentirana zemlja može otvoriti vrata kvalitetnim proizvodima iz Srbije, koji su konkurentni i koji bi bili dobra nadopuna ponude zahtjevnim turistima sa zapada; nije tu samo riječ o prehrambenim proizvodima nego i o drugima iz tradicionalne ponude. Osim toga, Hrvatska je kao prepoznata turistička zemlja posljednjih nekoliko godina ugostila više od sto tisuća turista iz Srbije, s tendencijom laganog rasta. No i dalje u zraku visi pitanje sigurnosti njihova boravka, na što normalizacija političkih odnosa može imati značajan utjecaj.

Što se tiče zajedničkog izlaska na treća tržišta, prije toga ipak valja priznati da su dvije zemlje jednom već bile dijelom zajedničkog tržišta, koje je danas podijeljeno i koje ponovno međusobno osvajaju – hrvatske kompanije tržište Srbije, a srpske tržište Hrvatske. Stare robne marke polako se vraćaju na tržišta na kojima su nekada imale značajne udjele (a s njima dolaze i nove), no zbog znatno veće konkurencije na tržištu nego u vrijeme Jugoslavije, više nemaju nekadašnju snagu. Od srpskih brendova na hrvatskom su se tržištu najbolje pozicionirali keksi “Jafa” i “Plazma”, Štarkov “Smoki”, “Eurokrem” i “Donkafe”. Hrvatski brendovi “Cedevita”, “Bajadera” Kraš, “Vegeta” i Frankove kave najprepoznatljiviji su na srpskom tržištu.

S probojem velikih hrvatskih poslovnih sustava – poput Agrokora, Atlantik grupe i Podravke – na srpskom se tržištu otvaraju novi kanali distribucije, kao i nove poslovne mogućnosti za unapređenje tržišnih pozicija i hrvatskih i srpskih brendova. Žekić navodi da je “Domaćica” popularna i među srpskim nogometašima, a Podravkin “Goveđi gulaš”, “Vegeta” i “Čokolino” i danas imaju svoje vjerne kupce i potrošače. S druge strane, Pionirov bombon “Odžačar grla”, Bambijevi keksi “Plazma” i užički kajmak imaju vjerne potrošače s ove strane granice.

Prekograničnom suradnjom do razvoja Vukovara

Normalizacija odnosa posebno je važna u Podunavlju i Vukovaru koji je, kao simbol stradanja, ostao i gospodarski zanemaren i zapušten, što povećava i međunacionalne tenzije. Revitalizacija Vukovara je proces koji mora rezultirati gospodarskim oporavkom i povratkom uloge toga grada koju je u široj regiji imao u skladu sa svojim geoprometnim položajem i prirodnim i drugim resursima tog prostora. Stoga bi, vezano uz ulazak Hrvatske i približavanje Srbije EU-u, nadaju se u HGK-u, dobar način revitalizacije Vukovara bio nastavak i afirmacija aktivnosti na izradi i realizaciji zajedničkih projekata prekogranične suradnje, kakve potiče i sufinancira EU. Tako bi se najbolje valorizirali potencijali šireg područja i omogućio dugoročan prosperitet grada u okviru budućeg proširenja EU-a.

Drenislav Žekić kaže da Vukovar i cijela istočna Slavonija vape za ekonomskim oporavkom, za stvaranjem uvjeta za veću zaposlenost, jer će samo tako biti zaustavljen odljev ljudi, posebno onih radno vitalnih i obrazovanih. Ekonomsko povezivanje sličnih industrija s obje strane granice može pomoći ubrzanju tog procesa. Srbija je bogata sirovinama za prehrambenu industriju, ponajprije voćem i povrćem, ima preradbene kapacitete, a dijelom ih ima i Hrvatska. Srbija je u cijeni rada i po troškovima proizvodnje konkurentnija od Hrvatske, ali hrvatsko tržište dio je zajedničkoga europskog, pa može biti dobra odskočna daska za daljnji plasman kvalitetnih i konkurentnih proizvoda na zapad.

- Interes je taj koji može pomoći da se prevladaju sadašnji razlozi koji dijele – zaključuje Žekić.

Od neznanja do vandalizma

O tome kakvo je poznavanje Ustavnog zakona, pokazalo je rašireno uvjerenje da su nasilnici s Općine Krnjak skinuli “zastavu Republike Srbije”

Iako je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina jasan i dobar, u praksi se svejedno događaju ekscesi kakav se u srijedu 22. maja, dogodio u Krnjaku kada je sa pročelja zgrade općine nasilnim putem skinuta zastava srpske zajednice u Hrvatskoj, kazao je Rade Kosanović, načelnik općine Krnjak i predsjednik VSNM Karlovačke županije na konferenciji za štampu, održanoj nakon incidenta.

- Mi smo Statutom općine osigurali obilježja srpske zajednice pa uz zastavu RH i općine na pročelju zgrade i u vijećnici, stoji zastava srpske zajednice. Radi se o tradicionalnoj i narodnoj srpskoj trobojnici crven-plav-bijel bez ikakvih drugih obilježja. To je tako još od 2005. i od tada nismo zabilježili niti jedan međunacionalni eksces, pa čak ni među djecom u školi, dodao je Kosanović.

U Krnjaku prema popisu stanovništva iz 2011. godine živi oko 2100 stanovnika od čega je 1600 ili 68 posto Srba i 500 ili 32 posto useljenih Hrvata iz BiH. Incident su napravili huligani koji su došli s drugog područja, a radi se o navijačima splitskog Hajduka, Torcidi, koji su se na proputovanju za Zagreb i finale nogometnog kupa zaustavili u Krnjaku. Bilo ih je više od dvadeset u dva kombija i dva osobna automobila splitskih i šibenskih registracija.

Maltretirali su ljude koje su zatekli, a bili su to uglavnom useljeni Hrvati. Iz trgovine su ukrali suhomesnate proizvode i alkoholna pića, a u kafiću popili više rundi pića ali ništa od toga nisu platili. Tada su na zgradi općine ugledali zastavu pa kada je nisu uspjeli skinuti izvana provalili su u općinu, polupali nekoliko stakala, ulazna vrata, vrata od vijećnice, prozor na vijećnici i uzeli zastavu. Bilo je to oko 16.30 sati, a policija je odmah došla po dojavi.

- Dok je policija obavljala uviđaj, cijelo vrijeme sa mnom je bilo dvadesetak useljenika, uglavnom članova HDZ-a koji su osudili događaj. To znači da su stanovnici općine stvorili zajednički život jer jednako teško žive povratnici i useljenici. Ovakve im stvari nisu ni najmanje potrebne. Moram se zahvaliti i novinarima koji su odmah reagirali i izvijestili o incidentu pa je par sati nakon događaja cijela Hrvatska saznala što se dogodilo, istaknuo je Kosanović.

Drugi dan nakon ispada, međutim, načelnik je morao demantirati službeni policijski izvještaj u kojem je navedeno da je bila “skinuta zastava Republike Srbije”, a također je počinjena šteta mnogo veća od navedenih hiljadu kuna. Stvarna šteta znat će se kada Croatia osiguranje izvrši procjenu, a nova zastava odmah je izvješena. Kosanović je prepustio novinarima da sami okvalificiraju događaj i dadu mu pravnu definiciju.

Neslužbeno se doznaje da su huligani zaustavljeni na Slunjskim brdima, odvedeni u Vojnić u policiju i nakon obrade vraćeni u Krnjak gdje su ih svjedoci identificirali. Da se ne bi dogodilo isto, u nedjelju uoči derbija Dinama i Hajduka u Zagrebu, policija je dežurala u Krnjaku cijeli dan i noć. Međutim, policija nije potvrdila da su počinioci uhapšeni.

- Obavještavamo vas da su dana 22. svibnja oko 18 sati nepoznati počinitelji provalili u zgradu općine Krnjak, ušli u unutrašnjost te sa pročelja zgrade skinuli i otuđili zastavu srpske nacionalne manjine u RH. Policijskim očevidom naknadno je utvrđeno da je skinuta i otuđena zastava srpske nacionalne manjine, a ne zastava Republike Srbije kako je to navedeno u našoj prvoj informaciji, a nastala ukupna materijalna šteta je oko tisuću kuna. Zbog kaznenog djela teške krađe nadležnom Državnom odvjetništvu bit će proslijeđena kaznena prijava. Policija i dalje provodi kriminalističko istraživanje u cilju utvrđivanja svih okolnosti i pronalaska počinioca ovog kaznenog djela, stoji u pisanom odgovoru PU Karlovačke kojeg potpisuje Senka Staroveški, policijska službenica za odnose s javnošću.

Bez obzira na rezultate drugog kruga glasanja u nedjelju za načelnika općine, nakon 12 godina rada kao zamjenik načelnika i dva puta kao načelnik općine, Kosanović se novinarima i medijima zahvalio na dosadašnjoj saradnji. Izrazio je bojazan da bi neki projekti mogli biti stopirani ukoliko ne bude izabran za načelnika jer je u dosadašnjih 12 godina uspostavio mnoge kontakte s državnim institucijama i poduzetnicima pa su na taj način do sada već i realizirani brojni projekti, a desetak ih je u realizaciji. Kosanović na izborima nastupa kao nezavisni kandidat, iako je još uvijek formalno član SDSS-a.

Krnjačani osudili incident

Mile Martinović (67), penzioner: Narod će i dalje živjeti kao i do sada bez obzira na ovo što se desilo, svatko sa svojom mukom.

Mirna Bakiš (22), radnica: Žalosno je da se takve stvari događaju u 2013. godini i što su Srbi još uvijek glavni problem u ovoj državi “tolerancije i jednakosti” kako se volimo predstavljati u svijetu pred skorašnji ulazak u EU.

Slobodan Malić (34), član VSNM-a Krnjaka: Osuđujem ovaj divljački ispad, ali i hrvatske internetske i ostale medije koji su čini mi se, namjerno plasirali vijest da je skinuta zastava Republike Srbije i time izazvali negativne komentare po raznim forumima tipa “neka sjednu opet na svoje traktore i nek nose zastavu u državu čija je…” ili “nije trebalo bandi ni dozvoliti da se vrati”… Dobro je što su svi Krnjačani osudili taj incident i da nisu poremećeni dobri odnosi i suživot koji vlada u Krnjaku.

Milan Cimeša

Kampanja i divljaštvo

U Saboru je nakon prošlotjedne rasprave, Mile Horvat zamolio za stanku kako bi dodatno upozorio na vandalski događaj u općini Krnjak – napad navijača Hajduka na zgradu općine.

- Dvadesetak ljudi su u kafiću u središtu Općine Krnjak pravili priličan nered, maltretirajući i vrijeđajući ostale, da bi na kraju provalili u općinsku zgradu i skinuli s nje zastavu srpske nacionalne manjine. Važno je istaći da je zastava koja je visila na zgradi Općine, i koja ih je isprovocirala, zastava srpske nacionalne manjine regulirana Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i ona se umnogome razlikuje od zastave Republike Srbije – kazao je Horvat, aludirajući na neinformiranost medija, ali i Policijske uprave karlovačke, koja je u priopćenju povodom incidenta navela da se radilo o zastavi Republike Srbije.

Zabrinuo ga je stoga ovaj incident kakvog ne pamti Općina Krnjak, s obzirom da zastava srpske nacionalne manjine na tamošnjoj zgradi Općine stoji od 2004. godine.

- U Općini Krnjak zadnjih desetak godina izgrađen je korektan suživot između većinskog i manjinskog naroda, a incident je suživot ozbiljno doveo u pitanje. Što su tome uzroci? Svi mi koji smo učestvovali u predizbornim kampanjama, nastupima smo doprinijeli da određene grupacije tako reagiraju. Ako se dosad u predizbornim kampanjama toleriralo govor netolerancije prema pojedinim etničkim skupinama, zašto se onda čudimo ako netko u alkoholiziranom stanju ovako reagira? – kazao je Horvat te naveo kako je netrpeljiva atmosfera započelo reakcijama na ćirilicu, nastavilo se sa prozivanjima, a sad sa uklanjanjem zastava.

- Nevjerojatno je da neki kandidati u gradu Vukovaru, kao ravnatelji škola, potpisuju svjedodžbe na ćirilici i latinici, a onda u izbornoj kampanji govore protiv ćirilice, stvarajući klimu koja rezultira vandalskim činom. Dobili smo visoku ocjenu pred ulazak u EU, a zašto sad dozvoliti da se sve dovede u pitanje? – pitao je Horvat. Pritom je naveo kako očekuje da svoj posao u ovom slučaju naprave MUP, pravosuđe te da Sabor konačno osudi govor netolerancije.

Šovinizam u rukavicama

Osudi događaja u Krnjaku pridružio se i Nedžad Hodžić, u ime saborskog Kluba zastupnika nacionalnih manjina.

- Moramo dati doprinos da ova država postane konačno zemlja pravne sigurnosti za sve njene građane, jer još uvijek poruke kolega idu u smjeru šovinizma prikrivenog u rukavicama, pa na terenu onda dobivamo različite reakcije. Pozivam da objasnimo ljudima u Vukovaru da je ova zemlja poslije osamostaljenja postala suverena, samostalna u AVNOJ-evskim granicama, članica NATO pakta, a uskoro i članica EU. A još je pred njom da postane zemlja ekonomskog blagostanja te pravne sigurnosti za sve njene građane, pa tako i za pripadnike nacionalnih manjina – navodi Hodžić te predlaže.

- Na Bajakovu bi trebalo, s obzirom da je ovo turistička zemlja, na ćirilici velikim slovima pisati “dobro došli dragi građani Srbije”. Dobro došli, jer mi i vas trebamo u turističkoj sezoni, jer vas trebamo u ovo vrijeme kada naši mladi ljudi odlaze u Europu. Isto tako, vjerojatno ćemo jednom popunjavati redove u našim poduzećima i stručnjacima iz Srbije i BiH. Građani ove zemlje, a pogotovo mladi ljudi, moraju znati da ne mogu srpski civili plaćati cijenu velikosrpskog projekta iz devedesetih godina koji je poveo u zlo cijelu regiju, a ponajviše Srbiju. Hrvatska je nastala na temeljima antifašizma, koji je utkan u njen Ustav, i hrvatska javnost mora znati da su u antifašističkoj borbi enormno velik doprinos dali Srbi, danas nacionalna manjina u Hrvatskoj – kaže Hodžić.

Mirna Jasić

Branko Jovičić, načelnik općine Gvozd

Recesija nas je najviše pogodila

Prije nekoliko godina imali smo 300.000 kuna mjesečno prihoda od poreza, a sad smo spali na 100.000 kuna. Propale su tvrtke i obiteljska poljoprivreda

Koji su najveći problemi s kojima se općina Gvozd suočava?

Najveći problem naše općina je mala populacija. Po popisu stanovništva iz 2011. Na području općine živi 2.970 stanovnika, što znači da imamo deset stanovnika po kvadratnim kilometru. Da bi se općina mogla održavati, mora imati bar 40 stanovnika po kvadratnom kilometru, a mi imamo četiri puta manje. Pri tome, jedan broj ljudi, njih nekoliko stotina, još uvijek ima dvostruke osobne iskaznice. Uz to je vezan problem što u općini prevladava staračka populacija koja je dijelom na mirovinama, a dijelom na socijalnoj skrbi.

Prije desetak godina Gvozd je bio primjer općine s razvijenom privredom. Kakvo je stanje sada?

Nezaposlenost je veliki problem općine. Od 2005. Počeli smo ostvarivati rast, ali nakon 2010. došlo je do velikog loma i gašenja pogona koji su otvoreni nekoliko godina ranije. Drvna industrija, ciglana Blatuša i druge firme koje su radile, došle su u lošu situaciju.

Za usporedbu, mi smo prije nekoliko godina imali 300.000 kuna mjesečno prihoda od poreza, a sad smo spali na 100.000 kuna. Osim poduzeća, imali smo velik broj obiteljskih poljoprivednih gospodarstava, prije svega mliječnih farmi koje su dobro radile, ali su i one uglavnom pogašene. Osim toga, dosta ljudi iz naše općine radilo je u Karlovcu, Glini, Sisku ili Petrinji, ali su se i tamošnje firme ugasile ili smanjile broj zaposlenih, pa su ljudi ostali bez posla i uvršteni su u statistiku Zavoda za zapošljavanje. Mogu samo reći, nas je recesija pogodila punom snagom i izazvala lančanu reakciju u kojoj su ljudi ostajali bez posla.

Kakvi su međunacionalni odnosi. Izvještavalo se o napetostima kad je izglasano vraćanje imena mjesta Vrginmost (ali ne i općine), a bilo je i nekoliko slučajeva međususjedskih sporova i tužbi?

U vrijeme kad smo vraćali naziv naselja i naročito kad smo lani postavljali table, situacija je bila mjesec dana naelektrizirana, ali su se nakon toga tenzije smirile. Pokazalo se da su institucije radile svoj posao i sada polako ulazimo u sustav – lokalna pošta, policija, šumarija i druge službe, sve one mijenjaju imena, iako je ostalo staro ime općine – Gvozd. Tu moram pohvaliti pripadnike MUP-a koji su dobro odradili svoj posao. Što se tiče odnosa između Srba i Hrvata u općini, oni su dobri. Uvijek i svugdje ima nekih čarki, ali je situacija kod nas harmonična i skladna. Ljudi žive normalno i nema otvorenih pitanja, iako je teška ekonomska situacija. U općini imamo miješanu vlast i politiku jer nikad nismo došli u situaciju da su samo Srbi na vlasti i Hrvati u oporbi, ili samo Hrvati u vlasti, a Srbi u oporbi. Srbi i Hrvati su i u vlasti i u oporbi.

Koji su u narednim godinama prioriteti za općinu Gvozd?

Ovo je treća godina zaredom kako ide izuzetno teško. Kad ima novca, onda se sve može rješavati, ali mi već tri godine imamo novca samo za osnovne potrebe. Računamo da će s ulaskom Hrvatske u EU , naredne godine početi rast, kad će početi intenzivnije zapošljavanje uz veći priliv investicija. Kod nas su svi projekti stali, ali računamo da će polako početi novi ciklus izgradnja i obnavljanja objekata u Vrginmostu i ostalim naseljima na području općine.

Nenad Jovanović

Mještani Laktaca pod terorom pojedinca koji stoku drži na privatnoj zemlji

Biznis besplatan, zemlja tuđa

Osim što im je zemljište uništeno nelegalnom ispašom, stanovnici trpe uvrede uzurpatora na nacionalnoj osnovi

Ivan Đapić iz Bitelića, nakon Oluje je svojim stadima goveda bespravno zaposjeo zemlju izbjeglih Srba i povratnika u petnaestak kilometara udaljenom selu Laktac u splitsko-dalmatinskom zaleđu. Đapić tako godinama gradi stočarski biznis i ubire državne poticaje, koristeći tuđa polja za ispašu. Osokolio se toliko da cijelo selo maltene drži svojim vlasništvom, pa mu stoka i dalje pase na tuđemu, a on i njegova obitelj napadaju i vrijeđaju na nacionalnoj osnovi nekolicinu povratnika, odbijajući se maknuti sa njihove zemlje. Državne institucije upoznate su sa problemom, raspravljalo se o bespravnom zaposjedanju zemlje i u Vladi, organizirali sastanci u Općini Hrvace. Na teren izlaze policija i veterinarski inspektori, ali goveda nisu uklonjena, a napadi na povratnike se nastavljaju.

- Na rubu sam da odustanem od svega. Mislila sam da živimo u pravnoj državi i da će se, kad netko uzurpira moje imanje, to odmah riješiti. Očito nije tako. Nitko ništa ne rješava, samo prebacuju nadležnost s jednih na druge i puštaju druge da koriste i uništavaju našu zemlju – ogorčena je Mirjana Bogovac iz Laktaca, ističući da je u selu udaljenome 60 kilometara od Splita do rata živjelo dvjestotinjak ljudi, a danas je Laktac spao na dvije obitelji.

Mnogi kojima su kuće obnovljene ne žele se vratiti u strahu od incidenata, i strahuju da ne bi mogli koristiti svoju zemlju pa ne bi imali od čega živjeti. Situacija je eskalirala u ožujku i travnju kada su članovi obitelji Đapić verbalno napali srpske povratnike i prijetili im likvidacijom poručujući “četnici, gubite se u Srbiju”, “ovo smo mi dobili u ratu”. Policija je ispisala prijave, proslijedila ih Državnom odvjetništvu, i na tome je stalo.

- Moj suprug Nikola Bogovac i ja nismo povratnici iz Srbije. Mi smo živjeli u Splitu. Ja sam ostala bez posla, suprug mi je imao moždani udar i treba mu mir. Tako smo se odlučili vratiti na selo i živjeti od zemlje. Bolje to nego da smo u Splitu na socijalnoj pomoći. Kuća nam je nakon Oluje spaljena te je poslije obnovljena. Vratili smo se ovamo, oživjeli imanje. Odlučila sam pokrenuti obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Ali, zemlju nam je svojim govedima zapasao Ivan Đapić i ne možemo ništa. Ne želi se maknuti i još kaže da smo “mi izgubili rat i da ovo pripada njima kao velikim Hrvatima”. Ja sam Hrvatica, a moj suprug je Srbin. Kada je shvatio da nismo povratnici iz Srbije onda mi je rekao da sam “prljava poturica”. Đapići nemaju staje nego životinje slobodno lutaju, ulaze u tuđe kuće, uništavaju kuće koje su pred završetkom obnove, plaše povratnike na nacionalnoj osnovi da se ne bi za stalno vratili – ogorčeno će Mirjana Bogovac.

Nevjerojatnim drži da država ništa ne čini da se problem riješi. Dok daje milijune za obnovu kuća, istovremeno ne štiti privatnu imovinu i pušta da jedan čovjek sprečava povratak.

- Ljudi koji su u ratu otišli dolaze vikendom. Žele se vratiti, ali se boje. Nabavila sam koke, njegovi psi su mi dvije pojeli. Tri puta sam sadila voćke i sve su mi ih krave uništile. Zemlju ne možemo niti obrađivati, jer su na njoj njegove krave. Oni 17 godina harače ovim selom. Ja zovnem policiju, prijavim da su mi njegove krave napravile štetu, da mi se prijetilo, oni naprave zapisnik i to je to. Policija nije nadležna ganjati njegove krave po našim njivama. Veterinarski inspektor je došao, napisao da su stada bez nadzora i da ih treba ukloniti. Đapić se toga ne drži – kaže Mirjana Bogovac.

U VSNM-u Splitsko-dalmatinske županije nekoliko godina pokušavaju pomoći mještanima da dođu do svoje zemlje. Sastavili su i detaljan izvještaj koji pokazuje da su sa bespravnim zaposjedanjem zemlje u Laktacu upoznate sve institucije, od lokalne do nacionalne razine. U Laktac je još prije dvije godine došla i tadašnja predstojnica ureda potpredsjednika Vlade Maja Andrić Lužajić kada je na sastanku s lokalnim čelnicima, policijom, poljoprivrednim i stočarskim inspektorima napravljen akcijski plan za uklanjanje stoke sa privatne imovine u selima Otišići i Laktac.

Problem je u Otišiću riješen, ali u Laktacu ju stoku Ivan Đapić odbio ukloniti. Evidentirani su brojni napadi na mještane kroz protekle tri godine. Nakon posljednjih incidenata SNV je zatražio od MUP-a da zaštiti povratnike u Laktacu. Uslijedio je novi sastanak predstavnika lokalne vlasti, policije i VSNM-a. Zaključeno je da Đapići više ne mogu koristiti tuđu zemlju u Laktacu i da će svako njihovo odbijanje da uklone stoku biti sankcionirano. I opet ništa.

Upozorenja ne daju rezultate

- Mi pišemo, obavještavamo, trudimo se, tražimo da se to riješi. Taj čovjek nema svoje zemlje, goveda mu pasu na tuđem. Životinje su poludivlje, ruše, uništavaju, a oni ljude vrijeđaju, prijete, plaše ih i ne žele se maknuti. Što god u selu posade, krave odmah pojedu, zgaze, raskopaju. Mještani nemaju primanja. Imaju samo zemlju koju žele obrađivati i od nje živjeti, ali ne mogu jer im sve uništi tuđa stoka. Jad i bijeda. Ne zna se kad će to stati ni kako će završiti – kazao je dr. Marko Tomašević, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Splitsko – dalmatinske županije.

Pravna savjetnica SNV-a Jelena Borić kaže da sastanci ne daju rezultate.

- Policija reagira, izlaze, pišu prijave, pokušavaju riješiti problem. Đapići nisu takvi samo prema Srbima, nego i Hrvatima. Naprosto se tako ponašaju prema svima. Pokušalo se razgovorima, civiliziranim načinom, ali to u ovom slučaju ne daje rezultata. Ponovno ćemo se obraćati policiji, inzistirati da se ukloni stoka sa tuđih posjeda- rekla je Jelena Borić.

Goran Plavšić

Đorđe Podunavac među nagrađenima povodom šesnaeste godišnjice ZVO-a

Propustili formirati vlastite škole

Profesor Đorđe Podunavac smatra da Srbi sami nisu bili dovoljno angažovani da projekt srpskih škola ostvare do kraja

Na svečanosti održanoj u Hrvatskom domu u Vukovaru, dodeljene su godišnje nagrade Zajedničkog veća opština za izuzetan doprinos u oblasti manjinskog obrazovanja i kulture. Ovogodišnji dobitnik Plakete Zajedničkog veća opština je Đuro Podunavac iz Tenja, dugogodišnji predsednik Odbora za obrazovanje, sport i kulturu ZVO-a, jedan od najtvrđih pregovarača i boraca za škole na srpskom jeziku i pismu u Hrvatskoj.

Na pitanje koliko je zadovoljan današnjim sistemom školovanja dece srpske nacionalnosti, Podunavac je odgovorio da “od dobrog uvek može biti bolje”. Smatra da se nastava, iako je i sada kvalitetna, može poboljšati, a da broj učenika u nastavi treba povećati onoliko koliko je dece pripadnika srpske nacionalne manjine, poštujući pri tome volju i želju onih koji smatraju da im takva nastava ne odgovara da slobodno odaberu druge mogućnosti obrazovanja. Osvrnuo se i na proces registracije srpskih škola koja do danas nije realizovana.

- Mislim da je to veliki propust svih nas. Tu uključujem i sebe i moje naslednike. Bez obzira koliko sam se borio zajedno sa svojim članovima odbora za formiranje tih škola, trebalo je još izdržati i oformiti škole. One nisu ništa što bi nekome trebalo da smeta. Nije to nikakva getoizacija. To su priče za malu decu. Što to veliki političari ne kažu Talijanima u Istri koji imaju škole na talijanskom jeziku, da se getoiziraju ili da su remetilački faktor? Tamo se niko ne ljuti ni zato što se deca hrvatske nacionalnosti upisuju u talijanske škole. Bio bih presrećan da s kvalitetom nastave na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu pridobijemo i učenike hrvatske nacionalnosti, kaže Podunavac koji smatra da Srbi ni sami nisu bili dovoljno angažovani da proces registracije škola završe.

- Ne bih krivicu za to prebacivao isključivo i jedino na Ministarstvo prosvete i Vladu RH jer mi smo i u tom ministarstvu i u Vladi imali predstavnike koji su itekako imali šansu da reaguju i da se bore na tom kvalitetnom nivou za sve što mi Srbi iz istočnog dela Hrvatske želimo od početka mirne reintegracije, zaključuje Đuro Podunavac.

Povelja za doprinos u očuvanju i razvoju nacionalnog, kulturnog i duhovnog identiteta dodeljena je književniku Đorđu Nešiću, direktoru Kulturnog i naučnog centra “Milutin Milanković” iz Dalja koji ga doživljava kao “priznanje svim ljudima koji su radili i rade za dobrobit srpske zajednice na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema u protekle više od dve decenije”.

- Tu mislim i na pokojnog Branimira Kurucića s kojim sam blisko sarađivao na nekim programima u Vukovaru, a drago mi je da sam nagradu dobio u tandemu sa Đurom Podunavcem s kojim sa pre tridesetak godina radio kao profesor u srednjoj školi u Osijeku, a kasnije učestvovao i u realizaciji kulturne autonomije Srba nakon mirne reintegracije, kaže Nešić.

Povodom 16 godina postojanja i rada Zajedničkog veća opština i Dana te srpske institucije upriličen je koncert etno muzike, svetski priznate umetnice Biljane Krstić iz Beograda i grupe Bistrik kojima je ovo prvi nastup u Vukovaru.

- Radimo 12 godina i baš sam srećna što smo imali priliku da dođemo ovde i pokažemo svu lepotu naše tradicionalne muzike, bogato muzikološko nasleđe koje imamo, a koje smo svetu već uveliko pokazali. Svaki narod se poznaje po svojoj muzici, po svom jeziku i običajima. Meni su Balkan i uopšte ovaj prostor uvek bili velika inspiracija zbog toga što smo bez obzira na uticaje koje smo vekovima primali sa istoka i zapada, ostali dosledni u tom svom izvođenju i narodnoj praksi. Drago mi je jer to pokazuje koliko više imamo sličnosti nego razlike, kazala nam je Bilja Krstić čija jedanaestoročlana grupa “Bistrik” izvodi stare pesme iz Srbije, Makedonije, Grčke, Mađarske, Bugarske, Rumunije, Moldavije i drugih zemalja. Osim što je na čelu grupe “Bistrik”, Bilja Krstić danas radi kao muzička urednica u Radio Beogradu te kao profesorka na Kolarčevom univerzitetu.

U programu je učestvovalo i Vukovarsko srpsko pevačko društvo “Javor”. Uz predstavnike manjinske samouprave Srba, proslavi su prisustvovali predstavnici Generalnog konzulata Srbije u Vukovaru, Grada Vukovara, Vukovarsko-sremske županije i Ureda za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske.

Od ZVO-a zatraženo 677 pravnih saveta

Zaštita i ostvarivanje manjinskih i ljudskih prava Srba u Hrvatskoj, očuvanje identiteta, kulturna i obrazovna autonomija, glavni su zadaci Zajedničkog veća opština (ZVO) na kojima ćemo raditi i ubuduće, poručio je Dragan Crnogorac, predsednik ove krovne institucije manjinske samouprave na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema na svečanosti povodom 16 godina njenog postojanja i rada.

ZVO-u su se pripadnici srpske zajednice obraćali tražeći pravnu ili finansijsku pomoć. Samo prošle godine ZVO-u se javilo 677 stranaka tražeći pravni savet, a 118 pojedinaca dobilo je jednokratnu finansijsku pomoć. Za pomoć se obratilo i 19 kulturno-umetničkih društava i preko 60 raznih udruženja. Prema Crnogorčevim rečima, ZVO je pomagao i vrtićima u kojima boravi oko 500 dece pripadnika srpske nacionalnosti, osnovnim školama na srpskom jeziku i pismu koje pohađa 1920 đaka, srednjim školama u koje ide preko 800 učenika te pri upisu studenata. Zajedničko veće opština je takođe vodilo računa o proporcionalnom zapošljavanju.

Dragana Bošnjak

Još jedno umiruće selo na Kordunu

Trepneš okom i nestane Trepča

Nekadašnjih 300 mještana je izbjeglo i više se nisu vratili, a njihove kuće danas guta šikara. U selu je petoro stanovnika

Svi stanovnici Trepče, brdovitog kordunaškog sela sjeverno od Vrginmosta, bez problema stanu danas u osrednji automobil. Nekada je, samo u prvi razred osnovne škole, upisivano godišnje po tridesetak učenika, dok selo u svojoj dugogodišnjoj povijesti nikada nije imalo ispod 300 žitelja.

Ljubica i Franjo Dejanović vratili su se nakon Oluje u Ljubičinu roditeljsku kuću i ponovo krenuli iz početka, zdušno se boreći protiv svih nedaća ratnih i poslijeratnih događaja, niti ne pomišljajući da odavde odu, jer, kažu, ovo je njihov dom i njihov svijet.

- Udala sam se za Hrvata, no svejedno ovdje nismo proveli vrijeme rata. Jedino su moji roditelji od cijelog sela ostali ovdje nakon Oluje i osim nekoliko zanemarivih neugodnosti, sve je dobro prošlo. Nažalost, stotine mještana je izbjeglo i više se nisu vratili, a njihove kuće danas gutaju šuma i šikara. Polako propadaju stare drvene kuće i bašte. Voćnjaci su zarasli, a njive neobrađene. Nekada nas je ovdje bilo više od 300 stanovnika. Selo je uvijek bilo bogato, ne samo po plodovima prirode i ubranoj ljetini, već i po odnosima među ljudima. Svi smo o svakome sve znali, pomagali jedni drugima, radovali se i tugovali zajedno, dijelili zlo i dobro. U jednom trenutku sve je nestalo, dok trepneš okom – priča Ljubica.

Iz dvorišta njihove kuće, puca pogled na spomenik na Petrovoj gori, na vrh Medvednice i na rijeku Kupu, a od ljepote iskonske prirode, rijetkim putnicima namjernicima zastaje dah. No, i oni rijetki koji zalutaju ovdje, popiju čašicu ponuđene jabukovače i odjure prema maglovitom Zagrebu ili Karlovcu.

Na pitanje kakva je budućnost sela, Franjo Dejanović samo sliježe ramenima.

- Kakva bi mogla biti? Selo nestaje. Onoga tko ovdje ima manje od 70 godina, smatramo mladićem. Šteta, jer priroda i zemlja ovdje su tako bogati da se mogu prehraniti stotine ljudi. Malo ovaca, pokoja kravica, guske, kokoši i nekoliko kazana jabukovače ovdje su dovoljne za život, no nitko to ne vidi. Sve što pojedemo iz našeg vrta čisto je od bilo kakvog zagađenja. Tamo u Europi, hvale se ekološkim proizvodima, a ovdje je cijelo selo ekološk svaka kruška, jabuka, trešnja, salata, krompir. Nadaleko nema tvorničkih dimnjaka, a kad se ovdje zavijori dim, netko od nas pet stanovnika peče kukuruz, prase ili rakiju – kaže Franjo.

Krajem prošle godine i početkom ove, nitko ne zna odakle, u selo je, u nekoliko navrata stigao jedan Arapin i počeo kupovati zemlju. Stupio je u vezu s vlasnicima koji su uglavnom u Srbiji i kupovao, ne pitajući za cijenu, sve parcele koje su katastarski i gruntovno čiste. Većina je prodala sve osim kuća i okućnica, tek toliko da se ne zatre djedovina.

- Ne znam kako se taj čovjek zove. Priča se da je, zatečen ljepotom kraja, odlučio ovdje graditi nekakav turistički centar ili nešto slično, no pouzdano se ništa ne zna. Meni se ipak čini da taj čovjek vrlo dobro zna što radi, posebno stoga što je kraj bogat vodom, a koliko znam, tamo gdje žive Arapi, vode baš i nema. Tko je god odlučio prodati svoju zemlju, koliko čujem, uredno mu je plaćeno i nitko se nije žalio. Mislim da je već prodano možda i stotinu hektara, ako ne i više – objašnjava Ljubica Dejanović. Nedaleko kuće Dejanovića, živi Marica Kličković, starica u dobrim osamdesetim.

- Teško mi je, bolesna sam, stara i sve lošije čujem. Ipak, ovdje sam rođena i ovdje želim biti pokopana. Provela sam ovdje cijeli svoj život i kud bih ja sada? – kaže Marica.

Rijetko kada je moguće novinaru u reportaži spomenuti sve stanovnike sela o kojemu piše, no u Trepči na Kordunu to nije nikakav problem: Dejanović Ljubica i Franjo, Kličković Čedo, Kličković Marica i Kličković Nikola posljednji su stanovnici Trepče, sela koje će umrijeti – dok trepneš okom.

Vladimir Jurišić

Svečano na istoku Hrvatske

Dani opštine Jagodnjak

Opština Jagodnjak nizom različitih sportskih i gastronomskih događanja od 22. do 29. maja obeležava dan opštine. Početak je bio rezervisan za turnir veterana u fudbalu na kojem su učešće uzeli klubovi FK Sloga Borovo Selo, FK Sloga Dugo Polje, i domaćin FK Bratstvo iz Jagodnjaka. Turnir se igrao po pravilu svako sa svakim, a najviše uspeha imali su gosti iz borovačkog FK Sloga, čiji su veterani rezultatom 3:2 u finalnoj utakmici savladali veterane istoimenog kluba iz Dugog Polja. Finalnu utakmicu u opštini sa samo 2200 stanovnika gledalo je respektabilnih tristotinjak gledalaca.

Ništa manje uzbudljivo nije bilo ni u lovu udicom na plovak koji je ove godine okupio osam ekipa sa po tri člana i stotinjak gledalaca. Učešće su uzele ekipe iz Kljajićeva, Podgajaca, Valpova, Darde, Narda, Osijeka, Josipovca i Jagodnjaka. Uz puno znanja i veštine, ali i po malo sreće, ubedljivo najveći ulov ostvarili su pecaroši OSRD Osijeka iz Osijeka.

Ovogodišnja fišijada, koja je održana 25. maja, okupila je 29 majstora u kuvanju fiš paprikaša. Najbolji fiš paprikaš skuvao je Duško Lapac iz Belog Manastira, drugi do najboljeg bio je Denis Šoštarić iz Valpova, a treće mesto zauzeo je paprikaš Mladena Đermanovića iz Jagodnjaka. Dani Opštine Jagodnjak nastavljaju se 29. maja takmičenjem u cigan-pečenju, a završna svečanost održat će se 16. juna na tradicionalnoj manifestaciji “Kulenijada”.

Z. Popović

Skrnavljenje spomen područja Dudik pod firmom tolerancije

Fudbal nad kostima nevinih

Fudbalski klub “Mitnica” organizovao “humanitarnu utakmicu” na poprištu pogibije 455 ljudi u Drugom svetskom ratu

Zajedničko veće opština iz Vukovara reagovalo je saopštenjem povodom odigravanja fudbalske utakmice na igralištu Fudbalskog kluba “Mitnica” koje se nalazi na području Spomen parka Dudik kod Vukovara, ocenjujući takvu ideju uprave kluba provokacijom i manipulacijom.

Fudbalski klub “Mitnica” organizovao je u petak 24. aprila humanitarnu utakmicu pod sloganom “Loptom protiv nasilja, rasizma i siromaštva” i tom prilikom na svom terenu ugostio selekciju Roma Hrvatske.

- Više puta smo hrvatsku javnost upozoravali da je i ideja, a kamoli izgradnja fudbalskog igrališta na zemljištu koje pripada memorijalnom kompleksu Dudik bila krajnje neprimerena. Dudik je bio stratište na kojem je u Drugom svetskom ratu ubijeno 455 ljudi u prvom redu Srba, Jevreja pa i Roma. Igranje fudbala nad kostima nevinih ljudi izraz je krajnjeg nepoštovanja i ignorancije osećaja potomaka žrtava koje su tamo izgubile život, navodi se u saopštenju ZVO-a. U ovoj instituciji srpske zajednice na istoku Hrvatske smatraju da su pripadnici romske zajednice izmanipulisani.

ZVO je poslao zahtev nadležnim telima Hrvatskog nogometnog saveza kao i njegovom predsedniku Davoru Šukeru “da preduzme neophodne korake i zaustavi daljnje manipulacije i provokacije ove vrste koje nanose neizmernu bol svim pripadnicima srpske zajednice, a prvenstveno potomcima žrtava pobijenih na ovom stratištu”.

Upravo iz tih razloga, Fudbalski klub “Hajduk” iz Vere koji se sa HNK-om “Mitnica” takmiči u okviru treće županijske fudbalske lige odbijao je da igra utakmice na igralištu ovog kluba, svesno gubeći bodove.

Iako je reč o kompleksu koji je još 1973. godine, na osnovu rešenja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Osijeku, proglašen spomenikom kulture, vukovarsko Gradsko poglavarstvo na čelu s Vladimirom Štenglom je u februaru 2005. odlučilo da se na oko 4.800 kvadratnih metara spomen-kompleksa izgrade sportski tereni, a prošle godine u maju igralište HNK “Mitnica” je i svečano otvoreno.

Većnici SDSS-a u Gradskom veću Vukovara pokušali su više puta da inciraju izmene Generalnog urbanističkog plana kojima bi se to područje vratilo kompleksu Dudik, ali bezuspešno. Bez razumevanja su ostali i apeli Udruženja antifašističkih boraca i antifašista grada Vukovara i ZVO-a da se ovo spomen obeležje obnovi.

Za obnovu Dudika se ove godine zainteresovalo Srpsko narodno veće iz Zagreba i predsednik ove institucije. Milorad Pupovace obećao da će se zauzeti za uređenje i obnovu tog kompleksa.

D. Bošnjak

Završili “Dani kulture Srba istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema”

Tradicija i entuzijazam

Svečanim programom održanim u Vukovaru, zatvoreni su “Dani kulture Srba istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema” Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”. Održano je ukupno devet programa u Dalju, Bršadinu, Bijelom Brdu, Pačetinu, Belom Manastiru, Borovu, Boboti i Vukovaru, sa preko 800 učesnika koji su se predstavili literarnim, recitatorskim, dramskim, folklornim, muzičkim i likovnim stvaralaštvom.

- Taj broj s pravom ukazuje na uspostavljenu tradiciju iza koje stoje i značajna ostvarenja koja su snažno promovisala kulturno i umetničko stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj. Malo ko je 1998. godine kada su održani prvi Dani kulture Srba, što je za ono doba bio važan i hrabar iskorak, mogao da nasluti da će ova manifestacija postati mesto za predstavljanje onog najboljeg što srpska zajednica postiže na području kulture, istakao je Milenko Živković, predsednik vukovarske “Prosvjete” koja je bila domaćin poslednjeg programa manifestacije, dodajući da ona svedoči o entuzijazmu i predanom radu više stotina članova kulturno-umetničkih društava i drugih stvaralaca.

U završnom programu su učestvovali; Vukovarsko srpsko pevačko društvo “Javor”, Dečja pevačka grupa “Zvončići”, učenici Muzičke škole “Dragutin Tadijanović” iz Vukovara – Damir Mićanović (harmonika), Tijana Nikolić (flauta) i Aleksandar Juhas (klavir), pobednici Prosvjetine Smotre literarnog stvaralaštva – Marija Erić, Biljana Jocković i Jelena Janković te Narodni orkestar vukovarskog KUD-a “Sloga” s vokalnim solistima Milisavom i Vesnom Petković i Živojinom Jergićem.

Manifestaciju je zvanično proglasio zatvorenom generalni sekretar “Prosvjete” Srđan Tatić koji je podsetio da su po trajanju i broju učesnika “Dani kulture” najstarija i najmasovnija manifestacija na nivou društva.

D. B.

Plaketa Vukovarcima

Na 18. Evropskoj smotri srpskog folklora dijaspore i Srba u Nišu, Ansambl narodnih igara SKD “Prosvjete” iz Vukovara osvojio je zlatnu plaketu za izvođenje srpskih igara iz Baranje, autora Dalibora Milovančevića. Prema rečima direktora Srđana Tatića, sa ukupno šest zlatnih, jednom srebrnom i jednom bronzanom plaketom te nekoliko specijalnih nagrada za rekonstrukciju kostima i nove koreografije, Ansambl narodnih igara iz Vukovara spada u red najtrofejnijih srpskih ansambala u Evropi. Među 44 folklorna ansambla iz 12 evropskih zemalja koji su se predstavili u niškoj hali Čair, vukovarski folkloraši su ove godine bili jedini predstavnici iz Hrvatske. Ovogodišnji pobednik smotre je KUD “Mokranjac” iz Beča s igrama iz okoline Beograda. Naredne godine Evropska smotra će biti održana u Banja Luci.

D. B.

Sajam projektnih ideja

U organizaciji osječke Udruge za kreativni razvoj “Slap” i Lokalne akcijske grupe (LAG) Baranja, u Belom Manastiru održan je Sajam projektnih ideja s ciljem da se okupe ključni dionici ruralnog razvoja Baranje, da se predstave inovativne projektne ideje te da se otvori forum za poslovno povezivanje i stvaranje efikasnijih projektnih partnerstava. Na sajmu je učestvovalo petnaestak proizvođača, nevladinih organizacija i lokalnih uprava. Upriličen je i okrugli stol “Partnerstva i inovacije”. Kroz tematsku raspravu nastojao se stvoriti okvir za kvalitetniju komunikaciju projektnih dionika unutar Baranje, potaknuti stvaranje dugoročnih razvojnih partnerstava i otvoriti prostor za nove, inovativne pristupe lokalnom razvoju.

J. N.

Pačetinci igraju “Alo, alo”

Ovogodišnji Međudržavni susreti dramskih amatera u Pačetinu, jedanaesti po redu, biće održani od 7. do 16. juna. Predstaviće se 6 dramskih grupa iz Srbije i Hrvatske. Svečano otvaranje MESDAM-a biće upriličeno 7. juna u 20.30, a iste večeri će se predstaviti pozorište “Stevan Sremac” iz Crvenke s predstavom “Paradoks”. Sledeće večeri nastupiće Amatersko pozorište “Brile” iz Beočina s “Ljubavnim pismom”, a u nedelju dramski amateri iz KUD-a “Jovan Jovanović Zmaj” iz Iriga koji će izvesti “Kad pirane utihnu”. Dečja dramska grupa KUD-a “Branko Radičević” iz Pačetina izvešće 12. juna “Alibabu i razbojnike”. Amatersko pozorište iz Prijepolja dolazi s “Noći ludaka u gospodskoj ulici”, a Amatersko pozorište “Branislav Nušić” iz Šida sa “Sobom za uspavanku”. Svečanost zatvaranja je 16. juna, kada će domaćini premijerno nastupiti s komedijom “Alo, alo” prema motivima istoimene britanske serije.

D. B.

Poštovaoci Josipa Broza i ove se godine okupili u njegovom rodnom mjestu

Slobodni teritorij Kumrovec

Tito je globalna znamenitost. Ne hrvatska, ne jugoslavenska, ne regionalna, nego globalna, rekao načelnik Kumrovca Dragutin Ulama

I ove se godine u Kumrovcu, Titovom rodnom selu u Hrvatskom zagorju, skupilo više hiljada poštovalaca iz Hrvatske i drugih republika bivše Jugoslavije, ponajviše onih iz Slovenije. Tema ovogodišnjeg obilježavanja “Dana mladosti – dana radosti” koju su pod pod sloganom “U mladosti je radost, u radosti je mladost” organizirali Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, Savez društava “Josip Broz Tito” iz Hrvatske i općina Kumrovec, bila je 70. godišnjica II zasjedanja AVNOJ-a na kojem su usvojene odluke o vraćanju okupiranih i anektiranih dijelova Hrvatskoj i Sloveniji u okviru nove Jugoslavije – Slovenskog primorja, Istre, Rijeke, Zadra i nekih otoka.

Predsjednik Saveza društva “Josip broz Tito” Tomislav Badovinac rekao je da se ove godine obilježava i 70. godišnjica bitaka na Neretvi i Sutjesci, gdje se kroz brigu za ranjenike pokazalo da su humanizam i žrtvovanje za čovjeka bili krune Titove moralne vertikale.

- Kako je moguće da i danas mračne sile čine sve da oklevetaju lik i djelo čovjeka koji je bio legenda dvadesetog stoljeća, zapitao se voditelj programa Dubravko Sidor, dok je šef istarskih antifašista Tomislav Ravnić naglasio da je “viševjekovna težnja za nacionalnim i socijalnim oslobođenjem izvojevana pod Titovim vodstvom, inspirirana njegovom politikom kojom je Istra izbavljena iz viševjekovnog ropstva”.

- U Titovo doba ostvareni su visoki standardi socijalne ravnopravnosti, ekonomskog i društvenog prosperiteta, osigurani su puna zaposlenost, obrazovanje i zdravstvena zaštita za sve, rekao je Ravnić, ističući da je Istra pružila prvi oružani otpor nadirućem fašizmu.

- To povijest pamti, jer su Istrani prije svega radnici i seljaci koji se nisu mirili s fašističkom represivnošću, rekao je Ravnić.

Načelnik Kumrovca Dragutin Ulama izjavio je za Novosti da je izuzetno ponosan kao domaćin ovog tradicionalnog skupa.

- Kad se jedna velika ličnost rodi u malom mjestu ona postaje dio vašeg identiteta. Kako kaže naš narod, ako se stidite nečeg svojeg, onda vas nikad neće poštovati onaj čije poštovanje želite. Uostalom, u Kumrovcu smo prije dvije godine imali naučni skup uz značajne učesnike koji je jasno pokazao da je Tito globalna znamenitost. Ne hrvatska, ne jugoslovenska, ne regionalna, nego globalna, rekao je Ulama.

Govoreći o zgradi bivše partijske škole koja je danas devastirana, Ulama je rekao da vlada radi na projektima koji bi ušli u katalog projekata za razvoj kontinentalnog turizma u Hrvatskoj. Na ruine partijske škole svake godine navrati i Boris Prijac iz Maribora.

- Ovo me mjesto na neki način vezuje jer sam 1976. bio diplomant te škole. Srce me boli kad vidim kako je uništeno ono što smo svi mi gradili, rekao je Prijac.

- Smatramo svojom obavezom da budemo danas ovde, kazao je Aleksandar Kraus, predsednik Saveza antifašista Srbije koji je došao na čelu delegacije u kojoj su bili i članovi Društva za istinu o NOB.

- Kumrovec sam doživeo kao slobodnu teritoriju, pogotovo što su ovde ljudi iz svjh krajeva bivše Jugoslavije. Sećanje na Tita je obaveza svakog ko pamti Jugoslaviju. On treba da to prenese mladim generacijama i zato se dan mladosti obeležava u Beogradu i drugde, ali kako je danas jedino moguće – nema vlasti, nema zvaničnika, ali ima onih koji su istinski pobornici Titove uspomene.

Na skupu su bili prisutni i pripadnici Gorjanske partizanske čete iz slovenskog sela Šentjernej koje se nalazi uz hrvatsku granicu na Žumberku. Udruženje je osnovano prije tri godine i broji 36 ljudi, a svake godine, odjeveni u replike partizanskih uniformi uz svu opremu, čiju izradu plaćaju iz svog džepa, obiđu 25 partizanskih skupova u Sloveniji.

Uniforme su sašivene od platna koje je uvezeno iz Engleske, da budu iste kao i one koje su partizani nosili u drugim dijelu rata, kazala je Breda, jedina žena u četi u koju, kako kaže, nije ušla s ceste, nego nakon duže provjere.

- U Sloveniji nosimo i naoružanje iz Drugog svjetskog rata, dakako onesposobljeno, za koje imamo specijalne dozvole, rekao je “komesar čete s činom poručnika” Ivan Petančič. Ž

- Manje bi me brinuli naoružani partizani nego neki drugi, rekao je na to jedan od mladih antifašista koji je čuo razgovor.

U Kumrovec je stigla i grupa od 200 Titovih poštovalaca iz susjednog slovenskog mjesta Podčetrtek.

- Došli smo po deveti put preko udruženja Omladinski centar, a ovih 14 kilometara koji nas dijele prešli smo pješke, pa čak i male bebe koje su bile u koloni, rekao je neformalni vođa grupe Gorazd Pavčnik.

Među prisutnima čiji se broj kretao od 7.500 do preko 10.000, bilo je mnogo onih koji su nosili zastave ili majice s Titovim likom, petokrakom i drugim partizanskim i socijalističkim obilježjima. Našlo se tu brojnih pionirki i nekoliko kopija Tita, uglavnom iz Slovenije i Hrvatskog zagorja, koji su rado pozirali fotografima. A kineski ambasador Shen Zhi Fei prisustvovao je skupu i obišao prigodne izložbe o Titu. Ponuda jela, pića i suvenira bila je obilna, a incidenata nije bilo, pa je najveći problem bio što je zbog radova na putu kojim se ide u Kumrovec, 50-ak autobusa lutalo po okolnim putevima.

Nenad Jovanović

Izložba slika Milutina Kneževića u Karlovcu

Umjetnik i učitelj

Milutin Knežević vrijedan je slikar i pedagog koji je 40 godina umjetnosti kista podučavao đake

U izložbenom salonu karlovačke Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić, protekla dva tjedna bila je postavljena izložba slika karlovačkog likovnog pedagoga Milutina Kneževića. Bila je to njegova deveta samostalna izložba i četvrta u Karlovcu. Tri je imao u Zagrebu i dvije u SAD-u, gdje mu živi jedna od dviju kćerki. Izloženo je 21 djelo, uglavnom ulja na platnu, mada Knežević slika i u akvarelu, a dobre rezultate postiže i u crtežu mada ih do sada nikada nije izlagao. Njegova ulja na platnu su velikih formata, najčešće pejsaži, dijelovi mrtve prirode, ali i neke vedute Karlovca.

- Sviđa mi se kad Knežević svoja polja zažari žutilom, ili vidi crvene cvatove tamo gdje ih mi ne vidimo. Očito je da mu leže ovi naši bliski pejsaži – rekao je novinar Nikola Perić.

Knežević je sudjelovao je na više od 500 likovnih kolonija, poklonivši organizatorima bar po tri ulja na platnu. Uskoro će proslaviti 81. rođendan. Pedagošku akademiju, smjer likovna umjetnost, završio je 1956. i kao likovni pedagog radio je u školi punih 40 godina. Dobitnik je i Povelje zaslužnog pedagoga Hrvatske i likovne nagrade za akvarel na Karlovačkoj likovnoj jeseni 1990.

- U biti ne volim izložbe pošto mnogi slikari naprave 20 radova i zabilježe 20 izložbi seleći se sa tim istim radovima iz jednog izložbenog prostora u drugi, a faktički se radi o jednoj izložbi i uvijek istim radovima. Broj izložbi ne odgovara stvarnoj kvaliteti i vrijednosti umjetnika. Postoji niz velikih svjetskih slikara koji su za života imali tek dvije izložbe, a mnogo znače u slikarstvu. Ja sam prvu samostalnu izložbu imao sa 65 godina života, kaže Mile Knežević.

M. C.

Predavanje o toleranciji na Festivalu židovskog filma

Lustig: razmislite o 1941.

150-oro djece, u suradnji s UNHCR-om, stiglo je u Zagreb iz nacionalno mješovitih i povratničkih sredina

U okviru zagrebačkog Festivala tolerancije – festivala židovskog filma u kinu Europa, održano je Edukacijsko jutro – predavanje o toleranciji i ljubavi za 650 učenika osnovnih i srednjih škola, od kojih je 150 u suradnji s UNHCR-om dovezeno autobusima iz nacionalno mješovitih i povratničkih sredina – Dvora, Mečenčana, Lipika i Vukovara. Prisutnima su se obratili osnivač i počasni predsjednik festivala Branko Lustig i predstavnik UNHCR-a u Hrvatskoj Terence Pajk.

Govoreći o iskustvu logoraša njemačkih logora smrti, kroz koje je prošao kao dječak, Lustig je ukazao na potrebu slanja poruka opraštanja i ljubavi, ali i borbe protiv rasizma i diskriminacije.

- Još uvek velik broj građana ne želi da im se djeca žene i udaju pripadnicima drugih vjera i nacija, rekao je Lustig i dodao da je u mnogim evropskim zemljama u današnje vrijeme nastala eksplozija mržnje prema drugačijima. Pozvao je učenike da kad se vrate u svoje sredine, razmisle o onom što se dešavalo od 1941. do 1945. kad su ljudi ubijani zato što su bili drugih vjera ili naroda, podsjetivši na užase u logorima u NDH. Okupljenim učenicima obratio se i Pajk koji je govorio o svom iskustvu pomaganja izbjeglicama iz brojnih ratova.

- Predavanja o toleranciji u okviru festivala su korisna, prija svega s aspekta omladine koja dolazi s područja s mješovitim etničkim zajednicama, rekao je Pike nakon predavanja, dodavši da se tim učenicima daje šansa da zajedno s učenicima iz Zagreba uče o toleranciji i koegzistenciji.

Na Edukacijskim jutrima od 2009. godine učestvovalo je preko 5.500 učenika iz 186 osnovnih i srednjih škola i fakulteta iz cijele Hrvatske, čime se ne može pohvaliti ni jedna od institucija u Hrvatskoj koje se bave edukacijom šire javnosti o holokaustu.

N. Jovanović

Stogodnjak (165)

31. 5. – 7. 6. 1913: kakvo je stanje srpskih zemljoradničkih zadruga u Dalmaciji? Sudeći po brojkama za 1912. godinu i nije loše. Svoje završne račune u Državni statistički ured poslalo ih je pedesetak. U njima je, kako kazuju podaci, bilo 5108 zadrugara s 9302 upisana udjela u nominalnom iznosu od 856.232 krune, na ime čega je već uplaćeno 542.784 krune. Rezervni fondovi iznosili 222.900 kruna. “Zadrugari samo s udjelima i rezervnim fondovima jamče povjeriocima zadruga s 1.079.132 kruna. Doda li se tome još i jamstvo po pravilima, tada se tek vidi koliko je siguran novac, koji se zadrugama povjeri. Sve su zadruge okupile 3.634.862 kruna narodnog novca koji je ne samo korisno nego i sigurno uložen…” piše Srbobran u redovitoj rubrici Narodna privreda.

* Tradicionalni svesokolski slet u Ljubljani ipak se neće održati. Odgođen je za 1914. godinu. Odluku je donijelo starješinstvo Slovenskog sokolskog saveza u dogovoru s rukovodstvom Sveslavenskog sokolskog saveza. Tim su povodom srpski sokolaši u Hrvatskoj saopćili da “mi Srbi, koji smo se ove godine pripremali za slet u Ljubljani nastavićemo, razumije se, živo i oduševljeno zajedno da se za iduću godinu spremimo što bolje i nadoknadimo sav manjak rada…”

* Iz štampe je izišla knjiga Žensko pitanje Zorke Janković. To je zapravo izbor članaka, objavljenih u listu Ženski svet. Autorica knjige u predgovoru piše: “Nastojala sam da u tu radnju, pored istorijskog pregleda ženskog pitanja, unesem sve što je važnije, a zaseca u život žene, te u savremenosti određuje njezin položaj u pojedinim državama Evrope i kod pojedinih naroda u njoj (izuzimajući slavenska plemena, o kojoj ću govoriti u drugoj knjizi)… Knjigu izdajem sa nadom, da će je u prvom redu prihvatiti ženska udruženja, kako srpska u svim srpskim krajevima, tako i hrvatska, a uz to i svaka obrazovana Srpkinja i Hrvatica…”

* U Zagrebu je, na temelju međunarodne policijske tjeralice, uhapšen pekar Ilija Momić (34) iz okolice Gline, koji je u Novom Sadu pronevjerio veću svotu novca – govori se o nekih 12.000 kruna. S tim je novcem pobjegao u Hrvatsku, ali nije dugo uživao u njegovu trošenju, jer ga je policija pronašla u jednoj zagrebačkoj kavani – mrtvog pijanog!

* “Srbin, rodom Sremac, 28 godina star – živi sada u velikoj okružnoj varoši u Bosni, posjednik fine trgovine, uz to ima najbolju svjetsku radnju te vlastitu svoju kuću, u svemu vrijednost od 30.000 kruna. Trgovina je vrlo napredna i budućnost osigurana. Tražim poznanstvo ženidbe radi sa djevojkom ili mlađom udovicom sa nešto imetka, pokućstvo nepotrebuje. Diskrecija poštenjem zajamčena…” stoji u novinskom oglasu broj 1081 pod šifrom “Rijetka prilika”.

Đorđe Ličina

Povod razgovoru s Edom Popovićem, piscem, novinarom i urednikom u izdavačkoj kući Oceanmore, iskočio je nedavno, kad je u sklopu zagrebačkog Festivala europske kratke priče obilježena dvadeset i šesta godišnjica njegove prve zbirke priča. Autor je govorio manje, “alergičan na povijesne sentimente”: “Ionako nikad ne uzimam u ruke vlastitu knjigu.” Prijevodna bilanca i kritička recepcija njegovih romana i zbirki priča raste na njemačkom govornom području. Prije koji mjesec objavio je putopis/esej “U Velebitu” (Libricon, Zagreb), gdje se nakon dugogodišnjeg planinarskog staža čitateljima afirmirao kao hodač. I ne miruje: ovih dana s ekipom neke njemačke televizije snima dokumentarac o Hrvatskoj – zvali su ga da im “bude Vergilije u ovom paklu”.

 ”Ponoćni boogie” (1987.) pokreće žive razgovore o literaturi, muzici, dekadenciji socijalizma i/ili života po birtijama i pisoarima nad kojima je, recimo, pisalo “vremena su teška, ali moderna”. Mnogima najdraža iz vašeg opusa, zbirka ima kultni status jer očito “radi” kao generacijski testament. Što vrijedi kopati, a što treba ostaviti tom vremenu: što u vama pokreće “Boogie”?

Možda ću vas iznenaditi kad kažem da u meni “Boogie” danas ne pokreće ništa. Prošlosti rado ostavljam njezino, sebi uzimam sadašnje. Inače, ovakve obljetnice prigoda su otimanja zaboravu nekih knjiga. Zato je jesenas moj nakladnik i objavio autorski izbor kratkih priča naslovljen “Ponoćni boogie i druge priče”. Društvo smo sklono zaboravu, bilo da je riječ o politici ili kulturi. Usput, ove godine navršilo se 50 godina od objavljivanja romana “Čangi” Alojza Majetića. Volio bih kad bi neki izdavač tom prigodom u nekom doličnom izdanju oteo zaboravu taj sjajni roman.

 Uvijek onaj isti Zagreb

 Mogli bismo obljetničarski kružiti i oko “Quoruma”, časopisa koji ste uređivali sredinom 1980-ih, ali više života ima u rečenici koja se ponavljala na festivalu, naime da je “Zagreb u osamdesetima bio življi grad, od Kvatrića do Britanca”. Kvalifikacija je banalna ali ubojita: što/tko je danas vama Zagreb?

Rečenicu je, čini mi se, rekao Branko Čegec. A generacija mojeg sina ne bi se uopće složila s tim. Rubna kulturna scena kojom se on i njegovi prijatelji danas kreću, a rubom sam se nekad i sam kretao, mnogo je življa i kvalitetnija nego osamdesetih. Naročito što se glazbe tiče. Literarna scena je osamdesetih ipak bila jača, biti pisac tada je nešto značilo. Mlad i neafirmiran pisac s nekoliko objavljenih priča u omladinskim časopisima mogao je računati, hajmo tako reći, na određenu reputaciju u nekim krugovima. Biti pisac danas ne znači bogzna što. Današnji Zagreb mi je kao i svaki drugi grad, nemam nekih naročitih osjećaja dok hodam Zagrebom. U pjesmi “Plava nota”, nastaloj vjerojatno u Parizu, Julio Cortázar piše kako njegov tihi, mali duh hoda noću “kroz onaj Buenos Aires / uvijek onaj isti Buenos Aires”. Mogu kazati da se ponekad osjećam upravo tako, da moj duh hoda kroz onaj Zagreb, uvijek onaj isti Zagreb.

 Razgovaramo u kafiću na utrinskom placu uoči drugog kruga izbora, nema predizborne nervoze u zraku. Odnedavno živite na selu i nemate zagrebačku adresu, ali zanima nas vaša kvartovska dijagnoza: zakaj gradonačelnik Bandić opet pobjeđuje?

Zakaj? Pa tu su četiri mandata, šesnaest dugih godina pod kišobranom SDP-a u kojima je, raspolažući milijardama iz gradskog proračuna, nesmetano stvarao privatnu mrežu pomoću koje sada lagodno ubire i peti mandat. Pod mrežom mislim, prije svega, na izglednu koruptivnu mrežu, to jest na sve one kojima je učinio neku uslugu, krupnu ili sitnu, a takvih je vjerojatno na desetke tisuća u ovom gradu, od onih kojima je ispod stola dao prostor za kakav lokal, dao im da projektiraju fontanicu ili kakvu građevinsku parcelicu, sve do onih čijoj je djeci bio krsni kum. Pa onda njegovi partneri iz biznisa, od Horvatinčića do Kaptola. Promijenilo se samo to što Bandićev način nije smetao SDP-u dok je bio njihov čovjek, a danas im smeta. Zagrepčani i hrvatski građani uopće, koji se tradicionalno priklanjaju socijaldemokratima, više nemaju kome dati svoj glas. SDP (više) nije socijaldemokratska stranka. Okrenuli su leđa radnicima, intelektualcima, ostacima srednje građanske klase. Potezi Milanovićeve vlade od preuzimanja vlasti dosljedno su išli na ruku krupnom kapitalu, a sav teret krize prebačen je na građane. Nema sreće u društvu koje rad oporezuje više od kapitala. I razočarani socijaldemokratski glasači ostali su doma.

 Fotografija na kojoj vas dva policajca specijalne policije dižu s asfalta Varšavske ulice tragikomična je dijagnoza statusa građanskog aktivizma u Hrvatskoj. Kako osjećate energiju za buduće inicijative?

Uvijek ću se priključiti inicijativama kakve su bile ona u Varšavskoj ili za Srđ i Omblu. Takve građanske inicijative posljednja su obrana od odmetnutih političkih elita koje se više ne trude ni prikriti kome služe. Smiješno mi je kad predsjednik Ivo Josipović uoči svakih izbora izrekne frazetinu kako su oni festival demokracije. Danas u Hrvatskoj ne osjećam energiju kakvu sam osjećao za prosvjeda u Varšavskoj ulici. No ovo mi se čini samo kao trenutak predaha. Vjerujem u teoriju preokretanja ili vraćanja, u smislu u kojem o njoj govori kineska filozofija. Ova mučna situacija u kojoj se bogatstvo slijeva u ruke sve manjeg broja ljudi, a siromaštvo se širi geometrijskom progresijom, ne može vječno trajati. Mora doći do preokreta. Ohrabruju zato posljednji protesti u Frankfurtu i Istanbulu i najava ljetnih prosvjeda u SAD-u. U Hrvatskoj vlada zatišje, ali vjerujem da će se, jer preokret neće niti može doći s vrha, okupiti kritična masa za korjenite promjene. Volio bih da u tom slučaju jedni pored drugih stanu, kako je to slučaj u Istanbulu, lijevi i desni, ateisti i vjernici, gay aktivisti i aktivisti kršćanskih inicijativa. Interes nam je, naime, isti. Svjestan sam da je ovo što govorim naivno, da vjerojatno zvučim poput onih misica, ali jedino je tako moguće pokrenuti nešto ozbiljno.

 Kler vodi glavnu riječ

 Kaptol nema problema s mobilizacijom aktivista za brak kao ekskluzivnu zajednicu heteroseksualnih. Gdje je razlog jačanju desničarskih, homofobnih tendencija: u recesiji, globalnim trendovima?

Kaptol se samo ponaša u skladu s vlastitom naravi i tu im ništa ne zamjeram. Očekivati da se Kaptol ponaša drukčije bilo bi glupo. Kardinal Josip Bozanić nije misionar ljubavi poput blažene Majke Terezije. Inače, recesija može biti samo gnojivo koje je pospješilo rast sjemena zla zasijanog u društvu, da se poslužim, sukladno mojem novom mjestu stanovanja, poljoprivrednom metaforikom. A sjeme zla u nesmetanoj je uporabi u Hrvatskoj više od dva desetljeća. Od osamostaljenja do danas u Saboru, u onom dijelu koji pripada HDZ-u i desnim strankama, sjedi popriličan broj homofoba, ksenofoba, seksista, jedva prikrivenih fašista… Neki su mediji takve političare promovirali u medijske zvijezde, u ikone masovne kulture, širom im otvarajući vrata da blebeću. Pritom njihovi istupi jedva da nailaze na osudu najšire javnosti. Štoviše, postali su dio spektakla, najveći dio medija, velim, prenosi ih bez zazora i prepričavaju se poput viceva u društvima i na društvenim mrežama – postali su dio folklora. Osim toga, u današnjoj Hrvatskoj religija je zauzela mjesto koje je u socijalističkoj Hrvatskoj zauzimala teorija i praksa samoupravnog socijalizma. Jedna dogma zamijenila je drugu. Najbolnije se to osjeća u javnim školama gdje se predaje vjeronauk, kojemu posve sigurno tamo nije mjesto. Mjesto mu je, ako se zaboravilo, u crkvenim institucijama. HDZ je širom otvorio vrata crkvenoj dogmi, sve njegove dosadašnje vlade bile su uslužni centar Kaptola i Vatikana. SDP se u svoja dva mandata na državnoj razini nije usudio ozbiljnije suprotstaviti Kaptolu, i onda je logično da danas u hrvatskom društvu kler vodi glavnu riječ, bez obzira na to je li riječ o zdravstvenom odgoju, pravu na pobačaj, istospolnim brakovima, evoluciji ili teoriji struna.

U kulturi europskog zapadnog kruga, na čijoj smo periferiji, religija i znanost u stalnom su sukobu. Kaže se da tamo gdje religija napreduje, znanost uzmiče. I obrnuto. U Hrvatskoj je već dva desetljeća na djelu taj retrogradni proces, religija postupno istiskuje znanost. Ako mislite da pretjerujem, provjerite koliko se iz državnog proračuna izdvaja za Crkvu, a koliko recimo za znanstvene institute i znanstvena istraživanja ili za stipendije mladim znanstvenicima. S tim u vezi, zanimljivo je ponašanje HAZU-a svih tih godina. Ni zucnuli nisu, ni mrdnuli malim prstom. Ta institucija pretvorila se u stup stoli, ali svejedno guta novac poreznih obveznika. Čini se da su plaćeni za šutnju, kao i onaj nesretnik Thompson za nepjevanje.

Vlasnici medija pokazuju više prezira prema građanima od političara

 Medijska industrija dijeli sudbinu s tekstilnom, devastirana je na svim razinama. Skicirajte točku njezinog prvog pada: kad je, pod kojim okolnostima (i s kojim medijskim plemstvom) počeo pad domaćeg novinarstva?

U trenutku kad su mediji prestali biti odgovorni čitateljima, a postali odgovorni vlasti i oglašivačima. Kakav je odnos vlasnika utjecajnih medija prema čitateljima dalo se iščitati iz poruka koje su svojedobno razmjenjivali danas pokojni Ivo Pukanić, vlasnik Nacionala, i većinski vlasnik EPH-a Nino Pavić, dogovarajući novinski kartel. Da vas podsjetim, toliko prezira prema hrvatskim građanima nisu pokazali ni političari. Kad vlasnik nekih novina postane istodobno i nekretninski poduzetnik, gotovo je s objektivnim i pravodobnim izvještavanjem javnosti. Iz redakcija EPH-a otjerani su iskusni profesionalci i novinari od integriteta, njihova mjesta zauzeli su ljudi koji će bez dvoumljenja napisati što im urednik kaže. Danas je “Jutarnji list”, ako je dopušteno za primjer uzeti dnevnik koji premijer Milanović i predsjednik Josipović sasvim ozbiljno drže ozbiljnim novinama, upravo sjajan primjer političkog poltronstva i oglašivačke cenzure. Pamtim tako njihove sramotne megareportaže o Todoriću i Horvatinčiću, njihov intervju s Ivom Sanaderom, njihove antiintelektualne tekstove o buntu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, njihovo divljenje na nekoliko stranica Milanovićevom nadnaravnom biciklističkom umijeću… “Jutarnji” je davno prestao objektivno i pravodobno informirati javnost, na temelju čega plaća manji porez. No i takav posrće jer je vlasnik očito kiksao u nekim drugim poslovima, pa mu sad država pruža partnersku ruku, kakvu nije spremna pružiti recimo seljacima; smanjuje mu porez umjesto da ga zbog svega rečenog poveća. Meni to izgleda suludo.

 Teško je naći tiskani domaći medij u kojemu niste ostavili trag. Pišete kolumnu u “24 sata expressu”, honorari očito stižu. Da vas pitamo za prilog aktualnoj reformi medija, što bi bili najvažniji koraci?

Prvi korak bi bio dosljedno primijeniti postojeći Zakon o medijima i sankcionirati medije koji ga krše. Tekst zakona je sasvim u redu i da ga se hrvatski mediji pridržavaju, imali bismo podnošljivu situaciju. Također, da politika ima volje inzistirati na poštovanju važećih zakona, među današnjim medijima bilo bi malo onih koji bi plaćali niže poreze, a neke bi televizije posve sigurno morale korjenito promijeniti programske sheme. Međutim, ništa od toga.

Nedavno ste bili u Zagrebu na lingvističkom skupu “Razgovor o jeziku Srba u Hrvatskoj”. Možete li nam generalno posvjedočiti o razvoju odnosa među srpskim i hrvatskim lingvistima u novije vrijeme? Tu je ranije bilo svega, no jeste li bar počeli češće razgovarati i pobliže surađivati?

Foto: Dejan Kožul

Nije mi poznato da postoji neka bliža saradnja, ali barem više nema žestokih trvenja kao nekad. Manji skup koji pominjete dobar je znak, ali on nije bio institucionalnog karaktera, u tom smislu da bi predstavljao susret delegiranih predstavnika merodavnih ustanova u Hrvatskoj i Srbiji, već je to više bio slobodan preliminarni razgovor između pojedinih lično pozvanih stručnjaka.

 Kako razmatrati jezični identitet Srba u Hrvatskoj i što je, po vama, jezik te etničke grupacije; na skupu u Zagrebu čulo se i da bi ga se moglo zvati “hrvatski srpski”? U kakvoj je on relaciji prema jeziku Hrvata u Hrvatskoj i Srba u Srbiji ili čak Bosni i Hercegovini? Također, što mislite o poziciji ćirilice – i u Srbiji i u Hrvatskoj – naročito s obzirom na recentne politizacije odnosa prema tom pismu?

Jezički identitet Srba u Hrvatskoj tek treba podrobnije razmatrati, pa ne bih žurio sa sopstvenim ocenama, tim pre što ne poznajem dovoljno realnu situaciju na terenu. Etiketa “hrvatski srpski” nije ponuđena kao mogući naziv jezika, nego samo kao podsetnik da jezik Srba u Hrvatskoj, i kada se doživljava kao srpski i tako zove, nije isto što i srpski jezik u samoj Srbiji, nego je zapravo u lingvističkom pogledu bliži hrvatskom jeziku, ako ne i identičan s njim. Mislim da ovo naročito važi u zapadnijim predelima i za masu tzv. običnih govornika u svakodnevnoj komunikaciji, dakle eventualno isključujući elite u službenim kontekstima, gde distinktivnosti pripada važnija uloga. Pritom glavnu razliku može predstavljati pismo, pre nego sam jezik. Česta sporenja oko statusa latinice u Srbiji i ona aktuelna oko ćirilice u Hrvatskoj svakako su odveć politizovana, zahvaljujući mogućnostima koje pruža simbolička snaga pisanog znaka (u duhu stare izreke Verba volant, scripta manent). Uopšte uzev, smatram da jezici “pripadaju” onima koji se njima služe, koje god nacije bili, a da pisma “pripadaju” jezicima koji se njima pišu, a ne narodima koji su ih navodno izmislili i udarili im svoj vlasnički pečat. Imajući u vidu ovaj načelni stav, kao i dugu istoriju latinice i ćirilice (i pre njih glagoljice) među Južnim Slovenima, smatram da sporenja oko “vlasništva” nad ovim pismima nemaju mnogo smisla i donose samo štetu ovdašnjim narodima i njihovoj kulturi. A što se mene lično tiče, ćirilica i latinica su podjednako “moja” pisma otkad znam za sebe: valjda je upravo to moj grafički identitet!

Živi govornik mrtvog jezika

S obzirom na vašu znanu postavku o srpskohrvatskom: jesu li termini i čak neologizmi “srpski jezik”, “hrvatski jezik”, “bosanski jezik” i “crnogorski jezik” uvelike zapravo politički sinonimi za suštinski jednu lingvističku pojavu?

Da, u suštini je tako. Ja sam još 1995. godine, upravo polazeći od domaće situacije, postulirao uslovnu razliku između “lingvističkih” i “političkih” jezika, pri čemu su i ovi drugi sami po sebi punopravni jezici, ali gledano u neposrednom lingvističkom kontekstu nisu posebni jezici nego varijeteti neke nadređene celine. Tako bi srpskohrvatski bio jedan lingvistički jezik u obličju (sada) četiri politička jezika. Drugim rečima, vidim ga kao jedan policentričan standardni jezik sa više nacionalnih varijanti, što je u evropskim i svetskim okvirima uobičajena pojava, a ne neki ovdašnji specijalitet. Razlika je samo u tome što se drugde to uglavnom prihvata kao sasvim normalno, dok se kod nas koristi kao dobrodošao povod za nacionalizmom zadojene političke prepirke.

 U prilog stajalištima o različitim varijantama našeg policentričnog jezika, a kao što je moguće govoriti o npr. britanskom engleskom ili američkom engleskom, bismo li se mogli složiti da ja, evo, govorim hrvatskim srpskohrvatskim, a vi srpskim – recimo još i tako – hrvatskosrpskim?

Ovo mi već liči na terminološku igru, iako vidim na šta ciljate. Ja vas ne bih svrstavao ni pod koju od ovih sintagmi, to možete učiniti sami ako želite, a za sebe oduvek, pa tako i danas, smatram da govorim srpskohrvatski, bez bližih određenja. Pošto ovaj jezik zvanično više ne postoji, to me prema službenim klasifikacijama valjda čini živim govornikom jednog mrtvog jezika, što deluje pomalo apsurdno. A ako ipak treba da preciziram, onda govorim varijantom srpskohrvatskog koja se zove srpski jezik, i to mi je dovoljno.

 Da propitamo čestu novodobnu tezu o srpskohrvatskom kao umjetnoj, ideološkoj tvorevini i o današnjem službenom hrvatskom jeziku ili srpskom jeziku kao tzv. prirodnim, organskim, autentičnim pojavama: ne bi li se prije moglo reći da je taj jedan, zajednički jezik u bitnome manje artificijelna pojava, tj. da je u društvenom smislu više spontana, od njegovih varijantnih političkih konstrukta?

Ovom formulacijom sažeto ste obeležili raspon između dva ekstremna stanovišta o tom pitanju. Kako proističe iz već rečenog, mislim da autentično postoji i jedno i drugo, i celina i njeni delovi, ali na različitim stepenima apstrakcije. Najpre, ako je jezik sistem znakova i pravila za njihovo kombinovanje, kako ga s varijacijama određuje sva moderna lingvistika, onda je on po definiciji apstraktna pojava, pa su delovi kao donekle različite manifestacije iste celine za jedan stepen manje apstraktni, ali ničega konkretnog tu ne može biti; konkretnim se eventualno mogu smatrati samo realizacije jezičkih sistema u govoru, dakle pojedinačni govorni činovi. O nečemu prirodnom ili organskom takođe ne može biti reči, jer je jezik, opet po definiciji, stvar društvene konvencije, a ne rezultat nekakvog prirodnog razvoja. Tako vidim ove odnose generalno. A u našem slučaju, postavka o srpskohrvatskom kao veštačkoj i nametnutoj unitarističkoj tvorevini koja u stvarnosti zapravo nikad nije ni postojala stara je nacionalistička teza, koju ubedljivo osporavaju poznate činjenice o višedecenijskom postojanju ovog normiranog standardnog jezika u službenom statusu. Međutim, ni njegovim varijantama, čak i kad su jednim delom artificijelno profilisane zarad jačeg razlikovanja od drugih, ne može se odreći realnost – ali, kako rekoh, na jednom drugom nivou. Doduše, u ovom pogledu postoje značajne istorijski uslovljene razlike između srpskog i hrvatskog s jedne, i bosanskog i naročito crnogorskog s druge strane. Prva dva prethode standardizaciji i službenom ustoličenju srpskohrvatskog, dok su druga dva u smislu separatne standardizacije skorašnjeg datuma i srazmerno nejasnog lingvističkog profila.

 Višestruki gubitnik u ratovima 1990-ih 

 Ako znamo da je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski postojao kao znanstveno potvrđen književni i standardni jezik i dugo prije negoli će biti službenim jezikom jedne države, onda ne bismo trebali imati problema u sličnom razumijevanju i prihvaćanju njegova postojanja dan-danas?

Upravo tako. Srpskohrvatski je u tom obliku (dakle, ne samo kao skup blisko srodnih dijalekata) postojao i pre nastanka Jugoslavije, pa nema nikakvog inherentnog razloga da i on nestane sa konačnim raspadom – tačnije, rekao bih, uništenjem – te države. Istina, on je mogao biti administrativno ukinut u svim samostalnim državama izraslim na njegovoj teritoriji, i to je učinjeno, ali ovo još ne znači da je automatski prestao da postoji kao lingvistički entitet, koji uz to još ima živih govornika. Kako sam već više puta rekao, jezici kao sistemi komunikacije ne nastaju niti nestaju političkim dekretom.

 Pisali ste, valjda ne bez makar blage (auto)ironije, o velikoj znanstvenoj prilici koja se pruža malo kojim lingvističkim zajednicama – vaš se predmet istraživanja, ujedno vaš materinji jezik, razgradio ili razdružio pred vašim očima. Kako ste se nosili s činjenicom da vam je to bio svakako uzbudljiv i privlačan doživljaj, ali uz tragične konotacije njegova dnevnopolitičkog konteksta?

Kad već prelazimo na lični teren, radi boljeg razumevanja mog odgovora (a ne zato da bih izazvao sažaljenje naših čitalaca) napomenuću da sam višestruki gubitnik u ratovima devedesetih godina. Ostao sam bez svoje domovine, Jugoslavije; bez svog rodnog grada, Sarajeva; bez svoje jedine sestre, poginule u granatiranju tog grada; pa onda i bez svog maternjeg jezika, srpskohrvatskog – ali ovo poslednje, srećom, samo službeno. Događaje oko ovog jezika i u njemu samom posmatrao sam tokom celog procesa njegovog rastakanja u dve, tri i najzad četiri nacionalne komponente, i o onome što sam video obaveštavao sam domaću i inostranu stručnu javnost putem brojnih publikacija. Sasvim ste u pravu kad pretpostavljate da je taj angažman imao dva aspekta različitog dejstva. S jedne strane našao sam se u prilici, kakva se izuzetno retko pruža lingvistima, da kroz niz godina pratim proces dezintegracije i delimične transformacije jednog afirmisanog standardnog jezika u više nacionalno obeleženih entiteta, zajedno sa implikacijama i posledicama tih dešavanja na lingvističkom i društvenom planu. To je, čisto stručno gledano, za mene bio pravi izazov. A s druge, ljudske strane bilo je u ovome i podosta nostalgije i melanholije, pa i tuge, budući da je u pitanju bio upravo moj maternji jezik, koji se razlagao uporedo s razaranjem moje domovine. Neki drugi posmatrači u svemu tome su videli druge stvari i drukčije ih vrednovali, što je neizbežno u nauci kao i u životu, ali ovo je bio moj doživljaj.

 Znamo li kako na jezične okolnosti utječe čitav aktualni kontekst u kojem se zbivaju, možete li makar donekle pretpostaviti što će se događati sa srpskohrvatskim jezikom u narednim desetljećima, za vrijeme sve intenzivnijih kontinentalnih i planetarnih društvenih procesa, te još bržeg angliziranja na valu informatičke revolucije – nakon one popkulturne iz ranijih desetljeća – a moguće je pritom i da će doći do novog relativnog zbližavanja Južnih Slavena?

Nerado se bavim predviđanjem mogućih budućih događaja. Ipak, pošto je i ovo vaše pitanje sasvim legitimno i, čak bi se moglo reći, očekivano u okviru ovog našeg razgovora, reći ću makar ovoliko. Imajući u vidu okolnosti koje navodite, relativno zbližavanje južnoslovenskih naroda koji danas žive u odelitim nacionalnim državama predstavlja realan scenario, naročito u domenima privrede, trgovine i – što je u ovom kontekstu najvažnije – kulture. Premda o nekoj reinkarnaciji Jugoslavije kao političke tvorevine ne može biti govora, ima mišljenja da ona kao kulturna zajednica gotovo da nije ni prestajala da postoji. A što se tiče srpskohrvatskog, koji teško da će ikada biti ponovo zvanično ustoličen kao zajednički službeni jezik svih ovih država, dozvolite mi da ovaj razgovor zaključim citatom iz svoje poslednje knjige: “Ukoliko, u duhu zapažene skorašnje koncepcije jugosfere britanskog publiciste Tima Džude, prevlada ocena da je spontano obnavljanje i unapređivanje privremeno ugroženih kulturnih veza u regionu odista u zajedničkom interesu, obuhvatna preživela lingvistička mreža srpskohrvatskog jezika ostaje kadra da podrži takva pregnuća” (“Portret jednog jezika”, Beograd, Biblioteka XX vek, 2012, str. 58).

Dnevnik tri

Vladimir, Dugopolje, SMS: Damir Matković na HTV-u! Čovjeka uvijek iznenadi kada na HTV-u vidi neke novinare. Objašnjava da su islamski teroristi neuklopivi u tržište rada.

Ja: Vozač automobila-bombe, to mi se čini vrlo ozbiljno zanimanje. Zašto Matković frflja?

Vladimir: Možda je bio pijan. Da ljudi postaju teroristi jer su nekonkurentni. Onda je zavod za zapošljavanje regrutni centar terorista.

Ja: Možda mu je netko stavio joint u piće.

Vladimir: Mislim da bi trebao izbjegavati izlaganje zračenjima kamera.

Ja: Razborito zboriš, trezvenije ne bi ni Hesiod!

Haška presuda, HTV

Od početka izricanja presude bosanskoj šestorki do Trećeg dnevnika Hrvatska televizija nije dala nijedan disonantan ton, dosežući visoke standarde Sjeverne Koreje! Jutro na Četvrtom započeo je Zoltan Kabok s Krešimirom Krsnikom i Ivom Lučićem, potom se za podnevni Dnevnik na Prvom iz Haaga javio Branimir Farkaš, s nezaobilaznim šalom, udarajući takt cijeloj falangi političara i analitičara koji su cijeli bogovetni dan marširali ekranom s jednom jedinom formulom na ustima: “Da, ali…”; “Sućut žrtvama, međutim…”; “Bilo je svašta, no Hrvatska je spašavala…”, i tako dalje i tomu slično.

Ukratko, svi su se trudili reći kako su tu počinjeni neki zločini, ali je postojao i neki kontekst koji bitno relativizira, ako već ne opravdava stvar. Još prije mjesec dana, oko partizanskih zločina na Bleiburgu ista je škvadra pričala drugu priču: zločin je zločin, nije važno u kojim je uvjetima počinjen, kontekst ne opravdava. Uopće, kod nas se nitko živ ne drži načela ni koliko je crno pod noktom. Ako je zločin “naš”, onda je kontekst važan, presudan ili amnestirajući. Ako je zločin protiv nas, onda kontekst ne igra nikakvu ulogu – i to je tako kod svih naših naroda i narodnosti.

U sedam sati, na ekranima se ukazuje Branimir Bilić s Antom Nazorom i Višnjom Starešinom, što jamči kontinuitet prvorazrednog šagoljanja. U središnjem Dnevniku čujemo potom sud Jadranke Sloković, koja izražava nadu u prizivnu instancu, da bi u jednom trenutku neviđena modna kataklizma – kadrom se prošetala Vesna Alaburić, obučena u bijeli plastificirani kostim s velikim crnim krugovima, nalik na golemu bubu iz reklama za pesticide – sve priče bacila u drugi plan! Naspram ovog modnog zlodjela i Borna Rajić doimlje se kao Coco Chanel, pa je koncentracija na hercegbosansku priču u trenu nestala kao rukom odnesena.

Večer smo završili s Miroslavom Tuđmanom, čijeg su tatu oklevetali. HTV je, kao ilustraciju razloga osude Jadranka Prlića i družine, pokazao slike logora na kojima ćirilicom piše “логор” i Tuđman je trijumfalno objasnio da je, kao što vidimo, sve namještaljka, jer otkad se to u Heceg-Bosni rabi ćirilica?! Na kraju dana, zaključak je jasan: ono što je prije dvadeset godina izgledalo kao diktat njegova tate, danas se sasvim lijepo drži kao samostojeća društvena norma. Tuđman je umro, ali tuđmanizam je živahniji no što mu je rodonačelnik ikada bio.

Čak i klišeizirani hloverkijanski iskorak u pluralizam u srijedu bi na HRT-u značio doseg za Pulitzera (Hloverka je na pet-šest svojih istomišljenika zvala jednog za ritualnu disonancu), ali nitko se, avaj, nije dosjetio pozvati nekoga od usual suspects, Antu Nobila, Stjepana Mesića, Ivu Banca, Srđu Popovića ili napraviti priloge o Heliodromu, Dretelju i sličnim mjestima gdje su Bošnjaci imali, kako bi rekla Dijana Čuljak, pristojan smještaj. Nekoliko logoraša odrađeno je zato jer se to mora, i to je bilo to. Osim što nigdje nisu prikazane slike zločina, nitko se nije zapitao ni tko su osuđeni ljudi i kako je moguće da su prije rata uglavnom bili puki siromasi, da bi nakon rata postali milijunaši. Slobodan Praljak, recimo, teži šest milijuna eura, a Prlić još i više. Kako? Nisu li sve dali za domovinu?

Ukratko, profesor Smiljko Šagolj ne samo da ima dostojne nasljednike, već je očito postavio temelje dugosvirajućem domoljubnom žurnalizmu, kojemu nisu potrebni diktati da bi zvučalo kao izraz diktature. Jedine crtice koje su razlikovale naše junake bili su ti sitni modni detalji i ona nezaboravna pesticid-kabanica Vesne Alaburić.

Hrvatska uživo, Dnevnik tri

Dan kasnije, iz Haaga nova presuda – Frenki Simatović i Jovica Stanišić oslobođeni. Klišeji “Šok & nevjerica” postaju standard za najave haških presuda. Potpredsjednik srpske skupštine Žarko Korać citira Josepha Conrada: Frenki i Jovica bili su “srce tame”, šefovi tajne policije, zloglasne Državne bezbednosti, koja je postavila cijelu arhitektoniku rata, i to do daljnjeg ostaje meritum srpskog stava o presudi. Bi li neki od potpredsjednika Sabora takvo nešto rekao za kreatore Dretelja? Možda, no nismo čuli ništa osim nade u reviziju presude na drugom stupnju. Nakon izjave o srcu tame, uslijedili su kadrovi ljudi koji su bili žrtve zločina i zločinaca – Vukovar, Škabrnja, Srebrenica, baš kako treba. Navečer se u Dnevniku tri Nataša Kandić iščuđava kako sada pada ovakva presuda notornim kolovođama. Reakcija na mjestu, objašnjenje – nova, politički aranžirana revizija instituta zapovjedne odgovornosti – pije vodu, sve pet. Ukratko, sve je onako kako je trebalo napraviti i dan ranije, ali nije jer su novinari ustupili mjesto pripadnicima plemena, što je koža u kojoj se uglavnom osjećaju najudobnije.

Praščići i vuk

Neki minusinteligent dobio je od Ministarstva graditeljstva – takvi uvijek dobivaju! – zadatak izraditi reklamu za legalizaciju ilegalne gradnje. I što je dotični kreativni gigant učinio? Prikazao je Ministarstvo graditeljstva, u širem smislu državu, odnosno proračun, kao vuka (grabežljiva zvijer), dok je građane predstavio kao nesretne praščiće, na koje nadire vučina oboružana bagerom, sa smiješkom Freddyja Kruegera iz “Strave u Ulici brijestova”.

Odvratno, gnjusno i netalentirano, a što je najgore neizbježno, jer se reklama vrti svaki dan po stotinu puta. Bilo bi još točnije da je autor ovog nedjela vuka prikazao naoružanog torbom za novac jer je jedini smisao akcije “vuk” cijeđenje suhe drenovine, punjenje državne blagajne preostalim novcem građana. Država koja dva desetljeća nije sredila ni gruntovnicu ni katastar, koja ne zna koliko ima pokretne i nepokretne imovine, koja ne provodi nikakve reforme, koja ima pet puta više općina nego u vrijeme socijalizma, krenula je u novi masovni pljačkaški pohod na građane, a zahvaljujući odsustvu talenta autora propagandnog spota, ta je akcija prikazana točno onakvom kakva i jest: kao pohod agresivne divlje životinje na onu koja se naučila valjati u blatu.

Država ne štiti životinje na farmama

Zlostavljači na poticajima 

Iako je nakon ranijih incidenata Ministarstvo poljoprivrede najavilo pojačan inspekcijski nadzor farmi koje dobivaju državne poticaje, slučaj Branka Borkovića pokazuje da se zanemarivanje životinja nastavilo

Nakon video-skandala na životinjskoj farmi u Prečnom kraj Ivanić Grada u vlasništvu Branka Borkovića, poznatijeg po ratnom imenu Mladi Jastreb, gdje su njegova dva izgladnjela psa japanske pasmine gotovo do smrti pojela ozlijeđenu kobilu, odnosno odgrizla joj uho i razderala but, očito je da Ministarstvo poljoprivrede nema mogućnosti kontrolirati stanje na privatnim poljoprivrednim gospodarstvima za koja kroz poticaje izdvaja novac iz državnog proračuna. Veterinarski je inspektor na Borkovićevoj farmi također zatekao i druge konje lošeg do srednje gojnog stanja, a mještani Prečnog također su dali do znanja da Borković konje uzgaja samo zbog državnih poticaja.

Slučaj Borkovićeve farme nije izolirana pojava. Zbog zanemarivanja i posljedično od neishranjenosti u Lonjskom Polju kraj Sunje 2010. godine uginule su stotine krava, što se ponovilo i u martu ove godine na poljoprivrednom gospodarstvu Lov farma u Jošanima kraj Udbine. Nakon Inspekcijskog nadzora Uprave za veterinarstvo Ministarstva poljoprivrede na tom je gospodarstvu, u vlasništvu Lovre Kolimbatovića iz Splita, zatečeno 108 živih krava, dok ih je pet godina ranije bilo 307. Iako je Ministarstvo tada najavilo pojačan inspekcijski nadzor farmi koje dobivaju poticaje iz državnog proračuna, zanemarivanje životinja se nastavilo, pa na taj način i država – kao u Borkovićevom primjeru – sudjeluje u njihovom ubijanju. Ostaje za vidjeti hoće li novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu, donesen u martu, kojim se, između ostalog, želi spriječiti da zemljišta na račun poticaja dobiju nestručni i nekompetentni poljoprivredni proizvođači, služiti i za dobrobit životinja ili samo privatnom interesu.

U slučaju Borković oglasili su se i Prijatelji životinja na čelu s predsjednikom udruge Lukom Omanom. Dopisom su zatražili od Ministarstva poljoprivrede osnivanje inspekcije za zaštitu životinja na farmama, ali i da se poticaji za uzgajanje životinja ukinu. Što se tiče samog Borkovića, više konjogojskih udruga tvrdi da je riječ o nezakonitom predsjedniku Središnjeg saveza uzgajivača konja “Hrvatski posavac”, koji ne vodi evidenciju ni uzgajivača ni konja. Na kraju, kažimo da je Borković, koji je zbog svega i kazneno prijavljen, na Klinici Veterinarskog fakulteta zatražio da vidi ozlijeđenu kobilu. Kada ga veterinari nisu pustili, počeo je razvaljivati vrata štale u kojoj je bila kobila i vikati da je žele ubiti. Morala ga je smirivati i policija.

Dragan Grozdanić

Prisilni povratnici

Krajem maja vlasti Islanda deportirale su 27 građana Hrvatske koji su pokušali dobiti azil u toj zemlji tvrdeći da ih u Hrvatskoj proganjaju zbog srpskog porijekla – odbijeni su nakon što je provjerom utvrđeno da ti podaci nisu točni. Do Zagreba ih je pratilo 18 policajaca, doktor, psihijatar, prevodioci i predstavnik islandskog centra za ljudska prava.

- S obzirom na to da nisu prekršili ni hrvatske ni islandske zakone, nije bilo potrebe za bilo kakvom administrativnom procedurom ili sankcijama. Prije dolaska, Crveni križ Islanda kontaktirao je Crveni križ u Zagrebu, ali ni za tim nije bilo potrebe jer su svi nakon povratka bili kod rodbine ili prijatelja, a onda su otišli svojim kućama – kaže za “Novosti” Tea Vidović iz Centra za mirovne studije.

Prema podacima islandskih vlasti, samo u prva dva mjeseca ove godine u toj je zemlji azil zatražilo 53 ljudi, od kojih više od pola, njih 29, hrvatskih državljana. Hrvatski tražioci azila, čiji je broj odonda povećan, prioritetno su obrađeni i dok je većina deportirana, tri porodice su ostale kako ne bi bile razdvojene. Hrvatska ih je odbila primiti jer svaka ima po jednog člana koji nije državljanin Hrvatske – dvoje je državljana Srbije, a jedan je Makedonac. Te tri porodice odluku islandskog centra za imigraciju očekuju krajem juna.

Island nije jedina meka za tražioce azila. Tako se prema podacima kanadskog Ureda za emigrante i izbjeglice, Hrvatska sa 510 prijava nalazi na šestom mjestu po broju zatraženih azila. Ispred nje su Mađarska, zbog prijava Roma koji tvrde da su životno ugroženi, Kina, Pakistan, Sjeverna Koreja i Indija.

Tea Vidović kaže da ulazak Hrvatske u EU prvog jula neće potpuno prekinuti praksu traženja azila, kao što se vidi iz slučaja Mađarske.

- Svaka osoba može zatražiti azil ako dokaže da joj je život ugrožen, ali za Hrvatsku je to manje vjerojatno jer se zbog ulaska u EU smatra sigurnom zemljom. Naravno, uvijek mogu postojati slučajevi kada pojedinci mogu dokazati da im je život ugrožen, ali to moraju dokazivati individualno, na svom primjeru – kaže Tea Vidović.

Nenad Jovanović

Kratko & jasno 

Marko Jurčić, Zagreb Pride

Protiv katoličke džamahirije

Dolazak na Pride pitanje je od historijske važnosti: želimo li šutke gledati kako klerikalne grupe, orkestrirane s Kaptola, zemlju pretvaraju u katoličku džamahiriju ili se protiv toga boriti

Kako teku pripreme za Pride u Splitu 8. lipnja i Zagrebu 15. lipnja?

Pripreme za zagrebačku povorku idu u najboljem redu. Imamo velik i složan organizacijski odbor, osmišljenu kampanju s video-snimcima LGBT zajednice i poznatih ljudi, kao i odličan slogan “Ovo je zemlja za sve nas”, za koji smo inspiraciju dobili u vrijeme dok su se u Hrvatskoj skupljali potpisi protiv sugrađana. I u Splitu pripreme teku dobro. Očekujem izniman odaziv na obje povorke, posebno na zagrebačku, jer je dolazak na Pride ove godine pitanje od historijske važnosti za našu zemlju. To je pitanje želimo li šutke gledati kako klerikalne grupe, orkestrirane s Kaptola, našu zemlju pretvaraju u katoličku džamahiriju ili se želimo boriti protiv toga.

Kakva će biti zaštita povorki?

U Zagrebu je potrebno manje policije i privatnog zaštitarstva. Pride je toliko velik da ga ništa ne može ugroziti, prošla su ta vremena. Posljednje dvije godine nije bilo nikakvih posebnih problema oko zagrebačke povorke, pa očekujem da neće biti ni ove. Nema najavljenih prosvjeda ni u Splitu.

Hoće li u povorci u Splitu sudjelovati i novi gradonačelnik?

Split će ove godine biti prvi grad čiji gradonačelnik dolazi na Povorku ponosa. I dok Ivo Baldasar podupire ravnopravnost i sudjelovao je u povorci i ranije, u Zagrebu se gradonačelnik Milan Bandić ponaša kao da bi najradije da Pridea nema.

Nakon povorki izabrat će se homofob i homofrend godine. Tko je u konkurenciji?

Naš glas i poruke najvrjednije su što imamo i povijest treba pamtiti tko je u ovo vrijeme bio s prave strane. Zato građani uoči svakog Zagreb Pridea glasaju online. U žestokoj konkurenciji, za homofoba godine konkuriraju oni koji se predstavljaju kao ideološki pokretači homofobne referendumske inicijative: kardinal Josip Boznanić, njegova desna ruka Valentin Pozaić, teolog Adalbert Rebić, zadarski profesor Ivan Poljaković i bivša novinarka HTV-a Karolina Vidović Krišto. Za homofrenda su predloženi Mile Kekin iz Hladnog piva, novinarka Sanja Modrić, redatelj Oliver Frljić, gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel i dekan Fakulteta političkih znanosti Nenad Zakošek.

Mirna Jasić

Medijska kompanija u milosti bankara

EPH odblokiran, kreće predstečajno nagađanje

Nagodbeno vijeće pri Fini udovoljilo je zahtjevu EPH grupe da se blokirani računi tvrtki iz njenog sastava oslobode do postizanja nagodbe s bankama, zbog čega bi zaposlenici uskoro mogli dobiti plaće

Medijska kompanija Europapress holding, u vlasništvu Ninoslava Pavića i njemačkog WAZ-a, predala je prošlog tjedna Fini nepotpun zahtjev za pokretanje postupka predstečajne nagodbe, tražeći odmah da se do postizanja nagodbe oslobode njeni blokirani računi kako ne bi došlo do nastanka “nenadoknadive štete”, odnosno dodatnog pogoršanja poslovanja. Nagodbeno vijeće tom je zahtjevu udovoljilo, pa su računi posrnulih tvrtki iz sastava EPH grupe početkom ovog tjedna odblokirani, zbog čega bi zaposlenici uskoro mogli dobiti plaće.

“Dužnik je dio EPH grupe koju čini društvo Europapress holding d.o.o gdje je zaposleno, odnosno angažirano gotovo 1.000 radnika i suradnika. Dužnikov račun je blokiran, a u slučaju nastavke blokade računa dužnik nije u mogućnosti isplatiti plaće zaposlenicima, osigurati nastavak redovnog poslovanja niti očuvati bilo kakvu likvidnost”, pisalo je u zahtjevu EPH-a, kojim su Pavić i WAZ-ov direktor Peter Imberg prošlog tjedna zatražili provođenje hitne privremene mjere ne bi li se ispunili uvjeti za “uspješnu predstečajnu nagodbu”.

U zahtjevima za predstečajnu nagodbu koje su predali za tvrtke izdavače EPH-ovih listova – EPH Mediju, Gloria grupu, 4 Mediju, Mediju Nexus i EPH Magazine – otkrivaju se i katastrofalni razmjeri dosadašnjeg poslovanja i samo dio ukupnih gubitaka te medijske korporacije. Prema nepotpunim financijskim izvještajima dostavljenima Fini, obaveze tih poduzeća krajem ožujka iznosile su gotovo 150 milijuna kuna. Najviše, 77,8 milijuna kuna, imala je EPH Media, izdavač “Jutarnjeg lista” i tjednika “Globus”. Slijede 4 Media sa 34,4 milijuna kuna, EPH Magazini sa 15,3 milijuna kuna i Gloria grupa sa 11,3 milijuna kuna obaveza, dok je Media Nexus imala deset milijuna kuna dugovanja.

No prema priloženoj dokumentaciji, neke su se stvari mijenjale do svibnja, pa je vidljivo kako je primjerice Gloria grupi 16. svibnja sjela blokada na 10,6 milijuna kuna, a taj se ili sličan iznos blokade (8,66 milijuna kuna) kasnije pojavio i na računima drugih tvrtki iz sustava EPH-a. Upućeni tvrde da je to reakcija Zagrebačke banke na neisplatu tri rate kredita od 16 milijuna eura sklopljenog s EPH-om u studenome 2011. godine. To bi bila blokada na kredit s ratom od 375.961 eura plus, naravno, kamate.

I to je ujedno glavni razlog za predstečajnu nagodbu. No kako Pavić tvrdi, EPH će sada u dogovoru s bankama poboljšati poslovanje, ali nije rečeno da bi to moglo rezultirati prodajom imovine, promjenom vlasničke strukture i izbijanjem EPH-a iz ruku Pavića i njemačkog WAZ-a, koji trenutačno drže svaki po 50 posto vlasništva. U tome će odlučujuću riječ imati bankari kao vjerovnici, dok će povjerenica nagodbe biti Davorka Huljev, odvjetnica i stečajna upraviteljica. Ona je imenovana na prijedlog samog EPH-a, a dosad se istaknula uspješnom predstečajnom nagodbom nad Industrogradnjom u kojoj su, kako neki navode, riješene sve dubioze – osim potraživanja dvjestotinjak radnika.

Miroslav Edvin Habek

Ulice Končara i Terješkove na čekanju

Prvi narodni heroj Jugoslavije Rade Končar vraća se na Trešnjevku u društvu Valentine Terješkove, prve žene u svemiru, i francuskog pisca Julesa Vernea – bio je prijedlog vijećnika zagrebačke “crvene” Trešnjevke o imenovanju ulica u novom stambenom bloku sjeverno od križanja Baštijanove i Selske ulice, na zemljištu bivše vojarne JNA.

No taj je prijedlog i žrtva lokalnih izbora – raspuštanja zagrebačke skupštine koja je odluku o imenovanju tih ulica, sukladno želji stanovnika i interesu veleposlanstva Ruske Federacije, trebala donijeti do 16. lipnja, odnosno do 50. obljetnice leta Valentine Terješkove, što je veliki događaj u Rusiji, ali će, prema svemu sudeći, u Hrvatskoj biti obilježen samo u TV kalendaru. Skupštini je prijedlog o imenovanju preko trešnjevačkog Vijeća gradske četvrti bio upućen u travnju. Prema riječima trešnjevačkih vijećnika, iako je imenovanje novih ulica tempirano za obljetnicu leta Valentine Terješkove propalo, prioriteti se ne mijenjaju. Na prvom mjestu je Končar.

“Krajnje je vrijeme da ispravimo tu glupost napravljenu 1990-ih. Ulica Rade Končara mora se vratiti na Trešnjevku. No moramo voditi računa da to bude velika ulica, najveća u naselju”, bila je poruka Željka Sladovića, sada “razvlaštenog” predsjednika Vijeća gradske četvrti. Prema riječima ostalih vijećnika, veliko zanimanje za preimenovanje tih ulica pokazali su Rusi, a sve je počelo 2011. na zagrebačkom Gagarinovom putu, tijekom proslave 50. obljetnice njegova leta u svemir.

- Nakon preimenovanja Gagarinova puta u Gagarinovo šetalište i proslave na kojoj su bili i predstavnici ruskog veleposlanstva, predložili smo da jednoj ulici u novom stambenom naselju damo ime Terješkove. Bila je to svojevrsna “ulična diplomacija” i unapređenje rusko-hrvatskih odnosa u trešnjevačkoj režiji, a što je prošlo i na zboru građana. Žao nam je što obljetnicu nećemo proslaviti u Ulici Valentine Terješkove. No ne odustajemo – vjerujemo da ćemo s novim sazivom Gradske skupštine dobiti željene nazive ulica – kaže Bruno Orešković, donedavni predsjednik mjesnog odbora Pongračevo, dodajući da bi za ulicu Che Guevare ipak moglo biti prerano.

Miroslav Edvin Habek

Katran & perje

Demonstracije sile Igora Štimca

Golub nemira

Na mostarskom stadionu Bijeli brijeg nekada je briljirala momčad mostarskog Veleža, da bi u akciji pod vodstvom haškog osuđenika Jadranka Prlića 1992. bila otjerana preko Neretve u istočni Mostar

Čudesna atmosfera u Mostaru: ovacije igračima. Prekrasna atmosfera. Grandiozna atmosfera. Šest tisuća ljudi bodrilo vatrene. Hercegovci pohitali na stadion pod Bijelim brijegom. Mir i ljubav u Međugorju. Euforija među navijačima…

Ovakvim licitarskim epitetima mirotočiva štampa izvijestila je o pripremama nogometne reprezentacije na teritoriju BiH. Sa strane najsitnije manjine koja ne konzumira proizvode lobotomizirane hrvatske javnosti, radilo se zapravo o zapišavanju etnički počišćenog terena u izvedbi Igora Štimca i predsjednika HNS-a Davora Šukera.

Na mostarskom stadionu Bijeli brijeg nekada je briljirala momčad mostarskog Veleža, da bi u akciji pod vodstvom haškog osuđenika Jadranka Prlića u proljeće 1992. bila otjerana preko Neretve u istočni Mostar. Stadion je prisvojio monoetnički Hrvatski športski klub Zrinjski, a pehari Veleža su pokradeni. Veležovcima je ostavljena plemenita mogućnost da pokupe prnje u roku hitno. Perspektivnu stadionsku infrastrukturu vlasti Herceg-Bosne iskoristile su po pinočeovskom receptu, pa su na travnjaku organizirale zborno mjesto za odvođenje desetak tisuća Muslimana u okolne logore.

No vodstvo HNS-a čak je planiralo odigrati utakmicu reprezentacije sa Zrinjskim. UEFA ju je, srećom, zabranila pod obrazloženjem visokog rizika, ne spominjući da je već njeno zakazivanje bilo grandiozan politički skandal. Demonstraciji sile prethodile su pripreme nogometaša u Međugorju koje su, po riječima samog izbornika i nogometaša, “imale jednako duhovni koliko i sportski karakter”.

“Ovdje smo našli mir. Ta riječ oslikava ono što imamo ovdje, a to nam treba i zato uživamo u Međugorju”, izjavio je izbornik Štimac, čiji je hobi postavljanje molitvi na Facebook. Nije pritom ni slutio koliki nemir među navijačima Veleža izaziva svaka utakmica na njihovom neprežaljenom stadionu. Nakon duhovne obnove, reprezentativci su snimljeni u Čapljini na pićencu sa svojim duhovnim ocem Markom Perkovićem Thompsonom.

“Nismo se ovdje došli zajebavati”, poručio je Štimac, u čemu mu se doista ne može proturječiti. Čitava morbidna parada bila je miljama daleko od zajebancije. Ne treba naglašavati da socijaldemokratska vlast u Hrvatskoj nije imala nikakve prigovore.

Petar Glodić

Na simpoziju o Gaji Petroviću, koji smo podnaslovili “Kritika filozofije i kritika političke ekonomije”, a koji će se održati u četvrtak, 13. lipnja u prostorijama SNV-a u Gajevoj ulici u Zagrebu, namjera nam je propitati koliko još vrijede pojmovi, njihovi sklopovi i problemi koje je mišljenje Petrovića i ostalih praksisovaca namirilo današnjem vremenu. Za to naše sada i ovdje toliki se naime trude pokazati da je nešto bitno novo, drugačije u odnosu na vrijeme u kojem su djelovali praksisovci. A naša osnovna teza je da uz liniju diskontinuiteta, koja naravno postoji, postoji i linija kontinuiteta. To je, uostalom, na banalnom nivou svima očito – isti ljudi živjeli su tada, a žive i sada, ako u međuvremenu nisu umrli, pa u tome nema neke velike mudrosti. Zato to i nije cijela priča i tu počinje dijalektika. Tvrdimo dakle da je ono zajedničko vremenu “Praxisa”, a uzimamo da je to vrijeme izlaženja samog časopisa od 1964. do 1974. godine, i današnjem vremenu vladavina dogmatizma. I to čak napredujućeg dogmatizma, koji sprečava već samu pojavu kritičkog mišljenja, a kamoli ne radikalno mijenjanje svijeta u skladu s pojmljenim kritičkim stavovima. Taj dogmatizam oko sebe onda širi atmosferu straha i beznađa, koja postaje osnovnom podlogom na kojoj djeluju dezintegrativni procesi. A u pozadini svega su, naravno, klasni interesi.

Zato ljudi u ovom vremenu, nazovimo ga neoliberalnim razdobljem – koje počinje upravo u doba kada se “Praxis” gasi – tek trebaju izboriti onu razinu kritike koju je praksisova misao izborila spram tadašnjih hegemona. Prva asocijacija na dogmatizam u nas je, sve do danas, pomisao na onaj staljinistički. I to nije sasvim krivo. Ali pod jednim uvjetom. Da ispravno shvatimo staljinizam, kao ono što on u svojoj biti jest, a to je građanska reakcija! Samo vremenski ograničenom, pa onda i polovičnom uspjehu autentičnih jugoslavenskih revolucionara, možemo zahvaliti što su oni toj reakciji jedno vrijeme odolijevali. Jer nakon svjetske 1968., vremena “dijalektike oslobođenja”, nama se ubrzo dogodila lokalna 1971., tj. “dijalektika porobljavanja”. I to u dvostrukom smislu. Jedno njeno lice bila je “nacionalizacija” političkog života, uvođenje etno-politike u maticu političkog života zemlje. No drugo lice, posljedice čijeg rada su djelovale odgođeno, bila je želja za liberalizacijom privrednog života. Da li u okviru socijalističke političke ekonomije, kako se tada govorilo, ili u okviru otvorene građanske restauracije – tu nije bilo oštre podjele, a i svaki od subjekata na političkoj, ideološkoj, znanstvenoj i filozofskoj sceni nije bio jednak s drugima, pa ni sa samim sobom u nekom dugoročnijem razdoblju. Staljinistički preostatak u kulturi – a na tom se terenu uglavnom vodila borba između dogmatskih komunista u povlačenju i srednjoklasnog nacionalizma-šovinizma u nastupanju s jedne i nedogmatskog, stvaralačkog marksističkog mišljenja s druge strane – ne samo da je smetao dubljoj koncentraciji na privredne probleme zemlje (diskusiju o nužnosti, ali i granicama robne proizvodnje i potrebi planiranja uvjeta da se one nadiđu). Taj preostatak stvarao je “duhovnu atmosferu” pogodnu za građansku restauraciju i na privrednom planu.

Autoritarna rješenja u socijalnim izvedbama jedne rubne privrede bazirane na fordističkoj organizaciji industrije pogodovala su nastanku “autentičnih” socijalističkih kapetana industrije – direktorskom sloju, koji nije bio bez zasluga dok je modernizacija davala pozitivne doprinose razvoju društva u cjelini. No kada su, otvaranjem zemlje prema vanjskim, naročito zapadnim tržištima, u Jugoslaviju uvezene i ciklične krize kapitalističke akumulacije, privredni voditelji – ambivalentnim dosezima samoupravljanja na radnom mjestu usprkos – poželjeli su biti menadžerima na zapadni način. A to znači da su, s jedne strane, od sebe odagnali odgovornost za stvarne privredne uspjehe ili neuspjehe (a i sama njihova “stvarnost” postala je izmijenjenom, pošto se više uopće nije pitalo za zadovoljenje potreba stanovništva, kao osnovni motiv proizvodnje, već je sve podređivano hirovima vanjskih tržišta). S druge strane, željeli su iz svojih “otuđenih centara moći” – jednom kada su uspješno socijalizirali gubitke i faktički privatizirali profite – veći dio u političkoj vlasti. Ta vlast bila je koncentrirana, barem od 1974., sve manje u saveznim organima, a sve više u republičkim partijama. I to je slika klasne borbe frakcija, koje su izazivale revolt radništva, studenata itd. protiv “crvene buržoazije”.

Cijela priča o prevratu 1991., kada ovako postavimo stvari, uopće nije tako sudbinski odlučna, ma koliko god dogovoreni ratovi imali realnih posljedica po živote masa. Samo što “crvenu buržoaziju” u opisu zamjenjuje “crna”, sukobe republičkih “komunista” sukobi državotvornih “nacionalista”. I onda možemo skinuti navodnike sa svih tih grupa i klasa i reći da je njihova priroda od početka do njihova kraja, koji se neće sam od sebe dogoditi, retrogradna. Oni su povijesno regresivni. Ove klase naime ništa ne razvijaju. Ni proizvodne snage, ni proizvodne odnose. Sve eventualne novosti na tom planu dolaze nam sada samo izvana, sve do životnih stilova i umjetničkih vrijednosti (iznimku su u jednom trenutku, koji je prošao, zamalo uspjeli napraviti književnici).

Zamjerati “Praxisu” da sve to – što se ovako skicirano vuče u kontinuitetu od vremena izlaženja tog časopisa do danas – nisu vidjeli, znači zamjerati onim filozofima i sociolozima koji su, izašavši iz svojih uskostručnih akademskih niša, ali i u njima, najviše toga vidjeli. Otvarajući diskusiju povodom izlaska Marxovih “Osnova kritike političke ekonomije”, Gajo Petrović podsjeća da naše suvremeno društvo nije istinska ljudska zajednica: “Samootuđeni čovjek koji živi u neljudskom društvu ne odnosi se nehumano samo prema drugim ljudima nego i prema samom sebi i prema prirodi koja je osnova njegovog postojanja. Rascijepljen na međusobno suprotstavljene sfere, a bitno određen onom ekonomskom, on je ekonomska životinja.” Braneći se od napada “hrvatskih komunista” zbog upotrebe Marxove sintagme o nepoštednoj kritici svega postojećega, Petrović se poziva na Tita koji je isti princip afirmirao na VIII. kongresu SKJ, pretvorivši ga u radikalnu kritiku dotadašnje prakse. Tu kritiku Petrović i dalje imenuje filozofijom ili mišljenjem revolucije. Pa zaključuje da ono treba da bude “nepoštedna kritika svega postojećega, humanistička vizija doista ljudskog svijeta i nadahnjujuća snaga revolucionarnog djelovanja”.

Mi pak možemo zaključiti da je s obzirom na strah koji oko sebe širi narastajući neoliberalni dogmatizam, nepoštedna kritika svega postojećeg moguća samo tamo gdje i samo onda kada ne vlada strah od revolucije. A naši narodi ujedinjeni su već više od tri desetljeća u tom strahu.

“Možda se i ja jednog dana odlučim baviti politikom, iako zasad razmišljam o tome da budem lovac. Mislim da je u politici važno biti pristojan i marljiv i ne vrijeđati nikoga, a naš gradonačelnik baš je takav, za razliku od onog Ostojića, koji je bezobrazan.”

To je novinaru “Jutarnjeg lista” izjavio desetogodišnji Marko P. kada je ovaj došao pribilježiti “životnu priču dječaka koji je postao slavan”. Dječak je postao slavan dvije večeri ranije, nakon što je Milan Bandić, slaveći novu pobjedu na izborima za gradonačelnika Zagreba, uz tronuti izraz lica i pokoju suzu okupljenoj svjetini pročitao pismo što mu ga je poslao “jedan mali dečko koji ima deset godina”.

Mali se dečko u pismu zahvalio Milanu Bandiću što je osobno intervenirao da se na Črnomercu ne zatvori štand za prodaju švercanih igračaka koji drže dečkovi baka i djed, a od kojeg dečkova obitelj živi. Pristojno se i marljivo predstavivši – “Ja sam Marko, dječak kojeg si držao na rukama 2009. godine…” – mali je dečko u pismu, u znak pažnje, priložio dokumentarno svjedočanstvo njihove veze, “fotografiju koju s ponosom čuvam četiri godine”, na kojoj Milan Bandić drži maloga dečka u naručju, dok obojica podižu stisnute šake u zrak, slaveći pobjedu na prethodnim izborima.

Milan Bandić se dakle intenzivno bavi malim dječakom najmanje četiri godine, grli ga, drži u naručju, pušta zbog njega suze na izbornim skupovima, pokazuje njihove zajedničke fotografije rulji i uključenim kamerama. Milan javno voli Marka, a izgleda da i Marko voli Milana. Mali je dječak zbog toga “postao slavan”, pa su reporteri više tiražnih novina požurili da donesu njegovu “životnu priču”. Tu su i brojni snimci, vrlo realistični, načinjeni u tradiciji hard core dokumentarizma, oni bez zamućenog lica ili crne trake preko očiju, premda je na njima malodobna osoba, “jedan mali dečko koji ima deset godina”.

Ako će netko pomisliti da ovim sugeriram kako zagrebački gradonačelnik ima pedofilske sklonosti, potpuno je u pravu. “Jedan mali dečko”, doveden do toga da agitira za političkog moćnika, prošao je jednako loše kao njegov vršnjak kojega je neki bolesnik presreo u mračnome parku i bludno iskoristio.

Prateći izdašnu medijsku prezentaciju ljubavno-političke romanse što se začela na tržnici u Črnomercu, prisjetio sam se slabo poznatog autora koji je prije četiri godine – baš u vrijeme kada je Milan Bandić uz svoja znojna prsa privijao šestogodišnjega Marka P. – uputio domaćoj javnosti apel s naslovom u formi domoljubnog vapaja: “Spasimo djecu Hrvatske”. Autor se upitao “kakav bi bio učinak toga da barem mali dio srdžbe što je gaji prema pedofilima nacija prenese na političare koji klince javno vole, miluju i koriste za svoju propagandu”. I onda iznio sasvim jednostavan prijedlog: političku eksploataciju maloljetnika tretirati jednako kao i njihovo seksualno zlostavljanje.

Polazeći od toga da se, zbog njemu nepoznatih razloga, politički orijentirana pedofilija – za razliku od one “klasične” – u Hrvatskoj doživljava kao rafiniran i poželjan društveni obred, da inače dosta histerična plemenska briga nad intaktnošću hrvatske malodobne mladeži ne samo što ne obuhvaća političku zonu, već se bezdušno okorištavanje dječjom nevinošću čak smatra uzvišenom skrbničkom gestom, slabo je poznati autor zagovarao radikalne promjene i radikalne mjere prevencije, uključujući to da se političarima, pogotovo u vrijeme kampanja, zabrani pristup vrtićima, školama i drugim ustanovama gdje bi njihovi devijantni porivi mogli prouzročiti masovniju štetu.

Sva je prilika da će desetogodišnji Marko P. do kraja života osjećati posljedice nastranih nasrtaja Milana Bandića, a već sada su uslijed traume kod njega vidljivi ozbiljni poremećaji ponašanja: “Možda se i ja jednog dana odlučim baviti politikom”, veli, smatrajući kako je to način da ispadne marljiv i pristojan, “za razliku od onog Ostojića, koji je bezobrazan”.

No daleko od toga da ga možemo smatrati jedinom žrtvom. Samo za ilustraciju, te 2009. godine, kada je Marko P. prvi put na sebi osjetio pohotne ruke Milana Bandića, isti je političar u sklopu predizborne kampanje za predsjednika države koristio propagandni televizijski spot u kojemu se, prepun nježnosti, dobacuje s dječacima nogometnom loptom. Jedan od njegovih protukandidata, Nadan Vidošević, u svojem se promidžbenom filmu čak skinuo u kupaće gaće i – onako krupan, nag i dlakav – brčkao u bazenu sa skupinom slijepih djevojčica i dječaka; bio je to do te mjere eksplicitan prizor da se svaki pervertit koji drži do svoga statusa morao zapitati: Zašto je to njemu zakonom dopušteno, a meni nije?

Doista, zašto? Zašto narod koji bi, prema većinskom raspoloženju, problem pedofilije rješavao prijekim sudovima, najradije javnim vješanjem počinitelja o bandere, tako velikodušno nutka svoju dječicu nezasitnim političkim sladostrasnicima i gura im mlado meso u krila?

Zašto je aktivistima udruge koja se toliko brine o zaštiti nacionalnog ćudoređa da je ovih dana izborila referendum o ustavnoj sakralizaciji kršćanske obitelji (muškarac i žena, plus dječak i djevojčica, plus misa i krunica, plus obavezna apstinencija prije bračnog zavjeta) ne samo normalno da šezdesetogodišnji Milan javno voli desetogodišnjega Marka, nego su listom glasali za Milana baš zbog njegova opscenog općenja s Markom?

(Zašto, uostalom, organizacije koje nadziru legalnost demokratskih procedura ne nalaze ništa sporno u tome da se Marko koristi u borbi za Milanove glasove ako je samome Marku oduzeto pravo glasa?)

Očigledno je da živimo u kulturi organizirane političke pedofilije, gdje se više nitko ne pita kako to da desetogodišnjak postaje “slavan” – pa biva tretiran kao medijska vedeta, a novine se utrkuju koje će prije donijeti njegovu “životnu priču” – zato jer ga je politički pohotnik željan vlasti besramno zloupotrijebio.

Pravobraniteljici za djecu ne pada na pamet oglasiti se, kamoli da se založi za princip što ga je predložio slabo poznati autor: zakonski jednako – najoštrije! – tretirati političko i seksualno nasilje nad djecom. Zar slučaj Marka P. nije dovoljno upozorenje kako dugotrajna izloženost zlostavljanju može dovesti do najdrastičnijih posljedica, do toga da se “možda i ja jednog dana odlučim baviti politikom”?

Nema, dakle, izlaza. Ostaje tek krhka nada da će kod žrtava vrijeme zaliječiti rane i da će osobnom snagom uspjeti nadvladati traume iz mladosti, jer im društvo zasigurno pomoći neće. Ostaje zamisliti starački dom u Črnomercu, pohabani Milan Bandić bezvoljno leži na krevetu u prugastoj pidžami, čaša vode kod uzglavlja, mandarina i nekoliko feta dvopeka na tanjuriću, uokvirene slike Gospe sinjske i zlatnog retrivera kraj noćne lampe, vrata sobe iznenada se otvaraju, ulazi stasiti muškarac i ljubazno kaže:

“Ja sam Marko, dječak kojeg si držao na rukama 2009. godine. Sad ću ti razbiti zube.”

Bilo bi pretjerano reći da je nakon drugog kruga lokalnih izbora završila desna “revolucija”, kako je neki zovu (iako je točnije govoriti o kontrarevoluciji), HDZ-a, Crkve, braniteljskih i laičkih vjerskih udruga. Ali svakako se može reći da je ona izgubila korak prvi put otkako je prošle godine pokrenuta, da bi ove ušla u fazu ciljane finalizacije. Samo finale trebalo se zbiti kroz iznuđivanje izvanrednih parlamentarnih izbora negdje na jesen, ali nakon podbačaja HDZ-a na lokalnim izborima to više ne izgleda realno i vjerojatno će Karamarkova stranka uskoro ići na to da od toga neprimjetno odustane. Doduše, u SDP i koalicijskim strankama ne mogu zbog toga likovati, jer HDZ-u i Crkvi još ostaju izvaninstitucionalni oblici pritiska. Od kojih je inicijativa “U ime obitelji”, čiji je cilj ustavnim lancima obavezati na monopol heteroseksualnog braka, pokazala da je vrlo snažna i prodorna. Toliko snažna da su na pitanje poslano političkim strankama da li podržavaju takvu inicijativu, SDP, Hreljina penzionerska stranka i Lesarovi laburisti oprezno uskratili odgovor, a deklarirano liberalni IDS junački je podvio rep i odgovorio da je suzdržan.

No sada su i organizatori ove inače vješto vođene inicijative napravili subinteligentnu grešku. Izjavili su da su namjerno skupljali potpise za referendum u vrijeme lokalnih izbora kako bi, vele, ljudima omogućili da i tim putem daju do znanja da su protiv istospolnih brakova. Tako su sudbinu svoje inicijative vezali uz HDZ-ov rezultat na izborima. A kako je ovaj pao ispod razine euforičnih očekivanja, na testu političkog IQ-a pali su i zagovornici tradicionalnog braka, a što je najvažnije, i njihovi mentori s Kaptola. Ovim je potvrđen aksiom iz hrvatske povijesti da je Katolička crkva imala velik, praktički neograničen utjecaj u svemu, pa i u navođenju vjernika na određene, listom desne političke opcije. Ali jedino ga nije imala, a očito i dalje nema, u tome da se sama uključi u izravnu borbu za vlast (nikada neću zaboraviti babu sa ženine strane koja nije ispuštala krunicu iz ruku, ali je prezirala i, na moje zaprepaštenje, čak kočijaški psovala popove).

To ima značajne reperkusije na sadašnju političku situaciju. U SDP-u i u ostatku Kukuriku koalicije dosad su vjerovali da im svjetonazorski rat s HDZ-om i torom marionetskih, još desnijih stranaka, ne može donijeti ništa dobro. Dosadašnji uspjeh inicijative “U ime obitelji” usadio im je u glavu da taj rat ne mogu dobiti, pa odatle i onako skanjivi ili i do mokrih gaća uplašeni odgovori na anketu koju su im iz te inicijative poslali. Sada se, međutim, pokazuje da taj svjetonazorski sraz nije nimalo nemoguće dobiti i da bi, u slučaju da ova inicijativa završi raspisivanjem referenduma, bilo puno uputnije na njega izaći nego ga, kako su neki već predložili, bojkotirati. Osim toga, kada su pojedinci u vrhu SDP-a, Zoran Milanović najviše, krenuli u frontalni sudar sa zagovornicima navodno većinskog konzervativnog svjetonazora, i među običnim članovima partije i, kako se čuje, među rukovodstvom bilo je snebivajućih upozorenja da to nije pametno. Čak se, navodno, šefa SDP-a otvoreno odvraćalo od javnih istupa, što on očito nije poslušao. S razlogom, jer je njegova grmljavina protiv protivnika manjinskih zajednica, a možda najviše protiv “crnokošuljaških” hajkača na srpsku manjinu, bila ključna obratnica na ovim  izborima. To je sasvim sigurno donijelo pobjedu SDP-u u Vukovaru, na koji su Karamarkove falange izvršile pravi neoružani desant uoči izbora, dijeleći letke o malne novoj srpskoj opsadi Vukovara koja bi, ovaj put bez tenkova, imala dovesti do novog protjerivanja Hrvata, čak do priključenja grada Srbiji.

Takva količina sluđene beskrupuloznosti dosad nije viđena ni na jednim izborima u Hrvatskoj. Bilo je očito da se radi o svjesnom granatiranju vukovarske izborne scene s namjerom da se rastjera birače i da o rezultatu izbora presudi samo šačica desničarskih fanatika. No na izbore je izašlo velikih preko pedeset posto glasača, među kojima je svakako bilo puno Srba, ali nije moglo biti ni malo Hrvata, i grad je doslovce spašen od nove okupacije militantnih protuha, ovaj put s hrvatske strane. Time je ovaj grad, kojem su braniteljske udruge priklamane uz HDZ prizivale novu “Oluju” kako bi ga pretvorile u simbol dovršetka “kroatizacije Hrvatske”, postao simbol onih premisa suživota od kojih je polazila mirna reintegracija Podunavlja. I moglo bi se reći da je ta reintegracija na ovim izborima pobijedila unatoč nikada težim uvjetima, dok je prvo dosad viđeno dovoženje HDZ-ovih birača sa strane autobusima uprizorilo inferiornu poziciju koja je dosad bila rezervirana samo za Srbe.

Ali nije ovdje riječ samo o Vukovaru. Pokazalo se da “svadljivo” suprotstavljanje vrha SDP-a svjetonazorskim zelotima i nacionalističkim ekstremistima nije odmoglo, nego naprotiv doprinijelo preuzimanju vlasti u još dvjema utvrdama desnice, Splitu i Osijeku, dok su gubici na drugim stranama (Šibenik) mirno mogli biti nadomješteni dobicima na trećoj (Sisak). Tako su jedini veliki porazi SDP-a onaj u Zagrebu i uvjetno u Istri, ali tamo nisu presuđivali razlozi koji su odnijeli prevagu u Vukovaru, Splitu i Osijeku. Naprotiv, ta dva primjera govore da se gubilo tamo gdje je izostajao jasan i pravodoban politički stav, a izbore se pokušavalo dobiti suvišnim kadrovskim kombinatorikama i domunđavanjima. To su i glavni razlozi zašto se SDP i Kukuriku partneri ipak ne mogu smatrati pobjednicima ovih izbora, nego su samo, plus-minus, potvrdili raspored snaga s prethodnih lokalnih izbora 2009. godine. Tada se trajnije uglavila shema po kojoj SDP s partnerima drži gradove, pogotovo one najveće, a HDZ male gradove i sela, što očito postaje nova vododjelnica u životu zemlje. Ona je snažnija čak i od podjele sjever-jug i zapad-istok, kroz koju se zrcale razlike u ekonomskoj razvijenosti zemlje i koliko je tko bio izložen ratnim razaranjima i stradanjima.

I kamo sreće da je to skok u novu, višu kvalitetu, ali nije. Riječ je o znakovima urušavanja i raspadanja društva, s poniranjem jednog njegovog dijela, uz aktivnu asistenciju anakrone desnice, u predmoderno, čak predprosvjetiteljsko vrijeme (još samo fali da se jave neki koji će ponovno “otkriti” da se Sunce vrti oko Zemlje). Ni krivi ni dužni, ovi su lokalni izbori trebali postati poligon za prevagu takvog stanja, u čemu HDZ, srećom, nije uspio. Ali upozoravajuće za ovu zemlju je da porazi u ovakvim stvarima nikada nisu dovoljno teški.

Film Odjel za maloljetnike redateljice Maïwenn

Maïwenn Le Besco, koja se od svoje šesnaeste godine (a do tada je nastupila u desetak filmova i TV serija) umjetnički potpisuje kao Maïwenn, dugo je bila najpoznatija kao maloljetna supruga sedamnaest godina starijeg Luca Bessona (upoznali su se kad je njoj bilo samo dvanaest), u čijem je “Petom elementu” nezaboravno utjelovila egzotičnu opernu divu Plavu Lagunu. Nakon razvoda od Bessona razvijala je ne odveć uspješnu glumačku karijeru, u kojoj se najviše pamti uloga otete lezbijske djevojke u kultnom hororu Alexandrea Aje “Krvava romansa”. Godinu poslije, 2004., startala je kao redateljica autobiografskim kratkišem “Ja sam glumica”, o djevojčici koju majka želi pretvoriti u zvijezdu, da bi 2006. polučila dugometražni debi “Oprostite”, ponovno autobiografsko intonirano djelo (o odnosu trudne djevojke i njezina oca zlostavljača), koje joj je donijelo nominacije za Césara u prestižnim kategorijama redateljice i glumice koja najviše obećava. Sljedeći dugometražni redateljski projekt “Bal glumica” iz 2009. slabije je zapažen, a prodor u prvu ligu francuskih sineasta Maïwenn napokon postiže 2011. ostvarenjem “Odjel za maloljetnike”, kojim u Cannesu osvaja, otprilike treću po važnosti, nagradu žirija.

“Odjel za maloljetnike” mozaično je komponiran film dokumentarističkog ugođaja, koji prati niz likova iz naslovne pariške policijske jedinice. Laskavo uspoređivan s kultnom TV serijom “Žica”, a možda bi se mogla dodati i jedna ranija, “Odjel za umorstva”, uz naravno načelne asocijacije na “oca mozaične dramaturgije” Roberta Altmana, “Odjel za maloljetnike” gotovo cijelo vrijeme trajanja ostavlja dojam filma koji kaska za svojim uzorima. Mozaična dramaturgija, naime, vrlo je osjetljiva stvar. U fragmentiranju prostora likova i perspektiva valja postići balans malog prostora-vremena i punoće ili barem ekspresivnosti karaktera, pri čemu je velik rizik da u nizu likova i njihovih (inter)akcija neki ispadnu viškom, odnosno da se njihova kompozicijska linija pretvori u slijepu ulicu. Iz sugestije stvarnog života koji podrazumijeva nepriređenost i slučajnost lako je pogubiti konce i skliznuti u neplanirani strukturalni kaos. Maïwenn niti svog tkanja nije posve ispustila iz ruku, međutim barem jedan od odnosa, onaj mladog policajca i zatrudnjele policajke, odnos diskretne međusobne naklonosti koja bi se puno više trebala “osjećati u zraku” nego verbalizirati, nije umješno toniran – umjesto diskrecije dobili smo interakciju koja se jedva zamjećuje.

Ni glumci nisu bili u najboljoj situaciji: usmjereni na puno vike i brbljanja kojima se željelo postići životan ugođaj, ali istovremeno i prikriti nedostatak pravih ideja u kreiranju likova, većina ih u svojim izvedbama djeluje pomalo nategnuto. U prilog filmu ne idu ni politički korektna patetična scena kojom se objašnjava da u Kuranu nema temelja za konzervativnu rigidnost, kao ni ona, također patetična, ali i tipično liberalno samozadovoljna, u kojoj imigrantska djeca odvojena od svojih roditelja, koji ih iskorištavaju kao prosjake i džepare, od radosti plešu i pjevaju u policijskom autobusu. Protuteža je moćan prizor odvajanja očajnog sinčića od majke imigrantice koja ga je dovela na policiju jer više ne može brinuti o njemu, no to je, nažalost, jedina impresivna scena u filmu.

Nesumnjivo, Maïwenn se prihvatila zahtjevnog zadatka i kad se podvuče crta, odradila ga je korektno, jer je uz sve prigovore postigla nužnu dozu ritmičnosti i izražajnosti, međutim s obzirom na reputaciju s kojom je film stigao do nas, očekivalo se više.

Krležina trilogija u Beču: Glembajevi, Galicija i U agoniji spojeni u jednu predstavu

Zamislite predstavu u trajanju od šest sati koja spaja Krležine “Glembajeve”, “Galiciju” i “U agoniji”: iako bi to bio iznimno zahtjevan projekt čak i za nekog od domaćih specijalista za Krležu, na takvu se misiju odvažio austrijski redatelj Martin Kušej sa svojim Residenztheaterom iz Münchena čiji je umjetnički ravnatelj i – uspio! Predstava je ovih dana gostovala na bečkom festivalu Wiener Festwochen, a kazališna je kritika zabilježila: “Kušej je puno riskirao, ali je puno i dobio.”

Prvo što upada u oči visoka je kvaliteta izvedbe u svakom aspektu – glumačkom, vizualnom i tehničkom, pa se čini da je za renomirani bečki festival tako kompleksna, duga i teška predstava gotovo normalna stvar. Nevidljiva nit koja od početka ove Krležine trilogije pažnju gledatelja drži šest sati ideja je Martina Kušeja da tom dramom-rijekom pokaže kako i danas, kao i na početku 20. stoljeća, živimo u opasno vrijeme, koje je ondašnji svijet odvelo u rat, a nas će tko zna kamo.

Bečka priča o Glembajevima počinje 2. kolovoza 1914., dan pred početak Prvog svjetskog rata, a ne 1913., kako je pisao Krleža. Građanski salon, kako smo oduvijek zamišljali poprište priče o Glembajevima, sada je pretvoren u golemo skladište fotelja i trosjeda, valjda u vlasništvu svih Glembajevih ovoga svijeta. Poruka je jasna, aktualna i zabrinjavajuća: kao što je onda nabrekla financijska moć svijet dovela do katastrofe, tako i danas logika kapitala čovječanstvo vodi do novih teških iskušenja. Kao što se pred Prvi svjetski rat mislilo da će se krize među državama već nekako riješiti (bilo ih je sijaset do atentata koji je izvršio Gavrilo Princip), tako i danas svjetska javnost s praznim nadama tupo iščekuje što će se dogoditi.

Središnji dio predstave, “Galicija”, smrdljiva je kloaka beskrajnog nasilja i smrti Velikog rata, koja pred očima gledalaca postaje mračni rezultat hoda civilizacije što je putem zaboravila samu sebe. Scena je prepuna otpadaka, nagorjelog papira, uniformi i ljudskih tijela, dok beskrajna kiša koja natapa scenu i plotuni s fronta ubijaju posljednju želju za životom. Zadnji dio, “U agoniji”, turobni je finale ove epopeje. Pozornica je potpuno prazna i u anđeoskoj bjelini golih zidova stoji samo troje junaka: Laura Lenbach, koja nakon svega želi preživjeti, njezin muž, barun Lenbach, koji se ubija jer ne želi “nekako” živjeti, i advokat Ivan Križovec, koji se u preživljavanju vrlo dobro snašao…

Uz izvrsne glumce, koji tečno i razgovijetno govore (za razliku od često nemušta scenskog govora na domaćim pozornicama), magična vrijednost predstave su vizualni detalji koje redatelj Kušej inteligentno koristi u prikazu raspada jednoga svijeta. U prvom i u trećem činu važan je telefon koji kao da zvoni iz pakla i navješćuje propast, jednako kao što izloženo golo tijelo mrtvoga Glembaja prerasta u lešinu civilizacije do koje smo donedavno toliko držali. U “Galiciji” gledamo uvažene generale u ispeglanim uniformama kako usred užasa odlučuju o sudbinama tisuća, a onda negdje diskretno u uglu zapažamo kako jedan oficir siluje neku galicijsku jadnicu… Nakraju, “U agoniji”, kada se Lenbach ubije, njegova se krv tek površno briše s bjeline pozornice: smrt bilo koga od nas više nije nimalo važna.

Minhenska trilogija bez sumnje je velika predstava, jer je na ingeniozan način povezala tri ključne Krležine drame s početka 20. stoljeća, želeći nam staloženo pokazati kuda danas srlja ovaj svijet. Osim toga, predstavila nam je klasični teatar u najboljem svjetlu, dokazavši da on i u modernoj umjetnosti može zauzimati više nego respektabilno mjesto.

Najprljavija kampanja svih vremena

 I pored izrazito niskih udaraca protivnika, u SDSS-u su zadovoljni rezultatima lokalnih izbora i brojem predstavnika u tijelima vlasti

Nakon održanog drugog kruga lokalnih izbora, u najvećoj srpskoj stranci SDSS-u, zadovoljni su ostvarenim rezultatima, uz konstataciju da je kampanja koju su provodili njihovi protivkandidati bila prljava.

- Uzevši u obzir rezultate drugog kruga, stranka je na ovim izborima dobro prošla i mi smo zadovoljni rezultatima, rekao je predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović.

SDSS je u drugom krugu dobio četiri načelnike Nikolu Arbutinu u Dvoru, Branka Jovičića u Gvozdu, Anđelka Balabana  u Jagodnjaku i Dejana Mihajlovića u Krnjaku, a izgubio ih je u Trpinji i Gračacu, pa sada ima 14 načelnika, jednog manje nego ranije.

Iako se precizan broj vijećničkih mjesta još izračunava, s obzirom na zagarantiranu manjinsku participaciju u pojedinim jedinicama lokalne i regionalne samouprave, može se reći da se ukupan broj vijećnika kreće oko 150. Osim toga, SDSS ima sedam zamjenika župana, osam zamjenika gradonačelnika i ukupno 23 zamjenika načelnika općina.

Stanimirović je zadovoljan raspletom situacije u Vukovaru, bar što se tiče izbora gradonačelnika, SDP-ovca Željka Sabe koji je izabran i uz pomoć velikog broja glasova Srba.

- Nezadovoljni smo s naša tri mandata osvojena u Gradskom vijeću, jer je nekoliko opcija sa srpskim predznakom razvodnilo biračko telo. Niko od njih nije prešao prag i to je oko 1.000 bačenih glasova, koji bi za nas značili još dva dodatna mandata, ukupno pet, ali smo ostali na tri, rekao je Stanimirović.

S obzirom da HDZ ima isti broj glasova kao SDP i SDSS, teško je očekivati da će se u toj poziciji konstituirati vijeće u zakonskom ruku.

- Srbi su masovno dali svoj glas dosadašnjem gradonačelniku jer nismo mogli da glasamo za kandidata HDZ-a koji svoj izborni program zasniva na srbofobiji, nepoštovanju manjina i zakona koji se na njih odnose, rekao je Stanimirović koji osuđuje šefa HDZ-a Tomislava Karamarka zbog izjave da su “autobusi dobili izbore”, čime je izvrijeđao građana Vukovara.

- Autobuse nismo imali ni mi, ni SDP, imao ih je HDZ čiji je kandidat Ivan Penava javno rekao da iz Zagreba u Vukovar prevozi studente. Nijedan autobus nije došao iz Srbije, rekao je Stanimirović

Predsjednik ZVO-a i zastupnik SDSS-a Dragan Crnogorac naglasio je da su i pored svih pritisaka kojima su poslednjih sedmica bili izloženi Srbi u Vukovaru, ali i drugi građani tog grada, oni masovni izišli na birališta

- Pre izbora zvalo me više ljudi koji su rekli da će izići na izbore, i zbog kampanje koja se vodi, ali i zbog politike HDZ-a prema Srbima, rekao je Crnogorac.

On je nedavno s ostalim saborskim zastupnicima SDSS-a upozorio na brojne nedozvoljene, pa i protiustavne aktivnosti Stožera za obranu hrvatskog Vukovara koji je dijelio huškačke letke.

- Bilo je tu letaka i štandova po gradu, puštanja Tompsonove muzike, zloupotrebe male djece na video snimcima, pa i propagande s crkvenih oltara, ali ništa im nije pomoglo, pa ni neki nesretnici iz srpskih redova koji su skupljali glasove za HDZ, rekao je Crnogorac koji je ogorčen izostankom reakcije nadležnih organa. “O svemu smo obavijestili DORH i Državno izborno povjerenstvo koje je, kao i Gradsko, osudilo letke i njihov sadržaj, ali daljnjih sankcija nije bilo”, rekao je Crnogorac.

Da je kampanja bila pokvarena, posvjedočio je i Nikola Arbutina koji je osvojio drugi mandat načelnika Dvora.

- Kampanja je bila najprljavija do sada, s najviše podmetanja i udruživanja protiv izvršne vlasti. Ishod je bio neizvjestan, a s druge strane je u kampanju uloženo mnogo novca. Kako je struktura stanovništva staračka, nije se moglo govoriti o programima i projektima, već su glasovi skupljani od kuće do kuće, kaže Arbutina.

Prijetnje i mućke u Gračacu 

Dosadašnji načelnik Gračaca Goran Đekić je izgubio izbore za samo šest glasova od Nataše Turbić HDZ-a.

- Prljavština ima dosta jer su iz ekipe protivkandidatkinje išli od kuće do kuće i lagali ljudima, govoreći da će ih zaposliti. Sudeći po obećanjima, morat će zaposliti deset direktora komunalnog poduzeća, deset tajnica i dvadeset čistačica u općini, kaže Đekić.

Prevagu su donijeli glasovi jedne mnogočlane porodice kojoj je obećano da će dobiti radna mjesta, pa su oni glasali 15 minuta prija zatvaranja birališta.

- Ova porodica donijela je devet glasova, a šest glasova je prelomilo ishod, rekao je Đekić koji ističe i činjenicu da je u Srbu u drugom krugu evidentirano čak 77 nevažećih listića.

Unatoč tome, nije tražio ponavljanje izbora.

- Nije problem u listićima. Druga strana je napravila pritisak na starije ljude, upadali su im u kuće, i onako stare i nemoćne vozili ih na birališta da glasaju na njih, rekao je Đekić.

SDSS ima većinu u vijeću, ali Đekić nije optimist oko moguće suradnje.

- U noći nakon izbora, događalo se izazivanje na nacionalnoj osnovi. Pristalice pobjednika stajale su pred kućama Hrvata koji su glasali protiv HDZ-a i vikali da su izdajnici, a nama su upućivane grozne prijetnje, najave ubojstava i paljenja kuća, rekao je Đekić.

 Nenad Jovanović

 Konfabulacije HDZ-ovih političara

Na čemu si ti?

 Karlovačkom gradonačelniku Damiru Jeliću uoči drugog kruga izbora priviđali su se autobusi puni glasača iz Srbije

Četiri dana prije drugog kruga glasanja za novog karlovačkog gradonačelnika, dosadašnji i novi gradonačelnik Damir Jelić (HDZ) ustvrdio je da mu je pobjeda u prvom krugu izmakla zbog “birača koji autobusima na izbore dolaze iz Srbije i koji su na popisu birača, a ne žive u Karlovcu i Županiji.”

- Takvih je na području županije deset tisuća više nego što ona stvarno ima stanovnika, dok je u Karlovcu takvih ljudi 3.300. Mi nemamo ništa protiv tih ljudi, međutim, oni kroje vlastitu sudbinu i vlastiti život pod istim suncem, ali u drugoj državi, pa neka onda budu i politički aktivni u drugoj državi, rekao je Jelić.

Međutim, ova izjava nema veze sa stvarnošću. Na području Karlovačke županije i grada Karlovca nije bilo nikakvih organiziranih dolazaka birača, hrvatskih državljana srpske narodnosti koji se još nisu vratili iz izbjeglištva. Pošto SDSS koji je u Karlovcu tradicionalno slab, nije imao svog gradonačelničkog kandidata ni listu za Gradsko vijeće, proizlazi da je glasače iz Srbije organizirao i doveo SDP čiji je kandidat Josip Benčić sa Jelićem ostao u drugom krugu utrke za gradonačelnika. Ni na području Županije nije bilo organiziranih dolazaka birača iz Srbije, osim što se u Krnjaku i Vojniću, ali tek u drugom krugu, pojavilo ukupno stotinjak glasača iz Srbije.

To su nam potvrdili donedavni načelnici Krnjaka Rade Kosanović, Vojnića Branko Eremić i Milan Šupica iz Plaškog, SDSS-ov kandidat u prvom krugu glasanja za zamjenika načelnika. Kažu da ljudi više nisu zainteresirani za dolazak ovamo na izbore.

Dr. Milenko Rebić, dosadašnji dožupan iz redova srpskog naroda, čudi se ovakvoj izjavi gradonačelnika. Miroslav Delić, potpredsjednik karlovačkog SDP-a, kaže da HDZ često poseže za takvom retorikom, mobilizacijom i stvaranjem nacionalnog naboja plašeći ljude Srbima i “crvenima”.

- Valja se podsjetiti da je upravo HDZ inaugurirao u hrvatske izbore takav inženjering omogućivši glasanje hrvatske dijaspore na svim izborima u RH iako ti ljudi u RH ne žive, a odlučuju kako će živjeti građani u RH. Dok im je to odgovaralo nisu se bunili. Za razliku od njih, pa čak i da su organizirano došli na izbore, Srbi izbjegli u Oluji nisu dijaspora već hrvatski državljani sa svim pravima pa i pravom sudjelovanja na izborima bez obzira da li su se vratili ili ne, smatra Delić.

Ova Jelićeva izjava začudila je javnost tim prije što se par dana prije toga u jednom neformalnom društvu, zahvalio dožupanu Rebiću i Radi Kosanoviću na tom što je u Sjeničaku, selu nastanjenom Srbima, dobio najviše glasova od svih protukandidata u prvom krugu konstatiravši “valjda zato što vi niste imali svog kandidata”, plativši pritom cijelom društvu piće.

- Odgovorno tvrdimo da u svrhu lokalnih izbora u gradu Karlovcu glasači iz Srbije nisu iskorišteni za dobivanje glasova, odnosno da organiziranog dolaska u tu svrhu nije bilo, potvrdio je i predstojnik Ureda državne uprave Željko Spudić za Radio Mrežnicu.

U drugom krugu lokalnih izbora, za karlovačkog župana izabran je kandidat HDZ-ove koalicije i dosadašnji župan Ivan Vučić, a za gradonačelnika Karlovca također kandidat te koalicije i dosadašnji gradonačelnik Damir Jelić. Načelnik općine Vojnić je Nebojša Andrić iz HDZ-a, općine Plaški Pero Damjanović iz SDP-a, a općine Krnjak Dejan Mihajlović iz SDSS-a.

Narod kaže da se najviše laže u osvajanju žena i vlasti pa bi u tom kontekstu valjalo promatrati i Jelićevu izjavu. No, što će biti ako zbog te izjave netko negdje opet skine zastavu srpske manjine, neku ploču na ćirilici ili, ne daj Bože, netko nekome razbije glavu?

Poznati bend Jinx u pjesmi kaže: ” …ne mogu razabrati na čemu si ti”. Tako i mnogi Karlovčani ne mogu razabrati otkud Jeliću halucinacije o autobusima iz Srbije

Ko o čemu, HDZ o javnom prometu 

Povodom izjave predsednika HDZ-a Tomislava Karamarka da su u drugom krugu izbora za gradonačelnika Vukovara “pobedili autobusi”, novi-stari gradonačelnik Željko Sabo (SDP), tu izjavu ocenio je ponižavanjem građana Vukovara.

- Građani Vukovara su na osnovu njegove izjave po ko zna koji puta poniženi i povređeni jer ispada da su svi koji nisu za HDZ – autobusi, rekao je Sabo zatraživši od Karamarka izvinjenje Vukovarcima. Dodao je da nijedan autobus nije došao na izbore iz Srbije te Bosne i Hercegovine, a da je prava istina da je 15 autobusa s pripadnicima hrvatskog naroda stiglo iz svih krajeva Hrvatske, iz Dubrovnika, Istre i Zagreba.

- Građani Vukovara su se odlučili za evropski Vukovar i mojim izborom su to potvrdili, istakao je Sabo zahvalivši na podršci. Poručio je da će biti gradonačelnik svih građana, kako većinskog naroda tako i gotovo 11 hiljada pripadnika 20-tak nacionalnih manjina. Vukovarcima je posebno zahvalio na dostojanstvenom držanju uprkos, kako je rekao, prljavoj predizbornoj kampanji HDZ-a. Karamarkovu izjavu prokomentarisao je i zamenik gradonačelnika Vukovara iz redova srpske nacionalne manjine Srđan Milaković.

- Postojala je potencijalna mogućnost da pobede autobusi. I sam sam video te autobuse, ali oni nisu dolazili iz Srbije već iz svih delova Hrvatske, očigledno s pripadnicima većinskog naroda. To je ustvari onaj drugi segment priče o kojoj mi ovde sve vreme govorimo kada nam se stavljaju na teret popis stanovništva i Srbi koji žive u Srbiji. To je ona druga strana medalje. Hrvati koji žive u Zagrebu i drugim delovima Hrvatske, a imaju prijavljeno prebivalište u Vukovaru, instrumentalizovani su u ovom slučaju u predizborne svrhe i kampanju HDZ-a, kaže Milaković.

HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Vukovara Ivan Penava se u Dnevniku HTV-a pohvalio da je organizovao glasače u autobusima.

 D. B.

 Milan Cimeša

 Bogdanka Srdić – Vulpe, VSNM grada Zagreba, voditeljica programa “Pomoć sunarodnjacima starije životne dobi”

Starijima pomažemo druženjem i uslugama

 Imamo devetoro volontera srednje dobi i sedmoro volontera starih do 30 godina koji su najaktivniji

 Kakva je trenutna situacija s programom zagrebačkog VSNM-a “Pomoć sunarodnjacima starije životne dobi”?

Ideja programa bila je pružanje pomoći starijim osobama, s obzirom da su one često same i bolesne, a osim sitnih poslova i odlazaka u dućan ili kod liječnika, naglasak je stavljen i na druženje s njima, što im nedostaje. Program se počeo provoditi u martu 2012. i sada imamo 15 korisnika, prosječne starosti preko 80 godina, a do kraja godine planiramo doći do 20 korisnika. S druge strane, imamo devetoro volontera srednje dobi i sedmoro volontera starih do 30 godina koji su najaktivniji i svi oni žele napraviti sve što treba. Naravno, prva dolazim kod budućih korisnika i jako su mi dragi ti ljudi. Oni su na neki način vezani za mene jer sam najstarija. Bila sam kod jedne od korisnica kod koje dolazi volonter, ali mi je rekla “Bi li ti meni došla staviti zavjete, ti si ipak žensko”. Naravno da sam otišla jer mi je ugodno biti sa starijima.

 Koliki je interes za takav program među starijom populacijom u Zagrebu?

Mnogi se plaše prijaviti za pomoć, ali mislim da bi se više javljali, kad bi se više pisalo o tome. Mi smo animirali ljude, a pripremamo letak u kome ćemo ponovo pozvati moguće korisnike i moguće volontere da se uključe. Ovako, za sada imamo dobru suradnju sa organizacijom Saveza antifašističkih boraca i antifašista u kojoj djeluje Dušan Vitas, također član zagrebačkog VSNM-a, preko koga ide preporučivanje korisnika. Uostalom, i kolege iz Židovske općine Zagreb su nam svojim iskustvima i savjetima mnogo pomogli i kažu da proces povećanja broja korisnika ide sporo. Nadam se da će broj korisnika doći do nekih 30  ili 40, pa da na osnovu tog programa možemo tražiti neka sredstva od grada. Sada dobivamo sredstva iz VSNM-a. Naš program uključen je u plan i program rada vijeća, jer se nemamo odakle drugdje financirati. Naravno, program pomoći je za korisnike besplatan, a kako im mi radimo sitne poslove, oni ne moraju plaćati troškove za takve usluge. U ekipi imamo inženjera koji radi male popravke po kućama. Rekao je da se ne može obavezati na neka redovna obilaženja, jer je dosta na terenu, ali da će, ako im nešto bude trebalo, stvari popravljati besplatno. Jednoj slabovidnoj ženi kojoj je bitno da ima telefonski priključak u svakoj prostoriji, sredio je cijelu telefonsku instalaciju u stanu koja je prije bila u lošem stanju.

 Spomenuli ste suradnju sa Židovskom općinom Zagreb?

Mnogi njihovi savjeti i višegodišnja iskustva pokazali su se korisnima za naš program, iako je kod njih praksa nešto drugačija. Kod njih se uglavnom svodi na druženje jer imaju malo mladih ljudi. Jednom u dvije sedmice sretnu se s volonterom i odu u neki ugostiteljski objekt, tamo se jedan sat zajedno druže, popričaju i sretni su. Kod nas se obilazak i druženje nikad ne svedu na sat vremena, već to bude minimalno dva ili tri sata, a često i cijelo popodne. Naravno, i za naše korisnike druženje i razgovor su jako važni jer žele da imaju nekog s kim će pričati, često o svojoj djeci koja su daleko. Među temama o kojima pričamo nema ovog sadašnjeg rata, jer se ne usude pričati o njemu, ali se zato sjećaju i pričaju o Drugom svjetskom ratu čiji su svi oni učesnici, a obzirom da su rodom iz područja u kojima je živio značajan broj Srba, od Like do Korduna i Banije Lika, a imamo i korisnike iz Slavonije.

 Nenad Jovanović

Dvojezične elektronske iskaznice 

Na saborskoj raspravi o izmjenama Zakona o osobnoj iskaznici, u ime Kluba zastupnika SDSS-a, Mile Horvat je istakao kako pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo posjedovati dvojezičnu osobnu iskaznicu, prema članku 9., stavku 2., Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

- U Policijskoj upravi Virovitičko-podravske županije izdane su samo dvije osobne iskaznice na mađarskom jeziku. U PU Osječko-baranjskoj, u zadnjih pet godina izdano je 227 osobnih iskaznica za pripadnike nacionalnih manjina, dakle dvojezičnih, od čega 76 na srpskom i 149 na mađarskom jeziku te po jedna na talijanskom i slovačkom jeziku. U PU Pakrac izdano ih je 17 uglavnom na srpskom i talijanskom jeziku, dok je u Vukovarsko-srijemskoj izdano 187 dvojezičnih iskaznica, 178 na srpskom, 5 na rusinskom i 4 na mađarskom jeziku. Očito da ne postoji veliki interes za konzumiranje ovog manjinskoga prava – kaže Horvat.

S obzirom da se dosad to pravo moglo ostvariti u cijeloj RH, Horvat očekuje da će isto biti omogućeno pripadnicima manjina i kod izdavanja elektroničke iskaznice.

- Pretpostavka za kvalitetno ostvarivanje novih osobnih iskaznica je Zakon o prebivalištu. Po njemu se do kraja ove godine mora urediti činjenica prebivališta. Oni koji imaju prebivalište u Hrvatskoj, ali se duži period nalaze van nje, obavezni su do 29. decembra o tome obavijestiti PU ili nadležno konzularno predstavništvo te obrazložiti razloge odsustva. U protivnom provest će se službeni postupak. To se odnosi i na osobe u statusu povratnika, koje su van Hrvatske, a koje dotad moraju regulirati svoj status prebivališta, kako ne bi izgubile pravo i na osobnu iskaznicu – navodi Horvat.

Prazne obnovljene kuće 

Saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina razmotrio je Izvještaj o radu pučkog pravobranitelja za 2012. godinu. Prema izvještaju, po pitanju stambenog zbrinjavanja, obnove i povrata privremeno zauzete imovine, broj pritužbi se smanjuje, ali i dalje postoji problem dugotrajnosti postupanja nadležnog Ministarstva, što u praksi izaziva niz problema. U raspravi je navedeno kako su, na pojedinim područjima Posebne državne skrbi, stambene zgrade obnovljene, ali stoje neiskorištene, jer Ministarstvo nije izdalo rješenja korisnicima prava na stambeno zbrinjavanje.

Među ostalim, navode da je zastoj izražen i u izdavanju rješenja o pravu na stambeno zbrinjavanje kroz sustav dodjele građevinskog materijala. Dugotrajnost postupaka problem je i kada je u pitanju ostvarivanje prava na obnovu u ratu oštećenih i uništenih kuća. Članovi Odbora su predložili da se u okviru ovog izvještaja ubuduće posebno obrade kršenja prava pojedinih osjetljivijih kategorija stanovništva, kao što su pritužbe koje se primaju u vezi s kršenjem prava nacionalnih manjina.

Na raspravi o Godišnjem izvještaju o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama za 2012. godinu, Mile Horvat je naveo kako ga Klub SDSS-a prihvaća, jer prikazuje niz problema.

- Građani još uvijek ne doživljavaju tijela javne ovlasti kao adrese kojima se trebaju javljati za dobivanje određenih informacija. Pitanje je da li je to zbog toga što su neinformirani ili imaju manjak povjerenja u informacije koje bi trebala dati ta tijela? U Izvještaju je navedeno i da tijela javnih ovlasti moraju osigurati službenika za informiranje te s njime upoznati javnost. No, tko i koliko danas ispunjava tu obavezu? Također, navodi se da je najveći problem tzv. šutnja administracije u upravi, što je najopasnija bolest efikasnosti. Znak je to da administracija ne rješava predmete u zakonom propisanim rokovima ili ih uopće ne rješava. Od tuda i ‘čarobna formula’ – ukoliko nešto nije odgovoreno, smatra se da je prihvaćeno. To je neprihvatljiv oblik funkcioniranja državne administracije. Mislim da uvođenje jačih prekršajnih odredbi s visokim kaznama za uskraćivanje informacija, pridonijet će da se dostupnost kvalitetnim informacijama provede prema društvenim potrebama – kaže Horvat.

 Mirna Jasić

 Neizvjesna budućnost Drežnice, Jasenka i Musulinskog potoka

Krvna slika slaba, infuzija nedovoljna

 Partizanska Drežnica ima 450 stanovnika dok ih je prije rata bilo više od 2500. Bez pokretanja olimpijskog centra Bjelolasica, ovaj bi kraj mogao odumrijeti

Mjesni odbori Drežnica, Jasenak i Musulinski potok nalaze se na obroncima Male Kapele, u sastavu grada Ogulina i stopostotno su nastanjeni srpskim stanovništvom. Musulinski potok podno Kleka, od Ogulina je udaljen petnaestak kilometara, Drežnica oko četrdeset, a Jasenak više od trideset.

Do ovih se mjesta može doći na tri načina: starom cestom od Karlovca prema Senju, pa od Ogulina prema Musulinskom potoku ili prema Jasenku i Drežnici. Drugi način je autoputom prema jugu do Ogulina, a onda prema tim naseljima običnom cestom ili autoputom do Jezerana, odnosno Brinja, pa još 20 kilometara do Drežnice. To je najbolji, najsigurniji i najbrži put, osim ako se ide noću iz Drežnice jer su putokazi vrlo malobrojni, pa se lako može zalutati i promašiti ulaz na autoput u Brinju.

Ovaj kraj dao je iznimno velik doprinos u Drugom svjetskom ratu. U 1942. godini tu su bile smještene sve najveće institucije partizanskog pokreta u Hrvatskoj: CK KPH, Glavni štab i partizanska bolnica broj 7. To područje bilo je centar partizanskog pokreta Gorskog kotara, dijela Like i Istre, bili su tu brojni partizanski odredi i veće i manje antifašističke jedinice.

Iako u hrvatskom ustavu jasno piše da je današnja RH ustanovljena na antifašizmu, gledajući današnji položaj i status ovih krajeva, to se nikako ne bi moglo zaključiti jer ovi krajevi naprosto nestaju i odumiru. Krvna im slika rapidno slabi, transfuziju ne dobivaju, a od slabašnog hranjenja infuzijom nema velike koristi. Čak je i ime mjesta, koje je o njemu sve govorilo, promijenjeno pa se najpoznatije od ovih mjesta danas zove Drežnica, umjesto prijašnjeg imena Partizanska Drežnica.

- Naše mjesto danas, nažalost, izumire kao i većina sela. Sve je manje radnih mjesta kao i mladih ljudi, njihovih familija i posebno djece. Do devedesetih ovdje je živjelo oko 2500 ljudi a danas nas je manje od 500, odnosno pet puta manje. Imamo podružnicu Hrvatskih šuma i pilanu gdje ukupno radi sedamdeset ljudi. Stariji imaju penzije ili socijalnu pomoć, bave se i poljoprivredom za svoje potrebe. Zatvorena je pošta, za Rijeku više nema autobusa, a za Ogulin vozi školski autobus i to za vrijeme školske godine, dok za vrijeme ljetnog raspusta nema ni toga. Imamo osnovnu školu, jednu trgovinu i kafić. U osam razreda škole upisano je ukupno osamnaestoro djece dok je prije devedesetih školu pohađalo više stotina djece, žalosno govori Danijel Zrnić, predsjednik mjesnog odbora Partizanska Drežnica.

Dok je radio Olimpijski centar na obližnjoj Bjelolasici, udaljen nekih desetak kilometara, koji je djelomice uništen u požaru 2011. godine i nakon toga nije obnovljen, dodaje Zrnić, bilo je mnogo bolje. Živjelo se od turizma, iznajmljivanja soba i prodaje ekološke domaće hrane. Bivši radnici bivšeg Olimpijskog centra bit će na burzi rada i dobivati novčanu pomoć još samo koji mjesec.

- Znali bi mi sami organizirati seoski i zimski turizam, ali nemamo novaca za neophodne investicije i za infrastrukturu, jer za taj oblik turizma mora postojati određena razina standarda, kaže Zrnić.

U Drežnici se nalazi i pravoslavna crkva koja se obnavlja već dugi niz godina. Ljudi su nezadovoljni tempom obnove, no svjesni su opće ekonomske krize i nedostatka financija u državi, ali i kod pojedinaca koji bi obnovu trebali pomoći dobrovoljnim prilozima.

- Imamo u planu tražiti službeno vraćanje imena Partizanska Drežnica, ali nam sada to nije prioritet jer imamo mnogo više egzistencijalnih problema. Nažalost, na čudan način izgubili smo organizaciju ljetnih i zimskih škola za djecu srpske narodnosti koju smo više nego uspješno organizirali više od deset godina. Slijedi ponovni konkurs i mi ćemo se opet javiti. Saradnja sa gradom Ogulinom je osrednja. Ne možemo se naročito žaliti, ali ni naročito pohvaliti, zaključuje Zrnić.

U sličnoj situaciji je i mjesni odbor Musulinski potok, smješten petnaestak kilometara od Ogulina. Tu je u šezdeset domaćinstava 106 stanovnika. Nemaju trgovinu pa ljudi sve potrebe zadovoljavaju u Ogulinu. Za vrijeme školske godine vozi autobus, a ljeti nema nikakvog prijevoza za Ogulin, osim osobnih automobila, kojih uglavnom starija populacija nema. I ovdje ljudi žive od penzija i socijalne pomoći, sami proizvedu nešto hrane za sebe. Manji broj ih je zaposlen u Hrvatskim šumama Ogulin ili Jasenku.

- Selo nam evidentno odumire, a da se to spriječi u njega bi trebalo ulagati. Imamo prirodne ljepote, čistu zemlju i zrak, ekološku hranu, nalazimo se podno Kleka, na obroncima Male Kapele. Imamo velike šanse za seoski turizam, ali bez ulaganja nažalost neće biti ništa. Bilo je dobro dok je radila Bjelolasica, cijeli je kraj zapravo na neki način više ili manje živio od Olimpijskog centra, ali sada ništa od toga. Imamo šansu ali nemamo novaca, kaže Rade Ivošević, predsjednik mjesnog odbora Musulinski potok.

Mještani dobivaju nešto kamena za sanaciju puteva, dodaje Ivošević, ali i ističe glavni problem. To su vodovod i vodoopskrba.

- Opće stanje je danas jako loše za mjesto, koje je prije koju godinu obećavalo budućnost i imalo je šansu za ekonomski i privredni razvoj. Sve gospodarske aktivnosti su zamrle. Propala je Bjelolasica i svima nama prijeti totalno izumiranje. Propala je i pilana. Mladi ljudi naveliko odlaze. Perspektive i budućnosti nažalost ne vidim ako se ovako nastavi, kaže Nenad Vukadinović, predsjednik mjesnog odbora Jasenak u čijem se sastavu nalazi i Olimpijski centar Bjelolasica.

Do devedesetih tu je živjelo oko 350 ljudi, a danas ih je mnogo manje od 200. Naštetilo im je ukidanje gruntovnih knjiga na karlovačkom Županijskom sudu i nemogućnost dokazivanja vlasništva iako porodice tu žive više stoljeća. U međuvremenu država se masovno upisuje kao vlasnik privatnih posjeda i imovine.

I Vukadinović upozorava na tek tridesetak zaposlenih Jasenčana u šumariji i na lošu prometnu povezanost sa Ogulinom. Voze samo autobus ujutro za Ogulin i jedan popodne za Jasenak. Zatvorene su pošta i benzinska pumpa. Liječnik dolazi dva puta tjedno, zubara nema, otvoreni su jedan kafić i jedna trgovina.

- Perspektiva i budućnost su nam vrlo loši. Ako se ne pokrene Bjelolasica kao olimpijski centar za zimski i ljetni turizam ovaj širi kraj će vrlo brzo izumrijeti, zaključuje Nenad Vukadinović.

- Imam socijalnu pomoć od 600 kuna. Imam 64 godine i čekam da iduće godine odem u penziju. Bio sam vozač u Autotransu u Ogulinu i u Hidroelektri, ali sam pred rat devedesetih iz Vrbovskog došao ovdje, u Drežnicu, svojoj kući. Imam nešto zemlje, proizvodim hranu za sebe. Imam kravu, prodam tele i time se financijski pokrivam, kaže Ranko Tatalović, Drežničanin kojeg smo zatekli u jedinom kafiću.

 Milan Cimeša

 Potvrđena kazna Željku Gojaku za ratni zločin

Devet godina za karlovački “slučaj Zec”

 Slučaj je sasvim slučajno dobio sudski epilog nakon rutinskog ročišta zbog rješavanja dokumenata preživjelih članova obitelji Roknić

Vrhovni sud RH potvrdio je presudu Županijskog suda u Zagrebu koji je 28. februara 2012. na devet godina zatvora osudio Karlovčanina, bivšeg pripadnika rezervnog sastava MUP-a, Željka Gojaka zbog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom.

Radi se o poznatom ubojstvu više članova obitelji Roknić u karlovačkom prigradskom naselju Sajevac ili o tzv. karlovačkom “slučaju Zec”. Žalbe su na izrečenu prvostepenu presudu uložili Državno odvjetništvo i osuđenik; prvi smatrajući da je izrečena preblaga kazna, a drugi zbog odluke o kazni sa prijedlogom da se presuda ukine i vrati na ponovno suđenje. Vrhovni sud je oba prijedloga odbio kao neosnovane i potvrdio presudu.

Početkom oktobra 1991., u svojoj obiteljskoj kući na Sajavcu su ubijeni Marko Roknić, njegova sestra Dragica Ninković i Markova kćer Danijela stara 14 godina. Dragica i Danijela su se sakrivale ispod stola u kuhinji, a u njih je pucao osuđeni Željko Gojak.

Danijelu je teško ranio ne želeći joj pomoći usprkos molbama njene majke Branke. Na tavanu su se skrivali Markov sin Nenad i on. Čuvši pucnjeve Marko je potrčao u prizemlje i tu je i on ubijen. Sin je ostao sakriven na tavanu i tako preživio.

Uz Branku Roknić, u kuhinji je bila i sada pokojna Ana Gojak, inače udana za Gojakovog strica. U nju Gojak nije pucao. Nažalost, nije utvrđeno kako je stradao Marko Roknić i tko je pucao u njega jer je u kuću ušlo više pripadnika ZNG-a i policije, a svi su pucali rafalno. Marka Roknića su optužili da je sa tavana bacao bombe na njih i pucao po njima.

Slučaj je, naime, sasvim slučajno dobio sudski epilog. Od toga zločina, Branka Roknić sa sinom Nenadom živi u Srbiji. Zbog rješavanja dokumenata i imovinsko pravnih odnosa, pošto nisu imali smrtovnih listova jer su žrtve na brzinu bile zakopane u masovnu grobnicu na groblju u Popović brdu, morali su sudskim putem ustanoviti smrt Dragice, Danijele i Marka. O tome su na rutinskom ročištu svjedočile Branka Roknić i Ana Gojak. Postupak je nakon toga pokrenut po službenoj dužnosti, ali je svejedno trebalo više od deset godina da Gojak bude uhapšen.

Pitanje je da li bi i danas Gojak bio uhapšen da Milorad Pupovac nije u Saboru javno pitao glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića što je sa slučajem Roknić. Dan-dva poslije toga uhapšen je Željko Gojak.

- Nakon 22 godine napokon je riješen slučaj Roknić. Dokazano je da je Željko Gojak počinio krivično djelo ratnog zločina jer je iz neposredne blizine pucao i u kuhinji ispod stola ubio Dragicu i Danijelu. Nažalost, ostalo je neriješeno ubojstvo Marka Roknića, kaže Slađana Čanković, advokatica iz Zagreba, pravna zastupnica Branke i Nenada Roknića.

- Teško je zdravorazumski odgovoriti na pitanje da li je izrečenom kaznom zadovoljena pravda. Kad se razmotre sve okolnosti djela normalno je zalagati se za mnogo veću kaznu od izrečene. Inače, ni sudska praksa u sličnim slučajevima nije ujednačena, a pogotovo ne ako se radi o okrivljenicima Srbima ili Hrvatima. Tako Srbi za nekoliko udaraca ili šamara dobivaju slične kazne kao i Hrvati za višestruka ubojstva, kao što je i u ovom slučaju, dodaje Čanković.

Kaže da je ovaj postupak bio korektan. Nakon ove presude stvoreni su i uslovi da se majka i sin obrate RH sa zahtjevom za eventualnu naknadu štete.

Ostaje nada da će i drugi sličan slučaj, ubojstvo oca Mihajla i sina Davora Stojakovića na kućnom pragu u prigradskom naselju Logorište, iz oktobra 1991. također biti uskoro riješeno.

Milan Cimeša

 Svečana skupština i krsna slava VSNM Bjelovarsko-bilogorske županije

Prva priznanja “Pavle Solarić”

 Za rad na očuvanju kulture, jezika i pisma srpskog naroda nagrađeni su Petar Radulović i Branko Kovačić

Petar Radulović, poduzetnik iz Bjelovara i Branko Kovačić, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Daruvara, prvi su nositelji priznanja Pavle Solarić koje Vijeće srpske nacionale manjine Bjelovarsko-bilogorske županije dodjeljuje zaslužnim pojedincima i institucijama u znak zahvalnosti za svesrdan rad na očuvanju opstojnosti, identiteta, kulture, jezika, pisama, duhovnosti i zajedništva srpskog naroda na području Bjelovarsko-bilogorske županije.

Povelju im je na godišnjoj skupštini i krsnoj slavi Vijeća srpske nacionalne manjine uručio predsjednik Vijeća Darko Karanović.

- Odluku o uvođenju priznanja donijeli smo 20. novembra prošle godine. Pavle Solarić bio je srpski prosvjetitelj, pjesnik i izdavač rođen 1779. u Velikoj Pisanici kod Bjelovara, a umro je 1821. godine u Veneciji. Bio je pjesnik, prevodilac, reformator srpskog jezika i pravopisa, filolog i utemeljivač srpske terminologije u više naučnih disciplina. Sačinio je jednu od prvih srpskih bibliografija, i jednu od prvih srpskih historija štamparstva. Prevodio je filozofske, geografske, historijske i druge tekstove i spise, ali pisao je i originalna djela. Uz Dositeja Obradovića i Atanasija Stojkovića smatra se najvećim prosvjetiteljem svoga doba – rekao je Karanović čestitajući nagrađenima.

Na svečanoj sjednici okupio se veliki broj uzvanika iz političkog života Bjelovarsko-bilogorske županije i predstavnika srpske manjinske zajednice iz drugih općina, gradova i županija.

- Naša nacionalna manjinska vijeća imaju izuzetnu svrsishodnost postojanja, od malih općina i gradova do županija i nacionalnih koordinacija na nivou države. Mi smo izabrani predstavnici svojih nacionalnih zajednica i svojevrsni smo parlament koji u svojim lokalnim samoupravama čuva opstojnost i nacionalni identitet. Mi smo čuvari i baštinici, mostovi i rijeke – poveznica s matičnim državama i domovinom Hrvatskom u kojoj živimo . poručio je Karanović.

 G. Gazdek

 Reforma sistema i sređivanje stanja u prostoru

Brže do građevinske

 Uz sređivanje stanja u prostoru, intencija tri nova zakona je poticanje razvoja stanogradnje i građevinarstva

Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja izradilo je nacrte tri nova prijedloga zakona: Zakon o prostornom uređenju, Zakon o gradnji i Zakon o građevinskoj inspekciji. Želja predlagača je da se što više ljudi uključi u javnu raspravu, kako bi se krenulo u redovnu proceduru, iz ministarstva prema Vladi i Saboru. Do sada je postojao samo Zakon o gradnji i prostornom uređenju. Motiv je da se najprije sredi stanje u prostoru, da se potiče razvoj privrede, stanogradnje i građevinarstva kao privredne grane i prilagođavanje pristupanju EU. Uveden je niz promjena. Detalji sva tri nova zakona mogu se naći na web stranici Ministarstva www.mgipu.hr  a javna rasprava traje od do 20. juna.

- Više nema lokacijske dozvole za građenje nego se odmah ide na građevinsku dozvolu koja je samo jedna, nema više niza naziva i akata koji su se do sada upotrebljavali, dakle, bit će samo jedan dokument. Uveli smo i pet kategorija objekata, a ovisna o kategoriji objekta bit će i složenost procedure za dobivanje građevinske dozvole. Prostorni plan RH se ponovo stavlja u prvi plan i njemu su podređeni svi niži planovi. Kad se radi neki veliki infrastrukturni objekt, kao autocesta, ne mora svaka županija više mijenjati svoj prostorni plan već je prostorni plan RH taj koji nameće odredbe i rješenja. Kod građevinske inspekcije se uvodi niz novina, kao i veća uloga komunalnih redara, a kod Zakona o prostornom uređenju konačno se uređuje i pitanje procjene nekretnina. Onda će uslijediti i uredba o procjeni nekretnina, navodi Željko Uhlir, zamjenik ministrice Anke Mrak-Taritaš.

Ovim zakonima trebala bi se ubrzati procedura dobivanja dozvola i tako pomoći investitorima. Ovo su opći zakoni i u njima se ne govori o Područjima od posebne državne skrbi ( PPDS) ili o povratnicima i useljenicima pošto ugrožene skupine tretiraju Zakon o PPDS-u i Zakon o obnovi.

- Želja nam je nadležne gradske i županijske urede koji se bave ovom problematikom staviti u veći red i skratiti rokove izdavanja dozvola, dodaje Uhlir.

 M. C.

Mladi, družite se

Svest o značaju darivanja krvi kod mladih ono je na čemu će Savet mladih Grada Belog Manastira mladih, u saradnji sa belomanastirskim Crvenim krstom, intezivno raditi tokom meseca jula. U planu je i organizacija humanitarne akcije u suradnji sa Zakladom “Ana Rukavina”. Također će poticati darivanje odeće i obuće socijalno ugroženim osobama pa se u kontekstu toga planira postavljanje jednog kontejnera s polovnom odećom u Crvenom krstu.

Predsednik Saveta mladih Robert Kožić predložio je da bi, osim spomenutih aktivnosti, i organizacija tečaja za pisanje projekata mogla pomoći preduzetništvu na području jedinog baranjskog grada.

- Poručio bih mladima kako je za njihovo dobro, a i za dobro zajednice, potrebno da se uključe u udruženja, organizacije, ili neke druge oblike zajedništva. Na području grada ima veliki broj udruženja koje se bave raznim aktivnostima. Boravkom u kafiću ili dosađivanjem na društvenim mrežama ništa se ne može steći u životu, kao što se postiže aktivnim sudjelovanjem u zajednici, rekao je Kožić.

Uz članove saveta sednici je prisustvovao i belomanastirski gradonačelnik Ivan Doboš koji je konstatovao da su mladi najviše zastupljeni u sportskim klubovima i udruženjima a najmanje na kulturnim manifestacijama. U skorom ulasku Hrvatske u EU Doboš vidi priliku za još jači angažman saveta mladih.

 Z. Popović

Pokloni belomanastirskim osnovcima

U svim nižerazrednim odjelima belomanastirske OŠ “Dr. Franjo Tuđman”, kojih ukupno ime 12, proteklih mjeseci održane su, pod vodstvom njihovih učiteljica, po četiri radionice iz projekta “Edukacijom do nenasilne komunikacije”. U tim radionicama učestvovala su ukupno 262 učenika. Svima njima provoditelj projekta Mirovna grupa Oaza poklonila je porculansku šoljicu / šalicu za čaj (bijelu kafu ili kakao). Na šoljicama su ispisani naziv projekta te logoi Mirovne grupe Oaza i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, koje je iznosom od 60.000 kuna i financiralo taj projekt.

U projektu su učestvovale učiteljice Ljerka Đerfi (1.a), Melita Lesić (1.b), Mirela Elveđi (1.c), Valentina Lesić (2.a), Andrea Lendrec (2.b), Smiljana Mihajlović (2.c), Danica Popović (3.a), Marija Albert (zamjena Dragana Nikolić; 3.b), Lidija Šumiga (3.c), Ivana Salonja (4.a), Mirta Pilić (4.b) i Vesna Rakić (4.c).

 J. N.

 Jedna od zapuštenih znamenitosti Topuskog

Kameni sat čeka urara

 Kamena sunčana ura prestala je “kucati” kada su oko nje narasla stabla i bacila sjenu

Svega nekoliko metara od glavnog raskrižja u Topuskom, ispod Nikolinog brda, stoji neugledan kameni stup na koji se nitko nikada niti ne osvrne, a prije više od 150 godina, Topušćani su, pogledom na njega, uvijek znali koliko je sati. Kamena sunčana ura prestala je “kucati” kada su, oko nje, prije pedesetak godina narasla stabla i tako bacila sjenu, pa je od tada zapuštena i potpuno zaboravljena.

Nedavnim krčenjem stabala, sunce je ponovo obasjalo stari i precizni kronometar, pa je ostalo samo da se pojavi inicijativa za njegovu obnovu.

- Mjesto gdje stoji stup sunčanog sata bilo je sredinom 19. stoljeća najuži centar Topuskog. Preko puta sata nalazila se vojna bolnica, u neposrednoj blizini bilo je i vojno kupalište “Spiegelbad” a tik uz samu sunčanu uru žene i seljanke nudile su svoje proizvode na poznatoj zelenoj pijaci. Zbog velikog broja ljudi koji se kretao na tom prostoru vjerovatno je i sagrađena sunčana ura koja je vrlo brzo postala popularna i nezamjenjiva – kaže povjesničar i geograf, prof. Milan Abramović.

U Turističkoj zajednici Topusko razmišljaju o obnovi znamenitog sata, kako bi gosti i pacijenti poznatog turističko-lječilišnog centra ponovo, kao nekada, mogli vidjeti koliko je vremena ostalo do kraja šetnje, kupanja, ručka ili večere. Mještani se i danas, s nostalgijom, živo sjećaju svog “rolexa” na sunčev pogon, a Topuščanin Željko Gregurić priželjkuje obnovu čuvene ure.

- Vrlo dobro pamtim sunčani sat još iz mog djetinjstva. Znao mi je pokazati kasnim li u školu, koliko se mogu još igrati i kada trebam poći kući. Ovaj sat za nas klince nije bio nikakva atrakcija, već nešto što se, samo po sebi razumije, nešto što je normalno i nadasve praktično. Proradi li ponovo, nakon stanke od pola stoljeća, svakako će biti svojevrsna atrakcija koja će nas podsjetiti na djetinjstvo, a naše goste obradovati preciznošću – kaže Željko Gregurić.

Kustos karlovačkog Gradskog muzeja Lazo Čučković aže kako je Austrougarska carevina u važnim mjestima i na važnim raskrsnicama gradila sunčane satove, no rijetko koji je ostao sačuvan kao ovaj u Topuskom, pa bi bila prava šteta da se ne obnovi.

 Vladimir Jurišić

 Bivši učenici Gimnazije Beli Manastir obilježili godišnjicu mature

Ni rat ih nije podijelio

 Nekadašnji 4.b razred Gimnazije Beli Manastir, maturirao 1972/73, imao je 33 učenika. Njih 21 okupilo se posljednje majske subote

Krajem maja i početkom juna, osječke dnevne novine objavljuju člančiće i članke o obilježavanju godišnjica mature baranjskih gimnazijalaca i drugih srednjoškolaca. U takvim člancima obavezno se objavljuje slika okupljenih maturanata s njihovim razrednikom, popis nekadašnjih maturanata koji su na slici, uz nekoliko rečenica o tome kako je proteklo okupljanje.

O spomenutim člancima ne bismo ni pisali u “Novostima” da Baranja krajem 20. vijeka nije bila zahvaćena ratom i da se njegove posljedice još uvijek ne osjećaju. Baranjski školski razredi u vrijeme bivše Jugoslavije nisu bili jednonacionalni, a učenici često nisu ni znali koje su nacionalnosti njihovi školski drugovi. Kasnije se desilo ono što se desilo i to je ostavilo traga. Neki razredi, ili bar većina učenika, na to se ne osvrću pa se redovito okupljaju na godišnjicama mature, a neki ne mogu prevladati animozitete pa okupljanja njihovih razreda nema ili oni ne dolaze na okupljanja.

Nekadašnji 4.b razred Gimnazije Beli Manastir, koji je maturirao školske godine 1972/73, imao je čak 33 učenika. Njih 21 okupilo se posljednje majske subote u svojoj staroj školi kako bi obilježili 40. godišnjicu mature. Nakon slikanja ponovno su sjeli u školske klupe. Budući da razrednik “četvrtog be” prof. Novak Vukčević više nije među živima, prozivku je izvršio nekadašnji učenik Dragan Anđelić, danas ravnatelj Osnovne škole u Donjoj Mahali (BiH), čije je ime bilo prvo u školskom imeniku.

Prozivka je izvršena bez školskog imenika jer on nije pronađen u školskoj arhivi. S učenicima, školskih su se dana prisjetili i profesori Smilja Horvat, Draga Šakić i Nikola Živković.

Na fotografiji su (slijeva nadesno): prof. Smilja Horvat, Snježana Bjelajac (udana Grgić) – Zagreb, Mira Vrkić (Krizmanić), Ljiljana Dvornić (Grahovac), prof. Draga Šakić, Jela Petrović (Barić), Vladimir Fijačko – Osijek, Jasmina Ilić (Plavšić), Marija Vugrinec (Svalina), Branko Kovačević – Novi Sad, Margita Sauter (Matošić), Biserka Jurčec (Bekić) – Beograd, Jovan Nedić, Darko Vedernjak – Pula,  Jovanka Stanisavljević (Hazenauer), Dragan Anđelić – Donja Mahala (BiH), Ranko Kostić, Zlata Everle (Jeličić), Zdravko Dobrovac, Julijana Usodi, Milan Miljatović (Futog), Radoslav Lečić, Ljubomir Damjanović, prof. Nikola Živković.

Nekadašnji 4.b još su pohađali: Ljiljana Ćuk, Dušanka Dmitrić, Josip Kompanović, pok. Svetomir Manić, Slavica Marjanović, Spasa Mečanin, Zora Mijatović, Gospava Mrđa, Ratko Nikolić, Vojin Radanović, Nada Resanović i Evica Rilko.

 Jovan Nedić

 Drugi Tjedan kulturne raznolikosti

Sisačka multikulturalnost

Cilj dječjeg okupljanja je pokazati kako se zajedno može živjeti bez obzira koje su boje kože, nacije ili vjere

Drugu godinu zaredom, u sisačkoj Narodnoj knjižnici i čitaonici “Vlado Gotovac” u naselju Caprag, održan je Tjedan kulturne raznolikosti. Započeo je predstavljanjem srpske nacionalne manjine u organizaciji SPC-a. Više od stotinu posjetilaca koji su napunili prostor knjižnicu, ali i onaj van nje, zainteresirano je pratilo prigodni program.

Pod vodstvom paroha Veselina Ristića mališani novoosnovanog zbora polaznika pravoslavnog vjeronauka u Crkvi Svete petke u Sisku, otvorili su prvu večer otpjevavši himnu Svetom Savi. Nakon toga se djeci predstavio književnik Đuro Maričić, koji je sve uzraste razveselio opuštenim i duhovitim nastupom, čitajuči stihove iz svoje knjige “Kako rastu djeca”.

- Manifestacija koju planiramo da postane tradicionalna ima za cilj prvenstveno zbližiti djecu svih vjera i nacija te na taj način uzdići svijest ljudi. Naravno, ne samo djece nego i odraslih i to na višu razinu u kojoj su međusobno poštivanje i tolerancija na prvom mjestu – ističe Dragana Čubrilo Bila, voditeljica igraonice u knjižnici. Navodi kako je sisačka pravoslavna parohija i lani, uz Pododbor “Prosvjete” iz Dvora, bila jedna od organizatora Tjedna multikulturalnosti.

Sisački paroh Veselin Ristić je objasnio važnost pokretanja pravoslavnog vjeronauka, kako u crkvi tako i u školama, gdje za njega postoji interes.

- Cilj dječjeg okupljanja je pokazati kroz zajednicu svoju vjersku i nacionalnu pripadnost odnosno kako se zajedno može živjeti bez obzira koje smo boje kože, nacije ili vjere, jer smo svi mi djeca Božja, istakao je paroh Ristić.

Drugog dana tjedna multikulturalnosti predstavila se bošnjačka nacionalna manjina sa nastupom BKUD Nur, odnosno djece polaznika islamskog vjeronauka i članica Bošnjačke žene. Predstavili su se plesom, sevdalinkama, recitacijama i dramskim tekstovima. Trećeg dana nastupili su Romi, predstavivši se kao vrsni muzičari, trbušni plesači i recitatori, u izvođenju mališana koji redovito polaze igraonicu u ovoj sisačkoj knjižnici.

Idućeg dana predstavila su se hrvatska umjetnička društva, udruge i zborovi te polaznici katoličkog vjeronauka, kao i pedesetak polaznika igraonice Zvončica. Kao i lani, u Sisak je ovim povodom stigao pun autobus djece iz Dvora, folkloraša Prosvjetinog Podoodbora Dvor, koji su pod stručnim vodstvom Slobodana Repaka nastupili na završnoj večeri.

 Mirna Jasić

 Kraj školske godine u OŠ Borovo

Ispraćaj osmaka

Najveća manjinska škola u Republici Hrvatskoj, Osnovna škola Borovo u kojoj se nastava izvodi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, ispratila je još jednu generaciju osmaka.

Ove godine je “malih maturanata” 33-oje, a od sledeće školske godine u klupe će sesti 36-oro prvaka, čime će broj učenika u ovoj školi porasti na 324-oro. Iako je  ovogodišnja generacija osmaka najmalobrojnija u zadnjih 50 godina, po rezultatima je jedna od najboljih u poslednjoj deceniji. U nikad većoj konkurenciji učenika koji su svih osam godina imali prosek 5,0 i primereno vladanje nastavničko veće je za učenika generacije proglasilo Milana Nikolića.

- Danas je naša škola 17-ta po veličini u Vukovarsko-sremnskoj županiji, ali smo po postignutim rezultatima među prvih deset. Ove godine je 11 naših učenika učestvovalo na takmičenjima iz matematike dostojno predstavljajući svoju školu, istakao je direktor škole Tihomir Jakovljević na svečanosti povodom obeležavanja Dan škole.

Posebno je naglasio primereno vladanje učenika, što, kako je rekao, govori koliko su – nastavnici zajedno sa roditeljima i lokalnom zajednicom uložili truda da bi vaspitali čestite mlade ljude koji će znati da poštuju zakone domovine Hrvatske, ali koji će isto tako s ponosom isticati svoje srpsko poreklo, pravoslavnu veru, ćirilično pismo, svoj jezik i kulturu.

- Iako danas živimo u teškim vremenima, to nam ne daje za pravo da učinimo pogreške u vaspitanju svoje dece i svi moramo pokazati više volje i entuzijazma da bi našu decu izveli na pravi put, zaključio je Jakovljević.

Povodom Dana škole održana je svečana akademija koju su s učenicima škole puna dva meseca pripremali nastavnici Radojka Tolić, Nada Kukić, Srđan Vasiljević i Ljiljana Sremac, a školska sportska dvorana koja može primiti oko 500 posetilaca bila je ispunjena do poslednjeg mesta.

 D. B.

Stogodnjak (166)

7. 6. – 14. 6. 1913: Miloš Stanković, poznato muško spadalo među studentima medicine u Innsbrucku, kojeg je još u siječnju 1913. uhapsila austrijska policija, pod optužbom da priprema atentat na prestolonasljednika Austro-ugarske Ferdinanda, pušten je iz zatvora jer se na kraju  ispostavilo, a što se moglo i pretpostaviti, da je opet riječ o jednoj od njegovih – šala nad šalama! Pričljivi Miloš se, naime, pred svojom djevojkom pohvalio “kako pravi bombe i kako će u Beču izvršiti atentat na osobu koja je najbliže caru”. Djevojka je cijelu priču usput ispričala svojim roditeljima, a oni je shvatili krajnje ozbiljno i odmah obavijestili policiju. Državno odvjetništvo u svemu je pak vidjelo veliku zavjeru i izravnu opasnost po prestolonasljednika, pa se brbljavi Miloš našao iza rešetaka. A suđenje? Ono se pretvorilo u pravu farsu. Miloš je pred sudom kazao: “Svi me znate. Ma, kakav atentat! Htio sam se samo napraviti malo važan pred svojom djevojkom, a vi sve shvatili preozbiljno.” Priču su potvrdila i dvojica svjedoka pred kojima je Miloš također naširoko raspredao o pripremi atentata. Na kraju i sama Miloševa djevojka je iskazala: “Miloševu priču uopće nisam shvatila ozbiljno. Ozbiljno su je shvatili samo moji roditelji i odvjetništvo…” Tako je Miloš oslobođen optužbe. Ali iz zatvora nije pušten sve dok Kasacioni sud u Beču, poslije žalbe Državnog odvjetništva, sredinom lipnja nije potvrdio odluku prvostepenog suda. Kasacioni sud je odbio žalbu državnog odvjetnika i telegrafski naredio da se Miloš pusti iz ćelije. Na izlazu iz zatvora dočekali su ga novinari i zabilježili ono što je kazao. A kazao je: “Dugi jezik i moja hvalisavost stajali su me šest mjeseci tamnice!”

* dobrotvorna zaklada Julike i Danila Banjanina raspisala je natječaj za dodjelu školskih stipendija siromašnim đacima s područja udbinske općine. Stipendija je 200 kruna, a pravo na nju imaju isključivo siromašni đaci s područja Udbine, bez obzira na vjeroispovijest. U slučaju da takvih kandidata nema na udbinskom području stipendija se može proširiti na siromašne učenike cijelog ličko-otočkog područja ili na potomke najuže Julikine i Danilove rodbine, te na “svu valjanu djecu stanovnika mjesta Jošane u Lici, koja nose prezime Banjanin…”

* Službeni list objavljuje informaciju da se povlače banknote od 100 kruna, datirane s 2. siječnja 1910. “Ove se banknote imaju do 31. maja 1915. predati, jer je to posljednji rok za njihovo povlačenje. Poslije toga roka primaju glavni i produžni zavodi austro-ugarske banke ove novčanice samo na izmjenu. A poslije 31. maja 1921.  nije više austro-ugarska banka dužna ni da otkupi, ni da izmijeni ove note…” stoji uz ostalo u službenoj obavijesti.

* seljak Aksentije-Akso Subotić iz okolice Požege krenuo je u Ameriku, ali je stigao samo do Zagreba. Tu ga je, naime, na ulici presreo neki njegov znanac, pa su obojica završili u gostionici. Akso se napio, a njegov znanac skovao plan. Uglavnom, poslije nekoliko sati pijančevanja nesuđeni Amerikanac ostao je bez svega što je imao u džepovima – dolara, sata, kruha sa kobasicom i šunkom, ali i bez brodske karte do Amerike…  Nije bilo ni znanca, pa je Aksentiju odmah, čim se otrijeznio i digao ispod stola, bilo jasno tko ga je opelješio do gole kože i spriječio ga da otputuje u Ameriku.

 Đorđe Ličina

Intervju Viktor Orban, HTV 1

Da čovjek ne zna o kome je riječ, pomislio bi da je novinar HTV-a razgovarao s predsjednikom švedske vlade, a ne s najproblematičnijim djetetom Srednje Evrope, mađarskim premijerom Viktorom Orbanom. Naime, Branimir Farkaš svojski se potrudio da ne postavi niti jedno pitanje koje bi sugovornika dovelo u neugodu, pa je u tom nadljudskom trudu i uspio. Ako svim srcem želiš ispasti demokratski lider nedemokratske zemlje, cijeli se HRT uroti da ti u tome pomogne, dosta se tu iskustva nataložilo.

Pitanja o državnom agitpropu koji kontrolira medije, paravojnim formacijama Jobbika koje maltretiraju Židove i Rome ostala su za neku drugu priliku ili za nekog drugog novinara. Orban je zato mogao pokazati svoje najbolje izdanje, a ono nije sasvim loše. U prvom redu, mađarski premijer dobro vlada žargonima i vrlo je plastično objasnio metajezik Unije. “U EU-u se nikada ne koristi riječ ne, to nije europski politički jezik, već se daju diplomatski odgovori. Iz tog je razloga teško reći tko je bio protiv brzog pristupanja Hrvatske. Ali mi smo oduvijek bili na vašoj strani”, rekao je Orban odgovarajući na pitanje tko nas je, tako dobro pripremljene, opstruirao. Ispalio je potom frazu koju jako vole čuti malograđanske uši u Hrvatskoj: “Vi nikada niste bili Balkan.” Jaka, ubitačna konstatacija. “Apsolutno se slažem”, uzvraća Farkaš. Jok, nismo Balkan, nego smo Karibi.

U gospodarskim temama Orban je vrlo suveren. Pohvalio se kako je prvi porezom opalio banke, što je naišlo na užasavanje Bruxellesa, no sada ga mnogi kopiraju. Objasnio je i prednosti nacionalne valute, koje omogućuju razne manevre monetarnom politikom, što mu je pomoglo da sreže deficit i izađe iz recesije, o čemu mi možemo samo sanjati.

Dnevnik HTV-a

“Ta gospoda nikada nisu bila u ribarnici, nikada nisu vidjela ovo, ona jedu panirane osliće ili nešto drugo”, kaže gospođa zavijena u crno, jer joj Slavko Linić kani nametnuti fiskalnu blagajnu. Još je slikovitija izjava druge prodavačice: “Kako ću rezati sipu koja ispušta crnilo i izdavati račun na fiskalnoj blagajni?”

Vrlo dobar TV prilog pokazao je ključnu boljku hrvatskih zakonodavaca: to su birokrati stare škole, koji s realnim životom, proizvodnjom viška vrijednosti, proizvodnjom uopće, nemaju blage veze. Njihovo je da pokupe novac, ne da ga stvore. Ljubo Jurčić dobro je primijetio: naša Vlada sliči na poduzeće u kojemu radi samo računovođa, sve je drugo stalo. Jedan sugovornik u prilogu kaže da na kioscima, gdje je fiskalizacija elegantno izvediva, od nje neće biti ništa i da to nije slučajno. Tamo se beru pare za državne monopole (duhan, markice i sl.), pa zakonodavac ne želi smanjivati promet, a u javnosti možemo čuti i ne baš besmisleno nagađanje prema kojemu se ribarnice uništavaju zato da se poveća promet velikim trgovačkim lancima. Konzum umjesto Dolca, Todorić umjesto anonimnih prodavačica, ta rotacija zvuči vrlo logično. Nekoliko dana prije, u RTL-ovom Danasu, neki prodavač na vukovarskoj tržnici izriče poslovicu: “Bog je stvorio tržnicu da se ljudi druže, a Linić fiskalnu blagajnu da prestanu.” Rekoše jednom na Divljem zapadu: “Bog je stvorio ljude različitima, a onda je došao Samuel Colt i opet ih izjednačio.” Ovdje međutim evolucija, kao i sve drugo, ide naopako, u rikverc…

Dnevnik 3

U nešto više od minutu i pol priloga Marina Gavranović uspjela je na dojmljiv način prikazati kalvariju radnica Kamenskog, dati lice osobnim dramama i pokazati entuzijazam gotovo američkog tipa, osobinu koja se kod naših ljudi nalazi tek u apotekarskim tragovima. Radnice Kamenskog ostale su, naime, bez posla zbog tajkunskih malverzacija sa zemljištem, no za razliku od drugih kolektiva nisu se prepustile sudbini, pa su u Zagrebu osnovale udrugu u kojoj šiju, kroje itd. U nekoliko mjeseci obučile su 90 novih šnajderica. “Svi oni koji su nas mislili odbaciti jer su smatrali da smo stare babe”, kaže Lidija Dugajić, jedna od njih, “ljuto su se prevarili, jer sada najviše znamo i najviše možemo dati.” Bio je to sjajan ton gospođe Lidije, potresan i plastičan. “Neka se država ugleda na žene koje svojim snagama ustraju u borbi za život i pokloni im se”, završava novinarka, a mi smo nekako uvjereni da država to neće učiniti. Zašto bi kada se može i dalje zaduživati, plandovati i ponašati se kao da će njihova do zore gorjeti, što je, kao što iz iskustva znamo, nemoguće.

Mediteraneo, HTV 1

Albert Camus tvrdio je, ne tako davno, kako ima jedna misao bez koje današnji svijet neće moći dugo opstati: to je misao Sredozemlja. “Mladost svijeta”, pisao je Camus, “nalazi se uvijek oko istih obala. Bačeni u ružnu Europu gdje umire, lišena ljepote i prijateljstva, najponosnija od svih rasa, mi Sredozemci živimo uvijek od iste svjetlosti. U srcu europske noći, sunčana misao, civilizacija s dva lica, očekuje svoju zoru. Ali ona već osvjetljuje putove prave nadmoći. Prava se nadmoć sastoji u osudi predrasuda vremena, a najprije od one najdublje i najnesretnije od svih njih koja hoće da čovjek oslobođen nedostatka mjere bude sveden na neku oskudnu mudrost…”

Sredozemni eskapizam, kao bijeg od nepodnošljivog žrvnja kapitalizma, rado je korišten kliše brojnih autora. S uracima poput “Mediteranea” ili “Il Postina” teško je promašiti ukus masovne publike. Ta vrsta “robinzonijade” ne može međutim biti formula za mijenu poretka.

Obale oko kojih je, po Camusu, koncentrirana mladost svijeta i gdje je “inteligencija sestra tvrde svjetlosti”, danas su pred bankrotom, javne su im financije u dubokim deficitima, a zemlje “sunčane misli” sjevernjaci prezrivo nazivaju PIGS – svinje. To su Portugal, Italija, Grčka, Španjolska. Novi talijanski premijer Enrico Letta pokušava Italiji ponuditi “germansku strogost” – to nije ništa drugo nego oskudna mudrost koja se, za ovu priliku, iskazuje kao tekući račun platne bilance. Osunčana misao, mediteraneo, utopija je još samo u filmu, u kojemu smo mogli zaboraviti sustav koji nas melje svakodnevno i uživati u osunčanoj misli svedenoj na svoju pravu, nažalost, jedinu moguću mjeru. Bila su to dva sata dobre zabave, a perspektiva, nju mediteranskoj misli ne treba tražiti. Njene formule kriju se u puno hladnijim predjelima.

Nasilna smjena fra Drage Bojića s mjesta glavnoga urednika franjevačkog mjesečnika “Svjetlo riječi”, koliko god u izvedbi slijedila oprobane inkvizicijske obrasce, mnogo je više od tipičnih ovdašnjih udara na slobodu medija.

Prije svega zato jer je “Svjetlo riječi” atipičan projekt i po mnogo čemu jedinstven fenomen na ovim prostorima. Časopis koji izdaje Franjevačka provincija Bosne Srebrene – svojevrsna anomalija u odnosu na more smrtno dosadnoga ili smrtno isključivoga “vjerskog tiska”, ali i u odnosu na nepreglednu makulaturu potrošačko-manipulantske “svjetovne štampe” – već trideset godina djeluje kao oaza kritičkoga i slobodarskog duha, okuplja i odgaja intelektualni pogon čije je temeljno poslanje protiviti se svim oblicima ispiranja mozga, pa najčešće nastupa kao sušta suprotnost političkim i ideološkim preferencijama okruženja, uključujući “službeno katoličanstvo” kakvo propisuju crkvene vlasti.

U ratnim devedesetima, slijedeći najčasniji dio tradicije bosanskih franjevaca, “Svjetlo riječi” ustrajno se i bez kalkuliranja opire vladajućim nacionalizmima, ne pristaje na političke ucjene i plemenske zanose, zagovara dostojanstvo pojedinca, mir i dijalog među zakrvljenim narodima, zalaže se za Bosnu i Hercegovinu koja neće biti razdijeljena etničkim kavezima, njeguje otvorenost prema “drugima”, uspostavlja suradnju s intelektualcima različitih vjera, nacija i svjetonazora, izlaže bespoštednoj kritici crkvene establišmente što su se pretvorili u servisne službe političkih elita… i navlači na vrat nevolju za nevoljom.

Za razliku od kritički raspoloženih medija iz “svjetovnog” miljea, “Svjetlo riječi” svih ovih godina trpi optužbe za dvostruku izdaju – s jedne strane “hrvatstva” koje je kao borbeni amblem destilirala vladajuća nacionalistička ideologija, a s druge strane lokalne ispostave Katoličke crkve koja tu ideologiju vrijedno raspiruje. Svejedno, poslije tri desetljeća kontinuiranog djelovanja, učinjen je presedan: prvi put je jedan glavni urednik smijenjen zbog javno iznesenih stavova.

Dekapitacija je obavljena koordiniranim djelovanjem upravljačkog klera. Nakon intervjua što ga je povodom obljetnice lista fra Drago Bojić dao za portal Prometej – zapravo impresivnog programskog štiva u kojem je pojasnio poziciju “Svjetla riječi” i progovorio, između ostaloga, o institucionalnoj zloupotrebi religije, o odgovornosti hercegovačkih franjevaca za politiku etničkoga čišćenja, o profiterskom poistovjećivanju katoličanstva s hrvatstvom, o etabliranom nacionalizmu koji u sebi nosi potencijal budućega zla, ali i o “event-vjeri” i “softcore-duhovnjaštvu” kakvo se propagira preko međugorskog svetišta (“čija se cijela ‘teologija’ bazira na laži i manipulacijama”) – pismom je reagirao provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko, tražeći od fra Lovre Gavrana, provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene, da Bojića kazni, očekujući “ispriku za ove javno iznesene, ničim dokazane, klevetničke riječi” i “zaštitu od ovakvih nemilih objeda koje urušavaju naše mukom, dobrohotnošću i bratskom ljubavlju izgrađivane stoljetne odnose”.

I doista, fra Lovro Gavran promptno je osigurao “zaštitu” ugroženome kolegi: smijenio je fra Dragu Bojića, navodeći u pismu kako povod njegovoj reakciji jest pismo hercegovačkog provincijala, ali i da sankciju nalaže “zbog nepoštivanja odluka Uprave Provincije”, dakle zbog neposluha. Uz to je Bojića po kazni rasporedio na mjesto kapelana u Busovači.

Glavni urednik “Svjetla riječi” tako je nasilno uklonjen radi javno izgovorenih riječi, pritom oslonjenih na neoborive činjenice. Izrečena istina proglašena je objedom, bez ikakve potrebe da se presuda i kazna obrazlože. Paradoks i bizarna okolnost te siledžijske mjere ogledaju se i u tome da nigdje kao u “Svjetlu riječi” ranijih godina nije objavljeno toliko argumentiranih članaka o sudioništvu hercegovačkih franjevaca u zločinačkoj politici koju su u Bosni i Hercegovini provodili Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban.

Pedeset suradnika i urednika “Svjetla riječi”, redom istaknutih intelektualaca, otkazali su buduću suradnju s časopisom i uputili provincijalu pismo u kojem traže da iznova razmotri svoju odluku, ističući kako smjena glavnoga urednika “nije samo pitanje unutarnjih odnosa u franjevačkoj zajednici, ili pitanje povrede nas urednika i suradnika, nego rušilački čin protiv humanizacije javnog prostora u Bosni i Hercegovini”. Odgovor od fra Lovre Gavrana i Uprave franjevačke provincije Bosne Srebrene, dakako, nije stigao.

Brojne indicije ukazuju na to da je rušenje urednika planirano otprije i da je Bojićev intervju portalu Prometej iskorišten tek kao zgodan povod. Pritisci na redakciju traju već duže vrijeme, i to zbog koncepta časopisa koji se ne libi kritizirati crkvene strukture i štetočinsko djelovanje vladajućih moćnika, pa je sadašnji ishod posljedica dugogodišnje želje da se prepoznatljivo “Svjetlo riječi” uništi, da se njegov uređivački profil iz temelja promijeni i prilagodi crkvenim i političkim potrebama.

Osim eklatantnoga dokidanja slobode govora, postignutog lakim potezom fratra na vlasti, kroz slučaj su se pokušavali iščitati mnogi slojevi: od “tradicionalnog” sukoba između bosanskih i hercegovačkih franjevaca, do razilaženja i “promjene kursa” unutar same zajednice bosanskih franjevaca, no prije svega je na stvari demonstracija sirove komesarske moći – osnažene egzekutivnim ovlastima koje proizlaze iz stroge crkvene hijerarhije – i trijumfu nacionalističke paradigme nad onima koji su se drznuli promicati toleranciju, suživot i otvorenost.

Stoga ovdje i nije riječ o pukome nasrtaju na slobodu štampe, već – više od toga – o udaru na ideju, o zabrani poruke da je i moguće i poželjno živjeti izvan tora i nametnutog svjetonazora, o pokušaju kirurškog otklanjanja tkiva koje remeti uniformiranu teksturu poželjnoga društva.

“Svjetlo riječi” odavno je nadišlo horizonte uobičajenoga vjerskog tiska, postavši jednom od rijetkih enklava slobodne kritičke misli na prostorima bivše Jugoslavije. Njegova detronizacija u tom je smislu i prvorazredno “svjetovno” pitanje, nikako nešto što bi se smjelo lakonski tretirati kao ekskluzivno konfesionalni – ili još gore: ekskluzivno crkveni – problem. Upravo je zatiranje medijske i intelektualne alternative, sistemska proizvodnja duhovne pustoši, ono što nosi prokleto univerzalnu aromu. Glavosječa iz Bosne Srebrene samo je ogledni primjerak upravljačkoga soja koji se – bez obzira na dizajn službene odore, bez obzira na (manju ili veću) sofisticiranost metoda što mu stoje na raspolaganju – rutinski kiti Gavranovim perjem.

Zamračivanje “Svjetla riječi” dekretom, činom demonstrativnog nasilja vlasti, utoliko budi dodatnu zebnju. No mrak nikada nije toliko kompaktan kakvim se nastoji prikazati. Mrak je u svojoj biti proziran, jer se temelji isključivo na uskrati. Jedini kreativni doseg mraka sadržan je u dokidanju. A dok god ima onih koji su, poput fra Drage Bojića, spremni svjedočiti istinu, pokazati zube moćnicima i pisati slobodno, riječi svijetle.

Kao što je bilo lako predvidjeti, u danima pred ulazak Hrvatske u Evropsku uniju pažnja javnosti razvlačena je kao gumilastika, na sve moguće strane. Te tko će od evropskih državnika doći, što je, osim donekle u slučaju Angele Merkel, bilo potpuno nevažno, jer je riječ o utabanoj protokolarnoj materiji s manje-više standardnom predvidivošću; te što je u pozivanju uzvanika krivo napravljeno i tko je za to odgovoran; te tko je režirao svečanost na središnjem zagrebačkom trgu, a tko je ljutito otkazao suradnju nezadovoljan takvom lokacijom. Kada se javnosti do sita serviralo sve detalje oko tih prevažnih stvari, nije, jasno, preostalo dovoljno prostora za išta drugo. Tako je ostalo jedva primijećeno da su tri nacionalne televizije intervjuirale svu trojicu predsjednika – Sabora, Vlade, Republike –a Hrvatska televizija čak se pohvalila pothvatom da je prvi put u svome studiju uspjela okupiti sve njih zajedno. Žalibože truda. U tom inauguralnom intervjuu trojice predsjednika, koji su dobili priliku figurirati kao neka vrsta hrvatskog pandana euroatlantskoj Troiki, baš ništa nije bilo vrijedno pamćenja.

Nije da se Leko, Milanović i Josipović nisu trudili. Punih sat vremena pokušavali su objasniti svu važnost ulaska Hrvatske u EU (pa kasnije o tome glagoljali i na glavnoj svečanosti), ali ono što je izlazilo iz njihovih usta sličilo je na mrtvu pljevu, koju su HRT-ove čistačice poslije mogle samo pomesti i istresti u za to previđenu posudu. Uz nadljudske napore uspio sam zadržati u pamćenju nekoliko rečenica onoga što su rekli, jer nešto su ipak morali reći. Milanović je pripovijedao o tome da je EU šansa za Hrvatsku da u njoj zadovolji i razvije “intelektualnu znatiželju”. Josipović se nada da će prosperitet nove članice EU-a ubrzo dovesti do toga da će nezaposlenost biti zamijenjena podzaposlenošću, pa će ljudi iz drugih evropskih zemalja ovdje tražiti posao. A Leko, zakopan u svojoj resornoj poziciji, sa zadovoljstvom je konstatirao da će hrvatska država od ovog tjedna prestati biti konzument evropskih zakona i postati njihov donositelj. Na kraju se, kao odjek iz pozadine, oglasio Karamarko i u bradu promrmljao prigovor da se iz svečarskih istupa čelnih ljudi države nigdje ne vidi, oh, ključna uloga koju je u ulasku Hrvatske u Evropu imao Franjo Tuđman.

Kada se ova tri mišljenja (ne znam da li četvrto uopće ulazi u tu kategoriju) stave na hrpu, vidiš da Hrvatska u EU ulazi bez ikakve ideje što će zapravo tamo. Naravno, ne očekuje se da ona u EU unese neku neponovljivo novu ideju, zbog koje će ostali skamenjeno čekati svaki naredni korak Zagreba. Ali, bogami, ne očekuje se ni da se ponaša kao mutava dobričina koja prstima signalizira što hoće, jer time deklasira samu sebe više nego što bi i najvećim antihrvatskim zlodusima pošlo za rukom. Hrvatska dolazi iz političkog podneblja koje je u drugoj polovici prošlog stoljeća porodilo neke od najinspirativnijih i najpotentnijih političkih ideja novoga doba: samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo, minuciozno osmišljeni federalizam, nesvrstanost. I kako se onda, pobogu, može na ulaznim vratima EU-a pojaviti kao plačipizda koja slineći govori kako se time ostvaruje nekakav njen “tisućgodišnji san”, a ona se, biva, vraća tamo gdje je uvijek i bila? Prilično mizerno, zar ne? Doduše, Milanovića i Josipovića nećete čuti da izgovaraju takve besmislice, oni su ipak kultivirani političari i znaju da se ulazak u EU ne smije svesti na puki “bijeg s Balkana”, ali nećete čuti ni išta drugo.

Hrvatska se uvukla u EU naprosto kao prazna ploča, nešto u što tek treba uklesati neki smisleni sadržaj. Milanović je proteklih dana uzeo jednom-dvaput dlijeto i kvrcnuo njime u tu ploču, ali rezultat je krajnje skroman, svakako ispod onoga što bi trebalo. Izjavio je da Hrvatska nije za saveznu, federalnu EU, što jeste relevantna tema o kojoj se ima što reći. Ali ova današnja kriza pokazala je da se američki federalni model države bolje i uspješnije nosi s njom od evropskog, pa bi Hrvatska sa svojim federalnim iskustvom prije trebala ohrabrivati federalizaciju EU-a nego je ovako naprečac otpisivati. Više sreće hrvatski je premijer imao u iznošenju stavova o odnosima u ex-yu regiji, podvlačeći antifašizam kao ljepilo koje je i danas nepovratno povezuje, uz zaključak da Hrvatska ne smije pobjeći iz nje nego biti njen most prema Evropi. Ali sve to opet pada daleko, daleko ispod razine potrebnog kada se radi o strategiji razvoja same Evrope. Tu opet vidiš Hrvatsku i njen državni vrh kao mutavce koji ne znaju što s činjenicom da danas postoje dvije Evrope: bogata i siromašna, vjerovnička i dužnička. I da ubrzano pucaju veziva solidarnosti i uzajamnosti među njima, gotovo na identičan način kako se to dešavalo u bivšoj Jugoslaviji, pa ako se ona raspala, nije isključeno da se to isto dogodi i s EU-om.

A Hrvatska je pozicija tu upravo neponovljiva. Jedina je članica EU-a koja ima iskustvo složene federalne države (Češka i Slovačka ipak nisu iz te priče), i to dvostruko iskustvo, one koja je bila žrtva rušenja te federacije, ali i krivac za to. Može li se zamisliti meritornijeg sudionika rasprave o budućem ustrojstvu EU-a?! Tim više što je ona u bivšoj Jugoslaviji pripadala razvijenom federalnom sjeveru, a danas se u EU-u pojavljuje kao dio siromašnog juga. Sada bi trebala samo obrnuti optiku i javno artikulirati da egoizam koji je pokazivala prema nerazvijenim dijelovima Jugoslavije nije ono što bi htjela da se i njoj dogodi u Evropi. Jasno, mala korist od toga ako to ostane na običnoj kuknjavi. To treba pretvoriti u stav artikuliranog i aktivnog pripadanja jugu, kao prostoru koji više ne bi bio unutrašnja kolonija sjevera, na koji ovaj plasira preskupi kapital pretvarajući ga u dužničkog ovisnika, ali ne želi imati ništa s posljedicama njegovog siromašenja. Ukratko, kao prostoru u kojem će Evropa vratiti izgubljeno sidro solidarnosti, umjesto blatiti zemlje juga, sada i Hrvatsku, kao novu vreću bez dna, kao da smo svi mi idioti pa ne znamo da je 50 milijardi hrvatskog inozemnog duga – njena zarada.

Eto, to je ono čime bi se trebala pozabaviti 28. članica Evropske unije, a ne podanički kukati što Angela Merkel nije došla na evropsku pričest Hrvatske u Zagrebu. I sve to uz pobožno gatanje nije li se to dogodilo zbog toga što je moćna kancelarka nezadovoljna slučajem Perković. Ma, zaboli nas što ona misli o Perkoviću, to ionako služi kao dimna zavjesa SDP-u, HDZ-u i Crkvi, koji sada kada smo u EU-u ne znaju što bi s tom Evropom, ni sa sobom u njoj.

Knjiga otkriva preporođenog “postproznog” pjesnika-rekonvalescenta

Prije nekih pet godina u izdanju Frakture pojavio se, naslovljen “Tamna magistrala” i pod uredničkom palicom njegovog generacijskog i poetičkog suputnika Delimira Rešickog, izbor iz prvih pet pjesničkih knjiga Zvonka Karanovića, jednog od značajnijih srpskih pjesnika srednje generacije. Godinu kasnije beogradski je L.O.M štampao i cjelokupan autorov stihovni opus (“Box set: sabrane pesme”), zaokruživši tako i simbolički stvaralačku fazu započetu kultnim “Srebrnim Surferom” 1991., a okončanu sredinom dvijehiljaditih knjigom “Svlačenje”. Zatim je Karanović, barem što se javnosti tiče, od pjesništva na neko vrijeme apstinirao ispisujući usput romanesknu trilogiju “Dnevnik dezertera”, solidno prihvaćeni triptih o radioaktivnom mulju devedesetih i njegovim stanovnicima, socioekonomski i psihofizički razvaljenim gubitnicima tranzicije ili, ukratko, gotovo svima nama.

“Mesečari na izletu”, knjiga koja, signirajući time odmah dominantne poetičke zasade koje je uokviruju, već u naslovu krije oksimoron ili pleonazam (a vjerojatno oboje), otkriva nam dobrodošlog, preporođenog “postproznog” pjesnika-rekonvalescenta te donosi evidentan i uspješno izveden formalno-stilski zaokret. Karanović je promišljeno izbjegao manirizaciju vlastitih “kućnih” postupaka – izgrađenih mahom na baštini beat i rock’n'roll pjesništva, njujorške i Black Mountain škole te pjesnika njemačke “nove osjećajnosti” – i upustio se, ne napuštajući vlastite specifične teme i sveprisutnu popkulturnu pozadinu, u istraživanje jednog za njega novog terena. Ondje, naravno, nije zašao prvi – ima, kao Dante po paklu, pouzdane vodiče koje predstavlja već na početku. Knjigu otvara izvod iz američkog pjesnika Jamesa Tatea, čije su kasnije knjige na “Mesečarima” ostavile uočljiv pečat; citat koji i eksplicitno upućuje na odmak: izgleda da je ovo novo područje. Na to se, gotovo odmah, nadovezuje Rimbaudova “Sezona u paklu”, jedna od inauguralnih te i danas reprezentativnih zbirki pjesama u prozi.

Izbor dosljedno proznog sloga sasvim je adekvatan temeljnoj autorskoj strategiji: maksimalnoj narativizaciji sastavaka koje je, barem koliko kao pjesme u prozi, moguće čitati i kao nerijetko na najbolji način lirične, pomalo nadrealne, akauzalne, apsurdu sklone superkratke priče. Još bolje – uzimajući u obzir njihovu izrazitu filmičnost – scenarije za kratke video-uratke ili psihodelične, Lynch-noirovske muzičke spotove. Tim je gustim epizodama iz nesvakidašnje urbane svakodnevice kojima opet, uvijek u trećem licu, defiliraju otuđeni, izmješteni, raznoraznim patologijama devastirani protagonisti, posijan čitav spektar za njih svjetotvornih ključnih točaka, u rasponu od Godarda i “Taksista”, preko Bolaña, Wildea, Kafke, Benna, Theobaldija i Wondratscheka do Alvara de Camposa i gospodina Kogita, ali i brojni metatekstualni i autopoetički komentari, često u dobroj mjeri ironično intonirani u službi prokazivanja općih mjesta. Posljednji sastavak vraća nas na scenu inter-svjetovnog telefoniranja s početka, zaokružujući time prividno priču te učvršćujući čitav mahom fingirani narativni okvir.

“Čovek se”, kaže protagonist na jednom mjestu, “mora potruditi da bi ga shvatili ozbiljno.” Isto vrijedi i za pjesnika, a “Mesečari” su dokaz da Karanovićev “formalni lom” treba uzeti upravo tako.

Selvedin Avdić: Moja fabrika (Vrijeme, Zenica, 2013)

Dosta toga nije ova knjiga; tačnije, nije samo to: monografija o zeničkoj željezari, urbana hronika “najvećeg radničkog grada” u SFRJ, autorov intimni brevijar o životu u Zenici. “Moja fabrika” nije ni literarizovana publicistika koja pati od loše zamaskiranih lokal patriotskih panegirika, niti nalik bahatom i neukom uljezu istrčava na teren istoriografije ili sociologije. Ovo je neka vrsta istraživačkog projekta prozaiste koji se okušavao u publicističkim žanrovima (Avdić je objavio knjigu svojih reportaža “Zemlja”, turistički vodič Jajca i priredio knjigu o zeničkom zatvoru), projekta koji nije lišen intencije omaža i nostalgične evokacije, ali čiji je cilj nešto sasvim drugo. Ispod široke metalne pločice nalepljene na naslovnicu, koja knjizi evidentno daje na težini, čineći taktilnim uvid u proizvode zeničke Željezare, upletena je sažeta kolažna povest o fabrici i gradu, o jedinstvenim pojedinačnim sudbinama i prelomnim nemirnim vremenima od kraja 19. veka do danas.

Iako je tekst izvinjavajuće zaštitio Pesoinim citatom u kome se pominju “nepovezani dojmovi” i moguća pripovedna “praznina”, Selvedin Avdić je svoju knjigu skrupulozno skrojio od podataka, izjava i uvida koje je pronašao u studijama, recimo Kemala Hrelje ili Mersuda Sarića, u novinama “Bosanska vila” ili “Naša riječ”, monografijama o Željezari ili tekstovima stranih putopisaca po Bosni u 19. veku. Recimo da je to prva zamerka autoru: citate koje koristi uzima više ornamentalno, kao dovoljan dokaz i konačni zaključak, ne kao povod za refleksivno produbljivanje. S druge strane, brojna poglavlja u knjizi su kratka, ne prelaze tri do četiri stranice, tako da autoru očito nije ni bio cilj da produbljuje dokumentarne navode, već da privatno aranžira svedočanstvo o mestu koje je zahvaljujući fabrici, osnovanoj 1892. godine, od kasabe evoluiralo u gradić i, posebno 1948., sa prvom petoljetkom, u grad teške industrije čiji je broj stanovnika na kraju petogodišnjeg plana skoro utrostručen. To su dve glavne Avdićeve teze u knjizi: sudbina Zenice je nerazdvojno ukrštena sa sudbinom Željezare, a glavni događaji u istoriji fabrike su: njeno osnivanje koje stanovnicima donosi šok civilizacije, sukob sa IB-om koji je poništio planove o izgradnji moderne železare u Doboju, pa se dogradila postojeća u Zenici, i rat 1990-ih posle kojeg je došlo do privatizacije fabrike.

U posebnom fokusu “Moje fabrike” su pojedinačne storije o njenim radnicima, date jednako sažeto i faktografski, o okupaciji i ustaškom režimu u Zenici, ilegalnom radu neuhvatljive partizanke Sabahe Čolaković, o Arifu Heraliću, mladom Romu, nasmešenom radniku Željezare čiji se lik igrom slučaja obreo na popularnoj banknoti od hiljadu dinara a sam Arif dopao alkoholizma i “labilnih živaca”. Ili o herojskom podvigu Ante Cvitanovića koji se 1969. popeo uz visoku peć “pored potoka vrele troske” i popravio kvar, sprečivši da peć eksplodira i ugrozi živote mnogih radnika. Avdić pominje i dva filma snimljena o Zenici, kao i dokumentarac Vojdraga Berčića o Arifu Heraliću “Devalvacija jednog osmijeha”, koji je prikazan početkom 1968. na TV Zagreb, što je proizvelo mali skandal i niz protestnih reakcija u Zenici, kao i medijsku hajku na reditelja i ovaj film.

Neočekivano, “Moja fabrika” oslikava dve autorove nostalgije. Iako “Moja fabrika” ceni austrougarsku modernizaciju grada, kada su krajem 19. veka uz Željezaru izgrađeni pruga Bosanski Brod – Zenica, Rudnik uglja, Fabrika papira i Kazneni zavod, autor nekako žali za predfabričkim vremenima, kada se u gradu nije točio alkohol, ulazna se vrata nisu zaključavala, hrana i kafa su se kupovale na poverenje, tj. na “odloženo plaćanje” i kada nije bilo ni pomena o veneričnim bolestima, koje su kao nuspojave modernizma zaskočile radnički hedonizam. Druga je nostalgija za radništvom kao pogonskim faktorom društva, koji je oblikovao deo Avdićevog ličnog identiteta. Na kraju knjige autor je, iznova ambigvalno, optimista. Istorija je napravila puni krug: današnji privatni vlasnici, Indijci, kao i njeni austrougarski osnivači, teže isključivo profitu, te nema megalomanskih utopija ni ekološkog zagađenja, ali nema ni crvenih zora svetlije budućnosti, bez kojih se Zenica danas vratila u provincijalnu teskobu i identitetsko lutanje po izmaštanoj prošlosti.