Na prvom zasjedanju nakon ljetne pauze zagrebačka je Gradska skupština donijela jednoglasnu protuoglasnu odluku: sve prisutne zastupnice i svi zastupnici podigli su ruke za prijedlog Milana Bandića da se zabrane novi i uklone stari reklamni panoi s krovova i fasada užeg centra grada. Rijetko viđeno jedinstvo političkih opcija čini se opravdanim: u pitanju je, očito, progresivan potez, odlučna dekontaminacija trivijalizirane vizure gradske jezgre, akt elementarne urbane higijene. Mjera kojom ćemo – kako pojašnjava službeno gradonačelnikovo obrazloženje – “omiljena okupljališta Zagrepčana rasteretiti od neprimjerenog komercijalnog oglašavanja” i tako “vratiti njihov identitet”. Omiljena okupljališta i njihov identitet ovom su prilikom, doduše, osim neizbježnog Jelačić-placa, svedeni još samo na Cvjetni trg, ali nema smisla zanovijetati: puka činjenica da gradske vlasti koče komercijalizaciju javnog prostora, pa makar na samo dva trga, trebala bi biti sasvim dovoljan razlog za zadovoljstvo svih onih koji se tim javnim prostorom kreću.

I bila bi, da nije nezgodne koincidencije. Istoga dana, na istom zasjedanju i na prijedlog istoga gradonačelnika, ista je skupština izglasala još jednu odluku: da se dvije polivalentne dvorane unutar spektakularne stambeno-poslovne interpolacije Hoto grupe na istom onom Cvjetnom trgu oslobode tereta javnog interesa građana i da se vrate investitoru, kako bi on do sada ne(is)korištene kvadratne metre priveo svrsi redovitog ubiranja rente. To što su dvorane – prvotno namijenjene predstavama, promocijama i izložbama – od otvaranja deratizacijskog zdanja Tomislava Horvatinčića naovamo ostale neupotrijebljene, ima neke veze s visokom cijenom najma, ali još i više s činjenicom da potrebu za takvim lokacijama od javnog interesa nikada nisu izrazili ni pretpostavljena zainteresirana javnost, a ni eventualni stručnjaci, nego je ona bila utvrđena slobodnim intuitivnim uvidom gradske vlasti. I to prvenstveno kako bi se zakonski opravdalo pravo investitora da posred Varšavske ulice, pokraj centra Cvjetni, izgradi notorni ulaz u podzemnu garažu. Garažno-građevinsko podzemlje, sjećamo se, dokazivalo je u borbi za Varšavsku milimetarsko preklapanja javnog interesa s onim Tomislava Horvatinčića mjereći ga upravo površinom dvije nesretne dvorane: tih je 800 polivalentnih kvadratnih metara poslužilo kao ključni argument za otimanje pješačke zone građankama i građanima.

Javni interes kojeg evidentno nije bilo, drugim riječima, izmišljen je kako bi se javni prostor darovalo privatnom investitoru, a sada je utvrđeno da javnog interesa nema, pa je privatnom investitoru darovano još javnog prostora; ovakva bi proceduralna vratolomija predstavljala suicidalan logički skok u nepoznato da ne znači tek pripremni zalet gradske skupštine prema bespućima obijesne neozbiljnosti. Novom odlukom, naime, Horvatinčić je kompenzirao gradski gubitak dvije nepotrebne dvorane namijenjene kulturnim i društvenim događanjima tako što je obećao do proljeća 2017. izgraditi dvije nove, jednako nepotrebne dvorane namijenjene kulturnim i društvenim događanjima: ustvrdili smo, dakle, da javnog interesa koji je bio izmišljen zapravo nema samo zato da bismo u idućem koraku ponovno izmislili javni interes kojega, doznat ćemo za četiri godine, zapravo nije bilo… Pritom, čak i ukoliko Tomislav Horvatinčić u drugoj fazi gradnje projekta Cvjetni ne završi nove dvorane, neće snositi ozbiljnije posljedice: platit će 5,8 milijuna kuna ili 1,4 milijuna kuna manje od iznosa duga koji je prije samo godinu i pol dana sam bio spreman otpisati gradu u zamjenu za preuzimanje postojećih dvorana. Cijena javnog interesa, drugim riječima, ne samo što je egzaktno odrediva, nego i pada tempom od stotinjak tisuća kuna mjesečno; ako skupštinsko proglašenje javne indiferencije spram Horvatinčićeve polivalencije nije metaforička potvrda smrti javnog interesa u očima gradske vlasti, onda je barem ova precizna računovodstvena devalvacija jasan znak njegovog sigurnog (od)umiranja. Ne stoga što bi se na razini svakodnevnih poslovno-političkih transakcija dogodilo nešto prijelomno, naravno, jer odustajanje od dvije postojeće dvorane radi dvije nepostojeće samo je nova u nizu apsurdnih kalkulantskih manipulacija kakvima je svojevremeno i bio osiguran uspjeh projekta Cvjetni. Na simboličkoj razini, međutim, upravo je taj nonsens konačna, neopoziva i neprikrivena potvrda onoga što smo ionako znali od samoga početka: da je spominjanje javnog interesa u Horvatinčićevom projektu bilo isključivo čin nekrofilije, pohotnog lešinarenja općeg dobra. Ništa čudno stoga što je ostalo mrtvo slovo na papiru.

Umjesto javnog interesa, ukratko, dobili smo njegovo truplo: izvor profita lokalnih saprofita, sitan zalogaj za krupnopoduzetničke strvinare. I na samo jednom zasjedanju, unutar nekoliko sati, prešli tako dug i složen put od branjenja urbane higijene do hranjenja urbane hijene. Pa se skidanje reklama iz dvorišnog prostora Horvatinčićeve zgrade – takozvanog Cvjetnog trga – ne doima više toliko kao dobrodošao fejslifting gradskog središta koliko podsjeća na šminkanje mrtvaca. Ako ništa, barem je lokacija prikladna: ususret sahrani, pri ruci su nam cvjetni aranžmani.

Do 31. augusta, kad je istekao šesti rok bivšim nositeljima stanarskog prava za stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi (PPDS), stiglo je nešto više od 200 zahtjeva, a još nekoliko desetina očekuje se poštom.

- Relativno mali broj zahtjeva je očekivan, ponajviše zbog strogih uvjeta koje moraju ispuniti podnositelji, ali i komplicirane procedure – kaže Tatjana Vukobratović Spasojević, voditeljica pravnog odjela Srpskog narodnog vijeća, ističući da i s novim zahtjevima njihov ukupni broj ne prelazi šestinu od oko 30.000 osoba deložiranih iz stanova ili onih koji su stan izgubili sudskim putem.

- S obzirom na iskazan interes i pozive iz brojnih država, kao i to da se ljudi najprije nisu usudili podnijeti zahtjev, a kasnije nisu bili dobro informirani, vjerujem da će se raspisati još koji rok – dodaje.

Podsjetimo, konkurs je 18. aprila raspisala Vlada kao dio Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja, za koji je lani na donatorskoj konferenciji u Sarajevu osiguran dio sredstava. Uvjet za stambeno zbrinjavanje je da podnositelji zahtjeva nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan u Hrvatskoj ili drugoj državi u kojoj borave, odnosno da ih nisu prodali, poklonili ili na bilo koji drugi način otuđili nakon 8. oktobra 1991. godine, te da nisu stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca.

Dobiju li podnositelji zahtjeva pozitivno rješenje, stambeno će biti zbrinuti u gradovima i općinama u kojima su 1991. imali prebivalište, odnosno koristili stan u društvenom vlasništvu; ne bude li to moguće, zbrinut će ih se na drugim područjima, ovisno o raspoloživom stambenom prostoru. No pozitivna su rješenja tu u manjini: prema podacima UNHCR-a, do juna je zahtjeve podnio 5.851 nositelj, od čega je pozitivno riješen 1.801 zahtjev, dodijeljeno je oko 1.500 stanova, u procesu rješavanja je 2.030 zahtjeva, a odbijeno je 2.020 zahtjeva.

Tatjana Vukobratović Spasojević ističe da se 20-ak godina nakon rata velika većina bivših nositelja stanarskog prava snašla i stvorila si neki krov nad glavom, iako još ima onih koji žive u centrima, podstanari su ili su otišli u treće zemlje. Dobro je, kaže, što se sada razmatra i useljivost nekretnine koju podnositelj zahtjeva posjeduje.

- Negativna su se rješenja donosila i ako je podnositelj posjedovao kakvu straćaru ili baraku u Vojvodini ili Bosni. Sada se smatra da bi useljiv objekt u vlasništvu bio onaj površine 35 kvadrata za prvog i po deset za svakog sljedećeg člana domaćinstva, te da u njemu postoje uvjeti za život – tumači, dodajući da useljivost objekata u susjednim državama provjeravaju nevladini aktivisti, što je još jedan oblik međudržavne suradnje.

Ivica Preskar, voditelj Službe za stambeno zbrinjavanje u Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje, smatra da je Regionalni program posljednja prilika bivšim nositeljima stanarskog prava da odluče hoće li se vratiti ondje gdje su živjeli 1991. ili se reintegrirati u mjestu sadašnjeg boravka. Podsjetivši da ne postoji ograničenje roka za podnošenje takvih zahtjeva na PPDS-u, ističe da su pravila za ta područja donekle drugačija: naime, ondje je cijena stambenog kvadrata puno niža, a ljude se nastoji privoljeti da tamo i ostanu, pa se stanovi deset godina od otkupa ne smiju otuđivati. No otkupa stanova izvan PPDS-a više gotovo i nema: od 1.497 bivših nositelja stanarskog prava kojima su dodijeljeni stanovi, oko 1.300 podnijelo je zahtjev za otkup – cijena će ovisiti o načinu i ratama plaćanja, ali i duljini boravka u izbjeglištvu. Tako će se od osnovne cijene kvadrata stana, 1.150 eura, odbijati od 400 do 600 eura.

- Za oko 200 stanova dokumentacija je kompletirana, a i to je bio velik trošak. Ako u Uredu za raspolaganje državnom imovinom odobre da se svim podnositeljima zahtjeva izbjeglički staž računa od 1. januara 1992., poboljšat će se pozicija onih koji su otišli 1991. a izbjeglički status stekli tek nakon “Oluje”. I 400 eura po kvadratu za mnoge je puno, jer je riječ uglavnom o ljudima koji su sada u penziji, imaju male plaće ili nemaju ušteđevinu – kaže Tatjana Vukobratović Spasojević.

Smatra da je bitno da se što prije krene s procedurom otkupa: SNV mnogima pomaže ne samo oko procedure nego i, zahvaljujući financijskoj pomoći UNHCR-a, pri plaćanju taksi.

Njezina osnovna zamjerka Regionalnom programu je to što je zakasnio.

- Da je proveden prije pet godina, imao bi više efekta. Bilo bi bolje i da se ranije uvela mogućnost da i oni koji nemaju hrvatsko državljanstvo a 8. su oktobra 1991. imali prebivalište u Hrvatskoj mogu nesmetano podnositi zahtjeve za stalnim boravkom. I to bi olakšalo proceduru oko otkupa stanova – zaključuje voditeljica pravnog odjela SNV-a.

Matijaš: Umjesto spotova trebalo je graditi stanove

Za Asocijaciju izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske relativno mali odaziv nije neočekivan.

- Posljednji smo mjesec gledati brojne TV spotove s pozivima da se prijavimo, a bilo bi bolje da su ta sredstva utrošena za gradnju deset stanova u Kninu – kaže aktivist Rade Matijaš, koji je nakon “Oluje” ostao bez stana od 128 kvadrata u tom gradu.

Smatra da uz postojeće kriterije stambeno zbrinjavanje nije nikakva zamjena za ukinuto stanarsko pravo.

- To je pravo u drugim zemljama bivše države ostalo, pa su i mnogi iz Hrvatske otkupili stanove u Srbiji ili BIH. Samo smo mi, Srbi iz Hrvatske, ostali uskraćeni. Osim toga, naša je zajednica osakaćena i time što su nam sagradili kuće po selima, ali otežali povratak u gradove, što se, pogotovo na povratničkim područjima, itekako osjeća – smatra Matijaš, koji upozorava i na to da nitko ne postavlja pitanje obeštećenja za imovinu koja je ostala u stanovima Srba, a koja zasigurno nije vrijedila manje od sadašnjih 5.000 eura po stanu.

Krajišnik, sin srpskog naroda;Stop haškom teroru;Dobrodošao! – transparenti s tim natpisima dočekali su na Palama bivšeg visokog dužnosnika Republike Srpske i SDS-a Momčila Krajišnika, koji se vratio s odsluženja dvadesetogodišnje zatvorske kazne. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju osudio ga je zbog zločina nad nesrpskim stanovništvom tijekom rata u BiH, a na slobodu je pušten nakon dvije trećine odležane zatvorske kazne. Krajišnika je toplom dobrodošlicom pozdravilo nekoliko tisuća okupljenih građana, uvjerenih da se radi o heroju a ne zločincu. Dobrodošlicu su Paljani izrazili i putem bilborda postavljenih u gradu, a javni poziv za doček “heroja” uputila je čak i Unija studenata Republike Srpske. Krajišnika su na Palama pozdravili i sunarodnjaci iz Sokoca, Bileće, Višegrada, Foče, Šekovića, Trebinja, Istočnog Sarajeva. Bizarnu manifestaciju uživo je prenosila Televizija Republike Srpske. Da su osuđenom ratnom zločincu otvorena vrata BiH politike još ranije dao je do znanja predsjednik SDS-a Mladen Bosić.

- Momčilo Krajišnik sam će odlučiti o tome hoće li se po izlasku na slobodu ponovno politički angažirati. Krajišnik je dao veliku žrtvu za stvaranje Republike Srpske tako što je kao ratni predsjednik Narodne skupštine RS-a osuđen za ratne zločine i proveo godine u zatvorima u Hagu i u Londonu – poručio je Bosić.

Ovakav doček osuđenog ratnog zločinca još jednom je potvrdio da Međunarodni kazneni sud za područje bivše Jugoslavije nije ispunio jednu od svojih osnovnih funkcija, koja je i dan-danas proklamirana na službenim stranicama te institucije. Na tim stranicama, naime, zapisano je sljedeće: “Međunarodni sud doprinio je neospornom utvrđivanju povijesnih činjenica boreći se protiv poricanja istine i pomažući zajednicama da se suoče sa svojom nedavnom prošlošću.” Nadalje, na istom mjestu zapisano je i ovo: “Nesumnjivo, rad Međunarodnog suda imao je veliki utjecaj na države bivše Jugoslavije. Samo odvodeći neke od najviših i ozloglašenijih kriminalaca i pozivajući ih na odgovornost, Međunarodni sud uspio je skinuti ljagu nasilja, doprinijeti okončanju nekažnjivosti i utrti put pomirenju. Izvođenjem počinitelja pred sud, MKSJ nastoji odvratiti od budućih zločina i osigurati pravdu za tisuće žrtava i njihovih obitelji te time doprinijeti trajnom miru u bivšoj Jugoslaviji.”

Doček Momčila Krajišnika nije prvi pokazatelj da su navodi sa službenih stranica MKSJ-a zapravo samo puste želje njegovih utemeljitelja. Što se Republike Srpske tiče, to je jasno pokazao i doček Biljane Plavšić, koja je pred Međunarodnim kaznenim sudom priznala krivnju za progon Muslimana i Hrvata u 37 općina u Bosni i Hercegovini. Nju je iz Švedske, gdje je odležala dvije trećine jedanaestogodišnje zatvorske kazne, u Srbiju prebacio zrakoplov koji je za tu prigodu unajmila Vlada Republike Srpske. Svečani doček u Beogradu priredio joj je osobno premijer RS-a Milorad Dodik. Potom je osuđenu zločinku, držeći je za ruku, otpratio do njezinog beogradskog stana na Vračaru. Svoj potez Dodik je u razgovoru za B92 obrazložio ovako: “Ona je otišla dobrovoljno i ja sam bio čovek koji ju je ispratio, smatrao sam da je moja ljudska obaveza da to isto učinim i kada se vraća. Nisam želeo da pošaljem bilo kakvu drugu poruku osim da imam jedan ljudski odnos prema Biljani, a kalkulacije drugih oko toga mogu danima da se prave.”

Praksa svečanih dočeka ratnih zločinaca, dakako, nije ekskluzivna stvar Republike Srpske i njezinih vodećih ljudi. Profesor sarajevskog Pravnog fakulteta Zdravko Grebo napominje da je percepcija domicilnih država i etničkih skupina svih osuđenika za ratne zločine ista.

- Većina stanovništva država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije smatra da su osuđenici njihovi heroji. Njih se po povratku u svoje zajednice slavi, a s tim se slave i veliki ratni ciljevi u ime kojih se zločin opravdava. Ljudi zločine zaboravljaju, jer im ponovno trebaju simbolički junaci, koje dobivaju u osuđenicima za ratne zločine. Ako u svemu tome ima išta dobro, a teško da nečeg dobrog može biti, onda je to činjenica da osuđenici za ratne zločine koji su odležali kazne i bivali svečano dočekani u svojim sredinama barem za sada ne

podgrijavaju atmosferu mržnje i ne pozivaju na nove ratove. Govoreći o područjima u kojima je situacija neriješena, valja reći da percepcija ljudi koji se vraćaju iz Haaga kao posljednje šanse naših neostvarenih pobjeda i nedobivenih bitaka nipošto nije dobra – kaže Grebo.

Običaj svečanih dočeka osuđenika, valja napomenuti, utemeljen je u Hrvatskoj. Prvi put takvo što dogodilo se po povratku Tihofila Blaškića iz Haaga. Smanjenje zatvorske kazne sa 45 na devet godina zatvora zbog zločina počinjenih u “hrvatskim područjima” Bosne i Hercegovine shvaćeno je kao dokaz da je Blaškić nepravedno optužen i nevin osuđen. U zagrebačkoj zračnoj luci Pleso dočekala ga je rodbina, kao i više desetina prijatelja i štovatelja njegovog lika i djela. Bila je to samo uvertira za doček organiziran u Blaškićevom rodnom Kiseljaku u BiH, gdje je “heroja a ne zločinca” pozdravilo oko pet tisuća ljudi. S Blaškićevim izlaskom na slobodu u treći plan pala su nezakonita djela počinjena u području Viteza, protupravno zarobljavanje Bošnjaka u Domu kulture i Veterinarskoj stanici u Vitezu te korištenje zatočenika za kopanje rovova i žive štitove, zbog čega je odležao zatvorsku kaznu.

Iduće godine očekuje se puštanje na slobodu osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, koji u krugovima radikalne hrvatske desnice slovi kao neupitan heroj, iako je riječ o čovjeku kojeg je Međunarodni sud proglasio krivim za pokolj bošnjačkih civila u srednjobosanskom selu Ahmićima. Uvertira za svečani doček Kordića već se odigrava – na promocijama knjiga slavi se kao hrvatski mučenik. Jedna takva promocija nedavno je održana i u Zagrebu. Na poprištu Kordićevih zločina, u Srednjoj Bosni, ovog čovjeka doživljava se kao sveca, što osuđenik provocira redovito šaljući sunarodnjacima hrvatske nacionalnosti svoje religijski intonirane poslanice iz pritvorske jedinice u austrijskom Grazu.

O odnosu Hrvatske prema svojim ratnim zločincima najbolje pak govori slučaj generala Mirka Norca, kojem je suđeno pred domaćim sudom, gdje je proglašen krivim za ubojstva srpskih civila. Već nakon presude znatan dio hrvatske javnosti stao se upinjati da dokaže da je Norac “heroj a ne zločinac”. Njemu u podršku organiziran je i miting u Splitu, na kojem je sudjelovalo više desetaka tisuća ljudi. Percepcija javnosti da je Mirko Norac “heroj a ne zločinac” ostala je na snazi i nakon što je osuđenik izdržao zatvorsku kaznu. Osuđeni ratni zločinac danas je svugdje rado viđen gost, a naročitu počast iskazuju mu u njegovom rodnom Sinju. Suočavanje s činjenicom da je u pitanju likvidator koji je ubijao goloruke srpske civile u dobrom dijelu javnosti u potpunosti je izostalo.

Identičan odnos prema ratnim zločinima ima i veći dio javnosti u Srbiji, gdje se na osuđenike također gleda gotovo isključivo kao na istinske heroje. Nekadašnjeg ministra obrane i bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Dragoljuba Ojdanića, primjerice, u beogradskoj zračnoj luci dočekalo je stotinjak ljudi i trubački orkestar. Doček nije bio spektakularan kao oni organizirani u Republici Srpskoj, ali činjenica je da ni Ojdanića ni njegove kolege po zločinu javnost ne doživljava kao loše primjere, koji mogu poslužiti da se Srbija suoči sa zvjerstvima što su u njezino ime počinjena na Kosovu, u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kojima se sudi za najteža kaznena djela što čovjeku mogu biti stavljena na teret, veći dio srpske javnosti doživljava kao najbolje što je u srpskom narodu niklo. Nema sumnje da će i doček ovih “heroja” biti svečan i srdačan, s tim što će na te manifestacije, po svemu sudeći, morati čekati dugi niz godina.

Stvari bitno drugačije ne stoje ni na krajnjem jugu nekoć zajedničke države Južnih Slavena. Povratak kući jedinog makedonskog haškog osuđenika Johana Tarčulovskog, koji je osuđen na kaznu od 12 godina zatvora zbog ubojstva tri makedonska Albanca, spaljivanja najmanje dvanaest kuća i nehumanog postupanja nad dvadesetak mještana Ljubotena, također je protekao svečano. U zračnoj luci Skoplje dočekali su ga, između ostalih, makedonski premijer Nikola Gruevski i drugi vladini dužnosnici. Nekoliko tisuća Makedonaca kliktalo mu je “Junače, junače!”

- Dokazalo se da žrtva za Makedoniju nema cijenu. Zahvaljujem svim makedonskim braniteljima, svima koji su s nama i onima koji su dali život za Makedoniju. Njihovo djelo treba poštivati i cijeniti – obratio se okupljenima osuđenik, da bi potom bio prevezen u zgradu makedonske vlade, na službeni prijem.

Sarajevski profesor Fakulteta političkih nauka Nerzuk Ćurak bizarne običaje slavljenja ratnih zločinaca tumači tezom da Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju nije odgovorio jednom od ključnih zadataka koje je sam sebi postavio.

- Presude nisu dovele do procesa pomirenja i suočavanja zajednica u čije ime je zločin počinjen s posljedicama zločina. Taj element je izostao. Najsvježiji primjer dočeka Momčila Krajišnika još jednom je bjelodano pokazao da je kultura poricanja na ovim prostorima vodeća paradigma socijalne i nacionalne kohezije. Ako izostaje suočavanje s onim što se dogodilo, a činjenica je da ono u velikoj mjeri izostaje, proizvodimo uvjete za novu afirmaciju kulture rata i nasilja. Ta kultura može eksplodirati u novom vremenu i u novim okolnostima. Zamislite situaciju da se ljudi koji su osuđeni za ratne zločine vraćaju u svoje zajednice i sami priznaju što su učinili, a da pripadnici zajednice u čije ime je zločin počinjen također bivaju svjesni da čovjek koji se vratio nije heroj, nego da zajedno trebaju da se suoče s istinom. Ne priznajući počinjene zločine ljudi traže neku vrstu utočišta, a to je jedan od najvećih problema koji iziskuje ozbiljne znanstvene i javne rasprave. Te rasprave izostaju iz mnogo razloga, a ja bih naveo da mnogim ljudima nije stalo da dođe do suočavanja sa zločinom. Oni se kroz kulturu zaborava na neki način žele poštedjeti svih mogućih nemira koje bi moglo proizvesti suočavanje s istinom. To je tužno. Primjerice, presude Haškog suda Krajišniku, Biljani Plavšić i mnogim drugima apsolutno nisu dovele do pozitivnih pomaka unutar srpske nacionalne svijesti – zaključuje Ćurak.

Zbog svega toga, zaključci navedeni na službenim stranicama Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, kao što su oni o pomoći u procesu pomirenja, suočavanju sa zločinima i slično, ostaju samo mrtvo slovo na papiru. Osim u političkim elitama zemalja koje zločince dočekuju kao heroje i junake, dobar dio odgovornosti treba tražiti i u medijima, koji nisu adekvatno izvještavali o samim suđenjima, niti su zločine takozvane naše strane dosljedno osudili i javnost uputili da se radi o zločinu a ne herojstvu.

Tijekom dvomjesečnog sukoba Vlade s potpredsjednicom Evropske komisije i povjerenicom za pravosuđe Viviane Reding oko izvršenja evropskog uhidbenog naloga, malo tko je pridavao značaj tvrdnjama Zorana Milanovića da se sporno vremensko ograničenje tog naloga na kaznena djela počinjena prije 2002. godine zapravo odnosi na zaštitu hrvatskih branitelja. Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a, koji je Hrvatska izmijenila dva dana prije stupanja u članstvo, mediji su odmah prepoznali kao Lex Perković, jer je njime u posljednji trenutak od izručenja spašen bivši funkcioner jugoslavenskih i Tuđmanovih tajnih službi Josip Perković, kojeg Njemačka traži kao nalogodavca likvidacije hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine.

Milanović je od početka govorio da se zakon ne mijenja radi jedne osobe, već zato što bi se bez izmjena moglo dogoditi da bilo koja članica podiže optužnice i traži izručenje branitelja. “Motiv s naše strane isključivo je pokušaj zaštite ljudi koji bi mogli temeljem univerzalne jurisdikcije biti proganjani za djela iz Domovinskog rata, jer smo mi jedina članica EU-a koja je imala rat prije 20 godina i nesporazumi su tu mogući”, tvrdio je u lipnju, uoči izmjena zakona, a slično je objašnjenje motiva ponovio i na sjednici Predsjedništva SDP-a koncem kolovoza, kada je već odlučio popustiti pritiscima Komisije.

Ministar pravosuđa Orsat Miljenić povjerenici je već bio poslao pismo u kojem navodi kako će Hrvatska sporni zakon prilagoditi pravnoj stečevini Unije u pogledu vremenskog ograničenja primjene uhidbenog naloga, dok je Milanović pisao predsjedniku Komisije Joséu Manuelu Barrosu, žaleći se na način komunikacije iz ureda povjerenice, čija je glasnogovornica izjavila da se “kriminalci, osumnjičeni za ubojstva hrvatskih disidenata u drugim zemljama EU-a u vrijeme komunističkog režima, mogu nastaviti skrivati iza granica Hrvatske”.

Ističući da je zakon mijenjan radi branitelja, Milanović je stalno ponavljao da u slučaju Josipa Perkovića izručenje Njemačkoj ne bi bilo moguće čak i da se povuče sporno vremensko ograničenje na 2002. godinu, jer je za ubojstvo Đurekovića ionako nastupila zastara. Da bi pojačao dojam kako ne štiti Perkovića, zbog čega ga je prozvao HDZ, Milanović je odmah ponudio i izmjene Ustava kojima bi se ukinula zastara za politička ubojstva, a čime bi bilo omogućeno da se Perkoviću sudi u Hrvatskoj.

Međutim, Hrvatska Perkovića ne traži niti ga je ikada tražila jer su, kako je objavio glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, dvije kaznene prijave protiv njega još 1990-ih odbačene kao neosnovane, a zastara je, po Bajićevom tumačenju, nastupila još 1998. godine. Unatoč zastari, Državno odvjetništvo je 2005. ponovno ispitalo sve okolnosti povodom njemačkog zahtjeva za pravnu pomoć, ali ni tada nije pronađena osnova za Perkovićevu odgovornost. Ako je tome tako i ako zbog zastare izručenje ne bi bilo moguće i bez spornog ograničenja na 2002., kako tvrdi Milanović, to bi vodilo zaključku da se izmjenama zakona doista nije pogodovalo Perkoviću.

Međutim, ograničenje na 2002. nije jedina novost u zakonu. Štoviše, kada se izmijenjeni zakon Milanovićeve vlade usporedi s originalom donesenim tijekom pristupnih pregovora 2010., postaje jasno da Perković bez izmjena zakona ne bi bio zaštićen od njemačkog progona jer zastara u originalnom zakonu nije jamčila traženoj osobi da neće biti izručena. Neizručenje zbog zastare u originalnom se zakonu nalazilo u članku 21. koji je nabrajao razloge zbog kojih hrvatski sud može odbiti izvršenje uhidbenog naloga “rukovodeći se načelima učinkovite suradnje, svrhovitosti i prava na pošteno suđenje”, a Milanovićeva vlada premjestila ga je u prethodni članak 20. koji nabraja razloge zbog kojih sud mora odbiti izvršenje naloga. Na isti je način iz fakultativnog odbijanja u članku 21. u obligatorno odbijanje u članku 20. preseljeno još pet drugih razloga.

Da zakon nije mijenjan, Perković bi se, očigledno, povodom njemačkog naloga morao pojaviti pred hrvatskim sudom i uvjeriti ga da u Njemačkoj ne bi imao pošteno suđenje, a Njemačka baš i nije poznata kao pravosudno traljava država. Eventualno odbijanje izručenja političkim utjecanjem na hrvatski sud predstavljalo bi, naravno, prvorazredni skandal. Milanovićeva vlada je dakle izvršila dvije ključne intervencije u originalni zakon. Stoga kada Milanović tvrdi da izručenje Perkovića ionako ne bi bilo moguće zbog zastare, on prešućuje da time misli na zastaru iz svojih zakonskih izmjena, a ne iz originalnog zakona na koji Evropska komisija nije imala primjedbi.

Kao što je poznato, povjerenica Reding oštro se obrušila na činjenicu da je Hrvatska u posljednji čas promijenila ranije usuglašeni zakon, a Milanovićeva vlada javnosti uporno plasira tezu da je sporno jedino vremensko ograničenje na 2002. godinu. Međutim, iz ureda povjerenice zasad nije izričito rečeno kako je ukidanje tog ograničenja jedino što se traži od Hrvatske. Viviane Reding je, štoviše, dopustila svojoj glasnogovornici da izjavi kako Hrvatska štiti komunističke ubojice, čime je dala do znanja da je zainteresirana baš za dijelove zakona koji priječe izručenje Perkovića. Da je Perković problem koji ih iritira pokazali su i njemački parlamentarci koji su prvi potakli povjerenicu da intervenira, a vjerojatno i kancelarka Angela Merkel svojim nedolaskom na proslavu hrvatskog pristupanja.

Postoji vrlo važan razlog da povjerenica Reding ne dopusti Hrvatskoj da se provuče samo ukidanjem vremenskog ograničenja na 2002., a bez da temeljito pospremi zakon onako kako je izgledao ranije i u pogledu zastare i drugih premještenih odredbi. Razlog je taj što je tim premještanjem Hrvatska počinila težak prekršaj prema evropskoj pravnoj stečevini, definiranoj Okvirnom odlukom Vijeća EU-a o uhidbenom nalogu iz 2002., koja je osnovni dokument za usklađivanje Zakona o suradnji.

Na to je, uostalom, još koncem lipnja kompetentno upozorila profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu Zlata Đurđević, koja je bila imenovana u radnu skupinu Ministarstva pravosuđa za izmjenu zakona, ali u Vladinoj raboti ipak nije sudjelovala. Dovoljno je baciti pogled na Okvirnu odluku da bi se odmah uočilo kako su u njoj zastara i drugi razlozi za odbijanje naloga što ih je Vlada premjestila među obligatorne, nedvosmisleno propisani kao fakultativni razlozi. Ti su razlozi trebali ostati u domeni odluke suda i Vlada nije smjela unaprijed zakonski propisati da sud na osnovu njih mora odbijati uhidbene naloge. U usporedbi s unošenjem ograničenja na 2002., koje bi se još moglo shvatiti kao zakašnjeli, ali “dobar pokušaj”, ova druga vrsta kršenja samog teksta Okvirne odluke doista predstavlja težak bezobrazluk Milanovićeve vlade.

Zanimljivo je da se Vlada još uvijek ponaša kao da će žrtvovanjem vremenskog ograničenja na 2002., kojim bi otpala zaštita branitelja od inozemnog progona, uspjeti sačuvati zastaru među obligatornim razlozima, zbog čega Perković i dalje ne bi mogao biti izručen. Zanimljivo je također da hrvatski premijer, dok podmeće tu odredbu o zastari u Zakon o pravosudnoj suradnji, s druge strane izvodi predstavu s inicijativom da se u Ustavu ukine zastara za politička ubojstva ne bi li dokazao da ne štiti Perkovića. Puno bi mu jednostavnije bilo povući izmjenu u zakonu nego promijeniti Ustav, za što mu je potreban pristanak HDZ-a.

Milanovićeva vlada prešućuje da je ona sama premjestila zastaru među obligatorne razloge za neizručenje jer se ne može opravdavati da njome štiti branitelje od progona. Za djela ratnih zločina zastare nema i ako je Vlada nečim htjela zaštititi branitelje, onda se na njih odnosilo ograničenje na 2002. godinu jer, suprotno tvrdnjama nekih, branitelje je prema Zakonu o suradnji moguće izručiti državama koje su, poput Nizozemske, proglasile univerzalnu jurisdikciju za ratne zločine, bez obzira na to što su zločini počinjeni na teritoriju Hrvatske. Moguće ih je izručiti čak i onda kada su zločini počinjeni u Bosni i Hercegovini.

Manipulacija zastarom morala se, međutim, odnositi na nekog drugog, a jedini poznati kandidat za to je, ponovno, Josip Perković. Ako nije moguće izravno ustvrditi da Milanović od izručenja štiti upravo Perkovića – možda zbog “viših nacionalnih interesa” jer se visokorangirane obavještajce ne izručuje strancima; možda zbog nečijih privatnih interesa jer je Perković upućen u tajne mnogih glavešina iz oba režima; možda zbog toga što je i on sam bio tek kotačić sistema u kojem je krajnji nalogodavac morala biti partijska vrhuška – moguće je izravno ustvrditi da argumentacija koju premjer nudi javnosti predstavlja manipulaciju.

Sada možemo uočiti i manipulaciju koju on i ministar Miljenić izvode u svojim pismima Barrosu i povjerenici Reding. Miljenić najprije piše povjerenici da su njene prijetnje sankcijama za Hrvatsku neprihvatljive, “osobito kada se uzme u obzir da RH, osim ovog vremenskog ograničenja koje imaju i druge države članice, u cijelosti ispunjava svoje obaveze po Okvirnoj odluci”. Zatim priznaje da je pitanje uvođenja tog ograničenja trebalo pokrenuti tijekom pristupnih pregovora, pa najavljuje da će se Hrvatska ipak uskladiti s pravnom stečevinom “u pogledu vremenskog ograničenja”. Miljenić potpuno ignorira druge teške prekršaje Okvirne odluke i nijednom riječju ne daje do znanja da ih je spreman povući.

Milanović s druge strane informira Barrosa o svojoj namjeri da promjenom Ustava ukine zastaru za politička ubojstva, iako to nije nešto što bi Komisiju trebalo zanimati, pa sve skupa izgleda kao neka vrsta nuđenja pogodbe Komisiji: ukinut ćemo ograničenje na 2002. i promijeniti Ustav, ali ćemo odbijanje izručenja radi zastare zadržati. Teško je očekivati da će povjerenica Reding zbog kršenja Okvirne odluke na tako nešto pristati, pa je lako moguće da su ovako formulirana pisma namijenjena hrvatskoj javnosti.

No budući da je cijela Vladina operacija od početka bila prilično drska, valja vidjeti što bi se dogodilo u slučaju da Vlada vjeruje kako bi Komisija na takvu pogodbu pristala. Dogodilo bi se da Perković, nakon ukidanja ograničenja na 2002., a zadržavanja premještenih razloga za odbijanje uhidbenog naloga, ne bi mogao biti izručen ni nakon ustavnog ukidanja zastare za politička ubojstva. Naime, u prilog mu idu i neki drugi razlozi koje je Vlada premjestila u obligatorne, poput onog da će sud odbiti izručenje “ako je domaće pravosudno tijelo odlučilo da neće pokrenuti kazneni postupak za djelo za koje je izdan europski uhidbeni nalog jer je osumnjičenik ispunio obveze koje su mu naložene kao uvjet za nepokretanje postupka” ili onog da će odbiti izručenje ako je postupak pokrenut u Hrvatskoj.

Prema posljednjim najavama, Milanović istovremeno s ustavnim izmjenama planira osnivanje saborskog povjerenstva za slučaj Perković, s ponudom šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku da ga vodi, kao da mu je jedino važno da bivši obavještajac s visokim funkcijama u dva režima ne padne u ruke Njemačkoj, makar ga se u Hrvatskoj, gdje su prijave protiv njega dvaput odbačene, na silu progonilo. Odgovor HDZ-a, na čijem je čelu još jedan bivši obavještajac, zasad je principijelno vrlo čist. Kako je kazao HDZ-ovac Gordan Jandroković, neka Milanović prvo izruči Perkovića Njemačkoj, pa onda možemo mijenjati Ustav i osnivati povjerenstvo.

Unutar Vlade protivljenje manipulaciji Zakonom o suradnji izražavala je ministrica vanjskih poslova i predsjednica koalicijskog HNS-a Vesna Pusić, no Milanović se nije na vrijeme dao otrijezniti, zapetljavši se u neuvjerljiva opravdanja prema Komisiji i hrvatskoj javnosti te u sulude kombinacije s ustavnim promjenama. Što mu je to trebalo, ako nije bilo potrebno ni HDZ-u ni HNS-u, teško je sa sigurnošću reći. No činjenica je da je jedan čovjek, Josip Perković, od svega toga trebao izvući korist.

SDSS podigao spomenik hrvatskim braniteljima

Općina Gvozd odlučila je pomoći braniteljima da sagrade spomenik, pa je u srpnju ove godine odobreno 12.500 kuna za njegovu izgradnju

Kada se, prije mjesec dana, na sjednici Općinskog vijeća Gvozd, razgovaralo o inicijativi da se u Vrginmostu podigne spomenik hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata, vijećnici HDZ-a i dio vijećnika SDP-a pokazali su neočekivanu i začuđujuću nezainteresiranost pa čak i protivljenje. Isto tako, neočekivano i začuđujuće, podršku inicijativi branitelja dalo je svih šest vijećnika SDSS-a na čelu s općinskim načelnikom Brankom Jovičićem, pa je veliki križ sa spomen pločom usred Vrginmosta ipak izgrađen i svečano otvoren na Dan domovinske zahvalnosti.

- Ništa neobično, ne znam zašto se svi čude što su članovi SDSS-a bili za izgradnju ovog spomen obilježja, kaže Branko Jovičić, predsjednik mjesnog SDSS-a.

- Ovdje u Vrginmostu živi nezanemariv broj hrvatskih branitelja s obiteljima i dijele zajedničku sudbinu sa stanovništvom drugih nacionalnosti. Ta sudbina nije nimalo jednostavna. Posla za mlade uglavnom nema, živi se od mirovina ili socijalne pomoći i ljudi se snalaze kako znaju i umiju. Inicijativa za izgradnju spomenika hrvatskim braniteljima stara je gotovo sedam godina. Udruge hrvatskih branitelja iz Vrginmosta u nekoliko navrata Općini Gvozd uputile su zahtjev za pomoć u izgradnji spomenika, no to nije realizirano zbog više razloga od kojih je najveći bio nedostatak sredstava. U blizini autobusnog kolodvora u Vrginmostu bilo je svojevremeno postavljeno nekakvo improvizirano spomen obilježje, drveni križ zavezan za odsječeni betonski stub gradske rasvjete kako se ne bi srušio, kaže Jovičić.

Iako su na razne obljetnice ovdje polagani vijenci, samo obilježje nije bilo primjereno. S pripadnicima Udruge branitelja, 25. lipnja, načelnik općine je polagao vijence na to obilježje i tada je shvatio da je krajnje vrijeme da se izgradi pravi spomenik. Općina Gvozd odlučila je napokon pomoći braniteljima da sagrade spomenik kako i priliči, pa je u srpnju ove godine odobreno 12.500 kuna za njegovu izgradnju.

Na sjednici Općinskog vijeća, 22. srpnja razgovaralo se o spomeniku, a dio vijećnika HDZ-a i SDP-a izrazili su veliko nezadovoljstvo inicijativom branitelja.

- Kada su branitelji za to saznali, bili su zgroženi, a meni niti danas još nije jasno zbog čega je izražen takav otpor, pogotovo ako se zna da je Vrginmost jedan od rijetkih gradova u Hrvatskoj, možda i jedini, koji nema pristojan spomenik hrvatskim braniteljima.

Osim toga, ovdje na području općine Gvozd postoji čitav niz spomenika iz NOB-a gdje odajemo počast poginulim antifašistima, srpska zajednica slavi Svetog Savu i druge pravoslavne svece i sve se to odvija u znaku mira i tolerancije. Kao općinski načelnik, u prigodama, na svim tim mjestima polažem vijenac, pa smatram da sam dužan vijenac položiti i na spomenik hrvatskim braniteljima, što redovno i činim – objašnjava Branko Jovičić.

Predsjednik Udruge veterana i dragovoljaca Domovinskog rata u Vrginmostu, Pero Mutić, ujedno i nezavisni Općinski vijećnik, inicijator je izgradnje spomenika poginulim braniteljima.

- Već 5 do 6 godina tražimo načine da podignemo spomenik poginulim braniteljima u Vrginmostu jer je postojeće obilježje privezano za elektro-stup, obično ruglo. Slao sam dopise na mnoge adrese, od Općine, preko Sisačko – moslavačke županije, pa sve do Zagreba. Uglavnom su odgovori glasili da nema novaca. Kada nam je, ove godine, načelnik Jovičić izašao u susret, mi branitelji, uz zadovoljstvo i radost, doživjeli smo i šok. Naime, čini se da su popadale maske – vijećnici HDZ-a i dio SDP-a bili su protiv izgradnje spomenika što je odjeknulo kao bomba i niti dan danas nije nam jasno zašto. Pa HDZ je u Vrginmostu prisutan 18 godina, a od toga je 6 godina bio na vlasti. Sve to vrijeme nisu brinuli niti o polaganju vijenaca na improvizirano obilježje, a kamoli pokušali izgraditi novi spomenik poginulim braniteljima. Da nije Branka Jovičića i SDSS-a, još spomenika u Vrginmostu ne bi bilo. Zvuči nevjerovatno, ali je istinito. I sada, kad film vrtim unatrag, sjećam se da je Jovičić uvijek s nama braniteljima polagao u raznim prigodama vijence, kao što je to činio i prilikom polaganja vijenaca na spomenike žrtvama fašizma. Skidam mu kapu, jer se ponaša kao općinski načelnik svih stanovnika Općine Gvozd, bez obzira na vjeru i naciju, kaže Mutić koji također dodaje da u Vrginmostu svi jednako teško žive.

- Mislim da je ipak nešto lakše Srbima jer su ovdje oduvijek. Domaćinstva su, doduše, staračka, ali su to njihovi djedovi uhodali, pa se i sa malo novca preživi. Mi Hrvati koji smo pobjegli iz Bosne, dobili smo smještaj u gradu ali nema posla. Od mirovine i socijalne pomoći jedva živimo, a na gradskom asfaltu ili malim okućnicama ne možeš imati krave i ovce. Imam podatak da je u zadnjih desetak godina iz općine Gvozd odselilo više od 1000 doseljenih Hrvata. Mi koji ostajemo, svjesni smo da bez suživota sa Srbima nema opstanka, ni nama ni njima, a primjer spomenika hrvatskim braniteljima daje nadu u bolje sutra. – kaže Pero Mutić.

I mještani srpske nacionalnosti nemaju ništa protiv podizanja spomenika hrvatskim braniteljima. Đuro Krasulja iz okolice Vrginmosta sve je rekao u dvije rečenice.

- I na jednoj i drugoj strani ginuli su mladi ljudi, uglavnom djeca. Na obje strane mnoge majke su u crnini i dan danas, pa je svaki spomenik mjesto gdje se treba isplakati i skinuti kapu, kaže Krasulja.

Vladimir Jurišić

Zloslutna poruka u Klasniću na Baniji

Prijetnja koja to službeno nije

Iako je Dušanki Krznarić u dvorištu ostavljena poruka s natpisom “smrt”, u glinskoj policiji ne vode postupak po službenoj dužnosti

Kada je Dušanka Krznarić prije nekoliko dana došla iz Velike Gorice u Klasnić na Baniji, kako bi još jednom obišla imanje i zgarište srušene rodne kuće koja još uvijek nije obnovljena, doživjela je šok. Usred dvorišta, na samom ulazu, netko je od otkinutih letvi s plota oblikovao tri križa, postavio ih na zemlju te na jednom od križeva, na novinskom papiru markerom napisao zloslutnu poruku: “smrt!”

Dugo vremena Dušanka je zaprepašteno i u nevjerici promatrala prijetnju u svom dvorištu, obilazila oko križeva, stotinu puta ponovo čitala poruku ispisanu na novinskom papiru, a kada je prvi šok prerastao u strah, pozvala je policiju u Glini. Policija je stigla na mjesto događaja, izvršen je očevid, fotografirana je poruka s križevima, istraga je u tijeku, a glasnogovornica Policijske Uprave Sisačko – moslavačke županije Natalija Mezak Dolenčić je izjavila da je “u ponedjeljak, 26. kolovoza Dušanka Krznarić iz Velike Gorice prijavila Policijskoj postaji Glina da su joj u Gornjem Klasniću, nepoznate osobe napravile štetu na ogradi i dvorištu.” Policija je utvrdila da na drvenoj ogradi nedostaje nekoliko letvi koje su ostavljene u dvorištu u obliku tri križa.

- Na jednom od križeva ostavljen je novinski papir na kojemu je markerom bila ispisana riječ “smrt”. Obavljeni su razgovori s prijaviteljicom i susjedima, te je istraživanjem utvrđeno da nema elemenata kaznenog djela koji se vode po službenoj dužnosti, a oštećena nije dala prijedlog za kazneno djelo prijetnje jer sam događaj nije smatrala prijetnjom – rekla je za Novosti Natalija Mezak Dolenčić.

Dakle, u policiji smatraju da nema nema dovoljno elemenata kako bi postupak vodili po službenoj dužnosti, što prilično začuđuje. Križevi složeni od otkinutih letava još se nekako i mogu smatrati nečijim nestašlukom, ali zlosutna poruka “smrt”, jasno i nedvosmisleno, dva put napisana na papiru i ostavljena na privatnom posjedu, bez sumnje ledi krv u žilama.
Točno je da je Dušanka Krznarić policiji rekla kako čitavu stvar ne smatra prijetnjom, no kada je prošlo nekoliko dana i kada se pribrala od šoka, u nju se uvukao strah.

- Moj suprug Tomislav je Hrvat, pa mi i zbog toga nije svejedno što nam je netko poručio ono što je napisao. Jednostavno sam zabrinuta. Ovdje u Klasniću se nikada nije gledalo tko je što po nacionalnosti. Svi smo do rata živjeli u slozi i pomagali jedni drugima. Zbog toga sam zgranuta porukom i sve se nadam da je to netko onako napisao bez veze, u dokolici, čak ne poznavajući nas. Nikada s nikim nismo bili u zavadi, naprotiv. Poruka nam je ostavljena prošle nedjelje. Ovaj vikend, suprug i ja odlučili smo ponovo doći, kupiti šljive i kruške, ali i prespavati u Klasniću kako bismo na neki način odagnali svaku sumnju u nečije zle namjere i odagnali strah. Ipak bih voljela pogledati u oči onome tko je to napisao – kaže Dušanka Krznarić, usput zamolivši da njenu fotografiju i fotografiju kuće ne objavljujemo u novinama, kako reče “da ne navučemo vraga”. Prvi Dušankin susjed Mirko Anđelić, iznenađen je porukom upućenoj susjedima.

- S Dušankom i Tomislavom godinama imam odlične komšijske odnose. Kad god zatreba, pomažemo jedni drugima. Ovo što je napravljeno u njihovu dvorištu prilično me uznemirilo, jer nije mala stvar kad ti netko napiše nešto takvog pa čak i ako je riječ o nekoj dječjoj zafrkanciji napravljenoj onako usput, u prolazu, zabrinjava, iako je teško zamisliti da bi se djeca bavila takvim rIječima. Letve bi možda i otkinuli, možda i križeve složili, ali napisati na papiru i poručiti nekome “smrt”, to je već nešto drugo. Nas u selu ima jako malo i uglavnom smo svi stari. Teško živimo i borimo se kako znamo s bolestima i malim primanjima. I sve nas je manje. Nažalost poruka iz komšijinog dvorišta svakako će se, kad, tad ostvariti, jer kako je krenulo, za nekoliko godina umrijet će cijelo selo. Ali, nije lijepo kada to netko napiše, zvuči kao nekakva kletva ili proročanstvo, a u ovom slučaju i kao prijetnja. Od kada se to dogodilo, uvečer dva puta provjeravam da li sam zaključao vrata, ranije ugasim svjetlo i osluškujem. Osjećam nelagodu.  – kaže Mirko Anđelić.

Surova birokracija otežava im život

Svi mještani Klasnića danas bi stali u minibus, a samo prije dvadesetak godina u ovom šumovitom selu u Baniji živjelo je više od 400 stanovnika. Napuštene i polusrušene drvene i kamene kuće, bisere autohtone arhitekture ovoga kraja sustavno guta šuma, krovovi se urušavaju dok desetak staračkih domaćinstava razbacanih po brdima, čeka svoj kraj.

Posljednjih petnaestak godina ovdje je bilo desetak sprovoda, niti jedni svatovi i niti jedno dijete nije rođeno, pa su svakako ovom živopisnom mjestancu odbrojani dani. Možda se Klasnić ne može spasiti, ali žalosno je da nitko od odgovornih u Glini ne pokuša barem njegovim stanovnicima olakšati život. Ovdje se još prepričava zgoda od prije nekoliko godina kada je Milka Sarapa, starica od 78 godina, zatražila bilo kakvu pomoć u glinskom Centru za socijalnu skrb. Rečeno joj je da “još može raditi i kopati”. Hladni činovnici u klimatiziranim uredima rade “samo po zakonu”. To znači: prepiši kuću na državu pa ćeš dobiti 400 kuna mjesečno. Kao da je to jednostavno. U tim kućama rodili su se njihovi djedovi i očevi, ženilo se i udavalo, slavilo i žalovalo stoljećima, pa su ta imanja i voćnjaci mnogo više od zemlje i krova nad glavom. Potpis na dokument kojim se odriču nečega što odavno nije mjerljivo novcem bilo bi ravno izdaji vlastite duše i srca. Pa makar i ne dobili tih 400 kuna mjesečno.

 Vladimir Jurišić

Vjerska svečanost na razmeđu Like, Gorskog kotara i Korduna

250 godina pravoslavnog hrama u Plaškom

Mnoštvo gostiju o domaćih ljudi obilježilo je datum završetka gradnje i prve liturgije koju je služio vladika Danilo Jakšić 1763. godine

Velikom dvodnevnom svečanošću u organizaciji plaščanske parohije, stanovnici Plaškog i plaščanske doline, pravoslavni vjernici tog kraja i Gornjokarlovačke eparhije Srpske pravoslavne crkve, brojni gosti pristigli iz cijele Hrvatske, sa prostora bivše Jugoslavije i zemalja Evrope, obilježili su 250. godišnjicu postojanja sabornog katedralnog hrama Vavedenja Presvete Bogorodice.

Datum je to završetka gradnje i prve liturgije koju je služio tadašnji vladika Danilo Jakšić 1763 godine. Prvog dana, u petak, održani su večernje bogosluženje i kulturno-umjetnički program. U subotu su održani sveta arhijerejska liturgija koju je predvodio episkop Gornjokarlovački Gerasim uz sasluženje sveštenika eparhije, kulturno-umjetnički program i večernje bogosluženje. Predavanje na temu: Historija Gornjokarlovačkog vladičanstva i hrama Vavedenja Presvete Bogorodice održali su prof. Milan Vorkapić i dr. Pavle Orbović.

U kulturno-umjetničkom programu nastupili su crkveni hor hrama Svete trojice iz Paraćina, pjevačka grupa “Žegar živi” iz Vrbasa koju sačinjavaju izbjegli Srbi i njihovi potomci iz Sjeverne Dalmacije, Bukovice i Ravnih kotara, ženska pjevačka grupa “Studenac” Studentskog kulturnog centra iz Kragujevca, folklorni ansambl i orkestar ADKU “Svetozar Marković” iz Kragujevca, glumci Kulturnog centra “Radoje Domanović” iz Rače kragujevačke i glumci Knjaževsko srpskog teatra iz Kragujevca.

Prisustvovali su i zamjenik predsjednika SNV-a Saša Milošević, predsjednik SKD Prosvjeta Čedomir Višnjić, predstavnici društva Jadovno iz Banja Luke na čelu sa dr. Dušanom Bastašićem, cijelo novoizabrano vodstvo općine Plaški, a među brojnim posjetiocima vidjeli smo i bivšeg karlovačkog dožupana dr. Milenka Rebića.

Među brojnim sveštenstvom bili su braća Bratislav i Branislav Đorđević i đakon Dejan iz Paraćina. Kulturno-umjetnički program je održan u današnjem Domu kulture, u zgradi gdje je od 12. do 14. oktobra 1943. održano Drugo zasjedanje ZAVNOH-a na kojem su udareni temelji današnje Hrvatske te će 70. godišnjica tog događaja biti obilježena kroz mjesec dana. Ispred hrama bio je postavljen veliki šator, a proslave su trajale do kasna.

Gornjokarlovačko vladičanstvo preseljeno je 1721. godine iz Gomirja u Plaški odlukom vladike Danila Ljubotine jer Plaški se nalazio na idealnom geografskom mjestu, na granici triju velikih regija Like, Gorskog kotara i Korduna sa apsolutno dominantnim srpskim stanovništvom potpuno odanim pravoslavlju i to u vrijeme kada se na razne načine pravoslavno stanovništvo unijačilo i prelazilo na katolicizam. Odmah po preseljenju, uz staru drvenu crkvu počela je izgradnja vladičanskih dvora. Bila je to obična drvena kuća kupljena u Donjem Lapcu i premještena na zemlju koju je Mihajlo Vezmar poklonio SPC-u. Na tom mjestu će 1784. biti podignut zidani dvor. Stara drvena crkvica nalazila se na mjestu gdje se danas nalazi spomenik Vladimiru Nazoru. Marija Terezija 1753. dozvolila je pravoslavnim graničarima izgradnju crkava od tvrdog materijala pa su izgrađene zidane crkve u Debelom Brdu, Smiljanu, Korenici, Kosinju, Dabru, Vrhovinama i Budačkom.

Postavljanjem za vladiku, 1750. Danilo Jakšić završava crkvu Svetog proroka Ilije u Ličkoj Jesenici i započinje pripremama za gradnju hrama u Plaškom. Izgradnja je počela 1755., trajala je punih devet godina zbog izbijanja Sedmogodišnjeg rata i tri je godine bila zaustavljena. Mještani Plaškog su šest puta davali dobrovoljne novčane priloge za izgradnju, dobrovoljno su radili, dovozili potreban materijal, davali žito za ishranu zidara, vino, sir, meso i druge potrepštine.

Izgradnju je na razne načine ometao komandant Karlovačkog generalata 1754.-1763. general Petaci, poznat kao veliki protivnik pravoslavlja i zagovornik unije. Tako je bio uhapšen i u ogulinski zatvor poslan glavni majstor Kosta Popović Sarajlija. Potom vladika angažira iskusnog majstora, rimokatolika, Kranca koji je crkvu završio.

Crkva je posvećena 23. avgusta 1763. Prvi ikonostas kao stožerni bogoslužbeni dio unutrašnjosti pravoslavne crkve izrađen je u gomirskoj slikarskoj školi čiji je inicijator bio vladika Danilo Jakšić. Ikonopisac je bio Baltić koji je slikanje učio u Rusiji. Gradnja katedrale potpuno je ekonomski iscrpila vladičanstvo.

Obnova crkve trajat će desetak godina

Paroh plaščanski Goran Slavnić kaže da na području Plaškog problema ima dosta, ali “nekako iz godine u godinu stanje ide nabolje”. Najveći je problem što nema mladih ljudi u jer nema mogućnosti zaposlenja i egzistencija je neizvjesna. Zato mladi odlaze u veće gradove ili čak u inostranstvo.

- Usprkos tome, ipak nekako živimo uzdajući se u Boga da će se neke stvari promijeniti nabolje. Ova proslava novi je početak ovog kraja. U toku je obnova ovog sabornog hrama, jednog od najvećih i najstarijih u ovom dijelu Evrope, a sa tom obnovom obnovit će se i narod ovog kraja i vratiti se vjeri svojih djedova i pradjedova. Sada se radi krov, iznutra je uređen kompletan oltar i hram skoro sav ožbukan. Naručili smo mermer iz Rijeke uz pomoć Bogdana Vukelića koji nam mnogo pomaže i kojeg je vladika zato odlikovao Ordenom novomučenika gornjokarlovačkih. Obnova će trajati najmanje desetak godina i koštat će milion evra. Bit će financirana od strane Ministarstva kulture i Ministarstva regionalnog razvoja, dio će dati i Republika Srbija kao i sami ljudi dobrovoljnim prilozima. Vjerujemo da će nam sutra svima biti bolje.

 Milan Cimeša

Problemi malih jedinica lokalne samouprave

Negoslavci se bore protiv besparice

Početkom prošle godine donete su izmene Zakona o finansiranju jedinica lokalne samouprave koje su se negativno odrazile na mnoge opštine

Svečanom sednicom Opštinskog veća, Negoslavci su obeležili Dan opštine, a s obzirom da je 28. avgusta bio veliki pravoslavni praznik Velika Gospojina koji je ujedno hramovna i mesna slava, obeležavanje Dana te opštine upriličeno je nešto ranije, u ponedeljak 26. avgusta.

Od projekata na kojima ova opština zasniva svoj daljnji razvoj, načelnik Dušan Jeckov je posebno istakao budući Lokalni centar za razvoj, formiran u sklopu prekograničnog IPA projekta Mreže centara za razvoj preduzetništva i prekograničnu saradnju, koji ova opština realizuje u partnerstvu s opštinom Borovo te opštinama Temerin, Titel i Žabalj u Srbiji.

- Kroz Lokalni centar za razvoj pokušaćemo da edukujemo tim od deset mladih ljudi za upravljanje projektnim ciklusom, za investicije i aplikacione obrasce, a dvoje koji pokažu najbolje rezultate na testiranju treba da ostanu da rade u tom centru koji će biti svojevrstan servis građanima opštine Negoslavci, udruženjima i porodičnim gazdinstvima. Znamo da je novca sve manje, ali mogućnosti za povlačenje novca da li iz međunarodnih ili nacionalnih fondova postoje. Da bi se to ostvarilo, neophodno je imati ljude koji će biti stručni i znati da obavljaju taj posao. Srećni smo i zadovoljni što je taj projekat prošao, a nakon edukacije i odabira kandidata očekujemo i neke konkretne rezultate, kaže načelnik Jeckov.

Budući da je poljoprivreda najzastupljenija delatnost, opština Negoslavci je pristupila i Lokalnoj akcionoj grupi “Srem” kako bi za poljoprivredna gazdinstva lakše osigurala finansijska sredstva kroz pojedine mere i konkurse Ministarstva poljoprivrede.

- Akreditacija za LAG-ove Ministarstva poljoprivrede je pokrenuta, potpisan je ugovor s Agencijom za plaćanja u poljoprivredi, a kroz IPARD program za ovu godinu obezbeđeno je 450 hiljada kuna za sufinansiranje lokalnih strategija ruralnog razvoja i tu vidimo šansu za razvoj naših porodičnih poljoprivrednih gazdinstava, rekao je Jeckov.

Načelnik ističe da će opština, uprkos teškoj ekonomskoj situaciji i ubuduće biti servis građanima, ali je zbog smanjenog priliva sredstava u opštinsku kasu najavio moguću reorganizaciju.

- Nama predstoji reorganizacija jer su okolnosti u kojima danas poslujemo veoma otežane. Početkom prošle godine donete su izmene Zakona o finansiranju jedinica lokalne samouprave koje su se negativno odrazile na mnoge opštine. U opštinama sa malim fiskalnim kapacitetom kao što su Negoslavci to je još izraženije. Mi praktično ne možemo više reći da smo korisnici državnog budžeta, a naši izvorni prihodi su smanjeni tako da ćemo morati pronaći modalitete da uspešno možemo servisirati sve ono što je definisano Zakonom o lokalnoj samoupravi kako bi bili na usluzi građanima, kaže prvi čovek opštine Negoslavci.

Neke mere s ciljem uštede se već preduzimaju pa se tako u ovom mestu javna rasveta gasi u ponoć. Ipak, načelnik Jeckov naglašava da se uprkos skromnim kapacitetima, neće uskraćivati pomoć najmlađima koji su budućnost svake zajednice, pa će se iz opštinskog budžeta i dalje izdvajati sredstva za svako novorođeno dete, za opremanje đaka prvaka, za pomoć osnovnoj školi i predškoli u delu materijalnih troškova kao i za sufinansiranje prevoza učenika srednjih škola.

Protekli period u životu i radu ove opštine obeležila je nesvakidašnja donacija negoslavačkog penzionera Dušana Čubrila, vrednosti oko 100 hiljada evra, zahvaljući kojoj je u Negoslavcima izgrađen reprezentativni objekat javne i društvene namene. U toj zgradi, površine 150 kvadratnih metara, koja je svečano otvorena početkom oktobra prošle godine, smeštene su prostorije budućeg Lokalnog razvojnog centra, mesnog udruženja penzionera, pododbora SKD “Prosvjeta”, šah kluba i ribolovnog društva. Dušanu Čubrilu, koji je odlukom Opštinskog veća postao počasni građanin te opštine, načelnik se zahvalio i na ovoj svečanosti.

Izgradnja objekta podigla je kvalitet življenja u Negoslavcima, a nagoveštaj boljeg života za 1463 stanovnika  je i početak dugoočekivanih radova na rekonstrukciji državne ceste D – 57, od Vukovara do Orolika, koja u dužini od 3 kilometra prolazi kroz to mesto.

Jeckov je zato apelovao na strpljenje meštana Negoslavaca zbog otežanog putovanja do Vukovara, a na izvođače radova da se drže propisane dinamike i da pokušaju u što kraćem vremenskom periodu završiti poslove na rekonstrukciji ove saobraćajnice.

Svečanosti kojom je obeležen Dan opštine Negoslavci prisustvovali su, uz ostale uzvanike, i generalni konzul Srbije u Vukovaru Živorad Simić, saborski zastupnici SDSS-a Dragan Crnogorac i Mile Horvat, vukovarsko-sremski župan Božo Galić, zamenici vukovarsko-sremskog i osječko-baranjskog župana – Đorđe Ćurčić i Jovan Jelić, kao i načelnici opština u sastavu Zajedničkog veća opština.

Dragana Bošnjak

Ispravak

U prošlom, 715. broju Novosti, na stranicama Kronike 4 i 5., u tekstu “Zvjezdani trenutak u Perjasici” došlo je do tehničke pogreške. Nije bila objavljena fotografija obnovljenog spomenika civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata i borcima Trećeg kordunaškog odreda, kojom prigodom je u ovom mjestu održana narodna svečanost s koje smo donijelu reportažu. Stoga fotografiju objavljujemo u ovom broju, uz ispriku svim čitaocima i sudionicima ovog okupljanja.

Đuro Stojić,zamjenik gradonačelnika Gline

Zapošljavanje ipak moguće

Gradski VSNM Gline pomogao je pri zapošljavanju 12 mladića, pripadnika pravosudne policije u Kaznionici Glina

Kakve su promjene broja stanovnika na području grada Gline?

Grad Glina je sa svojih 543 kvadratnih kilometara i 69 naselja, prostorno je jedna od najvećih jedinica s dosta slabom popunjenošću stanovništvom. Popisom iz 1991. utvrđen je broj od 23.040 stanovnika, od čega je preko 60 posto bilo srpske nacionalnosti. Rat donosi znatno smanjenje broja stanovnika i mijenja etničku strukturu Gline. Znatan dio Srba se nije vratio, pa je po popisu iz 2001. imao 9.868 stanovnika, od čega je Srba bilo 28,67 posto. Popisom iz 2011. zabilježen je pad ukupnog broja stanovnika kojih je sada 9.341, od čega Srbi čine 27,46 posto. Oni uglavnom žive u tridesetak naselja južno od gradskog središta. Nažalost, to je većinom staračka populacija.

Kakva je ekonomska situacija u Glini i koliko se ona može poboljšati?

Teška ekonomska situacija u cijeloj zemlji ima svog odraza i na području Gline u kojoj su se ugasila brojna poduzeća s velikim brojem zaposlenih kao što je bivša pamučna predionica. Sada se na tom prostoru i na mjestu nekadašnje pilane uspješno razvija Drvni centar Glina kao dio Sherif grupe, dok je druga izuzetno uspješna tvrtka “Vivera” Glina – proizvođač dječje hrane, a radi se i na komunalnim projektima. Ipak, i pored pomaka registrirano je 1.059 nezaposlenih. Stanovnici egzistenciju uglavnom osiguravaju zaposlenjem kod privatnih poduzetnika, ali nikako nismo sretni ukupnom zaposlenošću u tijelima lokalne samouprave, predstavničkim i izvršnim tijelima. Ipak, zadovoljni smo zapošljavanjem na javnim radovima i zapošljavanjem 12 mladića, pripadnika pravosudne policije u Kaznionici Glina. Gradsko VSNM u Glini pomoglo je pri njihovom zapošljavanju pomažući im pri administrativnim poslovima i obukom za testiranja na ispitima.

Što je do sada ostvareno na području manjinske samouprave i kulturne autonomije?

VSNM u svojim prostorijama ima zaposlenog jednog radnika koji je na usluzi svim građanima za pravna i administrativna pitanja te praćenje natječaja. SKD “Prosvjeta” na području Gline ima dva pododbora, od kojih je izuzetno aktivan pododbor u Malom Gradcu koji 11 godina zaredom organizira “Susrete na Baniji” i Kolačijadu. Pododbor Glina svake godine organizira duhovnu akademiju za Svetog Savu, književne večeri i likovnu koloniju.

Učenici osnovne škole imaju osiguranu nastavu iz pravoslavne vjeronauke i srpskog jezika, ali nažalost interes opada svake godine.

Koji su vaši prioriteti u ovom mandatu?

Ogroman je problem infrastruktura, prije svega putevi koji vode do naselja. Grad mora održavati preko 340 km nerazvrstanih cest, a nemamo stroj kojim bi sjekli raslinje koje je zbog nebrige vlasnika poljoprivrednih zemljišta izraslo uz gotove sve cestovne pravce. Dotrajali mostovi, obnova niskonaponske mreže i nedostatak vode u pojedinim naseljima,  problemi su koje treba ubrzano rješavati.

Ima li šanse da se vrati ime “Spomenu domu” sagrađenom na mjestu pravoslavne crkve gdje se desio masakr 1941.?

Ova gradska vlast ne organizira događanja prilikom obilježavanja značajnijih datuma vezanih za antifašizam, niti za njih pokazuje interes. Povratak imena “Spomen dom” je pitanje koje jedino može riješiti Gradsko vijeće. Pitanje povratka spomen ploče koja je bila pred domom i povrat imena pokrenuo je VSNM još 2010. pa je zbog rasvjetljavanja okolnosti zločina iz 1941. u suradnji s SNV-om,  Documentom, Građanskim odborom za ljudska prava i Odsjekom za povijest Filozofskog Fakulteta u Zagrebu krajem juna 2012. organiziran znanstveni kolokvij na tu temu. Tada je radove predstavilo 30 doktora povijesti iz zemlje i inozemstva.

Da li je obilježavanje godišnjice Oluje na području Gline izazivalo kakve kontroverze?

VSNM Grada Gline svake prve subote poslije “Oluje” organizira parastos stradalima u izbjegličkoj koloni. Nadamo se da će doći vrijeme kada će tijela biti ekshumirana, identificirana i predata najbližima radi dostojna ukopa. Žrtve su bile razlog da su vijećnici SDSS-a na prošlogodišnjoj svečanoj sjednici Grada Glina bili suzdržani prilikom imenovanja generala Petra Stipetića počasnim građaninom Gline.

Nenad Jovanović

DVD Jagodnjak obeležio stogodišnjicu vatrogastva

Sto vatrenih godina

Osim otkrivanjem spomen ploče, stoti rođendan DVD-a Jagodnjak obeležen je s nekoliko pokaznih vežbi i svečanom sednicom

Jedno od najstarijih baranjskih vatrogasnih društava DVD Jagodnjak obeležilo je 25. avgusta hvale vredan jubilej, sto godina postojanja. Iako ne postoje precizni podaci o imenima osnivača i prvim vatrogascima, ono što je poznato je da su društvo osnovali pripadnici seljačke radne zadruge u vreme uoči žetve. DVD Jagodnjak s kraćim prekidima, zbog ratnih događanja, radi u kontinuitetu.

Obeležavanje stogodišnjice postojanja započelo je u prepodnevnim satima okupljanjem ispred opštinske zgrade, a potom su se jagodnjački vatrogasci i gosti, nakon što su u koloni stigli do nedavno obnovljenog vatrogasnog doma, postrojili. Neposredno pre nego su načelnik Opštine Anđelko Balaban i dožupan Osječko-baranjske županije Jovo Jelić otkrili spomen ploču, koja je postavljena u čast Josimu Mili Sendiću, prisutni su minutom šutnje odali pačast i drugim preminulim vatrogascima. Govoreći o obeležavanju stogodišnjice vatrogastva u Jagodnjaku opštinski načelnik prisutne je podsetio da su osim ovog jubileja pre nekoliko godina obeležili i stogodišnjicu zadrugarstva, te da će uskoro isti jubilej imati i lokalni fudbalski klub.

- Jagodnjak nije tikva bez korijena. Ove obljetnice govore da smo i prije imali, a i danas imamo, vrijedne, poštene, pametne i odgovorne ljude. Uvjeren sam da ćemo s našim ljudima u upravama svih institucija i dalje pametno raspolagati sa imovinom i odgovorno se odnositi prema životima građana u Jagodnjaku – rekao je Balaban.

DVD Jagonjak ima status interventne jedinice spremne za delovanje na celoj teritoriji Hrvatske. Osim intervencija na području opštine, jagodnjački vatrogasci učestvovali su i u akcijama gašenja velikih požara u unutrašnjosti, na Jadranskoj obali i otocima, a tridesetpetorici vatrogasaca u plemenitim misijama na raspolaganju su jedno novo vatrogasno vozilo, cisterna od 5000 litara i traktor koji je 24 sata u pripravnosti.

Osim otkrivanjem spomen ploče na vatrogasnom domu, stoti rođendan DVD-a Jagodnjak obeležen je, kako to i priliči, s nekoliko pokaznih vežbi, a upriličena je i svečana sednica društva. Svečanosti, koju je organizovala Opština Jagodnjak, prisustvovali su predstavnici Osječko-baranjske županije, Vatrogasne zajednice Republike Hrvatske i Županije, gosti i prijatelji iz niza baranjskih i slavonskih DVD-a, te gosti iz Srbije i Bosne i Hercegovine.

Zoran Popović

Održani tradicionalni manjinski “Lipovljanski susreti 2013.”

Smotra koja raste iz godine u godinu  

Svake godine raste broj učesnika i gledalaca koji dolaze u Lipovljane, mjesto poznato po 12 manjina koje tamo žive

“Lipovljanski susreti 2013.”, održani predzadnjeg vikenda u avgustu, od svog početka, ili bolje rečeno obnove predratne tradicije od prije nekoliko godina, potvrdili su se kao centralna manifestacija stvaralaštva nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Pritom svake godine raste broj učesnika i gledalaca koji dolaze u to mjesto poznato po 12 manjina koje tamo žive.

Na centralnoj svečanosti održanoj 24. avgusta pod pokroviteljstvom hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i sisačko moslavačke županice Marine Lovrić Merzel, osim lokalnih učestvovali su i ansambli deset nacionalnih manjina, pri čemu je Srbe predstavljao pododbor “Prosvjete” iz Darde.

Događanja vezana uz manjine počela su prijepodnevnim okruglim stolom na temu “‘Nacionalne manjine u uvjetima nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju” kojom su se prilikom brojnim prisutnima obratili Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH, općinski načelnik Mario Ribar, zamjenik županice Zdenko Vahovec i Mirjana Faltis, direktorica škole  u kojoj učenici u izbornoj nastavi uče češki, slovački i ukrajinski jezik.

Dok je Tolnauer usporedio položaj manjina prije ulaska u EU sa kretanjima na tom području nakon 1. srpnja ove godine, šef vladinog Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjjna Branko Sočanac manjinske je trendove u Hrvatskoj usporedio sa trendovima u zemljama EU, dok je Antonija Petričušić sa Katedre za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu govorila o zakonskim rješenjima i određivanju vrijednosti društva prema nacionalnim manjinama.

Vladimir Bilek, saborski zastupnik češke i slovačke nacionalne manjine, govorio je o konkretnom radu na projektima nacionalnih manjina. Zaključujući rad okruglog stola,

Tolnauer je pak naglasio važnost stalnog praćenja stanja i zakonskih rješenja na području nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Kao i ranijih godina, u parku pred općinom bio je velik broj štandova na kojima su zanatlije predstavile svoje proizvode, a udruženja manjina pokazala specifičnosti kroz prikaz nošnji, ručnih radova ili gastronomskih specijaliteta.

- Na bogato opremljenom štandu “Prosvjete” predstavili smo predmete tradicijske kulture koji pažnju plijene bogatim detaljima i vremenom izrade, a iz asortimana srpskih ustanova ponudili smo veliku količinu kolača, kulena, sira, grožđa, vina i rakije, izazvavši time veliki interes posjetilaca. Među njima je bio i predsjednik Josipović koji je posjetio štand i duže se vrijeme zadržao u razgovoru s aktivistima, rekao je Mirko Marković, predsjednik darđanskog pododbora i savjetnik u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, ističući da ni štandovi drugih manjina nisu bili nezanimljivi.

U okviru manifestacije svečano je otvorena Slovačka etno kuća kao rezultat petogodišnjeg truda lipovljanske Matice slovačke, što bi po Markovićevim riječima, trebao biti primjer i za druge manjine. Josipović, Merzelova, drugi državni i županijski rukovodioci prisustvovali su i dvosatnom nastupu manjinskih ansambala kojoj je prethodio tradicionalni i defile ulicama Lipovljana.

- U Lipovljanima se uvijek dobro osjećam jer srećem prijatelje i naše građane koji njeguju svoj nacionalni identitet, ali isto tako poštuju nacionalni identitet ostalih naših građana,

rekao je  Josipović koji je odgledao i nastup Darđana, odnosno KUD-a “Branko Radičević” koji djeluje u okviru “Prosvjete” i koje se ove godine predstavio koreografijom ”Igre iz okoline Beograda”

Uz njih publici su se predstavili i MPZ ”Lira” Lipovljani; KUD ”Lipa” Lipovljani; BKUD ”Sevdah” Zagreb; KUD ”Joakim Hardi” Petrovci; MKUD ”Braća Miladinovci” Osijek; ”Češka beseda” Općine Lipovljani; KUD ”Petefi Šandor” Dalj planina, UKPD ”Ukrajina” Slavonski Brod i SKUS ”Ivan Brnjik Slovak” iz Jelisavca.

Nastup je završio himnom Evrope – ”Odom radosti” i efektnim vatrometom, uz želju da se svi sudionici i posjetioci nađu sljedeće godine na istom mjestu.

Nenad Jovanović

U Mohaču održana izložba o međudržavnoj prometnici

Historija baranjske železnice

Izložene su fotografije, stare razglednice, vozni redovi i drugi istorijski detalji davno ugašene železnice

U mađarskom gradu Mohaču, u lokalnoj školi, upriličena je izložba o istoriji železnice koja je nekada davno povezivala mađarski i hrvatski deo Baranje. Na brojnim izložbenim panoima prisutni gosti, koji su se okupili u velikom broju, mogli su videti fotografije, stare razglednice, vozne redove, druge materijale te tehničke i istorijske detalje železnice koja je spajala te dve oblasti. 

Otvorenju izložbe prethodio je kraći kulturno muzički program, a o samoj izložbi govorili su Ivan Doboš, belomanastirski gradonačelnik i Bokor Bela, profesor na sveučilištu u Pečuhu. Pozdravljajući prisutne Ivan Doboš posebno je izdvojio važnost izložbe u smislu da se prošlost ne zaboravi, zahvalivši se entuzijastima sa obe strane granice koji su desetljećima sakupljajući fotografije i druge predmete, omogućili da se na jednom mestu vidi jedan deo istorije koja govori o tome kako se nekada putovalo, živelo i gospodarilo. U nešto dužem izlaganju nego je to uobičajeno u ovakvim prilikama, Bokor Bela, koji je otvorio izložbu, najveći deo svog izlaganja posvetio je važnosti železničke pruge koja je donela veliki gospodarski napredak i razvoj mađarskog i hrvatskog dela Baranje. Bela je izrazio nadu da će u doglednoj budućnosti, kroz dobro osmišljen zajednički EU projekt, nekadašnja veza ponovo zaživeti uspostavom prijateljskih odnosa, kulturnom i gospodarskom saradnjom dva bratska grada. Za ovu hvalevrednu izložbu najveće zasluge svakako pripadaju dobrim i prijateljskim vezama entuzijasta i kolekcionara s obe strane granice, koji su za uloženi trud nagrađeni zahvalnicama.

S mađarske strane to su Csorbai Ferenc, Morocz Sandor, Grunfelder Lorinc, Nagy Kalman, Mayer Antal i Mezey Zoltan, a s baranjske Nagy Lajos i Nikola Alaica.  U moru historijski značajnih predmeta teško je izdvojiti one najzanimljivije i najvrednije, ali ono što je posebno bilo zanimljivo za pogledati bili su žetoni od aluminija u apoenima od jednog žetona (tzv. merovi) koji su bili sredstvo plaćanja na jedanaest, a po jednoj verziji čak i trinaest, beljskih sela (tzv. pustara) od 1894. godine. Zanimljiv je podatak da su na šest pustara u upotrebi bili i žetoni od deset apoena.

Vredne spomena su i fotografije jednog od poslednjih primeraka železničkih prometala (dve lokomotive i tri vagona) uskotračnom prugom u RH, kao i popularni vozić Ćiro, koji je darovnim ugovorom i bez naknade ustupljen gradu Belom Manastiru, a koji je pre toga u krugu nekadašnje beljske Šećerane dugi niz godina bio izložen zubu vremena.

Sve u svemu bila je to, jedna lepa izložba kao plod dobre saradnje bratskih gradova Mohacs i Beli Manastir, u kojoj je svaki izloženi predmet imao neku svoju priču, a svaki od njih u mislima je prisutnih probudio duboko skrivene uspomene čitavog niza generacija iz dve susedne države.

Zoran Popović

Slični prizori kod kuće i na putovanju Europom

Unija smeća

Prostor oko spomenika u Bolmanu omiljeno je mjesto nevaspitanim Baranjcima za bacanje smeća

Unutar trokutastog raskršća baranjskih putova Bolman – Petlovac i Bolman – Baranjsko Petrovo Selo, na južnom kraku poveće, pošumljene jamurine (tzv. banje) – iz koje se nekad iskopavala žuta zemlja za obližnju ciglanu, od koje više nema ni traga – nalazi se spomenik Bolmanskoj bici iz Drugog svjetskog rata. Taj je spomenik danas pomalo zapušten i djelomično demoliran jer je bio meta napada savremenih vandala, a prostor oko njega omiljeno je mjesto nevaspitanim Baranjcima za bacanje smeća, iako za to nema nikakve potrebe jer se iz svih okolnih naselja smeće organizovano odvozi na deponije.

Na našoj prvoj fotografiji vide se, uz cestu na pokošenoj zelenoj površini, nedavno bačeni dijelovi starog kompjutera, što nije lijepa slika i što znači da se ulaskom u Europsku uniju ponašanje nekih stanovnika Hrvatske nije ni za dlaku promijenilo. Nadajmo se da će se vremenom ipak promijeniti – pa u Europskoj uniji smo manje od dva mjeseca.

A da i u nekim zemljama koje su u Europskoj uniji dulje od nas nije mnogo bolje, pokazuje druga fotografija, snimljena ovih dana na jednom planinskom odmorištu u slovačkim Malim Karpatima, na cesti broj 51 između Jablonice i Trstina. Sudeći po broju odbačenih plastičnih flaša, u Slovačkoj nema otkupa takvih flaša, a bogme ni svijesti da im nije mjesto u – prirodi.

J. Nedić

Na istoku Hrvatske unapredili turističku i rekreativnu ponudu

Erdut uvodi jadranske standarde

Staza duga dva kilometra, sa vidikovcem i dva razgledišta, smeštena je uz srednjovekovnu erdutsku kulu

Erdut je dobio poučnu stazu značajnog pejzaža koja će uz očuvanje ovog zaštićenog ekološkog područja, poboljšati turističku ponudu tog kraja, omogućiti razvoj rekreativnog i sportskog turizma, a za OPG-ove na području erdutske opštine koji se bave kontinentalnim turizmom ovo je još jedan sadržaj koji mogu ponuditi svojim gostima.

Staza duga dva kilometra, sa vidikovcem i dva razgledišta, smeštena je uz srednjovekovnu erdutsku kulu, a uređena je sredstvima Ministarstva zaštite okoliša i prirode u iznosu od milion kuna putem Projekta integracije u EU “Natura 2000″. Nosilac projekta realizovanog u Erdutu je Agencija za upravljanje zaštićenim prirodnim vrednostima iz Osijeka.

- Glavni razlog zbog kojeg smo se odlučili na ovaj projekat je povezivanje zaštićenog područja Osječko-baranjske županije sa edukativnim insititucijama kako bi stvorili mogućnost edukacije na otvorenom jer smatramo da su deca naša budućnost i da ona mogu doprineti očuvanju te zadržavanju zaštićenih područja, istakla je upraviteljka ove javne ustanove Ivana Buzuk-Radoš. Osim razgledišta i vidikovca s kojeg se pruža jedinstven pogled na Dunav, staza sadrži drvene stepenice, klupe i informativne table. Na delu koji nije popločan stepenicama, staza je različitog nagiba s blažim terenom za rekreativce i ljubitelje prirode te strmijim delovima koji će biti izazov za “mauntinbajkere” i ljude avanturističkog duha. U planu je i uređenje edukativno-informativnog centra.

Poučnu stazu je svečano otvorio ministar zaštite okoliša i prirode Mihael Zmajlović, ističući obavezu i veliku odgovornost da se priroda očuva za buduće generacije, jer je bogatstvo Hrvatske u prirodnim resursima potrebno staviti u funkciju razvoja.

- Nije dovoljno da budemo samo ponosni na našu prirodu već da istovremeno tu bioraznolikost stavimo u fukciju održivog razvoja, da bude u službi čoveka upravo na način kako je to učinjeno u opštini Erdut, rekao je ministar, dodajući da je u slične projekte usmerene na zaštitu i očuvanje ekološke mreže koja predstavlja potencijal za razvoj lokalnih sredina, to ministarstvo u proteklih godinu i po dana uložilo 35 miliona kuna.

Ministar je najavio daljnja ulaganja u zaštićena područja.”U svrhu podizanja kvaliteta posetiteljskih sadržaja i infrastrukture planiramo uložiti preko 20 miliona kuna. Tu prvenstveno mislim na Kopački rit, ali i izgradnju dunavskog šetališta od Aljmaša do Erduta”, rekao je ministar.

- Ovo je samo jedan u nizu sličnih projekata koje planiramo realizovati u cilju razvoja ponude kontinentalnog turizma na području svih naselja opštine Erdut. Pozivam ministra da nam pruži podršku i pomogne da turističku ponudu našeg područja približimo ponudi na Jadranu, rekao je Jugoslav Vesić, načelnik opštine Erdut koja je partner na projektu. U realizaciji projekta učestvovali su komunalno preduzeće “Čvorkovac” i volonterske ekipe. Poučnu stazu je projektovao pejzažni arhitekta Rade Manojlović iz Dalja, a radove izvela firma “Binder” iz Osijeka. U izradi projektnog predloga učestvovao je i Preduzetničko-razvojni centar opštine Erdut čija direktorka Bojana Orsić najavljuje još jedan sličan projekat.

- Mi smo sad već sa Agencijom za upravljanje zaštićenim prirodnim vrednostima i s Hrvatskim šumama u pregovorima i već smo postavili elemente novog projekta koji će stazom uz Dunav spojiti Aljmaš i Erdut, s tim da će staza biti edukativna u smislu biljnih vrsta i specifične klime koja vlada na tom području, kazala je Orsić.

D. Bošnjak

Stogodnjak (179)

6. 9. – 13. 9. 1913: još se ništa ne zna o sudbini nestalog patrijarha Lukijana Bogdanovića koji je 1. rujna poslije podne otišao iz hotela u Gasteinu i u njega se više nije vratio. Novine su pune nagađanja o nestanku – od toga da se radi o samoubojstvu, pa sve do toga da je riječ o političkom atentatu. Uz obalu rijeke Ache u međuvremenu je nađen patrijarhov šešir, ali i posjetnica na ime nekog Vinka Karlovca. Olovkom je na posjetnici bilo dopisano: Starigrad, otok Hvar, Dalmacija. Budimpeštanski list “Az Est” doznao je da doista postoji Vinko Karlovac, da je učenik 8. razreda gimnazije i da je mjesec i pol dana ranije bio u Salzburgu na izletu s nekim prijateljima. Oni su pak izjavili da je Karlovac cijelo vrijeme bio s njima u društvu i da patrijarha nije ni vidio. Ipak, ova izjava nije bila dovoljno uvjerljiva za neke crkvene krugove koji su uvjereni da je upravo taj Karlovac izvršio atentat na patrijarha. No, većina novina to odbacuje kao čistu spekulaciju, više se baveći drugim pitanjima: kako će se obaviti izbor novog patrijarha, što će biti ako se patrijarhovo tijelo ne nađe, kako dokazati da je patrijarh mrtav? Tada bi se morao provesti poseban postupak za proglašenje patrijarha mrtvim, sukladno odredbama civilnog prava, a to bi moglo potrajati godinama, navode novine. Inače, u Austriju je već otputovalo visoko crkveno izaslanstvo koje će pobrinuti za prijenos patrijarhovih posmrtnih ostatak, u slučaju da bude pronađen mrtav.

* u Zagrebu i Karlovcu otkriveno je više krivotvorenih kovanica od pet kruna. Upravo je nevjerojatno, poručuju iz policije, da se netko odlučio iskovati lažne petokrunaše, jer se u pravilu krivotvore samo papirnate novčanice. Falsifikat je prilično uspio, a od originala se razlikuje po malo tamnijoj boji i muklom zvuku, kad ga se baci na drvenu površinu s visine od oko pola metra.

* neki Dmitar Mraković, iako oženjen, potajno je ljubovao s lijepom Milkom Martić, obećavajući joj ženidbu. Iz te veze rodilo se muško dijete koje Mraković nikako nije htio priznati, pa je prevarena žena sve prijavila sudu. Sud je tuženog pozvao da se očituje o Milkinoj tvrdnji, a ovaj je, bez da bi trepnuo, kazao “da dotičnu žensku nikad nije vidio u svojem životu.” Ali, Milka nije odustajala pa je predložila da se saslušaju neki svjedoci. A oni su Dmitra stjerali u kut, spominjući sve što im je on pričao o toj tajnoj vezi. Zbog krivokletstva, ali i neplaćanja alimentacije, Dmitar je lijepo osuđen na šest mjeseci tamnice!

* još sredinom kolovoza nestao je lugar Marko Rajić iz Jasenaša. Sva nastojanja da ga se nađe nisu urodila plodom. Tek mjesec dana kasnije u šumi Lasjak, suhopoljskog vlastelinstva, pronađen je Rajićev leš. Policijskim izvidom ustanovljeno je da je nesretnik ubijen iz vatrenog oružja. U početku se mislilo da su ga ustrijelile zvjerokradice, ali kasnije se ispostavilo da je to učinila potjera za zvjerokradicama. “Pucali smo na nešto što se kreće, ali pošto je noć bila tamna nismo znali jesmo li išta pogodili.” A pogodili su Marka koji je službeno obilazio šumu, tragajući za – zvjerokradicama!

Đorđe Ličina

Od 2009. godine, kada je prvi put uhapšen i prekršajno kažnjen, Mladen Obradović (33), vođa zabranjene klerofašističke organizacije Otačastveni pokret Obraz, pokazuje ili da je jači od pravne države ili da država blagonaklono gleda na nasilje i mržnju. Prije nekoliko dana, naime, zbog pozivanja na nasilje uoči (otkazane) Parade ponosa 2009. godine osuđen je – u ponovljenom postupku – na osam mjeseci zatvora. Kaznu mu je izreklo prvostupanjsko vijeće Prvog osnovnog suda zbog širenja rasne i druge diskriminacije, zbog toga što je u rujnu 2009. širio ideje koje zagovaraju diskriminaciju zasnovanu na ličnoj osobini – seksualnoj orijentaciji – i nasilje prema pripadnicima LGTB populacije, a organizirao je i pisanje grafita, oglasa, naljepnica “Čekamo vas”, “Smrt pederima” i “Beogradom krv će liti, gej parade neće biti”.

To je inače druga presuda: prvu, kojom je za isto djelo osuđen na deset mjeseci zatvora, ukinuo je u studenome 2012. Viši sud u Beogradu. Isto se dogodilo i s presudom zbog izazivanja nasilja i mržnje na Paradi ponosa 2010. godine: tada se u beogradskom parku Manjež okupilo ne više od tisuću sudionika Parade, koji su potom prošetali kratku rutu gradom, sve pod budnom paskom jakih policijskih snaga koje su pokušavale spriječiti nerede. Bilanca nakon višesatnih sukoba nasilnika i policije: privedeno njih 249 (od toga 54 maloljetnika), zadržan 131, među kojima i Mladen Obradović, kod kojega je nađen spisak osoba za koje se tvrdilo da su trebale rukovoditi neredima u Beogradu. U neredima su povrijeđena 132 policajca (od čega pet teško) i 25 građana; napadnuta su sjedišta nekoliko stranaka, centrala Demokratske stranke je zapaljena (bilo je 18 intervencija vatrogasaca), kao i beogradska džamija, nekoliko stranih ambasada, trgovine… U najkraćem, šteta je procijenjena na oko milijun eura.

Mladen Obradović je, zajedno s još 14 pripadnika Obraza, pred Višim sudom u Beogradu bio osuđen za izazivanje nereda i nasilničko ponašanje. Dobio je najveću kaznu od dvije godine zatvora, ostali su dobili kazne između jedne godine i šest mjeseci zatvora, dok je Obradovićeva supruga Jelena bila osuđena na jednogodišnji kućni zatvor. Apelacioni sud je tu presudu ukinuo u veljači ove godine, pa se i u tom slučaju čeka novo suđenje.

U cijeloj priči Obradović je tek od simboličnog značaja: presude, ukinute ili potvrđene, identične su u većini slučajeva nacionalističkog ili navijačkog nasilja i mržnje. Kada jednom već budu donesene, nakon silnih peripetija i pritisaka, drže se isključivo zakonskog minimuma kazne (ili čak ispod toga), bez obzira na to što većina izgrednika koji dospiju pred sud ima poprilični prekršajni i kazneni dosje. U tome su sudovi bitan faktor. Evo kako je Apelacioni sud u Beogradu obrazložio svoju ukidajuću presudu: prvostupanjski sud, kaže viša instanca, nijednom riječju u obrazloženju presude ne daje razloge na osnovu čega je utvrdio da je upravo Obradović, a ne netko drugi, organizirao pisanje grafita prijetećeg i uvredljivog sadržaja, niti su u njegovom kompjuteru nađeni tragovi koji bi govorili o tome da je baš on radio grafite, naljepnice, plakate. Nesporno, oni koji su ga optužili morali su naći neki drugi kompjutor na kojem je radio, ali taj formalni nedostatak potpuno se čini nevažnim uz sljedeću konstataciju više instance: “Sud je morao precizirati sadržinu ideja koje zagovaraju diskriminaciju na ličnom svojstvu, budući da je širenje i predstavljanje ideja koje zagovaraju diskriminaciju radnja za koju je optužen, pa je reč o bitnom elementu krivičnog dela koji mora izrekom presude biti maksimalno moguće individualizovan.” Apelacioni sud kaže da se “za sada” ne može ispitati ni činjenični ni pravni zaključak prvostupanjskog suda da su se u Obradovićevim postupcima mogla steći sva zakonska obilježja kaznenog djela rasne i druge diskriminacije.

Da tu netko nekoga zafrkava najbolje govori izjava samog Obradovića iz 2009. godine: “Smatram da je dobro što se jedna takva nakazna manifestacija nije održala u Beogradu i uveren sam da će Beograd, baš kao i Moskva, ostati neokaljanog ugleda i časti. Neokaljan ugled je to što manifestacija Sodome i Gomore, kako je ispravno rekao mitropolit Amfilohije, nije prošla ulicama Beograda, a znate, svi su vrlo dobro znali šta će se dogoditi ukoliko jedna takva stvar bude pokušana da se održi” (emisija “Insajder”, B92).

Ustavni sud Srbije još je 12. lipnja 2012. zabranio, na inicijativu Ministarstva za ljudska i manjinska prava i Republičkog javnog tužilaštva, pokret Obraz. U međuvremenu, i Obradović i njegovi pristalice i dalje su aktivni u političkom životu, pa su tako proljetos u Novom Sadu pravili nered (čitaj nasilje) na jednom antifašističkom skupu, jednako kao što se na svakoj utakmici “višeg rizika” pojavljuju i “njegovi” i Naši te razni navijači za koje i vrapci znaju da su laki na nasilju i nacionalizmu.

Sama država tu se pokazuje ili nemoćnom ili nezainteresiranom ili pak podržava sve što se događa. Činjenica je, naime, da je prošle godine zbog “sigurnosnog rizika” zabranjena Parada ponosa, a da ove godine – upravo u trenutku dovršetka ovog teksta – još nije došlo do odgovora da li će u listopadu ona biti održana, jer nisu napravljene “sigurnosne procjene”, usprkos tome što je već stiglo zabrinuto pismo brojnih zapadnih ambasada vlastima u Srbiji.

Kako bilo da bilo, posve je sigurno da ni ove godine, ako Parada bude održana, u koloni neće biti nijednog “važnijeg” političara koji drži do svoje političke karijere, što, na kraju krajeva, dovoljno govori o tome zašto se i pravosuđe ponaša ovako kako se ponaša kada ima posla s nasilnicima i navijačima, fašistima i nacionalističkim i svakim drugim “gnjevom”.

Talijanska političarka Pia Elda Locatelli, rođena 1949., oduvijek je zainteresirana za politiku i međunarodne ženske pokrete; u posljednja dva desetljeća obnašala je, uz ostalo, funkcije potpredsjednice i predsjednice Socijalističke internacionale žena, koja okuplja ženske organizacije svih socijalističkih, socijaldemokratskih i radničkih partija (laburista) iz cijelog svijeta, a promiče rodnu ravnopravnost. Počasnom predsjednicom ženske Socijalističke internacionale proglašena je 2012. godine. Između 2004. i 2009. bila je zastupnica u Evropskom parlamentu, kao članica Kluba socijalista. Na izborima u februaru ove godine izabrana je u zastupnički dom talijanskog parlamenta, gdje je članica mješovite parlamentarne grupe, Socijalističke partije Italije (PSI) i liberala (PLI). Nakon što su osnovane Gender Task Forces, radne grupe za jednakost spolova u sklopu Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Evropu, Pia Elda Locatelli u Hrvatskoj i regiji pomaže u provođenju projekta “Žene to mogu”, čiji je cilj veća participacija žena u politici. Razgovarali smo s njom u Splitu, gdje je bila sudionica okruglog stola na temu “Žene i posao, Evropa i mogućnost” u organizaciji Foruma žena SDP-a, nakon čega se uputila na skup političarki na Korčuli.

Daleko od nordijskog modela

Za početak, možete li nam reći kakav je položaj žena danas u Italiji?

Riječ je o problemu koji treba sagledavati kroz odnos prema ženama u nekom društvu: poboljšanje njihova položaja dugotrajan je proces, ne samo u Italiji nego i svuda u svijetu. S druge strane, položaj žena razlikuju se ovisno o pojedinom društvu i situaciji u kojoj žive. Što se Italije tiče, mogli bismo reći da smo po pitanju jednakosti žena i muškaraca, spolne ravnopravnosti, stigli negdje do pola puta: žene su jednakost ostvarile u nekim poslovima i na određenim društvenim pozicijama, no u drugim situacijama taj proces nije daleko odmakao. Recimo, kada gledamo koliko ljudi prođe cijeli obrazovni proces, vidi se da žene završavaju studije i dobivaju diplome jednako kao i muškarci (iako je primjerice veoma malo žena inženjerki), no njihovo kasnije plasiranje na tržištu rada pokazuje drugačije, nejednake odnose, pa se i ženske karijere kreću u različitim smjerovima, nepovoljnijima, naravno. Na talijanskom tržištu rada je 46 posto radno sposobnih žena u dobi od 20 do 65 godina. Međutim, februarski izbori pokazuju i neke pozitivne pomake: 30 posto žena izabrano je na političke funkcije u nacionalnom parlamentu. S druge strane, na lokalnim je izborima izabrano malo gradonačelnica, a i u sastavu vlade malo je ministrica, zastupljene su sa svega 25 posto. Svi ti primjeri pokazuju da je Italija još daleko od nordijskog modela zastupljenosti žena u javnim poslovima.

Kakve je posljedice po položaj žena ostavilo razdoblje vladavine Silvija Berlusconija? Koliko će se one još osjećati?

U dvadeset godina Berlusconijeve vladavine položaj žena je nazadovao. To se kontinuirano činilo kroz podcjenjivačko prikazivanje žena u medijima. Njihova gola tijela na naslovnicama dovela su do toga da se zanemaruju ženska inteligencija i sposobnosti. Kultura koju je Berlusconi donio negativna je za imidž žena. Takva se kultura površnog razmišljanja proširila među ljudima i ostavila lošu sliku o ženama, a to je sada teško promijeniti. Svi kažu da je gotova Berlusconijeva era, započeta njegovim ulaskom na političku scenu 1994. godine, no činjenica je da on ne želi odstupiti: misli da je izvan zakona, a članovi njegove stranke smatraju da ne mogu nikamo bez njegova vodstva. Smatram da Berlusconi mora biti poražen, i politički i pravno, a na to nikako ne bi smjela utjecati stalna parapolitička kombinatorika kojoj je veoma sklon. U svakom slučaju, želimo staviti točku na njegovu eru, no problem je u tome što se on i dalje ne da.

Nedostaje jaka ljevica

Kako se ekonomska kriza odrazila na položaj žena, jer se zna da one najviše snose njene posljedice?

Sličan je problem svuda u svijetu: kada neka zemlja kreće u “rezove”, odnosno s politikom štednje, prve su na udaru socijalne službe. U cijelom socijalnom sektoru tada se smanjuju davanja, a to ponajprije utječe na pogoršanje položaja žena. Bila sam nedavno u Beču, gdje sam od tamošnjih radnika i političara doznala da je i kod njih slična situacija. Pogotovo je velik udar politike štednje na obrazovni sustav. Smanjenja su izdvajanja za osnovne škole i vrtiće, dakle u područjima u kojima se žene možda najviše zapošljavaju. Također, na udaru su socijalne službe koje nude pomoć starijim osobama i djeci, a u kojima su masovno zaposlene žene. Posljedica svega toga je da se teret krize prebacuje na porodicu, što će reći da sve manje-više pada na leđa žena. Najgore je što naposljetku ispada da je najlakše otpustiti ženu. Međutim, još mi se većim problemom čini nezaposlenost među mladima, koja u ovom trenutku u Italiji doseže 40 posto. Taj podatak, zbog naše zajedničke budućnost, sadašnjicu čini još dramatičnijom.

Kako Socijalistička partija Italije, čija ste članica i zastupnica, vidi mogućnost promjene sadašnjeg položaja žena i stanja općenito?

Članica sam male stranke, Socijalističke partije, koja je u posljednjih dvadeset godina izgubila svoju bazu. To me rastužuje jer smatram da Italiji nedostaje jaka socijalistička partija, odnosno jaka ljevica koja bi koliko-toliko držala balans prema desnici i konzervativnim strankama. Uostalom, desne stranke bitno manje pažnje poklanjaju položaju žena, ne samo u strankama i političkom životu nego i u društvu općenito. Sadašnja mala stranka nije u mogućnosti da bilo što promijeni, pa tako ni položaj žena, i to u društvu u kojem se muškarci grabe za svaku poziciju. Osobno, ženske ciljeve ne promoviram samo u sklopu projekata vezanih uz moju stranku nego i šire, kako bismo svi zajedno radili na tome, bez obzira na političku opredijeljenost. Svoju agendu, da nabolje promijenimo društvo u kojem živimo, pokušavam progurati i predočiti svima koji su zainteresirani za tu problematiku.

EU je važna za sve u regiji

Ima li uopće mogućnosti za promjene u uvjetima današnje neoliberalne Evrope? Što su po tom pitanju najurgentnije točke u Italiji?

Dvije trećine evropskih zemalja u rukama je konzervativnih stranaka, koje se već godinama drže liberalnih i neoliberalnih principa. No i one sada počinju sumnjati u to što je takva politika donijela. U svakom slučaju, na ljevici se potrebno reorganizirati i započeti borbu protiv neoliberalne demagogije i filozofije, od kojih ćemo se još dugo oporavljati. To je golem posao, a mi socijalisti imamo obavezu na njemu raditi. Moramo pronaći načine kako se najbolje suprotstaviti neokonzervativcima, odnosno boriti se u ovoj dominantno neokonzervativnoj eri. Najvažnije je da krenemo u rast, u razvoj zemlje. Naravno, moramo se osloniti na ekonomiju i pomoći mladim generacijama, dati im nadu, jer oni su ti koji sada najviše pate.

Koliko surađujete sa ženama na Balkanu i kako komentirate ulazak Hrvatske u Evropsku uniju?

Često sam u ovoj regiji, gdje s drugovima i sestrama surađujem još od devedesetih godina. Ulazak u Evropsku uniju smatram veoma važnim za sve zemlje u regiji, pa radim na tome da se i ostale balkanske države pridruže toj zajednici. Razumijem da je Hrvatskoj period nakon pridruživanja težak, ali gledajući dugoročno kasnije će biti lakše, jer će države i ljudi zajedničkim snagama lakše raditi i boriti se za budućnost. Naravno, postoje i različiti utjecaji, koji ovise od zemlje do zemlje. Primjerice, da Italija nije u Uniji, ne bi imala 30 posto žena u parlamentu. Dakako, svjesna sam da ta zajednica nosi sa sobom različite utjecaje, i negativne i pozitivne. Zajedničko tržište je nešto što je problematično, ali EU nam omogućuje da situacije u našim zemljama uspoređujemo, da provodimo istraživanja tog zajedničkog tržišta i da međusobno surađujemo više nego prije.

Političarke iz deset zemalja na Korčuli

Centralna evropska mreža za rodnu ravnopravnost organizirala je u suradnji sa zagrebačkim Centrom za nove inicijative skup na Korčuli, na kojem se okupilo 25 političarki iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Makedonije, Crne Gore, BIH, Italije, Mađarske, SAD-a i Nizozemske.

- Inspirirane Praxisovom Korčulanskom školom, ponajprije njezinim alternativnim promišljanjem društva, željele smo slobodno i neopterećeno razgovarati o tome što bi bila rješenja za današnju ne samo gospodarsku nego i političku krizu. Prebacile smo se na pitanje rodne ravnopravnosti, koje zadire u sve domene života. Lani smo ga sagledavale više iz idejno-političkog aspekta, a ove smo godine ušle u suštinu toga što je taj “berlinski zid” koji nam ne da dalje. Mislim da je golema konfuzija u glavama ljudi oko toga kako bi sutrašnjica trebala izgledati – kaže Daša Šašić Šilović, predsjednica Međunarodnog odbora Mreže za jednakost spolova srednje i istočne Evrope.

U danima dok je cijeli svijet čekao hoće li američki Kongres odobriti vojnu intervenciju u Siriji, samo se Ruska Federacija aktivno usprotivila ideji da SAD napadne još jednu bliskoistočnu državu. To je najbolje došlo do izražaja na samitu 20 najjačih ekonomija svijeta (G20), koji je prošlog tjedna održan u Sankt Peterburgu. I američki predsjednik Barack Obama i ruski domaćin Vladimir Putin sastanak su pokušali iskoristiti kako bi sakupili podršku, no većina državnika razišla se bez da se otvoreno izjasnila o tom važnom pitanju.

Američka kampanja za intervenciju u Siriji traje mjesecima, no ključni trenutak dogodio se 21. kolovoza, kada je u blizini Damaska izvršen napad kemijskim oružjem. Taj je napad američki predsjednik postavio kao granicu svoje tolerancije prema ponašanju sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, pa je nakon njega počela intenzivna američka kampanja za intervenciju, iako inspektori Ujedinjenih naroda još uvijek nisu potvrdili da je u njemu korišteno kemijsko oružje, niti se sa sigurnošću utvrdilo tko je napad počinio.

Obama je prošli tjedan od senatskog odbora za vanjske poslove dobio blagoslov za “ograničenu akciju” protiv režimskih ciljeva, kojoj je svrha kazniti Asada zbog upotrebe kemijskog oružja. Ovih dana trebalo se dogoditi i glasanje Senata i Zastupničkog doma, koje je Obama zatražio zbog slabe domaće podrške i odbijanja britanskih parlamentaraca da njihova zemlja sudjeluje u intervenciji, no iznenadan prijedlog ruske vlade da Sirija UN-u preda kemijsko oružje otvorio je mogućnost diplomatskog rješenja krize.

Vladimir Putin praktički je jedini svjetski državnik koji se ispriječio na putu američkoj intervenciji. Rusija je, uz Kinu, blokirala sve tri rezolucije Vijeća Sigurnosti UN-a u kojima se tražilo odstupanje Asada ili upotreba sile. Svim medijima koji su ga pitali za mišljenje rekao je da mu je nelogično da bi se Asad napadom kemijskim oružjem izložio intervenciji, tvrdeći uporno da su ga mogli počiniti i pobunjenici. On i njegov ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nebrojeno su puta ponovili da treba pričekati rezultate UN-ovih inspektora i dati ih na uvid Vijeću sigurnosti da ono odluči treba li krenuti u intervenciju. Rekao je da se “svaka druga metoda opravdavanja upotrebe sile protiv neovisne i suverene države može okarakterizirati kao agresija”, ali i da “Rusija ne isključuje da će podržati UN-ovu rezoluciju ako se dokaže da je režim koristio kemijsko oružje”.

Stvari su se između Amerike i Rusije naročito zaoštrile uoči samita G20, kada je Lavrov ispričao da su im iz Washingtona poslali izvještaj obavještajne zajednice kojim se navodno dokazuje odgovornost režima, no kada je zatražio da se tvrdnje iz njega potkrijepe dokazima, odgovoreno mu je da su te informacije klasificirane. “Nema činjenica, samo ponavljanje u stilu sigurni smo“, rekao je Lavrov nakon što je pročitao izvještaj koji su i brojni američki dužnosnici nazvali manjkavim.

U intervjuima koje je davao učio samita Putin je iznio i neke prijetnje te priznao da je Rusija Siriji prodavala komponente sustava protuzračne obrane S-300, ali i “zamrznula daljnje isporuke”. No rekao je i da će “razmisliti kako će reagirati u budućnosti, ako se budu poduzimali koraci kojima se krše međunarodne norme, naročito što se tiče slanja dijelova tog osjetljivog oružja u određene dijelove svijeta”.

Vrhunac verbalnog rata dogodio se nakon što je američki državni tajnik John Kerry senatskom odboru za vanjsku politiku rekao da su “samo 15 do 20 posto sirijskih pobunjenika ekstremisti” i da je opozicija “sve više umjerena i definirana pristajanjem na neku vrstu demokratskog procesa u inkluzivnom sustavu kojim bi se štitile manjine”. To su, međutim, negirali vodeći američki stručnjaci, rekavši da su džihadističke skupine u Siriji najjače pobunjeničke brigade i da ih manje zanima svrgavanje Asada, a više uspostava islamističke vlasti u dijelovima zemlje pod njihovom kontrolom, pa i istrebljenje alavita, šijitske sekte kojoj pripada najveći dio režima. Putin je Kerryja zbog ove izjave nazvao lažljivcem, rekavši da on “zna da su jedinice Al-Kaide glavni vojni ešalon sirijskih pobunjenika”.

Kada su se državnici konačno sastali na samitu, Putin je u zadnji čas odlučio da se na radnoj večeri razgovara o Siriji. Promijenio je i raspored sjedenja, kako bi bio što dalje od Obame, navodno zato jer je mjesec dana ranije Obama otkazao njihov susret zbog ruskog odobravanja azila zviždaču američke obavještajne službe NSA Edwardu Snowdenu.

Kineska se vlada s malo riječi, ali nedvosmisleno izjasnila protiv intervencije, rekavši da “unilateralna vojna akcija krši međunarodno pravo”. Zamjenik ministra financija Zhu Guangyao na samitu je pak izjavio da će intervencija dovesti do “rasta cijena nafte i time ugroziti svjetsku ekonomiju”. U Sankt Peterburgu se pojavio i glavni tajnih UN-a Ban Ki-moon, ponovivši još jednom da se UN protivi intervenciji jer bi ona bila nezakonita i povećala krvoproliće, a pismo Putinu uputio je i papa Franjo, apeliravši na njega da iznađe političko rješenje za sirijski građanski rat. No iako mu je pošlo za rukom izolirati Obamu u njegovom ratnohuškačkom pohodu i osudama “paraliziranog” Vijeća sigurnosti, ostali državnici pokazali su uglavnom indiferentnost. Nisu skloni poduzeti nešto da se Asada kazni, ali ni da spriječe Ameriku da to učini sama. Obama se stoga mogao vratiti kući relativno zadovoljan, jer je u ruci imao pisanu izjavu još deset članica grupe dvadesetorice u kojoj se osuđuje upotreba kemijskog oružja i poziva na “snažan međunarodni odgovor”.

Iako se ponašanje Rusije često tumači žalom za vremenima kada je i ona bila velesila, pa sada to vrijeme pokušava vratiti konfrontiranjem sa SAD-om, odnos Rusije s tom zemljom, otkako je 2000. godine na vlast došao Putin, prošao je različite faze, a ponašanje ruske vlade teško bi se moglo nazvati iracionalnim. Štoviše, Rusija je podržala i pomagala rat u Afganistanu, a svojom suzdržanošću u Vijeću sigurnosti UN-a omogućila je i intervenciju u Libiji. Isto tako, konstantnim naglašavanjem da će intervencija u Siriji bez mandata UN-a predstavljati kršenje povelje toga tijela, da neće zaustaviti rat i da će dodatno destabilizirati regiju, ona se predstavlja kao racionalna i pragmatična država koja poštuje međunarodne propise.

S druge strane, upravo je intervencija u Libiji jedan od glavnih uzroka ruskog odbijanja da se isto učini i u Siriji, jer se ona i Kina smatraju prevarenima od strane Amerike, koja je rezoluciju o uspostavi zone zabrane letenja zbog zaštite civila pretvorila u akciju za smjenu režima. Nikolaj Surkov iz Moskovskog instituta za međunarodne odnose kaže da Rusija ne idealizira Asada, već ga vidi kao manje zlo od perspektive da se u Siriji uspostavi islamistički režim koji će biti rasadište terorizma i kroz koji će nesmetano cirkulirati radikali sa sjevernog Kavkaza.

Kada je u pitanju geopolitički interes Rusije u Siriji, uobičajena je percepcija da je on velik jer je Sirija njezin saveznik u regiji, jedini koji, uz Iran, još stoji na putu američkoj dominaciji na Bliskom istoku. Dvije su zemlje saveznice već desetljećima, u vrijeme hladnog rata postojala je razgranata kulturna suradnja, pa je na početku građanskog rata u Siriji živjelo 100 tisuća Rusa. Spominje se i sirijska luka Tartus, jedina preostala ruska baza na Mediteranu, kao i trgovina oružjem i drugi ekonomski odnosi. Rusija trenutno ima pet milijardi dolara vrijedne ugovore sa Sirijom, dok je zbog ekonomskih sankcija Iranu već izgubila 13 milijardi dolara, a zbog intervencije u Libiji 4,5 milijardi.

No u analizi državne agencije RIA Novosti tvrdi se da Rusija nema puno za izgubiti u Siriji. Prodaja oružja toj zemlji čini tek pet posto ukupnog ruskog izvoza oružja, a osporava se i važnost luke Tartus, koja se sastoji od “nekoliko baraka za remont dva broda srednje veličine”. Analitičari smatraju da su Rusiji dobri odnosi s Izraelom i zapadnim zemljama previše važni da bi se aktivnije uključila u sirijski sukob, kao i da joj ne bi smetalo da Amerika zaglavi u još jednom ratu, a rast cijena nafte pomogne njezinoj ekonomiji.

Ana Borščevskaja iz organizacije Atlantsko vijeće piše da je Putin motiviran i “strahom od Arapskog proljeća”, jer je ono počelo kada i masovni proturežimski prosvjedi u Rusiji, pa sada traži vanjskog neprijatelja kako bi homogenizirao naciju, a svojom “politikom odbijanja učinio Rusiju važnim globalnim faktorom”. Da mu je to i pošlo za rukom pokazalo se na marginama samita G20, kada se Obama trebao sastati s predstavnicima ruskih nevladinih organizacija. Režimski su mediji sastanak doživjeli kao provokaciju, s obzirom na to da je Rusija donijela izrazito restriktivan zakon o seksualnim manjinama, no on se za Obamu pretvorio u fijasko. Ne samo da se većina pozvanih nije pojavila, iziritirana opetovanim izmjenama termina sastanka, već su se oni koji su došli, a radi se redom o ljudima koji su zbog aktivizma robijali, ostrvili na Obamu zbog napada na Siriju i progona Snowdena. Svjetlana Ganuškina, predsjednica Odbora građanske suradnje, u pismu Obami napisala je da “vojne operacije u kojima će umirati civili nisu najbolji izraz odgovornosti”, te da su progon zviždača i bombardiranje drugih zemalja “užasan primjer ruskim vlastima”. Ekološka aktivistica Jevgenija Čirikova na sastanak je pak došla da bi Obami rekla kako je “poraz koji će uskoro doživjeti ništa u usporedbi s krvlju koju će zauvijek imati na rukama ako bombardira Siriju”.

Neočekivana sreća, koja se pretvorila u rijedak diplomatski uspjeh, zadesila je Putina i dva dana prije glasanja američkog Senata o intervenciji, kada je ruski ministar vanjskih poslova Lavrov vješto iskoristio jednu usputnu izjavu svog američkog kolege Kerryja. Kerry je naime, na pitanje novinara postoji li išta što bi Asad mogao učiniti da spriječi intervenciju, odgovorio: “Naravno, mogao bi do kraja tjedna međunarodnoj zajednici predati svaki komad svoga oružja, ali naravno da neće.” Nije prošlo ni nekoliko sati, a Lavrov se oglasio službenim prijedlogom da Asad UN-u preda kemijsko oružje. Uzalud je Kerry objašnjavao da mu je rečenica bila “retorička”: sirijsko ministarstvo vanjskih poslova već je bilo pozdravilo prijedlog, glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon javio da je on već počeo s izradom plana, a Barack Obama u utorak objavio da je zatražio od Kongresa da odgodi glasanje o intervenciji. Ruski se predsjednik tako, na pet minuta do početka intervencije, iz dežurnog sabotera pretvorio u autora neočekivane diplomatske alternative, makar i samo zato da Bašaru al-Asadu kupi još malo vremena.

Od prvog septembarskog utorka i zagrebački ljubitelji fotografije imaju priliku vidjeti najbolje radove s ovogodišnjeg, već šestog festivala Rovinj Photodays. Brojni posjetitelji okupljeni na otvorenju izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt mogli su tako razgledati fotografije Ivana Posavca pod naslovom “Lice obasjano mjesečinom” u izboru kustosice Marine Viculin, potom radove Josipa Klarice, ovogodišnjeg dobitnika nagrade za životno djelo koji se predstavio “Fotografijama 1976. – 2011.”, samostalnom izložbom što ju je priredila kustosica Nela Žižić, zatim “Genogram” Davora Konjikušića, pobjednički rad u kategoriji umjetničkog koncepta, kao i fotografije finalista i pobjednika u ostalim kategorijama.

Domaćin izložbe, ravnatelj MUO-a Miroslav Gašparović, na otvorenju je rekao da je rovinjski festival prerastao nacionalno i stekao regionalno, pa i svjetsko značenje; ističući dobru suradnju Muzeja s festivalom, izrazio je zadovoljstvo što će izložene fotografije finalista i pobjednika u devet kategorija i ove godine ući u muzejski fundus, postajući stalnim dijelom najstarije evropske zbirke fotografije.

Po riječima direktora rovinjskih Photodaysa Denisa Redića, na natječaj se ove godine odazvalo više od 400 autora, s ukupno 7.500 radova u devet natjecateljskih kategorija. Međunarodni žiri – u sastavu Michael Diemar (londonski galerist, kustos, kolekcionar i predavač), Žarko Vijatović (fotograf i povjesničar umjetnosti), Goran Trbuljak (konceptualni umjetnik, snimatelj i profesor na zagrebačkom ADU-u) i predsjednica Markita Franulić (ravnateljica Tehničkog muzeja u Zagrebu, kustosica, dokumentaristica i historičarka umjetnosti) – najbolje je izabrao gotovo jednoglasno, pa je i iz toga jasno, naglasio je Redić, da je riječ o referentnim radovima. Osim što festival u Rovinju usmjerava suvremenu fotografiju, kazao je, nastoji producirati svoje materijale i pokušava biti edukativan.

- Suradnju MUO-a i Photodaysa obilježavaju četiri točke: fundus i izložba te umjetnik i kustos – rekla je Dubravka Osrečki Jakelić, voditeljica zbirke novije fotografije MUO-a, ističući da je ove godine u Rovinju prvi put dodijeljena nagrada za životno djelo.

Publika je sa zanimanjem razgledala četiri izložbe u tri dvorane: u jednoj su bili radovi finalista i pobjednika festivalskih kategorija, u središnjoj Konjikušićev rad, a u posljednjoj Posavčeva i Klaričina izložba.

Konjikušićev “Genogram” propituje događaje koji su obilježili autora i njegovu porodicu: smrt sestre Aleksandre prije njegova rođenja i bijeg obitelji iz Zenice kada je bio 12-godišnji dječak. Rad je potresna priča o gubitku identiteta i ponovnom početku.

- Kao veoma bolna za moje roditelje, posebno majku, smrt moje sestre bila je svojevrsni obiteljski tabu. Njezine fotografija i priče o njoj duboko su potiskivane, iako je Aleksandra bila prisutna tijekom cijelog mog odrastanja, ponajviše kroz određeni strah mojih roditelja – obrazlaže autor svoj koncept.

- Priča o izbjeglištvu moja je osobna priča o gubitku identiteta, iskorjenjivanju i ponovnom početku. Moja uloga u tim događajima bila je mala, jer se jedan odigrao prije mog rođenja, a za vrijeme drugog bio sam dijete. I jedan i drugi bili su mi zadani, kao i moja uloga u njima – kaže Konjikušić.

Svoj rad opisuje kao mjesto susreta i pokušaj traženja odgovora koji bi mu donijeli neko osobno razrješenje.

- Riječ je o suočavanju s nekim meni dosad neidentificiranim mjestom tuge. Međutim, jasnih odgovora ponekad nema: puzzle su razbacane po zidu, osjećam olakšanje u ispovijedanju, a osobni progres predstavlja činjenica suočavanja, i kroz fotografiju i kroz skrivene obiteljske slike i kroz pisanje teksta – dodaje Konjikušić, još jednom naglasivši da mu je nagrađeni rad bio vrijedna samopomoć i prostor lične katarze, neovisno o tome je li ili nije pronašao odgovore.

Početak jednog književnog festivala i završetak jednog književnog skandala zatitrali su prošlih dana na radarskim ekranima čak i onih medija koji odavno ne simuliraju zanimanje za kulturu. Festival svjetske književnosti organizirala je premijerno ambiciozna izdavačka kuća Fraktura i za njegovu je analizu, komentar i ocjenu u trenutku nastanka ovoga teksta, dok publika u Zagrebačkom kazalištu mladih sluša prve razgovore i tribine, još uvijek prerano. Preostaje zato barem provizorno zabilježiti kako je selekcijom gostiju uvjerljivo nadmašio slična lokalna zbivanja i kako je, riječima direktora Seida Serdarevića, nastao “usprkos krizi” i usprkos tome što se “kod nas premalo čita”. A pomalo i iz žala za davnim vremenima intelektualne kavanske kulture: “To je nešto što u zadnjih dvadesetak godina ne postoji, barem ne u Zagrebu, a vjerojatno i u cijeloj Hrvatskoj, neka umjetnička kavana, mjesto okupljanja pisaca i umjetnika, gdje bi se razmjenjivale ideje.” (Booksa.hr)

Skandal je pak okončao neposredno uoči festivala. Nives Drpić Celzijus – the artist formaly known as Cica Kaubojka – dobila je pravomoćnom presudom nadležnog suda nagradu Kiklop za hit godine koju joj je 2008. odbio dodijeliti pulski Sa(n)jam knjige. Pobjednica je odluku proslavila pozirajući prekrivena primjercima autobiografske “Gole istine”, dok su novinari brzopotezno rekapitulirali zbivanja: prisjetili smo se dubioznog obrazloženja odbora nagrade zašto iz natjecanja za najprodavaniju knjigu godine eliminira najprodavaniju knjigu godine, podrške koju su starleti dale ljudskopravaške udruge i poluzainteresirana javnost, pisma potpore brojnih izdavača ravnateljici sajma Magdaleni Vodopiji… Uloge su tu otpočetka bile jasno podijeljene, sukob zaoštren i preostalo je samo odabrati stranu: uglednu kulturtregericu koja je u maleni grad uspjela dovesti Orhana Pamuka i Umberta Eca ili probitačnu zvjezdicu koja svoju medijsku poziciju spretno ironizira. Za pokušaj kontekstualizacije, makar i ovlašne, mjesta ipak nije bilo: logika skandala nalaže ekonomiju simpatije, navijački pristup i ultimativna opredjeljenja.

A da mjesta ima, taj bi pokušaj mogao u epilogu sukoba od prije pet godina prepoznati nešto poput neizbježnog postskriptuma “slučaja” koji se na istom mjestu dogodio još jednu petoljetku ranije. Baš na pulskom sajmu, sjećamo se, započeo je 2003. raspad FAK-a u žestokoj polemici oko odluke selektorice Alide Bremer da iz programa izostavi Vedranu Rudan i Arijanu Čulinu. Priča već nebrojeno puta ispričana, ali vrijedi ponoviti da se FAK-ovski tulum opuštene popularizacije čitanja i frajerske dekonstrukcije visokih literarnih vrijednosti samorazjurio kad su na njega banule nešto popularnije autorice, pa je iznervirana insajderska ekipa nenadano potegnula iste one kriterije umjetničke vrijednosti koje je donedavno implicitno odbacivala. Ako je FAK-ov kraj, kao što je svojedobno u “Feral Tribuneu” ustvrdio Dean Duda, uistinu bio tragedija rođena iz duha tržišta, onda je skandal oko nagrade Nives Celzijus tu tragediju samo ponovio. I to, posve primjereno, kao farsu: oduzimanje jedine egzaktno utvrdive nagrade pobjednici usprkos propozicijama i statističkim podacima o prodavanosti figuriralo je tek kao karikaturalan indeks nelagode samolegitimiranih popularizatora književnosti nakon što su se susreli s krajnjim konzekvencama priželjkivane popularizacije, šizofreni kratki spoj visoke i pop-kulture unutar jedne te iste instance, refleks aktera zbunjenih neokapitalističkom artikulacijom književnosti koja je slatko obećavala tržišno oslobađanje od sinekura i državnih dotacija, a donijela bofl, kič i uljeze u književnom polju.

Koliko nam je pritom danas ostalo od onoga što je FAK simbolički započeo, pokazuje uvjerljivo baš Festival svjetske književnosti, koncipiran skoro kao antipod razvikanijeg prethodnika. Nekad smo imali spuštenu rampu između performera i publike, sada se vraćamo na visoko podignutu scenu. Nekad zadimljene klubove i pivo, sada kazališnu dvoranu i likovni postav. Nekad kooptaciju rock bendova, sada komorne nastupe pijanista i mezzosopranistica. Nekad živu atmosferu kafića, sada melankolični lament nad smrti kavanske kulture… Samo je želja za famoznim “približavanjem publici” ostala ista, samo misija revitalizacije izgubljenih čitalačkih navika: drugim riječima, samo forma festivala, kratkotrajnog intenzivnog šoua prilagođenog medijskoj slici i publici koju “treba zainteresirati”. Forma koja je u posljednjih deset-petnaest godina u hrvatskoj kulturi progutala sve na što je naišla: od baroka i džeza preko alternative i ljevice pa do eksperimentalnog i jednominutnog filma.

Za ozbiljniju ocjenu FSK-a je, rekosmo, prerano, ali nemoguće je ne primijetiti paradoks na kojem se gradi njegova koncepcija: obraćajući se fantomskoj srednjoklasnoj građanskoj publici i nudeći joj avet kavanske atmosfere kao mjeru pripadajuće fantazme proigranih kulturnih vrijednosti, on umjesto imaginirane svakodnevice šarmantne intelektualne kozerije donosi tek jednokratni, uglađeni spektakl odmjerenog oživljavanja čitalačkih navika. Paradoks ni po čemu poseban – i nimalo veći od onoga u kojem, recimo, automobilska korporacija sponzorira festival politički subverzivne teorije – pa ga ni ne treba shvatiti kao motiv diskvalifikacije. Sâmo pokretanje kulturnog festivala, uostalom, u većini je slučajeva tek prvi kompromis koji neizbježno proizvodi nove, a njihova mjera stvar je taktičke procjene organizatora.

Pa ipak, neophodni minimum analitičke higijene nalaže da se pritom barem preliminarno registrira točka interpretativnog otkliznuća, mjesto na kojem festivalska fešta navlači krinku kavanske javne sfere, a konflikt oko definicije književnog teksta – pa bio on i hitoidna ispovijest s kioska – proizvodi automatsko razvrstavanje u tabore. U suprotnom, preostat će tek približna skica književnosti otužno razapete siromašnim spektrom vlastite medijske mimikrije: negdje između krajnosti i banalnosti, negdje između festivala i skandala.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, institucija koja porezne obveznike godišnje stoji oko sto milijuna kuna i u tehničkom je smislu financiraju Ministarstvo kulture i Grad Zagreb u omjeru 51 naprema 49 posto, od početka rujna nema intendanta. Do te je situacije došlo očekivano, nakon što je 1. rujna istekao mandat, drugi po redu u toj kući, intendantici Ani Lederer, a Ministarstvo i Grad se nisu dogovorili tko će biti vršitelj/ica dužnosti intendanta do izbora novoga/nove.

Posljednjih dana javno se, uzrujano, smatra da je na snazi “kriza u HNK-u” nastala “zbog pravnog vakuuma” prouzročenoga odlukom Ministarstva kulture o promjeni Zakona o kazalištu, po kojem bi odluku o intendantu donosilo samo Ministarstvo (ili Vlada, po preporuci Ministarstva), a čemu se usprotivio Grad Zagreb. Gradonačelnik Milan Bandić zatim je prepoznao trenutak da naglasi snagu lokalne uprave tvrdnjom da Grad “neće sudjelovati u sufinanciranju HNK-a sve dok se ne stvore uvjeti za zajedničko upravljanje kazalištem”. Do katastrofalne situacije ne bi došlo, rekao je Bandić medijima, da je “Ministarstvo kulture prihvaćalo Grad Zagreb kao partnera i uvažavalo legitimne odluke Kazališnog vijeća HNK-a”.

Ministrica Andrea Zlatar Violić tvrdi pak da Grad nema mogućnost uskratiti financiranje nacionalnoj kazališnoj instituciji i to daje medijima napismeno: “Međusobna prava i obaveze u vezi osiguranja sredstava i svih ostalih pitanja vezanih uz rad Kazališta suosnivači uređuju ugovorom. Ako se ne zaključi ugovor, kako propisuje članak 18. Zakona o kazalištu, osnivači su dužni osigurati privremeno financiranje najmanje u visini sredstava osiguranih u prethodnoj godini.”

Fućkaš to, gradonačelnik ne priznaje taj članak Zakona, nego veli da je “nepromišljenim potezom ministrica Zlatar sama sebi uskratila financiranje”. I pojašnjava: “Ne možete kadrovirati, a trošiti od Grada pola para. Morate imati strpljenja i živaca i s Gradom zajedno postići najbolje rješenje. Budući da je Andrea Zlatar odlučila sama kadrovirati, ne znam je li u suglasju s predsjednikom Vlade ili sama, onda neka i preuzme odgovornost i za financiranje HNK-a. Mi se samo ponašamo kao legalisti i legitimisti.” Bandić je to izjavio za Businnes.hr prilikom otvorenja zagrebačkoga hostela “Party” 3. rujna.

Tko smo to “mi” jasno je i slabije upućenima, jer je dovoljno znati da intendanticu Anu Lederer, kojoj je Ministarstvo osujetilo želju za trećim mandatom, podržava čitava bandićevska nomenklatura u Zagrebu. A ona se ne namjerava maknuti iz HNK-a “tek tak”, pa je Ministarstvu kulture i zagrebačkom HNK-u ovih dana kao radnica i građanka RH uputila zahtjev da je u roku od 15 dana vrate na posao ili će ih tužiti zbog nezakonitog otkaza i povrede prava iz radnog odnosa. “Ministrica ne razlikuje funkciju intendanta kao formalnoga zakonskog zastupnika od statusa intendanta kao radnika”, objašnjava Ana Lederer, neoborivo jedina kandidatkinja Grada za vršiteljicu dužnosti intendantice, iako Ministarstvo tvrdi da se “za imenovanje v.d.-a u HNK-u ne provodi javni natječaj (prema Zakonu o kazalištu i Statutu HNK-a), nego ga imenuje Vlada RH, pa pravno slijedi da v.d. može biti izabran jedino iz redova zaposlenika”. Treba li naglasiti, posljednje ovom kronološkom prilikom, da se Ana Lederer s tim ne slaže, pa tvrdi da “nijednim člankom nijednog zakona Republike Hrvatske nije propisano da vršitelj dužnosti intendanta mora biti zaposlenik HNK-a u Zagrebu”.

Neusklađenost Zakona o radu i Zakona o kazalištu nije prvi primjer u povijesti neskladnog zakonodavstva u Hrvatskoj, kao što politički i/ili klijentelistički potpomognuta kandidatura za treći uzastopni mandat u nekoj kulturnoj ustanovi nije novost u domaćoj sredini. A što jest novo, što nas ovdje uopće može zanimati, ako smo ozbiljni ljudi u konkretnoj, pauperiziranoj zemlji građana i malograđana? Što bi se nama, eventualnoj publici i konkretnim obveznicima u Zagrebu dogodilo – u maniri magičnog realizma, ako ne i fantastike – da HNK doista, fizički i na neko fizikalno mjerljivo vrijeme, zatvori svoja kićena vrata?

Zaposlenicima, njih pet stotina raspoređenih u tri ansambla koji kubure na jednoj kazališnoj sceni, u ovom se “pravnom vakuumu” nije dogodilo baš ništa specijalno, oni pripremaju predstave kao da rata nikada neće biti, a vrlo je izvjesno da će se naći netko odgovoran tko će potpisati naloge za plaće, da ne bi kasnile nakon 15. rujna. Velikoj većini zaposlenika, opipljivo je u haenkaovskom zraku i za kazališnim šankom, vitalno je važno da Ana Lederer ostane na tronu što dulje. Ministarstvu kulture time je teže naći kandidata “iznutra”, koji bi pristao biti v.d. intendanta, pa će nemoguću situaciju riješiti za desetak dana, kad počne sjednica Sabora, na čijem će dnevnom redu biti prijedlozi dopuna i izmjena Zakona o kazalištu, kako bi Vlada, na prijedlog Ministarstva kulture, imenovala v.d.-a intendanta.

I tu bi bio onda kraj, a početak tužnog rezimea. Bandić uživa u baroku, feudalizmu, hrvatskom realizmu i distorziranom apsolutizmu, a Ministarstvo kulture u svojoj pravnoj službi i strategiji pi-ar poslovanja. Uporno držeći kurs haenesovske politike “dogovora s našim ljudima”, figura jakog subjekta Ministarstvu kulture sada je posve nedostižna. Šepava, kalkulantska politika komunikacije pisanim “priopćenjima” iz kabineta ne može se nositi s izravnom akcijom “čovjeka na terenu” i njegovih ljudi do kojih je, poput dogradonačelnice Vesne Kusin koju smo ovih dana višekratno i bezuspješno pozivali na razgovor za “Novosti”, nemoguće doći ako se po nekom njihovom ključu ili stilskoj epohi “ne uklapate”.

Umjesto politike javnih i otvorenih koraka, Ministarstvo je stvorilo pravnu kreaturu, Lex Lederer, koju vuče i štepa kao histeričnu zakrpu Zakona o kazalištu. Ni izdaleka dovršen, sada će ZOK po hitnoj proceduri doći u Sabor, baš kao što je nedavno, na brzinu proguran, Zakon o HRT-u donio štetu dugoročnih razmjera.

Kome to onda treba? Eto, vidimo ga. Jasen Mesić, saborski zastupnik i koordinator HDZ-ovih nacionalnih odbora za kulturu, medije, turizam i sport, inače vedar i blagoglagoljiv čovjek, predvodnik je velikog broja domobranskih kičera koji su se ovih dana izbezumili od ugroze za kulturni identitet. Mesić je sazvao konferenciju za medije isključivo zbog “stanja u HNK-u”, a od niza predvidljivih stilskih figura izdvajamo jednu zgodnu: “Milanovićeva vlada podržava ministricu kulture, čime pokazuje da joj nije stalo do kulture!”

Kampanja privatnih kuća za zdravstveno osiguranje

Bitka za dopunsko

Privatni osiguravatelji žalit će se na odluku HZZO-a da ujednači cijenu dopunskog osiguranja, jer da je to oblik neregularnog ponašanja u tržišnoj utakmici. Žalit će se, dakako, Bruxellesu

Ulazak u Europsku uniju značio je, između ostalog, početak deregulacije socijalnih servisa. Stoga ne čudi ovoljetna medijska kampanja koja se odvijala na planu zdravstva, a protiv donedavno jedinog zdravstvenog osiguravatelja u nas, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, gdje svoje interese traže ne samo privatni osiguravatelji, nego i pojedine medijske kuće koje su nakanile ući na tržište zdravstvene skrbi.

Zadnje vijesti s te bojišnice govore o tome kako će se neki privatnici žaliti na odluku HZZO-a da ujednači cijenu dopunskog osiguranja, jer da je to oblik neregularnog ponašanja u jednoj tržišnoj utakmici. Žalit će se, dakako, Bruxellesu koji se, istina, ne pača u osnovno zdravstveno osiguranje, ali zato ono dopunsko smatra isključivo tržišnom kategorijom.

Podsjetimo, dosad se dopunsko osiguranje plaćalo ovisno o imovinskom stanju osiguranika, u rasponu od 50 do 130 kuna. Upravo je ujednačenje polica na 70 kuna uznemirilo privatnike u Basleru, Allianzu, Croatia zdravstvenom osiguranju i još nekim društvima, jer nude sličan paket po nešto većim cijenama. Uz to, smatraju da je HZZO kao državni zavod imao i još uvijek ima nedostižnu prednost u toj utakmici.

Kako u ovim poslovima djeluje globalni regulator, dakle Evropska komisija, najbolje nam govori primjer Slovenije, koja je dopunsko osiguranje prije četiri godine proglasila općedruštvenim dobrom i kao takvog ga zaštitila od tržišta. Međutim, na sudu je država izgubila, pa je dopunsko osiguranje postalo tržišna kategorija, a slovenski osiguranici sada plaćaju bitno veću tarifu nego ranije.

Proces deregulacije zdravstva odvija se u nas u nekoliko etapa. Najprije je u doba ministrovanja Andrije Hebranga bila dopuštena privatna liječnička praksa, i to u obliku javno-privatnog partnerstva i kao čista privatna praksa. Već se duže godina, a ni aktualni ministar Rajko Ostojić u tome nije iznimka, najavljuje decentralizacija zdravstva, kojom bi se rasteretio centralni budžet. Treća faza predstavlja upravo opisani postupak liberalizacije na osiguravateljskom tržištu, posljedice čega možemo samo nagađati.

Na taj način, polako ali sigurno, napuštamo klasični evropski zdravstveni sistem u kojem se kombinacijom državnih uplata i samodoprinosa građana osiguravala zaštita za sve i približavamo se onom američkom, gdje je takav tip zaštite zapravo privilegija. Baš kao što i u recentnom repertoarnom SF-u “Elysium” privilegirana elita uživa sve blagodati modernog doba živeći izvan planete, na orbitnoj stanici koja izgleda kao neka kombinacija golf igrališta, SPA centra i HZZO-a za bogate. Pa dok na Zemlji onih 99 posto umire čak i od gripe, na Elysiumu onih jedan posto ne uspijeva umrijeti čak ni od raka.

Rade Dragojević

Medalja u Džepu

Prilikom obilježavanja 20-godišnjice akcije Medački džep ministar branitelja Predrag Matić objavio je da u suradnji s predsjednikom Ivom Josipovićem priprema i spomen-medalju za zaslužne pojedince i jedinice.

- Hrvatska je pokazala svoju veličinu sankcioniravši one koji su se ogriješili o ratna prava i običaje i Ženevsku konvenciju, ali to ne može umanjiti doprinos i veličinu akcije Medački džep – rekao je ministar.

Iz nevladinih organizacija više su puta ukazivali na ubojstva civila u Medačkom džepu čija se imena nisu našla u optužnici i na više stotina uništenih kuća i drugih zgrada, zbog čega u tamošnjim selima umjesto predratnih 600 sada živi manje od deset ljudi. Za te je zločine po komandnoj odgovornosti osuđen samo general Mirko Norac, general Rahim Ademi je oslobođen, a nije ispitana odgovornost admirala Davora Domazeta Loše koji je bio u komandom lancu između Zagreba i jedinica na terenu, ni Željka Sačića koji je komandirao jedinicama Specijalne policije čiji su pripadnici pobili određen broj civila koji se nisu našli u optužnici.

- Državni i vojni vrh trebali bi jako dobro razmisliti da li će se davati odlikovanja za akciju koja predstavlja vojni uspjeh, ali za koju je Vrhovni sud potvrdio da su u njoj počinjeni zločini – kaže za “Novosti” Sven Milekić, programski koordinator Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatska.

- Akcija je pokazala ozbiljne manjkavosti u svom provođenju i tada su počinjeni ratni zločini, ali osim pokojnog Janka Bobetka, nisu ispitani ni Domazet ni Sačić koji su, kako je naglašeno na suđenju Norcu i Ademiju, imali važnu zapovjednu moć, pa bi davanje počasti zapovjednicima u toj operaciji bilo problematično – smatra Milekić, dodajući da bi možda bilo prihvatljivo da medalju dobije neki vojnik koji je pokazao izuzetne zasluge.

N. Jovanović

Kratko i jasno

Željko Klaus, glavni povjerenik Sindikata EKN u Petrokemiji Kutina

Pare na sunce

Petrokemiji trebaju investicije od nekoliko desetaka milijuna eura, kupac mora pokazati živi novac i biti zainteresiran za radna mjesta i proizvodnju

U početku ste se na svaki način protivili privatizaciji Petrokemije, no sada na nju gledate kao na jedino moguće rješenje. Koji su to uvjeti pod kojima ste pristali na nju? Uključuje li taj proces i odabir kupca za Petrokemiju?

Presudilo je to što već dugo postoje ozbiljni i kvalitetni razgovori Ministarstva gospodarstva sa sindikatom i Udrugom branitelja kutinske Petrokemije. Iako još ništa nije gotovo, iako su nas dvadeset godina iscrpljivali s poskupljenjima u poljoprivredi i najskupljim plinom u Europi, mislim da će ova priča dobro završiti. Nama trebaju investicije od nekoliko desetaka milijuna eura, kupac mora pokazati živi novac i biti zainteresiran za proizvodnju mineralnih gnojiva. Drugo, zadržavanje proizvodnje na godišnjoj razini od 1.200 tona gnojiva i puna zaposlenost, oko dvije tisuće ljudi, naši su uvjeti za privatizaciju Petrokemije.

Kutinski SDP koji je na vlasti jedini je, čini se, nezadovoljan prodajom Petrokemije, jer ih navodno nitko nije kontaktirao oko toga. Kakav je vaš obostrani odnos po tom pitanju?

Predstavnik kutinskog SDP-a je zamjenik predsjednika Nadzornog odbora u Petrokemiji. Zašto o privatizaciji u ovoj stranci ništa ne znaju, treba njih pitati. Neka političari rade svoj posao, a mi, ponavljam, znamo što hoćemo, jer puno smo naučili posljednjih 18 godina i ne daj bože da ponovno moramo podizati barikade.

Zašto je nedavno iskazano nepovjerenje dosadašnjem predsjedniku uprave Josipu Jaguštu kojeg ste sve godine podržavali? Ima li njegova smjena razlog u pritiscima mirovinskih fondova koji upravljaju novcem Petrokemije?

U procesu privatizacije sada je presudan izbor stručnog tima koji će sastaviti Vlada, a u kojem će biti i sindikati. Što se tiče smjene Josipa Jagušta, to je bio nepotreban potez jer je očigledno da je on, za razliku od nekih, znao raditi, pa je zbog toga nekome smetao. Mislim da mirovinski fondovi imaju svoje prste u tome jer su otprije poručili da će sudjelovati u dokapitalizaciji pod uvjetom da se on makne s mjesta čelnika Uprave, što je i učinjeno.

Dragan Grozdanić

Predstečajno ročište za posrnulog medijskog giganta

Agrokor ljut zbog 17 milijuna kuna

Vidljivi su znakovi nervoze kod dojučerašnjih strateških partnera suvlasnika EPH-a Ninoslava Pavića, koji sada brinu o povratu svog novca

Održavanjem predstečajnog ročišta za EPH Mediju, prvog u sklopu predstečajnih procesa za urušavajuće medijskog carstvo Ninoslava Pavića i WAZ-a, početkom ovog tjedna počelo se raspletati klupko tko će se i kada uopće naplatiti u slomu te medijske korporacije, s više od 500 milijuna kuna nagomilanog duga, uglavnom prema bankama, ali i prema državi i zaposlenicima.

Naime, u situaciji u kojoj nekada moćni EPH sada Hypo Leasing Kroatienu duguje 156 milijuna kuna, Zabi 116 milijuna, Hypo Alpe Adria banci 101 milijun, RBA-u 25,6 milijuna kuna, Agrokoru 17 milijuna kuna i HBOR-u 8,7 milijuna kuna, sve su vidljiviji znakovi nervoze nekih dojučerašnjih strateških partnera Ninoslava Pavića, koji se počinju brinuti zbog povrata svog novca. Pritom država, kojoj EPH duguje više od dvadeset milijuna kuna, i dalje šuti, a prvi koji pokazuje znakove nervoze moćni je Agrokor Ivice Todorića.

Skupinu koja je rutinski odradila prvo ročište predstečajne nagodbe EPH Medije, inače izdavača “Jutarnjeg lista” i “Globusa”, značajno je uskomešao istup Agrokorova predstavnika koji je izjavio da Todorićeva megakompanija ima cesiju, odnosno smatra da je prijenosom potraživanja Tiska na Agrokor stekla založno pravo i da je temeljem toga razlučni, a ne obični vjerovnik. Tražbine razlučnih vjerovnika ne utvrđuju se posredno, nego u skladu s ispravama i instrumentima osiguranja – u slučaju EPH-a hipotekama na nekretnine i pravom na žig, odnosno izdavačkim pravima nekih tiskovina. Primjerice, banke su se na taj način osigurale, a to su propustili učiniti Agrokor, ali i, prema svemu sudeći, državna Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR), koja se, doduše, osigurala hipotekom na zgradu EPH-a, ali je u sporu zbog pobijanja hipoteke, što predstavlja rizik za povrat 8,7 milijuna državnih kuna.

No upravo je najveći problem jedina primjedba okupljenih vjerovnika na prvom predstečajnom ročištu, ona Agrokorova predstavnika, koji se zapitao zašto im za njihovo potraživanje od 17,8 milijuna kuna nije priznato razlučno pravo. Pojednostavljeno, predstavljanje Agrokora običnim a ne razlučnim vjerovnikom potvrđuje samo to da moćni koncern sada nema osigurana sredstva naplate od suvlasnika EPH-a Ninoslava Pavića i WAZ-a te da je izgubio sigurnost naplate čak 17,8 milijuna kuna.

S druge strane, predstavnici države i Ministarstva financija, kojem EPH samo za poreze duguje 7,6 milijuna kuna, značajno su šutjeli, baš kao i predstavnik HBOR-a, koji je upitao zašto jedan od manjih vjerovnika u ratu započetom za ostatke EPH-a osporava tražbine ostalih vjerovnika. Prozvani Hrvoje Šimić, predstavnik jedne od manjih tvrtki vjerovnika, pritom je objasnio sukus sukoba oko ostavštine EPH-a.

- Pravo svakog vjerovnika prema dužniku je osporavati potraživanja i radnje drugog vjerovnika kojima se oštećuje dužnik i time onemogućava naplata ili isplata EPH-ovih dugova ostalima. Financijskim ustanovama i pojedincima u EPH-u, sada vjerovnicima, već prije trebalo je biti jasno da tvrtka EPH Media nema mogućnost ispuniti obaveze. Stoga sam osporio i zatražio pobijanje njihovih tražbina. I to protiv banaka, ali i nekih od novinara EPH-a za koje smatram da imaju potraživanja neprimjerena pruženoj usluzi. Primjerice, Davora Butkovića i Mladena Plešea s više od 138.000, odnosno 107.000 kuna potraživanja – poručio je Šimić.

I ostala vrhunska pera EPH-a priključila su se utjerivanju dugova, no možda prekasno, jer su prijavljene tražbine Miljenka Jergovića i Borisa Dežulovića stigle nakon isteka roka.

Miroslav Edvin Habek

Biskup posramio biskupe

Antićirilične i antivladine proteste u Vukovaru pratili su izgredi. Sva ta dešavanja prošla su uz osudu medija, onih političkih stranaka i nevladinih organizacija od kojih se to i očekuje, ali uz upadljivu šutnju Katoličke crkve, s časnim izuzetkom biskupa dubrovačkog Mate Uzinića. On je iz dalekog Chicaga, gdje je bio u pastoralnom posjetu, čim je saznao da su na zidovima pravoslavne crkve Sv. Blagoveštenja u Dubrovniku ispisane gadarije, poslao pismo dubrovačkom parohu Vladanu Perišiću u kome osuđuje vandalski čin oskvrnuća crkve.

“Tim vandalskim činom, kome možemo pridodati i druge nazive, nije samo oskvrnuta pravoslavna crkva Sv. Blagoveštenja u Dubrovniku i poslana uznemirujuća poruka vjernicima Srpske pravoslavne općine u Dubrovniku, nego je nanesena uvreda svim Dubrovčanima. Zato, u ime svih katoličkih vjernika Dubrovačke biskupije izražavam svoje duboko žaljenje nad tim nekršćanskim i neljudskim činom i takvo ponašanje oštro osuđujem”, naglasio je biskup.

Za razliku od Uzinića, nadbiskupi zadarski i zagrebački, iako za vrijeme ispisivanja grafita po tamošnjim pravoslavnim crkvama nisu bili u Chicagu nego praktično na licu mjesta, sve su mudro prešutjeli, izbjegavši osude. Iako se u Splitu dogodio napad na prostorije tamošnjeg VSNM-a, biskup splitsko-makarski Marin Barišić u svom se obraćanju za katoličku Malu Gospu nije bavio pozivom na pomirenje pripadnika dvaju naroda, o čemu je još 1994. govorio njegov tadašnji šef, papa Ivan Pavao II prilikom posjete Hrvatskoj. Barišić se zato bavio pravljenjem popisa suradnika Udbe i žrtava svih totalitarnih režima, pa tako i onog nakon Drugog svjetskog rata, hvaljenjem Zvonka Bušića, definicijom braka i odnosom prema spolnosti. To je javnost ocijenila kao neprimjeren govor, slično kao i onaj kardinala Josipa Bozanića u kojem su izjednačeni komunizam i fašizam.

N. J.

Katran i perje

Verbalne konvulzije nogometnog izbornika

Patriotska kanalizacija

Igor Štimac protekli je tjedan proveo baveći se fekalijama, homoerotikom i domoljubnom retorikom

Razmjerno klinički oblik patriotizma ostao je posljednje utočište Igora Štimca, izbornika hrvatske nogometne reprezentacije u sve većim nevoljama. Izbornik je protekli tjedan proveo baveći se fekalijama, homoerotikom i domoljubnom retorikom, umjesto poslom za koji nije baš malo plaćen. Nema veze što je na beogradskoj Marakani Štimac na teren izveo nesuvislo jato gusana u magli, kada je nakon bitke bio jedan od najvećih generala u povijesti modernog ratovanja.

Nakon sulude laži da je “namjerno prepustio inicijativu protivniku u prvom poluvremenu”, kada je Srbija zamalo utrpala najmanje tri komada, Štimac je ničim izazvan pozdravio “Vukovar, Hercegovinu i sve Hrvate diljem svijeta”. U danima poslije utakmice zaratio je s otprilike pola svijeta te izdao jedno od priopćenja glede kritika na svoj račun.

- Sve ovo što se događa proteklih dana početak je akcije združenih snaga koje ja zovem “kreatori kaosa”, s kojom će pisci tih redaka i budućih kolumni hraniti hrvatski puk, poticati mržnju i “afirmativno” djelovati sa željom da nam se “pomogne” u ostvarenju cilja, plasmana na SP – raspalio je izbornik, ujedno demantiravši navode medija da je u Beogradu poručio kako svoje kritičare “nabije na jednu stvar”.

Potom se uspio domoljubno išamarati s predsjednikom Hrvatskog dragovoljca Ivicom Perkovićem, koji svoje dečke od milja naziva “crnima”, što činjenično nije netočno jer nastupaju u dresovima navedene boje još otkako je pokojni šef kluba Stjepan Spajić izjavio da u njegovom klubu ne smiju igrati Srbi.

Nesretni Štimac također je osjetio sanitarnu potrebu poreći novinarske tvrdnje o tome da je Perkoviću poručio da mu – eufemistički i znanstveno rečeno – defecira u usta, sve zato jer je predsjednik “crnih” tražio da poneki od njegovih zaigra u nacionalnoj momčadi. U toj polemici nabijalo se uzajamno (ne)sudjelovanje u ratu te svekolika odanost svetim nacionalnim ciljevima.

No tako to općenito biva u ovim krugovima, sve dok zajedno ne odu na janjetinu i ne odluče odmarširati put Vukovara, Čavoglava ili već nekog svetog toponima novije povijesti, koji su Igoru Štimcu trenutno svakako bliži od dalekog Brazila.

Petar Glodić

Film Poza djeteta Calina Petera Netzera

Odnosi posesivnih majki i sinova zbog te posesivnosti alergičnih na svoje roditeljice prilično su raširena pojava, no usprkos tome ta vrsta interakcija rijetko je bila u središtu relevantnih narativnih djela, tradicionalno više zainteresiranih za varijante Edipova kompleksa i odnose očeva i sinova. Upravo tom temom, odnosom dominantne majke i sina koji povišenom agresivnošću odbija majčinu posesivnost, bavi se pobjednik ovogodišnjeg Berlinalea i nedavnog Vukovar film festivala, “Poza djeteta” Calina Petera Netzera. Film čiji je hrvatski naslov doslovni prijevod engleske varijante rumunjskog originala, umjesto da sukladno izvornom naslovu (“Pozitia copilului”) i samom sadržaju glasi “Položaj/pozicija djeteta”, zadnji je u nizu respektabilnih izdanaka tzv. novog rumunjskog vala; pored režisera i koscenarista Netzera (u nas najpoznatiji po prethodnom dugometražnom projektu “Medalja časti”, prikazanom na ZFF-u), kreativno su ga ključno osmislili suscenarist Razvan Radulescu (scenaristički sukreator Puiuove “Smrti gospodina Lazarescua”, inauguralnog naslova rumunjskog filmskog buma, i Mungiuova kanskog pobjednika “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”) i snimatelj Andrei Butica (kamerman u “Lazarescuu”, direktor fotografije na dva sjajna ostvarenja Radua Judea, “Filmu za prijatelje” i “Sve u našoj obitelji”). Drugim riječima, “Poza djeteta” djelo je vrlo ozbiljnih filmaša koji su bitnu temu obradili na očekivano potentan način.

Sukladno standardnijim dramaturškim pravilima, odnos majke, društveno dobro situirane i tzv. dobrodržeće žene u ranim šezdesetim godinama (utjelovljuje je jedna od glumačkih prvakinja “novog rumunjskog vala” Luminita Gheorghiu) i sina u sredini tridesetih godina (Bogdan Dumitrache) dobiva dramatičan zamah kad sin u prometnoj nesreći usmrti 14-godišnjeg dječaka iz tzv. obične (provincijske) obitelji. Majka će učiniti sve da sina što bezbolnije izvuče iz nemile situacije, ne prezajući od potkupljivanja ključnog svjedoka i korištenja veza za moguće krivotvorenje alko-testa, a sin, duboko svjestan da je ona jedina koja mu može pomoći, nema drugog izbora nego se u konačnici povinovati majčinom vodstvu.

Autorski tim film je koncipirao po principu sinergije nizanja jakih dijaloških scena, visoke glumačke energije i posve nesputane kamere iz ruke, pri čemu nije lako reći što više plijeni pažnju – pametno elaborirane dijaloške partije “jedan na jedan” (pri čemu su posebno zanimljive one između majke i njezine potencijalne snahe te majke i svjedoka, u kojima majčin lik ima jake razgovorne partnere koji odlično šire paletu intrigantnih filmskih karaktera), sugestivne glumačke izvedbe koje upravo u tim partijama dosežu vrhunac ili rad kamere (iz ruke) vođene fascinantnim snimateljskim instinktom. Opet sukladno standardnijim dramaturškim rješenjima, film kulminaciju dosiže u katarzičnoj završnici kad majka i sin posjećuju obitelj stradalog dječaka i iskupljuju se, međutim koliko god na papiru stvar zvučala holivudski, u konkretnoj izvedbi ove autorske ekipe to finale postaje iznimno potresno. I koliko god film bio koncentriran na svoju temu i likove, na moral i emocije, iz drugog plana izvire delikatan estetski osjećaj – čista plava pozadina protagonističina blizog plana, pozadina nalik nebeskom plavetnilu vedrog proljetnog dana, odnosno u završnici osebujni crvenkasto-narančasti stupovi drvene ograde koju kamera otkriva snimajući iz auta, svjedoče koliko se pazilo na usklađivanje pozadinskog i prednjeg, detalja i cjeline. “Poza djeteta” možda ne ide u sam vrh aktualne rumunjske, a to znači i evropske kinematografije, ali njezini su kreativni dometi vrlo dojmljivi.

Michelangelo Buonarroti u režiji Tomaža Pandura na sceni HNK-a u Zagrebu

Svatko tko imalo poznaje kazališne radove slovenskog redatelja Tomaža Pandura zna da je vizualna dojmljivost jedno od njegovih najjačih oružja. Povijest njegovih predstava poznaje prvorazredna ostvarenja na svjetskom nivou, naročito u ranijoj fazi, ali i megalomanske atrakcije bez pokrića posljednjih godina. Često viđena spektakularna scenografija, gola tijela na ogromnoj pozornici i magična igra svjetala težili su da publiku ostave bez daha, ali su prečesto gutali temu, problem i razlog predstave. Mora se reći da su Pandurove izvedbe u novijoj fazi uglavnom glamurozne, skupe i prazne. Tako je bilo s njegovim predstavama “Tesla Electric Company”, “Caligula” i “Rat i mir” u Zagrebu, a “Hazarski rečnik”, koji je svojevremeno radio u Beogradu, koštao je, kažu upućeni, više nego godišnji budžet svih predstava u Srbiji zajedno.

Takva tužna sudbina zadesila je i predstavu “Michelangelo” prema drami Miroslava Krleže, koja je u Pandurovoj režiji ovih dana premijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Nakon uvodnog, zaista fascinantnog video-prikaza Michelangelovog oslikanog svoda Sikstinske kapele i igre svjetala i scenografije koja predstavlja ogromne skele na kojima je Michelangelo radio, predstava ulazi u teško prohodan splin u kojem se miješaju Michelangelova unutarnja stanja, komadići Krležinih rečenica, goli i mišićavi muškarci, Crkva, turisti u Vatikanu, nogomet i metafizička pitanja. Ako je Pandur želio pokazati dramu stvaranja jednog genijalnog uma, sukob osebujnog pojedinca sa sistemom i stanje duhova onda i sada, onda to u šumi ruku i nogu te nabacanog scenskog materijala, zvukova i svjetala jednostavno nismo mogli vidjeti. Na pretrpanoj i konfuznoj sceni našao se i bazen pun vode u kojem su se glumci nemilice valjali, što je odvlačilo našu pažnju i činilo nas nervoznima, umjesto da nas je vodilo do kakvog-takvog smisla predstave.

Pandur kaže kako je s “Michelangelom” želio govoriti “o čovjeku i Bogu, o sudbinskim i životnim pitanjima”, ali osim histerije zvukova, mokrih glumaca i promašenih scenskih rješenja koja su se ponekad pretvarala u jeftinu doskočicu (popovi se pretvaraju u plivače, a Michelangelo u Indijanca), u ovoj predstavi nikakvih ozbiljnih pitanja i stavova zapravo nije bilo. Nadalje, Pandurova neprestana težnja da scenu erotizira golotinjom i svjetlucavo premazanim bicepsima, koja se ponavlja iz predstave u predstavu, dosadna je i iritantna. U takvoj atmosferi, glumci u “Michelangelu” postali su žrtve, a ne njegovi protagonisti. Livio Badurina, koji igra Michelangela, zaista je glumac prvorazrednog kova, koji mimikom i osjećajem za ulogu i ritam može nositi čitavu predstavu, no ovdje je bio izgubljen kao mali scenski izvođač jedne megalomanske ideje. Jednako je prošla i Alma Prica za koju, s nekoliko nevažnih rečenica koje je izgovorila, uopće ne znamo zašto se pojavila u predstavi. Žrtva je ispao i Miroslav Krleža čiji je vrijedan komad praktički samljeven u komadiće i bačen na scenu.

Pandur u vezi ovakvog “Michelangela” kaže kako “umjetnost uporno traži nove prostore, sadržaje i nove oblike performativnih praksi…”, ali možda bi za kraj trebalo poslušati jednog zaista velikog kazališnog redatelja, Thomasa Ostermeiera: “Posljednjih se godina kazališno stvaralaštvo rado povezuje s ne uvijek jasnim teorijama o postdramaturgiji i performansu. Začudo, inovativni oblici koji su se pojavili sedamdesetih i osamdesetih godina nastavljaju ravnati estetskim kredom brojnih javnih kazališta i festivala, iako po tom pitanju imitatori nisu ni do koljena svojim uzorima. Sastojci te obljutavljene avangarde čine scensku kašu koja prolazi kao model modernog teatra.”

Policijska opsada sprečila nerede

Vukovarske ulice su za vreme utakmice Srbija – Hrvatska bile gotovo puste. Gledanje utakmice bilo je organizovano tek u nekoliko vukovarskih kafića

Iako se očekivalo da će napeta atmosfera u Vukovaru nakon razbijanja dvojezičnih tabli, tek užariti posle utakmice između Hrvatske i Srbije na beogradskoj Marakani, to se na sreću nije dogodilo. Da li je tome doprineo nerešen rezultat ili policija koja je svoje interventne snage rasporedila na brojnim mestima u gradu i okolini, ne zna se, ali je činjenica da je čitav događaj protekao relativno mirno. Oko 2.30 časova, grupa mladića je u centru grada fizički napala trojicu vukovarskih policajaca koji su ih pokušali legitimisati. 

- Nakon dojave građana da grupa osoba u Vukovaru, u ulici J.J. Strossmayera remeti javni red i mir bukom i vikom, policijski službenici su pristupili grupi osoba i tokom obavljanja službene radnje legitimisanja došlo je do fizičkog napada na policijske službenike, kratko je saopštila Policijska uprava vukovarsko-sremska. Trojica policajaca su tom prilikom lakše povređena, a jedan od njih je, kako saznajemo, završio s kopčama na licu. Da se radilo o žestokom sukobu policije i huligana, govori i činjenica da su sledećeg jutra mesto okršaja, zbog krvi koja je o tome svedočila, šmrkovima morali prati vatrogasci.

Portparol PU Domagoj Džigumović u izjavi medijima nije mogao potvrditi da li se taj napad može povezati s fudbalskom utakmicom jer napadači, kako je rekao, nisu imali navijačka obeležja. Ipak, doznaje se da je osječka grupa hrvatskih navijača u jednom od vukovarskih kafića pratila spomenutu fudbalsku utakmicu. Direktor policije Vlado Dominić je u izjavi medijima još dodao da napad na policiju nema nikakve veze ni sa dvojezičnim tablama.

Grad koji je tokom prepodneva vrvio od automobila okićenih hrvatskim zastavama, posebno na Trpinjskoj cesti gde su se tog dana okupljali učesnici protesta protiv ćirilice u organizaciji tzv. Stožera za odbranu hrvatskog Vukovara, uveče je bio iznenađujuće miran.  Gradske ulice su oko 21 čas uveče bile gotovo puste. Gledanje utakmice bilo je organizovano tek u nekoliko vukovarskih kafića, većinom onih sa hrvatskim predznakom, ali se u njima nije okupio velik broj navijača i gledalaca. Tišinu u centru grada prekinulo je oduševljenje nakon što je hrvatska reprezentacija postigla gol. Paljenje nekoliko baklji  popraćeno je već poznatim skandiranjem: “Mi Hrvati!”, “U boj za narod svoj”, “Zovi, samo zovi”.

Utihnuli su kada je reprezentacija Srbije izjednačila. Kafići po Borovu naselju koji slove kao srpski bili su poluprazni. Ipak, u blizini svakog ugostiteljskog objekta dežurale su grupe interventne policije. Policije je bilo i u selima sa većinskim srpskim stanovništvom poput Borova i Trpinje, gde je gledanje utakmice organizovano u nekoliko lokalnih kafića te na video-bimu u dvorištu Kulturnog centra u organizaciji Borovskog udruženja mladih.

Uz interventne jedinice smeštene u samom centru, ulaze u ta mesta kontrolisala je i saobraćajna policija. Ovakve sigurnosne mere policije u selima sa srpskim stanovništvom, posebno u Borovu, i ne čude jer se već više puta događalo da su grupe mladića hrvatske nacionalnosti u euforičnom raspoloženju znale izazivati incidente. Neki od njih bi, ako ništa drugo, dolazak u Borovo iskoristili da se fotografišu kod spomenika dvanaestorici poginulih redarstvenika kao što su to nedavno učinili mladići koji su, kažu meštani – očevici, došli u kombiju kutinskih registarskih oznaka uzvikujući “Ustaše!”. Hvaleći se svojim “podvigom”,  fotografiju na kojoj su desnice podigli u ustaški pozdrav objavili su na Fejsbuku.

Spor zbog ćiriličnog transparenta u Vojniću

Utakmica drugog kola Druge nogometne lige Karlovačke županije u Vojniću između domaće Petrove gore u kojoj igraju uglavnom Srbi povratnici i Krnjaka u kojem igraju uglavnom naseljeni Hrvati iz BiH, prekinuta je oko 60. minute kod vodstva domaćina 6:0. Gostujući igrači napustili su teren na poziv svog igrača, kapitena i predsjednika kluba Tugomira Majdaka, inače zaposlenika Ministarstva poljoprivrede.

Razlog je bio razvijeni transparent na ćirilici na kojem je pisal”Vratit će se zelena devetka u ovaj grad kad tad. Šimi od drugara”. Transparent su donijeli Božo Mirčić, predsjednik VSNM-a Vojnića i Stanko Radošević iz Beograda, kao pozdrav centarforu Nikoli Šimuliji za oproštajnu utakmicu prije odlaska u Njemačku. Statut općine Vojnić kao i općine Krnjak usklađeni su s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i Srbi imaju puno pravo koristiti svoj jezik, pismo i simbole, zastavu, grb i himnu. To je regulirano prije desetak godina i do sada nije bilo nikakvih problema.

- Pitanje je da li je u ovom trenutku to bio pametan potez sa obzirom na sve što se oko ćirilice događa. Transparent je bio raširen svega par minuta i maknut, ali ni to nije zadovoljilo goste. Ja ne vidim opravdanog razloga za napuštanje utakmice. I naš trener Stjepan Benić nije u tome vidio ništa sporno ili uvredljivo. Čini mi se da su i igrači Krnjaka nevoljko napustili teren, kaže Branko Eremić, bivši načelnik općine koji je gledao utakmicu.

- Mi ne želimo na našem terenu nikakve izgrede i uvijek vodimo računa da sve protekne u najboljem redu. Iako ništa nije sporno, to nije bilo mudro jer mi sada na gostovanjima možemo imati problema, kaže Nemanja Eremić, član predsjedništva kluba. Gosti će vjerovatno zbog napuštanja borilišta biti kažnjeni, policija i službena lica na utakmici nisu imali nikakvih primjedbi.

M. Cimeša

Dragana Bošnjak

Antifašisti čuvaju sjećanje na narodnog heroja Nikolu Demonju

Uspomena se ne može ukrasti

Narodni heroj Nikola Demonja bio je Banijac, koji je poginuo u borbama za oslobođenje Zapadne Slavonije. U Požegi su uklonjene sve uspomene na njega

Antifašisti Banije, Požege, Pakraca i Lipika i ove su godine, na dan pogibije, 6. rujna 1944. položili vijence na grob narodnog heroja Nikole Demonje na brdu Blažuj u Kamenskoj. Grobno mjesto su prije nekoliko godina sami obnovili, spašavajući tako od potpunog zaborava ime legendarnog komandanta 12. Slavonske divizije, koji je poginuo u završnim borbama za oslobođenje Požege.

Sve do devedesetih godina, ime Nikole Demonje nosila je velika i poznata vojarna u Požegi, desetine đačkih generacija završile su osnovnu školu Nikole Demonje, a gradska ulica u samom centru Požege isto tako nosila je njegovo ime. Sva ova mjesta danas nose druga imena, biste Nikole Demonje su netragom nestale, pa novi naraštaji u ovom gradu uglavnom pojma nemaju o proslavljenom Banijcu koji je, boreći se daleko od rodnog Vlahovića na Baniji, dao život za slobodu njihova grada. Na samom mjestu pogibije Nikole Demonje, u centru Požege, točno 40 godina stajala je spomen ploča koja je obilježavala mjesto gdje je Demonja smrtno ranjen 5. rujna, no i ona je skinuta i misteriozno nestala devedesetih godina.

Da nije bilo upornih antifašista, s lica zemlje nestao bi i Demonjin grob u Kamenskoj, devastiran kao i sve što je podsjećalo na komandanta 12. Slavonske divizije. Prije nekoliko godina su ga obnovili i tako sačuvali jedino obilježje i spomen na Nikolu Demonju. Svake godine, 6. rujna, antifašisti se okupe na Demonjim grobu i polože vijenac, a osim Požežana, ovdje se nađu i antifašisti iz Petrinje, Lipika, Pakraca, Siska i drugih mjesta. Tako je bilo i ove godine: o Demonji je govorila Kata Holjevac, predsjednica požeških antifašista.

Član predsjedništva saveza antifašista Hrvatske, Požežanin Borivoj Zarić, autor knjige “Povijesna sjećanja zapisana u kamenu” potvrđuje kako je u Požegi uklonjeno sve što je u podsjećalo na Demonju.

- Mislim da se u Gradskom muzeju nalazi jedna njegova brončana bista, sve ostalo jednostavno je nestalo. Koliko možemo, mi antifašisti obnavljamo polako spomenike i obilježja iz NOB-a skromnim sredstvima i velikom voljom. Tu i tamo nailazimo na zapreke. One financijske i organizacione još nekako i preskočimo, no teško se provlačimo kroz one koje su političke prirode. Tragično je što mnogi ne razmišljaju da antifašizam nije politička opcija, već ljudsko i humano opredjeljenje čovjeka, bez obzira na naciju ili političku pripadnost – kaže Zarić.

U Vlahoviću, selu sjeveroistočno od Gline, u srcu Banije, na godišnjicu smrti Nikole Demonje, stoji tek maleni vijenac na štaglju podignutom na mjestu gdje je nekada stajala drvena kuća u kojoj se rodio Demonja. U Vlahoviću još ima ljudi koji pamte legendarnog komandanta. Jedan od njih je i Nikola Mraković.

- Nikola Demonja bio je brat majčinog oca, što znači da smo blizak rod. Kao sedmogodišnjak pamtim ga kao naočitog mladića uvijek spremnog da pomogne. Izučio je stolarski zanat i na mojoj staroj kući još postoji prozor koji je izradio Nikola. Za naše selo, koje je nekada imalo 400 stanovnika, a sada nas je jedva 40, Nikola Demonja uvijek će ostati naš heroj i ponos. Već smo nekoliko puta bili u Kamenskoj kod Požege na njegovu grobu, a raduje nas da su požeški antifašisti obnovili to spomen obilježje. Ni danas mi nije jasno kako ovdje u Vlahoviću nije nikada podignut spomenik Nikoli Demonji. Na mjestu gdje je nekada stajala njegova rodna kuća, a danas je štagalj, postavimo svake godine vijenac, a ove godine pridružili su nam se i Požežani. Čujem da su nestale njegove biste i obilježja u Požegi. To je žalosno, no ipak, to je samo bronca i kamen, što je lako uništiti. Uspomena na Demonju je u našim srcima, a to se ne može ukrasti ili minirati – kaže Nikola Mraković.

Banijski ustanik, slavonski osloboditelj

Nikola Demonja rođen je u selu Vlahović kod Gline, na Baniji, 6. prosinca 1919. u seljačkoj obitelji. Drugi svjetski rat zatekao ga je na odsluženju vojnog roka. U travnju 1941. vraća se u rodno selo, povezuje se s komunistima i organizira oružani ustanak. Već od srpnja 1941. u sastavu je prve ustaničke skupine na Baniji, zajedno s Vasiljem Gaćešom. Sudjeluje u akcijama i diverzijama banijskih partizana, a u ožujku 1942. postaje zapovjednik Banijske proleterske čete. Dva mjeseca kasnije odlazi s proleterskom četom u Slavoniju kako bi pomogao u borbama tamošnjim partizanima. Kao zapovjednik 12. udarne Slavonske divizije, smrtno je ranjen u borbi za oslobođenje Požege 5. rujna 1944. a preminuo je dan kasnije. Po vlastitoj želji, sahranjen je na brdu Blažuj u Kamenskoj. Godinu dana kasnije, posthumno je proglašen narodnim herojem.

Vladimir Jurišić

Obilježavanje 70. godišnjice formiranja slavne partizanske jedinice

Rođendan udarne brigade “Braća Radić”

Brigada je na kraju rata trijumfalno ušla i bila srdačno dočekana u oslobođenom Zagrebu

U kalničkim selima Ludbreški Ivanac i veliki Poganac, u prvu septembarsku subotu svečano je obilježena 70-godišnjica formiranja partizanske brigade “Braća Radić” koja je zbog brojnih uspješnih borbi do kraja rata proglašena udarnom. Na skupu koji su organizirali Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske i Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Koprivničko – križevačke županije, okupilo se oko 400 ljudi, među kojima su bili visoki vojni i politički zvaničnici.

Nakon polaganja vijenaca kod spomenika u Velikom Pogancu, spomen kosturnice u Ludbreškom Ivancu i kod spomenika brigadi “Braća Radić” u Ludbreškoj šumi, slijedili su govori izaslanika hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, načelnika Glavnog stožera HV Drage Lovrića, kao i drugih zvaničnika, među kojima načelnika Općine Rasinja Danimira Kolmana, zamjenika župana Drage Sobote i predsjednika SABA RH Ratka Maričića.

Naročito upečatljiv bio je školski čas koji je okupljenima, prije svega djeci tamošnje osnovne škole održao Pavle Gaži, bivši borac Drugog bataljona brigade “Braća Radić”, poslijeratni privredni i partijski rukovodilac kome su djeca postavljala brojna pitanja, od onog zašto su partizani išli u rat do toga za što su se borili.

- Mislim da je vrlo značajno što su djeca putem kazivanja učesnika rata upoznata s historijom svoga kraja, ocijenio je jedan od domaćina, predsjednik županijskog VSNM Branko Dulikravić, inače iz Velikog Poganca. Istakao je da su se Srbi kalničkog kraja zajedno s Hrvatima u NOB-u borili za slobodu.

- Na ovim prostorima nema napetosti, a to se vidjelo i na skupu koji je protekao u odličnoj atmosferi, mirno i dostojanstveno, rekao je Dulikravić.

U programu su značajnu ulogu imali i domaćini – Društvo izvornog folklora iz Velikog Poganca i Puhački orkestar grada Koprivnice, zajedno s mecosopranisticom Barbarom Ottman koja je otpjevala “Šume, šume”, ali i i tamošnja Udruga žena koja je u Društvenom domu pripremila ručak za uzvanike.

Brigada “Braća Radić” je formirana 4. septembra 1943. na Kalniku, a u sastav brigade ušli su udarni bataljon “Matija Gubec”, Moslavački udari bataljun i Prvi bataljon Kalničkog partizanskog odreda. Brigada je imala 750 boraca u tri bataljona, četi za vezu, minobacačko – mitraljeskoj četi i bolničkom vodu.

Osnivanje brigade bilo je dio plana Glavnog štaba Hrvatske da se u skladu sa kapitulacijom Italije vrše napadi na komunikacije po čitavoj Hrvatskoj. Brigada je kasnije ušla u sastav 32. divizije NOVJ kojom je komandovao narodni heroj Rade Bulat, a onda i Desetog korpusa NOVJ i vodila brojne borbe po sjeverozapadnoj Hrvatskoj da bi na kraju rata trijumfalno ušla i bila srdačno dočekana u oslobođenom Zagrebu.

Nenad Jovanović

Parastos za žrtve rata 1991 – 95 u Vukovaru

Priznajte civilne žrtve

Zaboravlja se da je ovaj rat imao dve strane i da je na obe strane bilo žrtava – Đorđe Macut, predsednik vukovarskog VSNM-a

U organizaciji VSNM-a grada Vukovara, na Srpskom vojničkom groblju u vukovarskoj Aleji, održan je parastos za žrtve rata, ove godine posebno posvećen srpskim civilima koji stradali na svom kućnom pragu ili su ubijeni i nestali nakon što su nasilno odvedeni iz svojih domova.

- Do septembra 1991.godine stradao je velik broj građana Vukovara srpske nacionalnosti o čemu se i danas u javnosti malo govori. Civilne žrtve rata su zaboravljene, a najviše pate porodice koje ni 22 godine od rata nisu pronašle posmrtne ostatke svojih najmilijih. Nekako se zaboravlja da osim većinskog naroda svoje nestale traže i srpske porodice. Zaboravlja se da je ovaj rat imao dve strane i da je na obe strane bilo žrtava, kaže Đorđe Macut, predsednik vukovarskog VSNM-a.

Macut smatra da se država prema civilnim žrtava rata treba jednako odnositi bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Da to još uvek nije tako, navodi kako su za razliku od porodica civilnih žrtava rata hrvatske nacionalnosti koje su dobile materijalnu satisfakciju, porodice civilnih žrtava rata srpske nacionalnosti u pokušaju da ostvare isto pravo kažnjene izgubljenim parnicama na sudovima i visokim sudskim troškovima.

- Učinićemo sve da se ta praksa promeni i država konačno prizna da su i pripadnici srpske zajednice ginuli kao civili, bez oružja u rukama, na svom kućnom pragu ili na radnom mestu, poručio je Macut.

- Svake godine se okupljamo ovde, mislimo na njih, ali je najgore što ih nemamo gde obići i zapaliti im sveću. Kako vreme prolazi, čini mi se da su šanse da ću pronaći svog supruga sve manje, kaže Smilja Damjanović iz Vukovara, koja već 22 godine traga za svojim suprugom Savom odvedenim 1991. godine sa radnog mesta u vukovarskoj bolnici.

Parastos je predvodio jerej Bojan Majstorović uz sasluženje protojereja-stavrofora Slobodana Blažića i Jovana Radivojevića i đakona Vukašina Cvetojevića. Na centralni krst u Aleji, vence su položile delegacije Udruženje porodica “Protiv zaborava”, Veća srpske nacionalne manjine grada Vukovara i Vukovarsko-sremske županije, Generalnog konzulata Srbije u Vukovaru, Zajedničkog veća opština, Samostalne demokratske srpske stranke, Opštine Borovo, Naše stranke i Nove srpske stranke.

D. B.

Komemorativni skup i polaganje venaca u Trpinji

Masovno ratovali, masovno ginuli

U NOB-u je učestvovalo 452-oje meštana Trpinje koji su se borili u devet slavonskih brigada. Čak 310 ih je poginulo

Komemorativnim skupom i polaganjem venaca na spomenik žrtvama fašizma u centru Trpinje, Udruženje antifašističkih boraca opštine Trpinja obeležilo je 72. godišnjicu oružanog otpora fašističkom okupatoru i domaćim izdajnicima, ali i 70 godina od masovnog odlaska meštana Trpinje u partizane.

- Trpinjci su se od samog početka rata 1941. suprotstavili okupatorskim, nemačkim i ustaškim vlastima na ovom području, ali je 6. septembra 1943. godine, u jednom danu preko tri stotine meštana, većinom mladih ljudi, otišlo iz sela kako bi se priključilo partizanskim jedinicama u Slavoniji, kaže Milorad Petrović, predsednik Mesnog odbora antifašističkog udruženja u Trpinji, koja je u to vreme brojala oko 1800 stanovnika.

Stanovništvo u selima istočne Slavonije i zapadnog Srema nije više moglo da trpi teror i strah koji je provodila Nezavisna država Hrvatska zajedno sa nemačkim okupatorom. U početku se organizovalo u manje odrede partizana terenaca, čiji je zadatak bio da animiraju narod i ukažu mu na potrebu organizovanog, oružanog i svakog drugog otpora fašizmu. U tome su prednjačili Đoko Patković iz Bobote i Vaso Đurđević Turčin iz Bršadina koji su posle rata proglašeni narodnim herojima, ali ni Trpinjci nisu zaostajali.

- Prvi otpor u Trpinji pružili su partizani terenci u leto 1941. godine. Tada je u sukobu sa ustaškom patrolom poginuo Dušan Kelić Sremac čije ime danas nosi i jedna od trpinjskih ulica”, kaže Jovan Tešanović, predsednik Udruženja antifašističkih boraca i antifašista opštine Trpinja. Tešanović navodi da je u Narodnooslobodilačkoj borbi učestvovalo 452-oje meštana Trpinje koji su se borili u devet slavonskih brigada, a najviše u 12. slavonskoj brigadi. Čak 310 ih je poginulo.

- U njihovu čast je u centru Trpinje 1973. godine podignut spomenik na koji su uklesana 73 imena. Ne znam iz kojih razloga nisu bila upisana imena svih žrtava, ali ćemo svakako nastojati da to ispravimo, ističe Tešanović dodajući da je osim meštana koji su poginuli u borbama, 188-ero Trpinjaca stradalo u ustaškom logoru Jasenovac.

- Među žrtvama fašističkog terora je i 177 Roma. Zato planiramo da svojim sumeštanima romske nacionalnosti podignemo spomenik. Osećamo da smo to dužni učiniti. Postoji dobra volja saborskog zastupnika Veljka Kajtazija i predsednika Evropske unije Roma Seljmana Gušanija, a dobili smo i obećanje iz Saveta za nacionalne manjine da će finansijski podržati ovu našu inicijativu, kaže Tešanović.

Komemoraciji su prisustvovali predstavnici antifašističkih udruženja iz Bobote, Borova, Vukovara, Belog Manastira i Osijeka, odakle je stigao pukovnik Jovan Nišević, koji je ratni put počeo kao komandant voda, a završio kao zapovednik čitavog područja Slavonije.

- Značaj NOB-a je puno veći nego što se to danas misli. To će se tek u budućnosti videti. Danas nas žele potpuno baciti u kraj. Nije red. Nije dobro ni za današnje generacije, a ni za one čiji su potomci danas s nama. Polažemo vence  na spomenike i grobove, sećamo se žrtava, ali nas u tome nedovoljno prate hrvatska Vlada i Sabor. Sve je oglušilo na ono što je NOB, a i narod ovog kraja dao za oslobođenje od fašizma, kaže Nišević, nezadovoljan i što je u školskim udžbenicima svake godine sve manje sadržaja posvećenih NOB-u.

Vence su na spomenik žrtvama fašizma položile delegacije antifašističkih udruženja Trpinje, Borova, Vukovara, Belog Manastira, Osijeka, Zajednice antifašističkih udruženja Vukovarsko-sremske, Osječko-baranjske županije i Zajedničkog veća opština. Venac je položen i na spomen-obeležje podignuto u znak sećanja na 19 meštana Trpinje stradalih u ratu 1991.godine. Učenici Osnovne škole Trpinja potom su izveli prigodan kulturno-umetnički program.

Dragana Bošnjak

Veljko Kajtazi, predsjednik Romskog nacionalnog vijeća i saborski zastupnik 12 nacionalnih manjina

Želimo spomenik Romima stradalima u Holokaustu

Područje u selu Uštica je lokacija koja je dostojna da nosi centralno mjesto stradanja Roma jer to je selo prvo etnički ispražnjeno od svih tadašnjih stanovnika, koji su potom poslani u Jasenovac, dok je u njihovim kućama i dvorištima napravljen logor

Razgovarala Mirna JASIĆ

U augustu je bio obilježen Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve holokausta u Drugom svjetskom ratu (na romskom jeziku holokaust se naziva – Poramojs ili Samudaripen). Kako je obilježen u Hrvatskoj?

Deseci hiljada Roma ubijeni su u koncentracijskom logoru Auschwitz, gdje se jedna od najtragičnijih epizoda dogodila noću s 2. na 3. august 1944. godine, kada su nacisti pobili posljednju grupu od 2.897 Roma. U Hrvatskoj taj događaj, u organizaciji Udruge Uzor “Kali sara” i Romskog nacionalnog vijeća, obilježavamo na Romskom groblju u mjestu Uštica, gdje je u Drugom svjetskom ratu, u sklopu koncentracijskog logora Jasenovac, bilo mučeno i ubijano romsko stanovništvo sakupljano sa teritorija cijele takozvane NDH. Dovoženi su stočnim vagonima, a njihovo prisustvo na ovom krvavom mjestu bilježeno je po broju vagona kojima su došli, a ne po imenima i prezimenima. U pronađenim knjigama iz tog doba postoje zapisi tipa – “Dovezena dva vagona puna Roma iz tog i tog mjesta”, znači bez broja osoba i bez imena i prezimena. Cilj je pokušati doći do točnog broja nastradalih Roma, jer je njihov broj puno veći od navedenog. Do sada su utvrđena imena 16.173 ubijena Roma u Jasenovcu, od toga 5.688 muškaraca, 4.877 žena i 5.608 djece.

Kako potaknuti svijest zajednice o važnosti istraživanja romskih žrtava u Drugom svjetskom ratu?

Ovog proljeća u Zagrebu je održana Međunarodna konferencija, u sklopu Akcijskog plana “Desetljeće za Rome”, koja je okupila stručnjake za ovu problematiku da bi se započelo s točnim utvrđivanjem žrtava. Tada je donesen dokument “Jasenovačka deklaracija”, s ciljem podizanja svijesti o značaju stradanja romske zajednice u Drugom svjetskom ratu. Želja mi je da 2. august, kao Svjetski dan sjećanja na romske žrtve holokausta, zaživi u romskoj populaciji poput druga dva zvanična dana koje obilježavaju Romi u Hrvatskoj – Svjetskog dana Roma, 8. aprila i Svjetskog dana Romskog jezika, 5. novembra.

U planu je izgradnja većeg spomenika romskim žrtvama u Uštici, kao i Memorijalnog centra.

Područje u selu Uštica je lokacija koja je dostojna da nosi centralno mjesto na kojem će se obilježavati ovaj tužan datum, ne samo po tome što je tu detektirana grobnica, nego i po tome što je to selo prvo etnički ispražnjeno od svih tadašnjih stanovnika, koji su potom poslani u Jasenovac, dok je u njihovim kućama i dvorištima napravljen logor. Želja nam je da se na pravi način pokrene obilježavanje ovog područja kao mjesta stradanja Roma. Znači, da taj prostor postane dio Javne ustanove spomen područja Jasenovac, kao i da se podigne dostojan spomenik i izgradi Spomen soba, u kojoj bi izložili dokaze strahota i muka koji su ti ljudi preživljavali. Naravno, potrebno je izgraditi i prilazne putove do tamošnjeg groblja, kako bi se do njega lakše dolazilo pokloniti žrtvama. Po tom pitanju već smo poduzeli neke korake, no to nije jednostavan zadatak. Još nas čeka puno posla, napraviti projekt, ishoditi potrebne dozvole, raspisati javne natječaje i, naravno, pronaći novčana sredstva.

Desetljećima nije bilo značajnijih napora da se romske žrtve istraži i komemorira. Zašto se proteklih godina društvo zadovoljavalo sporadičnim spominjanjem ovakvih datuma?

Smatram da je riječ o vrsti “tihe” diskriminacije. No, situacija u romskoj zajednici u cijelom svijetu se iz dana u dan sve više mijenja. Imamo sve više školovanih, obrazovanih ljudi iz redova romske zajednice koji postavljaju pitanja o ovim i sličnim problemima. Nažalost, romska nacionalna manjina je u nezgodnom položaju u odnosu na ostale koje imaju matičnu zemlju, a koju zastupaju veleposlanici u RH te kroz njihov utjecaj ostale nacionalne manjine ostvaruju svoja prava. Mi smo tako prepušteni sami sebi i afinitetu koji većinski narod osjeća prema manjinskom. Naša situacija u Hrvatskoj nije idealna. Svjesni smo i načina na koji se percipira romska zajednica. Danas su države proizašle iz Jugoslavije ostvarile svoj suverenitet i nacionalnu državnost, dok su Romi na ovim prostorima ostali kao nešto naslijeđeno od bivše države, a takva situacija stvara otpor i kod domicilnog stanovništva i kod Roma, zbog čega uvijek postoji latentna opasnost od nesuglasica i sukoba.

Koliko je otpora u samoj romskoj zajednici?

I od strane romske zajednice postoje određeni otpori, kao i problemi “veličina”, jer se neki pripadnici zajednice zadovoljavaju malim dostignućima. Nije dovoljno samo da netko od Roma zvanično bude izabran u neki odbor, u kojem pri odlukama obično bude nadglasan. Na primjer, u savjetu JUSP Jasenovac romski je predstavnik, ali njegova uloga nije ostvarena, jer se još uvijek tamošnje groblje sa 16 hiljada žrtava nije uređeno, naprotiv prepušteno je nebrizi. Moje je nastojanje da standard romskog naroda dignem na viši nivo, a to možemo najlakše postići na način da obrazujemo romsku populaciju, da im tako pružimo uvid u značaj i mogućnosti koje im se nude. Nažalost, velik dio romske zajednice i dalje živi u prošlim vremenima te smatra da se djeca ne trebaju školovati i da se moraju mladi ženiti, a tu je i pogrešno mišljenje o pravu na “prodaju” mlade žene za udaju. Takvo iskrivljeno mišljenje prikazuje se kao “tradicija” koju Romi imaju od pamtivijeka, a vjerujte mi, nije tako. Romske žene su se osvajale srcem, pjesmom, plesom, konjima, umjetničkim djelima, hrabrošću, kako bi se pokazalo da vrijede toga, a ne prodajom i raznim dogovorima između obitelji. Takve stvari treba mijenjati i iskorijeniti, a to je dosta teško. Mnogo puta nailazim na nerazumijevanje oko tih pitanja, jer u romskoj zajednici ima onih koji se kriju iza ovakvih načina razmišljanja i djeluju na staromodan i prevaziđen način, čime ne dozvoljavaju razvoj romskog društva. Također, što je još gore, podupiru uvrijeđeno mišljenje o romskoj zajednici kao o specifičnoj zajednici s kojom se treba raditi na poseban način. No, to nije tako, i to je isto potrebno promijeniti. Moramo njegovati romske običaje, kulturu, tradiciju i jezik, koji postoji već desetljećima, ali istovremeno treba poštivati činjenicu da svi mi živimo u 21. stoljeću kojem se moramo prilagoditi.

Mirna Jasić

Smotra svatovskih konjskih zaprega i jahača u Bijelom brdu

Konj nije auto da ga ugasiš

Traktori su odavno isterali konje, ali se oni polako ponovo vraćaju u štale. U Bijelom Brdu ih je danas tridesetak

Okićeni konji i konjske zaprege, svečane narodne nošnje, okićeni kočijaši, snaše i svatovi, veselje uz svatovske pesme, slika je koja je prošlog vikenda ulepšala ulice Bijelog Brda. Reč je o smotri svatovskih konjskih zaprega i jahača koju je organizovalo tamošnje Konjogojsko udruženje “Drava”. Udruženje osnovano prošle godine, prvi put je domaćin ovakve manifestacije kojom žele očuvati tradiciju konjogojstva, ali i narodnih običaja u tom naselju erdutske opštine.

- Traktori su, nažalost, odavno isterali konje, ali se oni polako ponovo vraćaju u štale. U Bijelom Brdu ih je danas tridesetak. Želja nam je da obnovimo tradiciju uzgoja konja, naše slavonske i bjelobrdske običaje pa da se kroz ovakve manifestacije ljubitelji konja međusobno druže, kaže Branislav Švabić, predsednik Udruženja. U programu smotre predstavilo se 12 konjskih svatovskih zaprega i 15 jahača. Osim iz Bijelog Brda, učesnici su stigli iz Tenje, Jagodnjaka, Tenjskog Antunovca, Ernestinova, Širokog Polja, Vukovara i Dalja. Prvi put je svoje konje u svatovske zaprege upregao Ratomir Brkić iz Tenje čija se porodica unazad nekoliko godina bavi uzgojem konja.

- Kola napravljena 1968. godine sam dobio, konji su moji, a korma od kolege. Bavimo se uzgojem konja čisto iz hobija i osim zadovoljstva da jašemo i prežemo nikakve druge koristi nemamo. Imam šest komada, tri kobile, omicu i dvoje ždrebadi. Dosad sam učestvovao u jahanju,  a na ovakvoj manifestaciji učestvujem prvi put, kaže Brkić. Iz ove porodice je i najmlađa jahačica na bjelobrdskoj smotri, osmogodišnja Mila.

- Počela sam da jašem pre dve godine, a konje volim od malena zato što su dobre životinje. Volim da idem s njima u kas, kaže Mila koja je pažnju posetilaca privukla spretnim stajanjem na sedlu.

Konjogojsko udruženje Drava” iz Bijelog Brda broji 25 članova koji se bave uzgojem ovih plemenitih životinja, a zainteresovanih za taj hobi sve je više, uprkos tome što je prilično skup.

- Konji zahtevaju novac i svakodnevno vreme za negovanje. Konj nije auto da ga posle vožnje ugasiš i gotovo, slikovito pojašnjava Švabić. Članovi ovog udruženja već su nastupali na nekoliko smotri i manifestacija: u Erdutu, Boboti, Veri, Bolmanu, Ernestinovu i Vukovaru, a na ovogodišnjim Đakovačkim vezovima predstavili su se svatovskim zapregama. U budućnosti planiraju da prošire svoje aktivnosti, između ostalog da organizuju i školu jahanja.

Manifestacija je završila kasno popodne proglašenjem po troje najboljih u svakoj od kategorija. Najlepše su bile zaprege Davida Sušca iz Dalja, Tomislava Džombića iz Širokog Polja i Darka Čelika iz Ernestinova, dok su za najbolje jahače proglašeni: Aleksandra Dorić iz Jagodnjaka, Vladimir Božić iz Vukovara i Aleksandar Bojanić iz Bijelog  Brda. U programu su učestvovali i članovi folklorne sekcije Srpskog kulturno-umetničkog društva Jovan Jovanović Zmaj iz Bijelog Brda.

D. Bošnjak

Nastojanje da se oživi uspavani baranjski gradić

Baranjsko i užičko kolo na korzu

Posljednje subote u avgustu, na belomanastirskom Trgu slobode (prigodno nazvanom Trg baranjskih folkloraša), a u sklopu projekta “Tradicijski korzo”, koji provodi HKUD Beli Manastir, održana je kulturna manifestacija koja se sastojala od sajma domaćih proizvoda i rukotvorina izloženih na štandovima, prezentacije gastroponude baranjske zimnice te šetnje i igre tri baranjska KUD-a.

Sve šarenilo štandova ipak je zasjenila povorka bogato urešenih folkloraša iz HKUD-a Beli Manastir, SKUD-a “Jovan Lazić” i KUD-a “Mladi Šokci” iz Duboševice, koja je ponosno i gizdavo pokazivala svoju starinu. Pjesmom i igrom folkloraši su nakratko vratili živost nekadašnjeg belomanastirskog korza, što je – prema riječima organizatora Darka Tenjerija – i bio cilj te manifestacije. Mali baranjski uspavani gradić nakratko je opet bio onaj stari, s korzom, na kome su se okupljale generacije i generacije šetača.

Kako piše portal “BaranjaMedija”, baranjski KUD-ovi otplesali su zajedničko “Baranjsko kolo”, u kome su plesale hrvatske i srpske narodne nošnje, u jednoj koreografiji i istim ritmom, da bi središnjim gradskim trgom poslije dugo vremena odjeknulo “Užičko kolo”, koje je pokazalo kako su Belomanastirci i Beli Manastir tolerantna sredina koja njeguje običaje i poštuje tradiciju svojih manjina.

J. Nedić

Pčelari Simo i Danica Vezmar iz Plaškog

Slatkim medom protiv gorčine

Iako vrijedni pčelari Veznmari iz Janje gore proizvode dvije tone meda godišnje, do njihove kuće ne vodi čak niti put nasipan šljunkom

Ako nekog mještanina Plaškog ili okolnih mjesta upitate za Simu i Danicu Vezmar iz Janje Gore, u najmanju ruku objasnit će vam kako da odete do zaseoka Vezmari, udaljenog nekoliko kilometara od općinskog središta. A tko su njih dvoje, znaju i to po najboljem, i mnogi koji već tradicionalno od njih kupuju med i medne proizvode.

Šezdesetgodišnji Simo s dvanaest godina mlađom ženom Danicom pravljenjem meda i ostalih pčelarskih proizvoda iz stotinjak košnica ostvaruje svoj dječački san. Počeo je Simo s tri košnice kao 16 godišnjak, da bi ih pred rat skupio 140, kao i 15 godina radnog staža, sve to uz rad na njivi. Oluja i egzodus nakon nje taj su san prekinuli.

- Preko noći smo goli i bosi izbjegli u vojvođansko mjesto Kulu, pa u Vrbas, gdje smo bili do povratka. Tamo je moj suprug sagradio baraku u kojoj smo živjeli, priča Danica, ističući da im je u sedmicama nakon Oluje bilo spaljeno imanje i otete sve košnice s oko četiri tone meda.

- U izbjeglištvu smo radili razne poslove, supruga je kopala njive i radila kao činovnica u poreskoj upravi, dok sam ja nalazio poslove u svojoj građevinskoj struci. Zapravo je Danica

prva bila za to da se vratimo, jer zašto da obrađujemo tuđu kad imamo svoju zemlju, kaže Vezmar, ističući da su i u izbjeglištvu imali 30-ak košnica.

Dok se 2003. nisu vratili, Simo je tri puta posjetio imanje na kome se rodio i živio, i svaki put se iznova prenerazio kad je vidio devastirane objekte. Kad su se vratili, prvo su vrijeme živjeli u Plaškom odakle su svaki dan čistili krš od svoje kuće, da bi kad je obnovljena, nastavili ulagati u njeno uređenje. Živeći u privremenom smještaju, Vezmari su dobivali socijalnu pomoć.

- Prije nekog vremena ta nam je pomoć ukinuta jer su naša primanja za nekoliko kuna prelazila limit, kaže Simo kome su, kao i Danici, pčele i med jedini izvor prihoda, bar dok za pet-šest godina ne stekne uslove za starosnu penziju.

Vrlo brzo nakon povratka, kupili su deset košnica pčela i posvetili se medu i ostalim pčelarskim produktima, od matične mliječi do propolisa, izradi kolača i rakije, ali i ručno izrađenim suvenirima od voska.

- Mi vrlo malo prodajemo naše proizvode po sajmovima, iako sudjelujemo na pčelarskim izložbama po Lici i Ogulinu, već nam ljudi, kako izbliza, tako i izdaleka dolaze pred kuću po med. Tokom vremena došli smo do stotinjak košnica s proizvodnjom oko dvije tone meda i tu se držimo, kaže Simo, ističući da su on i Danica već u godinama, a nemaju djece. Stoga ne moraju da zapinju više nego što žele i hoće, iako je i sada njihov rad, računajući i vrt, njivu i nešto živine, cjelodnevan.

- Zapravo, sve one koji od nas kupuju med osjećamo kao djecu i drago nam je da im možemo pomoći našim prirodnim ljekovitim proizvodima. Zato i prodajemo isključivo na malo, kaže Simo i dodaje da su više puta poklanjali med i druge proizvode. Drago mu je, kaže, što je zaživjelo udruženje “Kako je zelena moja dolina” iako su Vezmari tek jedno od nekoliko OPG-ova intenzivno uključenih u rad udruženja s učešćem na njihovim sajmovima i manifestacijama.

- Kad su naši susjedi Šupice iz keramičkog ateljea u Janjoj gori imali dan otvorenih vrata, navratili smo i mi, naravno s teglicama meda, kaže Simo. Smatra da se potencijali Plaščanske doline premalo koriste.

- Obišao sam mnoge krajeve i smatram da je Hrvatska lijepa zemlja, ali se našom dolinom ništa ne može uspoređivati. Čista je, a s obzirom na 180 izvora ispod Male kapele uvijek ima vode, pa je to kao stvoreno za proizvodnju. Ipak, ljudi često pasivno čekaju da nešto dobiju, a ne upuštaju se u rizike, kaže Vezmar. Ima i velikih rizika.

- U februaru prošle godine poplava mi je odnijela 40 košnica, ali sam to uspio nadoknaditi. A dvije godine unazad, da li zbog hladnih proljeća ili nečeg dugog, na dobivam med od gloga ili cremuša (medvjeđeg luka). Cremuš je okusom i mirisom sličan bijelom luku, pa je i ljekovit kad je visoki tlak u pitanju. S druge strane, imam kamionet s 40 košnica koji ostavljam na bagremovu ispašu, a proizvodim i medljiku ili šumski med koji ima mnogo minerala i koji je cijenjen u Evropi, pa i kod nas, iako je nešto skuplji, ističe Simo. Ukazuje na još nešto.

- Kažem da mi ljudi dolaze na kućni prag, ali to i nije sasvim točno. Naime, obično me zovu s asfalta da dođem do njih jer je put do moje kuće u lošem stanju. Zapravo ne samo moje, jer nas ima još – moj brat koji se bavi poljoprivredom, dva domaćinstva čiji su članovi stalno tu, kao i jedna porodica koja živi u Rijeci i koja navraća povremeno, ističe Simo i dodaje da bi bio spreman da radi na uređenju puta, kao što je bio spreman da radi i  na svemu ostalom, ali da ne može platiti troškove.

- Pitao sam u općini da naspu dva kamiona šljunka na put do nas, ali odgovora nije bilo, kaže Simo i dodaje da se do pojedinih gazdinstava u kraju ne može doći ni džipom. No ako već nema šljunka, ima dobrosusjedskih i međuljudskih odnosa.

- Na području Plaškog smo i mi starosjedioci povratnici, ali i oni koji su doseljeni iz drugih krajeva i svi smo se složili, vjerojatno i zato što smo u sličnoj situaciji, kaže i navodi primjer bratovog sina koga su, kad je bio bolestan, posjetili školski drugovi.

– Soba je bila mala za sve njih, kaže i dodaje da su dobri odnosi na području Plaškog ipak važniji od kamiona šljunka.

Nenad Jovanović

Ukoričena historija baranjskog fudbalskog kluba

Knjiga o NK Borcu iz Kneževih Vinograda

Knjiga Marka Zdunića je svedočanstvo o fudbalskom kluba čija je tradicija duga preko osam desetljeća

Nedavno je svetlost dana ugledala knjiga Marka Zdunića iz Kneževih Vinograda pod nazivom “Nogometni klub Borac Kneževi Vinogradi – od osnutka 1929. do 2012. godine”. Ako se ima u vidu da je to ujedno i prva knjiga koja je posvećena jednom od retkih baranjskih fudbalskih klubova s respektabilnom historijom, izlazak iste gotovo je više od igre najsporednije stvari na svetu.

Knjiga Marka Zdunića, kako naslov sugeriše, nadasve je hvalevredno svedočanstvo o fudbalskom kluba čija je tradicija duga preko osam desetljeća. To svedočanstvo o klubu koji zauzima visoko mesto po ostvarenim uspesima u Baranji i Osječko-baranjskoj županiji, tim više je vrednije jer o sportskom životu u Baranji, pa tako i o fudbalu, između dva rata gotovo da i nema sačuvanih dokumenata.

Knjiga započinje vikipedijskim opisom fudbala, a potom sve do poslednje stranice enciklopedijski obrađenom historijom kluba s naglaskom na najsvetlije trenutke, pojedince, i timove. Prema podacima iz prikaza “Počeci sporta u Baranji” (1924 – 1933.) Zlate Živaković-Kerže, ŠK Borac iz Kneževih Vinograda osnovan je krajem jula 1929. godine, a prvu utakmicu klub je odigrao već 28. jula ugostivši ŠK Graničar iz Petlovca. Već prvi susret, koji je završio pobedom domaćina od 4:2, nagovestio je da je pred klubom iz Kneževih Vinograda ili Suljoša kako ga zovu mnogobrojni Baranjci, svetla budućnost. Upravo o toj svetloj budućnosti autor knjige posvetio je i najviše pažnje potkrepljujući činjenice brojnim izveštajima iz tadašnje štampe, i u manjoj meri više ili manje pouzdanim sećanjima pojedinaca koja su ostala zapisana u manjim brošuricama i retkim monografijama.

Autor knjige Marko Zdunić istinski je sportski radnik, i doslovno sportski zanesenjak. Još za vreme studija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu počeo je pisati o atletici, sportu kojim se i sam bavio (trčanje na srednje i duge pruge), za sarajevsko Oslobođenje i Večernje novine, a nešto kasnije pisao je i o vodenim sportovima za zagrebački Vjesnik. Bio je dopisnik Sportskih novosti iz Baranje te autor sportskih priloga i voditelj sportskih emisija na Radio Virovitici, Marianis radiju iz Slatine i Radiju Banska kosa iz Belog Manastira. Knjiga Nogometni klub Borac prva je Markova knjiga posvećena ovom klubu, a svi oni sportski radnici, koji čak i površno poznaju ovog sportskog zanesenjaka, složni su da nije i poslednja.  Još kada bi sponzori prepoznali kulturne aspekte ovakvih bi knjiga bilo puno više i na taj način bogata baranjska sportska historija ne bi bila osuđena da je do danas manje – više obrađena samo fragmentarno.

Zoran Popović

Fokloraši na smotri “Ohridsko sunce”

SKD Prosvjeta iz Garešnice, KUD Branko Radičević iz Dalja i SDP Prosvjeta iz Daruvara  sudjelovali su na Međunarodnom festivalu folklora  Ohridsko sunce 2013. Sudjelovala su još društva iz Makedonije, Srbije, Turske, Litvanije,  Bugarske, Ukrajine i BiH. 

- Na glavnom trgu u Ohridu, A sekcija našeg društva je izvela  igre iz Vranjskog polja, SKD Prosvjeta Daruvar igre iz zapadne Slavonije, a SKUD Branko Radičević iz Dalja igre iz Dimitrovgrada. Posjetili smo manastir sv. Naum podignut 900. godine, renoviran u 16. i 20. stoljeću i Biljanine izvore u Ohridu, a na povratku svratili u Bošnjane kod Varvarina u Srbiji, gdje smo zajedno s našim domaćinima KUD-om Boško Jugović izveli program u mjesnom domu kulture – rekao nam je voditelj SKD Prosvjeta Garešnica Zoran Blanuša.

G. Gazdek

Stogodnjak (180)

13. 9. – 20. 9. 1913: nestanak patrijarha Lukijana Bogdanovića pretvara se u pravu triler-priču. U potragu za njim, osim policije, uključili su se i neki stanovnici Gastajna koji odlično poznaju prilike ne samo u ovom lječilištu, već i u okolici njega. Među njima je i Ivo Arnold Venger koji već godinama živi u tom mjestu. On ima svoje teze o nestanku, pa novinarima kaže: “Najvažnije je razjasniti gdje je patrijarh konakovao između 1. i 2. rujna, dakle u noći kad mu se izgubio svaki trag. Patrijarh je bio pojava, koja je upadala u oči i nije mogao proći nezapaženo. Tako sam pouzdano uvjeren da je tu noć proveo negdje napolju, jer ni iz jednog svratišta nije stigao podatak da je tu prespavao. Posljednja ga je živa vidjela gospođa Bekštajn i to baš uz obalu rijeke gdje je kasnije nađen i njegov šešir. Našao ga je drvosječa Beker, i to napola skrivenog pod brvnom koji služi kao prijelaz preko Ahe. U samoj rijeci nađeni su ostaci patrijarhova donjeg veša, s inicijalima LB, što odgovara inicijalima rublja koje je patrijarh imao i u svojoj hotelskoj sobi. Ja vjerujem da se sve odigralo ovakpatrijarh je u ponedjeljak poslije podne krenuo ne samo u šetnju, već i da nađe kišobran izgubljen u šetnji desetak dana ranije, kad ga je grupa turista pronašla potpuno iscrpljenog na jednoj strmini. Tamo je kod njega nastupio duševni poremećaj, kako se to već poneki put kod njega pokazivalo, i on je lutao uokolo cijelu noć bez cilja, a da nije potražio ni kuće ni kućišta. Ne poznajući put vjerojatno je zalutao i u mraku se survao u rijeku. Isključujem samoubojstvo, ali i pretpostavku da je nad njim izvršen mučki grabežni zločin, jer nema nigdje nikakvih tragova borbe. Gaštajn je sigurno mjesto. Ono ne poznaje beskućnika, nema ni skitnica. Svaki iole sumnjiv čovjek bio bi za nekoliko sati van mjesta. Osim toga u kronikama Gaštajna nikad nije zabilježen ni jedan takav zločin…”

* kolera se nezadrživo širi Hrvatskom i Slavonijom. Od 12. 7. kad je prijavljen prvi slučaj oboljenja, pa do 16. 9. ukupno je oboljelo 139 osoba, a umrlo 76. Najdramatičnije stanje je u selu Bošnjaci kod Županje. Tamo ih je najviše – 24 – oboljelo i najviše – 17 – umrlo. Zabilježen je i prvi smrtni slučaj među medicinskim osobljem: u Vukovaru je, naime, umro tamošnji poznati liječnik dr. Klinger. Iz Beograda je inače stigla vijest da je obolio i Milan Pribićević, jedan od četvorice braće i poznati književnik. Međutim, kako se navodi, nije riječ o koleri, već o trbušnom tifusu.

* novine upozoravaju na oglas gradskog poglavarstva u Zagrebu, broj 37.273, kojim se obavještava da će uskoro početi prekopavanje grobova 3. reda na Mirogoju, a među njima i na 1. i 3. polju srpsko-pravoslavnog odjela. “Obavješćuje se o tom rodbina pokojnika sahranjenih da može za zemne ostatke pokojnika, ako ne želi da budu sahranjeni u skupnom grobu, naručiti novi grob, bilo općeniti (3. reda) ili vlastiti (1. i 2. reda) u koje će se onda pronađeni ostaci prenijeti. Prijave se primaju do 1. oktobra i to svaki dan poslije podne…” kaže se u oglasu.

Đorđe Ličina

Vijesti iz kulture

Kultura je iscurila ispod dnevničkog šinjela i dobila zaseban prostor, ali čini se da ta činjenica ne ushićuje osobito voditeljice Vijesti iz kulture. Dominique Bratović Vela izgleda kao netko tko je puškom natjeran u taj neveseli zabran, pa tijekom emisije s mukom sprečava zijevanje ili kolutanje očima. Oka Ričko sjajno vlada akcentima, govori vrlo književno, no u svakoj novoj emisiji izgleda kao žena kojoj bi na rubu stola bilo pametno držati “Paloma” maramice, ako se, ne daj bože, rasplače. Ljiljana Saucha uvijek je ista i bila bi – da upotrijebimo dosjetku Dražena Matošeca – svake večeri vjerojatno još i istija, samo kad bi to bilo moguće. Zrinka Turalija Kurtak, najveseliji lik u ovoj opereti, najčešće daje znakove života, zna biti vrlo borbena kad joj neki gost zastupa reakcionarne stavove, ali to nije dovoljno da emisiju uvrsti u one koje nikako ne treba propuštati. Kultura je još uvijek razmjerno važna stvar u ovoj zemlji, pa bi taj format trebalo malo udesiti, udahnuti u sve to malo života, prozračiti.

Nedjeljom u dva

Aleksandar Stanković opet je započeo sezonu emisijom o kojoj se priča. Milan Bandić proslavio se veterinizacijom hrvatske politike tvrdnjom kako se birokracija u Holdingu “koti”, pa je na intervenciju voditelja priznao da je termin neumjestan . Onda je “koti” brzopotezno preveo u “multiplicira”, što se može smatrati duhovitim. Priznao je kako je i najava davanja nogice kadrovima koje je Ivo Čović multiplicirao politički nekorektna, ali je – uzvraćajući udarac – novinarima zamjerio da Slobodana Ljubičića podjednako nekorektno zovu Kikaš, premda nikad nije čuo ni za kakvog Kikaša osim starog Ike Špalatrina, Kikaša iz Raosova romana. E sad, tko ne zna da je nadimak Kikaš Ljubičiću prilijepio sam Bandić, mogao bi i nasjesti, ali znamo se, gradonačelniče…

Stanković je dobro vodio emisiju. Nije se dao smesti gradonačelnikovim frazama, a kakve je sve trice i kučine u stanju isplesti taj momak, zdrav razum teško može i zamisliti. Najvažnije pitanje u vezi Bandića jest je li on postao prevelik za Zagreb ili je, kako je u odličnom uvodnom prilogu Kristine Validžić zgodno primijetio večernjakovac Marko Špoljar (potpisan kao Sanjin Španović), Zagreb prevelik za njega. Zagrebancijin Sanjin Španović (potpisan kao večernjakovac Marko Špoljar) izrazio je pak bojazan da će za tri godine nekretnine u Zagrebu biti premalene da plate sve dugove Bandićeve administracije, no Slobodan Ljubičić je prisegnuo da to neće biti tako jer Bandić vodi priču. A on je poznat kao odgovorno biće, čovjek od akcije i čudo od čovjeka.

U prvom dijelu emisije vidjeli smo starog Bandića: muljatora, prodavača magle, opsjenara, čovjeka koji je u Zagrebu inicirao sve procese na kojima je kasnije doktorirao Ivo Čović. No u drugom dijelu emisije Bandić je dao nekoliko, za hrvatske standarde, natprosječno dobrih i jasnih odgovora. Na pitanje voditelja što kani napraviti u petom mandatu, istresao je cijelu rukovet konkretnih ideja: od izgradnje zgrade državne opere do novih tramvajskih linija, vrtića i staračkih domova. Čovjek očito ima jasnu agendu. Od svih naših ministara, samo je Slavko Linić na početku mandata imao tako jasan plan. Bandić je ponovio da će u prvoj godini mandata smanjiti Holding za deset posto ljudi i svima dati deset posto manje plaće, a u svakoj narednoj godini broj suvišnih zaposlenika padat će za pet posto. “Čovjek koji ostvari takav plan upisat će se u povijest”, rekao je Bandić, jasno stavljajući do znanja da je ovo pilot-program za premijerski mandat. Pa da vidimo što će ostvariti – samo bi mu budala bjanko povjerovala. No ne bi bilo pametno ni unaprijed ga otpisati. Za sto godina sve će afere oko zagrebačkih placeva biti zaboravljene, ali će MSU, zgrada Glazbene akademije i famozne fontane ostati prepoznatljive vedute grada. Nije ni Herman Bolle bio sveti Franjo, znao je ponekad otuđiti poneki predmet koji mu ne pripada, pa je u povijesti Zagreba ipak upamćen kao svijetlo lice.

Jedina novost “Nedjeljom u dva” je uvođenje gledateljskog glasanja o gostu. Stanković ga je, nelogično, najavio u pola emisije. Skalu prema kojoj se ocjenjuje gosta, na nepoznatom uzorku, razvukao je od jedan do deset, što se ne uklapa u hrvatsku tradiciju ocjenjivanja od jedan do pet. Milan Bandić dobio je četvorku, što je velik podbačaj, mada se čini mogućim da bi četvorku dobio i na skali od jedan do pet, što bi pak bio sjajan rezultat. To bi ocjenjivanje neke moglo odbiti od gostovanja u emisiji. Stanković je inače malo prečesto govorio istovremeno kad i Bandić, dok je Bandić u dva navrata bio na rubu šovinističke invektive o Stankovićevoj nacionalnoj pripadnosti. Što god čovjek mislio o Bandiću, on u tu kategoriju ljudi ne spada, pa bi mu bilo pametno da takve aluzije ubuduće ne izgovara.

Sve u svemu, ako se po jutru dan poznaje, Stanković će opet dominirati sezonom, jer ni na jednoj televiziji u predstavljanju programske sheme nismo vidjeli ništa što bi ga moglo ugroziti.

Sport, HTV

Ja: Vladimire, znaš li zašto na Facebooku piše da bi Josipović bio idealan komad ženske odjeće?

Vladimir, Dugopolje: Zato što je proziran?

Ja: Ne, nego zato što se sa svim slaže. A zašto je Mićo Dušanović curama na odbojkaškoj utakmici vikao “Ajmo dečki”?

Vladimir: Mislim da ti je dobar prvi dio pitanja – a zašto Mićo Dušanović…?

Ja: Fakat. To mi nije palo na pamet, a stvarno je tako.

Reč na reč, RTS

Aleksandar Vučić zagonetka je s istoka. Počeo je kao radikal, a završio kao naprednjak. Stvar nije zvučala obećavajuće, no ovog su ljeta iz Srbije počele stizati zanimljive vijesti: te srušio se od napora, te dobio infuziju, te dovodi Hyundai, KIA-u i Mercedes, i tako dalje i tomu slično. Previše smo se Potemkinovih sela ovdje nagledali da bismo tek tako povjerovali u proces preobražaja, pa je emisija “Reč na reč” borbenog Zorana Stanojevića dala zanimljiv štof za analizu. Nakon sat vremena razgovora s čovjekom koji je u srpsku vladu doveo Ivana Tasovca i Vanju Udovičića – američka škola marketinga, čista petica – čini se nedvojbenim da je Vučić pametan lik, s dosta jasnim idejama reformi. Test hrabrosti je položio – Vučić nema ni trunke dvojbe oko toga želi li privatizirati Crvenu zvezdu i Partizan. Da, on će to učiniti jer je to jedini izlaz, iako zna na kakve će reakcije naići privatizacija “svetinja”. Dio Srbije Vučića vidi kao diktatora, pa i toj procjeni treba ostaviti šansu da se dokaže, jer stvari zasad nisu sasvim jasne.

Ustani Or-bane, Hrvatska te zove! – zavapio je Milan Ivkošić u “Večernjem listu”, glasilu na čijim stranicama godinama mlati praznu slamu, a ta mu se obično ukazuje u vidu Srba, komunista ili partizana. Saldo te rabote je impozantan jer se, prema grubim procjenama, kolumnist dosad obračunao s više srpskih, komunističkih i srbokomunističkih bandita nego pripadnici “Princ Eugen” divizije zajedno, s tim da još ne kani skinuti fišeklije, odložiti pero u korice i posuti se naftalinom.

Ovoga puta odlučio je ukazati na pozitivan primjer. “Mađarski premijer Viktor Orban u parlamentu poručuje – prošlo je vrijeme kolonizacije i visokih profita, više se mi nećemo prilagođavati bankama i korporacijama koje imaju monopol nego one nama, više nitko neće ostvarivati dodanu dobit na račun Mađara”, ushićeno bilježi Ivkošić i nastavlja: “Dok tako Mađarska s premijerom na čelu vraća suverenost, dok bešćutni kapital nastoji podrediti interesima svojih građana, dotle se u Hrvatskoj predsjednik države Josipović, predsjednik Vlade Milanović, ministri i mnogi novinari uznemire, uspaničare kad padne profit izrabljivačkim stranim bankama u Hrvatskoj, kad sud donese neku odluku koja im ne ide na ruku…”

Autorovo oduševljenje mađarskim oslobodilačkim gibanjima – da to odmah raščistimo – nije potaknuto socijalnim, već nacionalnim momentima, pošto Milan Ivkošić nije socijalist, nego je fašist. Dok je služio u Tuđmanovoj Prvoj medijskoj regimenti, sa zadaćom da brani režim od etničkih i ideoloških napasnika, te s vremena na vrijeme vojskovođi obliže dupe, nije mu smetalo što je gospon predsjednik, trudeći se zatrti svaki trag socijalizma, izručio zemlju “bešćutnome kapitalu” i, pod firmom privatizacije, organizirao najveću pljačku Hrvata od stoljeća sedmog. Radi se o starome triku: podilazeći srdžbi ojađene svjetine, fašisti oduvijek vole udarati po nepravdama kapitalizma, a onda, nakon što preuzmu vlast, iznikne neki Krupp – ili neki Čermak – da ubere profit na krvoprolićima što su ih ovi ljubazno aranžirali.

Bilo bi, usput rečeno, silno zanimljivo da se kolumnist “Večernjeg” odvaži i baš na primjeru nekadašnjeg proletera Ivana Čermaka – koji je zgrnuo bogatstvo liferujući naftu za tenkove iz kojih su rušeni hrvatski gradovi, pa zatim državi vraćao usluge kao nadglednik etničkoga čišćenja na oslobođenim teritorijima i naposljetku u Haagu stekao kvalifikacije za polovnog narodnog heroja – dočara zločinački utjecaj “bešćutnoga kapitala” i mrskih korporacija na hrvatski državni suverenitet i nacionalno dostojanstvo. Zabavnije od toga moglo bi biti jedino štivo u kojemu bi pojasnio zbog čega je, prizivajući mađarskoga premijera da uskrsne kao ovdašnji spasitelj, odlučio upotrijebiti upravo budnicu koja slavi onoga hrvatskog junaka na bijelome konju, čuvenog po tome što je gušio revoluciju u Mađarskoj 1848. godine.

No nije nam ovdje namjera baviti se konfuzijama jednog kolumnista, već njegovim “Or-banom”, odnosno mogućnošću “Or-bana” u Hrvatskoj. Naime – kakvi su izgledi da se u hrvatskim prilikama zadovolje Ivkošićevi fašistoidni apetiti? Kolike su šanse da se ostvari harmonija između službene političke pragme i jobbikovske nacionalne garde koja će raskuživati zemlju od etničkih i ideoloških zagađivača, da dođe do sretnoga suživota između militarizirane rulje i nacifranog parlamenta? A može i ovako: da li Tomislav Karamarko, vođa opozicijskog HDZ-a, raspolaže s dovoljno potencijala da udovolji kriterijima prosječnoga hrvatskog fašista, to jest prosječnog Milana Ivkošića, i nametne se kao odgovarajući lider za novo doba?

Odgovor je – da i to odmah raščistimo – potvrdan. Otkako je preuzeo kormilo partije, a tome ima skoro godina i pol dana, čovjek s očima raspoređenim tako da nalikuju nišanskim spravama nije javno otvorio ama baš nijednu temu izuzev ugroženog hrvatstva i osvetničkog antikomunizma najprimitivnijega tipa. Ako punih šesnaest mjeseci upornošću stroja za preradu otpada melješ jedno te isto, sva je prilika da ti ništa drugo nije na umu. Nedavno je novinarskim gnjavatorima poručio da će ekonomski program njegova stranka obznaniti “kada to nama bude odgovaralo”, dakle vjerojatno nikada, jer – što bismo se bavili gospodarskim i socijalnim tričarijama kada je nacionalna opstojnost ugrožena srbokomunističkom prijetnjom?

S obzirom na to da je tome tako, nemamo se razloga libiti konciznijih sudova: sadašnja HDZ-ova obuzetost vrlinama nacije i retroaktivna mistifikacija “komunizma” – gromki pozivi na obračun “s njegovim ostacima” koji su “i dalje živi” – budući da pouzdano nemaju demokratsku legitimaciju, u izravnoj su službi instaliranja fašizma. Imajući u vidu retoričko i svjetonazorsko blago što ga je dosad isporučio, Tomislav je Karamarko do te mjere moderna pojavnost da ga svatko dobronamjeran bez problema može zamisliti na dužnosti nekog od ministara (najbolje redarstva) u vladi NDH. A to će reći da je osoba po mjeri aktualnih težnji hrvatskih ivkošića.

Stoga nije neobično što je, nakon okupljanja desne političke scene pred veliki jesenski okršaj, vrh partije postrojio u Velikom Trgovišću, u rodnoj kući najpoznatijega hrvatskog frankista, gdje su se okupljeni suočili s tegobnim djetinjstvom neprežaljenog Oca i, u nekoj vrsti magijskoga rituala, upijali miris velikanovih pelena, položivši usput zakletvu da će ostati vjerni njegovim sranjima. Ukoliko svoj projekt namjerava oživotvoriti kroz figuru vođe i mase – kao što to fašisti koji drže do sebe obično čine – Karamarko za sada ima vođu, a taj se zove Franjo Tuđman. Masa bi trebala nalikovati onome polusvijetu koji je čekićima razbijao ćirilicom ispisane table u Vukovaru.

Vukovar bi se pak mogao ispostaviti modelom buduće vladavine, jer će HDZ kupovinom većine u Gradskome vijeću, po svemu sudeći, uspjeti suspendirati državni zakon, proglašavajući urbani simbol mučeništva “gradom posebnog pijeteta”, i na taj način stvoriti prostor gdje izvanredno stanje postaje pravilo, gdje zakon stupa na snagu tako što prestaje važiti, otprilike na tragu one Schmittove formule za kreativnu tiraniju.

Dobrim su dijelom kratkovidne ocjene da nacionalistička partija time skače samoj sebi u usta, jer je njenu logiku vrlo jasno ogolio Karamarkov stranački drug i bivši ministar uprave Davorin Mlakar: “Nismo mi prije tvrdili jedno, a sad drugo. Kad je HDZ bio za ćirilicu, Srba u Vukovaru nije bilo dovoljno da bi mogli ostvariti pravo na službenu uporabu jezika i pisma.” Elem – prava će vam biti zajamčena samo dok na njih nemate pravo; uvjet za stjecanje prava je nemogućnost njihove konzumacije. Tako se briše razlika između važeće pravne norme i anomije, tako se stvara fašistoidna matrica za politiku odriješenih ruku.

Tomislav Karamarko idealan je kadar za takve manevre, između ostaloga i zato jer kao bivši koordinator tajnih službi unaprijed uklanja napetost između policijskog i političkog, napetost koja bi se u demokratskim okolnostima morala podrazumijevati. Osim toga, pravilo prema kojemu HDZ potiče i organizira šovinističko divljanje dok je u opoziciji, a onda se civilizira kada stupi na vlast, lako bi moglo prestati važiti od ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Smanjena količina direktnih naloga sa zapadne strane vjerojatno će ostaviti mogućnost pokretu utemeljenom na ideologiji krvi i tla da i u uvjetima kada rukovodi državom ostane vjerniji svojoj izvornoj prirodi, točnije: mrtvome Ocu u čijoj su rodnoj kući položeni svečani zavjeti i čije će truplo, prema stranačkom programu, predvoditi živu političku aktivnost.

Milan Ivkošić, ukratko, nema razloga zazivati mađarskoga “Or-bana” ako mu je naš tako blizu. Ne bi škodilo malo više patriotske osviještenosti i vjere u domaće snage kada je riječ o perspektivi hrvatskog fašizma. Potrebno je još, dakako, da Kara-marko osvoji vlast, no za to će se, kako stvari stoje, pobrinuti Zoran Milanović i društvo.

Mogli ste to i sami vidjeti na televiziji. Kada su novinari pitali u Bruxellesu kakav je stav Evropske unije oko nasilnog skidanja dvopismenih, latinično-ćiriličnih tabli u Vukovaru, ondje su se naočigled uznemirili i uzmuvali, kao da žele pobjeći od medija. Zapravo, i jesu pobjegli, nitko nije htio odgovoriti na to pitanje, tek je neki niži službenik promucao nekoliko riječi, nešto u smislu da položaj nacionalnih manjina samostalno reguliraju zemlje članice EU-a. Ukratko, nikakav stav o ovome nije se dao izvući iz poglavarstva ujedinjene Evrope, jer nikakvog stava ni nema, što prilično kompromitira najambiciozniji savez država danas u svijetu, a neki čak kažu i u cijeloj povijesti. Dva su razloga za tu šutnju, a premijer Zoran Milanović, u žaru najnovijeg polemičkog rata koji vodi, dodao im je i treći. Prvo, netrpeljivost prema nacionalnim manjima već dulji niz godina stanuje i u Evropi, ravnomjerno se rasporedivši od bogatih zemalja sjevera (Finska, Švedska) do siromašnog juga (Grčka), te od postkomunističkih zemalja “nove Evrope” (Mađarska, Češka, Slovačka, baltičke zemlje) do renomiranih demokracija “stare Evrope” (Nizozemska, Francuska). Tko će se baviti nekim tamo ćiriličnim tablama, pa makar i u svjetski poznatom, amblematskom Vukovaru, ako od toga može imati samo problema u vlastitoj kući?!

Drugi razlog zašto su se u Bruxellesu razbježali pred novinarima je taj – ovo će vas izbaciti iz cipela, i mene je kada sam prvi put saznao – što ondje jedva da znaju što je to zaštita nacionalnih manjina. Da, to zvuči upravo nevjerojatno. Jer baš je odande, uz Washington, devedesetih godina Hrvatskoj stizala udarna špica prigovora oko šikaniranja i progona srpske nacionalne manjine, prigovora koji su uvelike usmjeravali i pristupne pregovore za njen ulazak u euroatlantske asocijacije. A ipak je tako. Evropska unija tek je 1993. priznala da pitanje nacionalnih manjina uopće postoji i smandrljala neke standarde s tim u vezi, ali je na to obavezala samo nove članice iz spomenute “nove Evrope”. A ove su odmah shvatile da je ta obaveza uvedena tek tako, reda radi, pa su od svih njih samo tri (Slovenija, Rumunjska i Slovačka) priznale da uopće imaju nekakve manjine. A imaju ih sve. Dakle, odmah se vidjelo da je to obična predstava, sračunata na to da zemlje “stare Evrope” mogu nastaviti po starom, a to je da se pod zaštitnom maskom “građanskog društva” nastavi navodno beznacionalna, a stvarno strogo nacionalno obojena politika. To se vidi iz primjera obje najvažnije članice EU-a, Njemačke i Francuske. U prvoj se od desetak posto nenjemačkog stanovništva manjinski status priznaje samo za 0,003 posto njih, a u Francuskoj se pod spomenutom maskom čak obavlja i fizički izgon iz zemlje francuskih Roma, i to kako pod kapom desnog Sarkozyja tako i lijevog Hollandea. Jadno, prejadno od te zemlje-pionira evropske demokracije, i čovjek se mora složiti s evropskom povjerenicom za pravosuđe Viviane Reding koja je izjavila da se Francuska ovim ponovno srozala u blato u kojem je bila u vrijeme višijevske pronacističke države.

Eto, zato u sjedištu EU-a šute kao zaliveni, a sada da vidimo i što i zašto govori naš Milanović. On tu vidi nečista posla. U vrhu EU-a, veli, prešućuju šovinističko divljanje kojim orkestrira HDZ u Vukovaru jer taj vrh glavninom čine desničari, narodnjaci (u blesavom hrvatskom prijevodu “pučani”), dakle stranačka svojta Karamarkove stranke. A zna se, vrana vrani oči ne vadi. Još Milanović kaže da ta desnica u Bruxellesu sasvim drukčije postupa u slučaju Lex Perković. Tu ona nimalo ne drži jezik za zubima, naprotiv, protestira i dreči iz petnih žila, opet zato da stane na stranu HDZ-a, koji je iz toga napravio glavninu antikomunističke municije u najnovijim napadima na SDP i koalicijske partnere. I mora se reći da tu ima dosta istine. To se najbolje vidjelo baš na primjeru spomenute Viviane Reding, koja je nakon što se proslavila s francuskim Ciganima, sasvim uprskala stvar potpaljujući već tjednima sumnju da taj nesretni Lex može značiti samo jedno. Da, biva, Hrvatska još nije raskrstila sa svojom prošlošću ili preciznije, da se nije obračunala s crvenim totalitarizmom onako i onoliko koliko s crnim. Naravno da to nema blage veze. Da je povjerenica barem tu i tamo provirila u hrvatske novine vidjela bi da je u proteklih dvadesetak godina ustaštvo umalo postalo službena ideologija hrvatske države, dok je partizanstvo prokleto kao neka vrsta civilizacijske kuge i kolere. I valjda samo zato što je i Tuđman bio partizan likvidiralo se samo spomenike NOB-a, a ne i žive ljude koji ga još poštuju.

No onda je došao red i na ove naše da uprskaju do daske. Tim nesuvislim optužbama iz Bruxellesa dali su isključivo stranačku boju, pa je Tonino Picula napao predsjednika Evropske komisije Manuela Barrosa da u nekom svom izvještaju nije spomenuo Hrvatsku kao novoprimljenu članicu samo zato što je na vlasti SDP. Da je na vlasti HDZ, s kojim je Barroso u političkom srodstvu, sigurno takav propust ne bi napravio, pametuje Picula. I tako je, eto, nategnutim spiniranjem stvorena slika da se SDP našao na udaru cjelokupne evropske desnice, a tom pritisku, gordo je poručio Milanović, njegova vlada neće popustiti (ni po cijenu sankcija koje su na pomolu). Naravno, ni to nema blage veze, koliko ni prije spomenuto pametovanje Viviane Reding. Kada bi u tome bilo istine, valjda bi Milanovićeva vlada dobila podršku barem nekog iz evropske ljevice, a ona se nije oglasila čak ni oko ovih sankcija. Takva oštra vododjelnica između evropske desnice i ljevice naprosto nije povučena, i to ne samo u vezi Vukovara i Lex Perković, nego i šire. Već spomenuh da su se u vezi francuskih Roma podjednako sramotno obrukali i desni Sarkozy i lijevi Hollande, dok su se s druge strane, evo i hrvatskog primjera, oko vukovarske ćirilice i evropskog “uhidbenog naloga” našli na suprotnim stranama lijevi Milanović i isto toliko lijevi Ivo Josipović. Dakle, to jednostavno nije to.

Zato je ovo, zapravo, priča o nečem drugom. Svaka čast SDP-u na držanju oko ćirilice u Vukovaru, ali on to nije napravio kao crvena stranka, nego kao stranka zakona. Uostalom, pouzdati se u njegovo crvenilo ne spada u pametnije stvari u životu. Milanovićeva stranka pocrveni samo kada joj to odgovara, a puno češće se druži s najžućim liberalima (u ekonomskoj i socijalnoj politici) ili čak s najcrnjim konzervativcima (u vanjskoj politici). Neka se Tonino Picula sjeti da se napunilo deset godina otkako je kao šef diplomacije dao potpis podrške ultrakonzervativnom Georgeu Bushu za sumanutu intervenciju u Iraku. Pa da se prestanemo igrati farbicama i vratimo bojanke djeci.

Trend proustaške nostalgije u Karlovcu

Spomen-ploča teroristu “Bugojancu”

Pripadnik bugojanske skupine Nikola Antonac proglašen je “hrvatskim domoljubom koji je sanjao samostalnu Hrvatsku i za nju život dao”

Na rodnoj kući Nikole Antonca u Karlovcu otkrivena je spomen-ploča u čast jednom od terorista poginulih u poznatoj akciji “Feniks” ustaške emigracije iz 1972. godine kod Bugojna.

Među dvadesetoricom ubačenih terorista iz Australije i Njemačke, koji su se u Austriji pripremali kako bi u Jugoslaviji pokušali “dići ustanak”, bio je i Antonac, rođen 1950. u Karlovcu. Godine 1969. emigrirao je u Salzburg i pridružio se Hrvatskom revolucionarnom bratstvu (HRB). Tri godine kasnije poginuo je u borbama sa jugoslavenskom policijom. Sada kao “hrvatski domoljub koji je sanjao samostalnu Hrvatsku i za nju život dao” dobiva spomen-obilježje.

Ploču je postavila neformalna grupa građana koji su rođeni ili odrasli u tom dijelu Karlovca. Lokalni mediji tom su događaju posvetili popriličnu pažnju, a o Antoncu se piše da je “poginuo u borbi sa jugoslavenskom komunističkom vojskom” i da je “likvidiran bez suđenja, a podaci o njegovim posmrtnim ostacima, nažalost, nisu dostupni”, dok nitko ne navodi koliko je mrtvih iza sebe ostavila bugojanska teroristička grupa.

“Ono što je za Hrvatsku htio učiniti 1972. godine, to su ostvarili hrvatski branitelji 20 godina kasnije izvojevavši slobodu u Domovinskom ratu”, također je rečeno na okupljanju, koje je nastavljeno u obližnjoj pivnici. Ploču u Nemčićevoj ulici blagoslovio je župnik dubovački Alojzije Burja koji je, kako prenose lokalni mediji, “posebno naglasio Nikolinu žrtvu za Domovinu”.

U Karlovcu je u historijsko-revizionističkom smislu gotovo sve moguće. Svake godine 17. novembra na staru bolnicu na Dubovcu polažu se vijenci i pale svijeće za dvojicu ubijenih ustaša stradalih prilikom legendarne akcije i ulaska kordunaških partizana pod vodstvom Vece Holjevca u okupirani Karlovac. U isto vrijeme, ne dozvoljava se vraćanje razbijene antifašističke spomen-ploče na pročelje bolnice u znak sjećanja na tu akciju.

Zbog postavljanja spomen-ploče Antoncu srpska zajednica u Karlovcu je zabrinuta. Osim toga, slike iz Vukovara oko provedbe Ustavnog zakona i uvođenja ćirilice prelile su se i na šire karlovačko područje, pa je bila prekinuta nogometna utakmica Petrova gora – Krnjak zbog benignog navijačkog transparenta na ćirilici.

- Ljudi osjećaju određeni strah. Kako bi se gledalo na to da mi Srbi razbijamo državnu imovinu ili našim “herojima” podižemo spomen-ploče? Na svu sreću, mi “heroja” kao što su Bušić ili Antonac nemamo – kaže Rade Kosanović, predsjednik županijskog VSNM-a.

M. Cimeša

Janjeći Butković

Objavom natječaja za nabavu programa od neovisnih proizvođača, HRT je početkom rujna otvorio postupak sklapanja više desetaka milijuna kuna teških poslova s nezavisnim producentima i producentskim tvrtkama, a sve na temelju “općih uvjeta poslovanja HRT-a o mjerilima i postupku odabira programa od neovisnih proizvođača” koje je glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman donio u srpnju.

Zakonski je sve u redu, jer je HRT dužan najmanje 15 posto svojeg programskog računa osigurati za djela neovisnih proizvođača, ali uz nabavu koja se mora provesti na “jasan i transparentan način, otvoreno i pošteno te uzimajući u obzir kvalitetu i cijenu njihovih ponuda”. Pod takvim uvjetima, na HRT-u su raspisali 15 poziva za dostavu ponuda: od dramskog serijala, preko zabavno-mozaične emisije, talent showa za mlade, pa sve do serije o kulinarstvu.

I dok ponude pristižu, a odluke o prihvaćanju ponuđenog vanjskog programa HRT-ovci tek trebaju donijeti na “otvoren i pošten” način, kuloari već bruje o mogućim dobitnicima – onima čije će programske formate HRT otkupiti novcem poreznih obveznika. Među njima posebno se ističe ime Davora Butkovića, političkog komentatora i donedavnog zamjenika glavnog urednika “Jutarnjeg lista”, poznatog po neprofesionalnim gafovima i osobito po kontroverznim gastronomskim recenzijama i opisima vina zbog kojih je, vjerovali ili ne, navodni glavni adut jedne HRT-u ponuđene kulinarske emisije.

Kako su nam potvrdili izvori bliski javnoj televiziji, ali i nekim producentskim kućama, HRT je već zaprimio ponudu gastro showa za koji je već napravljena pilot-emisija iza koje, tvrde naši izvori, stoji Butković pod okriljem Ujedinjenih produkcija, nezavisnog proizvođača programskog sadržaja u sklopu sve razgranatijih aktivnosti oglašivačkog diva Digitel.

U Ujedinjenim produkcijama, unatoč našim pozivima, nisu mogli potvrditi tu informaciju, a Davor Butković više ne koristi telefonski broj u donedavnom, sada sve tanjem imeniku svih zaposlenika EPH-a, koji je u predstečajnoj nagodbi i sve težoj financijskoj situaciji.

M. E. Habek

Kratko & jasno

Dr. Đula Rušinović Sunara, Hrvatska udruga za prava pacijenata

Opravdani štrajk

Za sve što se za trajanja štrajka može dogoditi nauštrb pacijenata nisu krivi liječnici 

Koliko je u interesu zaposlenih i građana štrajk liječnika i medicinskih sestara koji je započeo protekle srijede?

Štrajk nije loš ukoliko ima opravdane razloge. Ustavno je pravo štrajkati ako se smatra da se krše radnička prava. Za sve što se za trajanja štrajka može dogoditi nauštrb pacijenata nisu krivi liječnici, nego oni koji im nisu omogućili ostvarivanje njihovih radničkih prava, odnosno socijalni partneri iz Vlade.

Kako se pacijenti mogu izboriti za svoja prava?

Ovaj štrajk vodi se u interesu zdravstvenih radnika, a u interesu pacijenata je to što se štrajkom traže bolji uvjeti rada. No činjenica je da ukoliko se tokom štrajka dogode ozbiljne posljedice po zdravlje ljudi koji su hitno zbrinuti, a nije im nastavljeno daljnje liječenje jer ono nije hitno, tada njihovo zdravlje može biti vrlo ozbiljno narušeno. Zbog takvih događaja građani se nemaju kome obratiti. Na nedostatak institucije koja bi zastupala interese pacijenata upozoravamo posljednjih 15 godina, no hrvatska država po tom pitanju ne poduzima ama baš ništa. Tragedija je što građani plaćaju svoju zdravstvenu zaštitu, a ustvari je nemaju. Građani moraju sami odlučiti dokad će sve to trpjeti.

Kakve su posljedice moguće zbog primanja samo hitnih slučajeva?

Kada se tokom štrajka nekog pacijenta primi kao hitni slučaj i kada mu se omogući da preživi, tada ostale potrebne pretrage izostaju. Da bi nečiji život nakon hitne intervencije išao normalnim tokom potrebno je provoditi daljnje zahvate, dijagnostike i liječenja, no pošto će se obrađivati samo ono što je hitno, na sve ostalo će se čekati više nego što je potrebno, a to može biti kobno. Samo čekanje može dovesti do smrtnog ishoda ili iznimno velikih posljedica po zdravlje. I opet se vraćam na osnovni problem pacijenata, kako sve to dokazati kada ne postoje mehanizmi za zaštitu pacijenata odnosno ne postoji institucija koja ima zakonske ovlasti da, između ostalog, ovakve probleme riješi. Ni 24-satno dežurstvo na telefonu i na e-mailu, koji je omogućilo Ministarstva zdravlja, u ovakvim slučajevima ne može pomoći jer se samo bilježe pritužbe. To je uvedeno kako bi se građanima zamazale oči i pokazalo da netko nešto radi.

Mirna Jasić

Država opet na istom valu s financijskim kapitalom

Petrokemija mora pasti

Nakon svih dosadašnjih pokušaja privatizacije kutinske tvornice, banke su uputile kreditorski ultimatum Petrokemiji i državi kao vlasniku

Gotovo je dva mjeseca prošlo otkako je javno oglašena skora privatizacija kutinske Petrokemije, u većem dijelu posjeda nad jedinom nam tvornicom umjetnih gnojiva, što podrazumijeva i dolazak određenog tzv. strateškog partnera. U međuvremenu je firma dokapitalizirana, te je smijenjen predsjednik uprave Josip Jagušt, direktor čiju se stručnost nisu lako usuđivali dovoditi u pitanje ni najljući oponenti. Ali mediji su temu uglavnom tretirali čuđenjem oko sindikata koji, eto, šutke prate ono čemu su se uspješno opirali punih 15 godina.

I nitko da uslijed sveg tog čuđenja zbroji dva i dva, posegne za dostupnim podacima i shvati kakva moć stoji iza posljednjeg čina kutinske drame. Prvo, država koja je do dokapitalizacije posjedovala više od 50 posto dionica tvrtke, nešto prije toga na čelo Nadzornog odbora pripustila je predstavnika banaka, tj. obaveznih komercijalnih mirovinskih fondova koji su ispostave banaka, a koji su bili vlasnici svega 16-17 posto Petrokemije. I drugo, već je objavljeno da su upravo banke ishodile smjenu Jagušta, koji je bio sklon preispitivati manje poslove s vanjskim partnerima, na kojima su stanoviti konzultantski i odvjetnički krugovi postizali višemilijunske zarade.

Treće i najveće, država je godinama funkcionirala politički kriminalno prema Petrokemiji, namećući joj najvišu cijenu plina na domaćem, zatvorenom tržištu tog energenta i ujedno glavne sirovine u proizvodnji gnojiva, premda je Petrokemija bila najveći potrošač. Razlika između cijene za Petrokemiju i za sve ostale, s izuzetkom HEP-a, značila je u konačnici razliku između (prošlo)godišnjeg gubitka Petrokemije od preko 150 milijuna kuna i mogućeg poslovanja u plusu, koje joj očito nije bilo dopušteno. Zašto, pitanje je na koje ovih mjeseci dobivamo jasan odgovor.

Petrokemiju je trebalo privatizirati pod svaku cijenu, što je u okviru ukupne hrvatske transstranačke ekonomske politike od 1997. bila fiks-ideja svake vlade, a naročito “lijevih”. Ako to i nisu uspjeli političari, dopustili su bankama da izvrše one: prema informacijama koje smo dobili od izvora bliskog Vladi, banke su nakon svih drugih pokušaja uputile kreditorski ultimatum Petrokemiji i državi kao vlasniku. Godinama su davale skupe kredite tvornici radi postizanja njene likvidnosti, a ona ih je uredno vraćala. Nije bilo nijednog razloga doli profitersko-ideološkog da poruče državi kako više neće kreditirati Petrokemiju, sve dok joj je država većinski vlasnik.

Prvo je usporeno reprogramiranje skupih kratkoročnih na dugoročne kredite, a zatim su proljetos zatvorene sve linije što su Petrokemiji omogućavale život preko ljeta, u vrijeme smanjenih prihoda. Ilustracije radi: ukupna redovna kreditna zaduženja Petrokemije iznose od 600 do 650 milijuna kuna, a godišnji prihodi, već prema sezoni, između 2,6 milijardi i 3,1 milijarde kuna. Relacije su ove godine dodatno zakomplicirane uslijed gomilanja zaliha uree na međunarodnom tržištu i pada cijene toga gnojiva, kao i smanjenja izdataka za poljoprivredu u EU-u, a tako i u Hrvatskoj koja je agrar prepustila tržišnoj stihiji, pa je nezainteresirana za domaće gnojivo.

Politička elita i najveće banke, dakle, ovdje su na istom poslu šire liberalizacije ekonomskih odnosa, s tim da u najnovijoj kutinskoj epizodi država ima ulogu dobrog policajca, a banke onoga grubog. Povoljna okolnost ipak je to što aktualni ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak pokazuje više razbora od prethodnika mu Radimira Čačića, te uzima u obzir mišljenje sindikalista, koji bi u protivnom zacijelo bili u stanju pružiti efikasan otpor. Potvrdio nam je to i glavni kutinski sindikalist Željko Klaus, koji ipak nije želio komentirati informaciju o bankovnoj ucjeni.

U narednim mjesecima Vrdoljak i sindikalisti zajedno će tražiti investitora koji je spreman u apsolutno nužnu rekonstrukciju pogona, radi smanjenja troškova proizvodnje i dizanja kapaciteta, uložiti 150 milijuna eura kroz pet godina. Uvjet sindikata jest da se proizvodnja ne smanjuje, da se radna mjesta očuvaju i da država ostane valjan partner novom većinskom vlasniku, zbog čega bi zadržala 25 posto dionica plus jednu, onu “zlatnu”. Proces bi mogao biti dovršen iduće godine, a vjerojatan prvi idući korak je sporazumno odstupanje predstavnika banaka Gorana Kralja s čela Nadzornog odbora krajem rujna.

Bez obzira na to, banke će preko fondova koji raspolažu sa 54 milijarde kuna štednje u drugom stupu osiguranja doći na svoje. Sindikati u Petrokemiji dovedeni su zajedničkom igrom banaka i države pred svršen čin, u protivnom bi mogli samo još promatrati forsiranu propast poduzeća, uz orkestrirano podmetanje glavnine medija da su baš oni glavni krivci. I dok je većina posttranzicijskih članica EU-a izbjegla ili dosad već nacionalizirala notorni drugi stup koji generira sistemsku korupciju na tržištu dionica i garantirani, lagani ekstraprofit za banke, Hrvatska i ovim slučajem nastavlja dosljedno kročiti prema vlastitom udesu.

Igor Lasić

Katran & perje

Slatke muke ministra rada i mirovinskog sustava

Suzdržano sladostrašće

Ministar Mirando Mrsić teškom mukom suspreže uzdahe strasti dok objašnjava izmjene Zakona o radu 

U dugačkom tunelu strave domaće politike, ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić među istaknutijim je babarogama. Neslavnu ulogu da svekolikom pučanstvu objasni kako je socijalizam napokon propao i da više nema kruha bez motike, Mrsić igra nadasve stoički. Iako njegova petrificirana mimika odaje emocionalno uzbuđenje negdje na pola puta između faca Bustera Keatona i predsjednika Ive Josipovića – iz čijeg je ureda dospio u Vladu – stručnjaci Biheviorističkog instituta iz Žakanja kraj Jurovskog Broda kažu kako je posve moguće da Mrsić čak doživljava izvjesnu dozu sadomazohističkog užitka pri obavljanju ove nezahvalne dužnosti.

To je bilo posve razvidno kada je proteklog tjedna na različitim mjestima obrazlagao izmjene čak triju resornih zakona, sudbonosnih za nekolicinu građana Hrvatske koji još uvijek posjeduju bilo kakvo zaposlenje. Osobito se dalo naslutiti da Mrsić teškom mukom suspreže uzdahe strasti dok je zabludjelom puku objašnjavao promjene Zakona o radu, poručivši da isti “ne treba gledati samo kao zakon koji štiti radnika”.

- To je zakon koji omogućuje lakše zapošljavanje, gospodarstvenicima lakšu prilagodbu na krizu, a Hrvatskoj veću konkurentnost – jedva je izgovorio Mrsić, lagano otpuštajući kravatu zbog povišenog tlaka, istovremeno brišući kapljice znoja s vrha nosa.

Naravno, radilo se tek o tupavim floskulama prepisanima iz najgorih evropskih priručnika o fleksibilizaciji tržišta rada, što će u našim uvjetima svakako pružiti određene rezultate u smislu provođenja opsežnih Vladinih planova “glad na neodređeno vrijeme” i “s posla na groblje”. Programi uključuju i poprilično monstruoznu namjeru izmjene ZOR-a u smislu da radnik koji dobije neopravdan otkaz na sudu ne može dobiti veću odštetu od uobičajene otpremnine, iako spor može trajati nekoliko stotina godina.

Ministar Mrsić je ujedno odlučno otklonio nagađanja o ukidanju drugog mirovinskog stupa, u kojem je novac radnih ljudi i građana povjeren privatnim bankarskim manipulatorima, čiji su rezultati u oplođenju ovih enormnih sredstava posve mizerni, no za ovaj mukotrpan posao primaju pristojne naknade.

Petar Glodić

Uručivanjem nagrade “Meša Selimović” crnogorskom književniku Miloradu Popoviću završeni su ovogodišnji književni susreti Cum grano salis u Tuzli. O značaju ove književne smotre, ali i o generalnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini razgovarali smo sa Jasminom Imamovićem, gradonačelnikom Tuzle, inicijatorom, domaćinom i organizatorom svih dosadašnjih tuzlanskih književnih susreta. Imamović je i sam književnik, ali i pravnik i političar, potpredsjednik Glavnog odbora Socijaldemokratske partije BiH.

Završeni su 13. književni susreti Cum grano salis. Kakvi su vaši utisci?

Dobri. Posjeta je bila, čini mi se, bolja nego ikad. Više nije sporno da se radi o najvećim susretima i najvećoj književnoj nagradi na prostoru četiriju država: BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Obilježili smo važne jubileje Ćamila Sijarića, Miroslava Krleže, Ivana Gorana Kovačića i nedavno preminulog Mirka Kovača, koji je svojevremeno bio i dobitnik nagrade “Meša Selimović”, kao i član žirija Cum grano salis. Imali smo promocije Filipa Davida, Enesa Karića, Faruka Šehića, Petra Lukovića, Julijane Matanović i drugih. Mislim da je značajno da se ovdje sreću veliki, pozitivni ljudi. Na svakom od ovih događaja dobili smo važne poruke od velikih autora i autoriteta, poput Zdenka Lešića, Marka Vešovića, Velimira Viskovića i Envera Kazaza. Radi se zaista o susretima najznačajnijih autora i autoriteta književnosti i književne nauke sa našeg zajedničkog govornog područja. Važno je da se u doba predatorskog neokapitalizma ovdje okupljaju ljudi koji ne šute, ali koji se nedovoljno čuju. Stvaramo mrežu koja veže dobre, pozitivne ljude, koja će omogućiti da se ti ljudi više čuju, jer zajedno jesmo jači. Mislim da nagrada “Meša Selimović” prostor ovih četiriju zemalja na koje se odnosi čini plemenitijim i boljim. Stvorili smo književne susrete u funkciji integracije i mislim da smo u tome uspjeli, da je naša misija ostvarena. Što se same nagrade tiče, žiri je prostom većinom odlučio da ona ode u ruke Milorada Popovića.

Prvo lijepe riječi, onda prijetnje 

Cum grano salis su po mnogo čemu nadišli književne okvire u kojima su bili zamišljeni, ali se iz godine u godinu pojavljuju pojedinci koji se sada već mogu smatrati “neprijateljima” susreta, koji osporavaju validnost nagrade, žirija, pa čak i vaš kredibilitet kao organizatora i domaćina?

To se događa kod svih velikih projekata. Isto tako, najviše problema sam imao sa najvećim projektima u Tuzli. Tu sam doživio najviše niskih udaraca, faula. Napadali su me kad sam odlučio da u Tuzli nakon 70 godina prestanu redukcije vode. To je uvijek bilo tako. Sa tim su se susretali i moji prethodnici, gradonačelnici Tuzle od prije sto godina. Imali smo problema i niskih udaraca i zbog slanih jezera koja smo napravili, a eto, prošle godine dobili smo drugu nagradu Svjetske turističke organizacije zbog tih slanih jezera. Zamislite – prvu nagradu dobije država Malezija, a drugu Općina Tuzla. Sad više skoro pa i nema onih koji to osporavaju, ali to se nije moglo ni zamisliti prije deset godina. Isto tako je sa književnim susretima. Uvijek se nađe neko ko to osporava. Radi se o ksenofobnom pristupu pojedinaca, koji bi htjeli da susrete stave pod svoju kontrolu.

U posljednje dvije godine ti napadi konkretno dolaze od Abdulaha Sidrana. Zbog čega se on tako ispizmio na vas?

Pa, on je htio dobiti nagradu. Vršio je pritisak na mene, pa mi je čak u jednom pismu napisao kako mu je neodjeljivanjem nagrade izbijeno 7.000 maraka iz džepa. Kad je vidio da nije mogao lijepim riječima, onda je pokušao prijetnjama. No ja ne dodjeljujem nagradu. Nemam nikakve veze sa odlukom o tome koji će roman ponijeti nagradu. Nakon što početkom godine imenujem selektore i žiri, više se time ne bavim. Nisam nikad razgovarao sa žirijem, niti u žiriju sjede ljudi koji bi pristali na tako nešto. To je tako bilo na svim dosadašnjim susretima i do sada se nije dogodilo da je ijedan autor imao prigovora. Bio sam najbolji prijatelj sa Sidranom, ali mi nije palo na pamet da utječem na žiri.

Jesu li vam zato teško pale njegove optužbe?

Naravno da jesu. Nije mi se nikad dogodilo da sam s nekim toliko dobar, a da od njega doživim takve uvrede. Normalno je da neko misli da je njegova knjiga bolja, ali žiri je taj koji donosi odluku. Osjećam se iznevjerenim i neugodno mi je da razgovaramo o ovome. Bili smo kućni prijatelji, a pogodilo me to što je on stekao dojam da se na mene može utjecati na taj način. Žao mi ga je, razumijem ga. Sidran je pretrpio nekoliko teških, po život opasnih situacija, i u jednom je teškom psihofizičkom stanju i zato imam razumijevanja. Ovo me baš sekira, jer nikad u takvoj situaciji ne znate kako da reagirate, a da ne prevršite mjeru. Nažalost po njega, kod mene ne može proći korupcija. Podsjećam vas, ja sam po zanimanju pravnik, a privremeno sam načelnik. Pokušavam dokazati da nisu svi političari isti. Ovih dana se u Tuzli na sajmu prodavala Sidranova knjiga koja me, navodno, kompromitira, a dobio sam informaciju da je prodato 35 primjeraka. Možda je neko mislio da ću zabranjivati prodaju te knjige na sajmu, što je glupost, jer mi takvo što nikad nije palo na pamet.

Na izborima nije pobijedio niko

U bivšoj Jugoslaviji Tuzla je bila centar kemijske industrije, rudarstva, svih onih djelatnosti koje ne stvaraju predispozicije za bavljenje turizmom, a vi upravo potencirate i forsirate razvoj turizma u Tuzli. Otkuda to?

Tuzla je imala jednostranu industriju, da tako kažem: rudarstvo i hemija. Kad sam 2001. izabran za načelnika, ta je industrija bila na zalasku i krenuli smo u pravljenje programa do 2015., u kojem smo predvidjeli nove pravce razvoja, poput tehnoloških parkova, a naročito trgovine i turizma, u čemu je Tuzla bila najslabija. Pored toga, radili smo na razvoju građevinarstva, pa smo izgradili 1,3 miliona kvadratnih metara stambenog prostora u Tuzli, tako da naši građevinci imaju posla uvijek. Napravili smo najveći inkubator malih i srednjih preduzeća u BiH. Kad sam izabran za načelnika, zatekao sam tonjenje tla, redukcije vode, neregulirane vodotoke, poplave, mnoštvo deponija, zagađenje zraka itd. Posadili smo stotine hiljada stabala, proširili parkove, napravili desetak trgova, regulirali saobraćaj… Posvetili smo dosta pažnje prirodnom i kulturnom naslijeđu te ljudima. Tako smo došli na ideju da napravimo plažu i slana jezera praktično u centru grada. Kad smo krenuli u to, niko nije vjerovao da će to uspjeti. Ne krivim one koji nisu, jer ko će u to povjerovati? Sad imamo tri jezera, a ljudi već pitaju kad će četvrto. Razrađujemo i različite metode privatnog smještaja, jer se u gradu pojavio deficit smještajnih kapaciteta. Jedan veliki investitor gradi veliki hotel, koji bi trebao biti gotov do ljeta naredne godine. Stvari se odvijaju tako da Tuzla, brže nego što možemo stići, napreduje kao turistička destinacija.

Iz svega što ste do sada rekli pada nam na pamet jedna zgodna ilustracija: Tuzla ide u jednom, a BiH kao država u sasvim suprotnom smjeru. Biste li se složiti sa ovom, zaista paušalnom konstatacijom?

Pa, bih. Tuzla se zaista razvija brže nego što bi itko mogao očekivati. Neko ko nije bio u gradu deset godina ima teškoće da prepozna onu nekadašnju Tuzlu. Sad bismo mogli napraviti 20 manjih hotela, a da svi budu puni.

Stagnacija BiH kao države mogla bi se označiti od kraja 2005. i poklapa se sa vlašću dvije različite koalicije. Mnogi analitičari se slažu da je ova posljednja etapa, koja traje od izbora 2010., zapravo najgori period poslijeratne BiH, a u toj etapi koaliciju na vlasti predvodi vaš SDP. Koliko ste (ne)zadovoljni radom SDP-a?

Problem je što nije pobijedio niko. Jeste SDP osvojio najviše glasova, ali ne može učiniti ništa bez konsenzusa sa ostalim partijama na vlasti. Mislim da je do krize došlo jer nije pobijedio niko i da je nemoguće u takvim odnosima stvoriti stabilnu vlast. SDP ne može obezbijediti dovoljnu većinu da mu vlada ne bude blokirana. Prema tome, mislim da ne bi smjela sva odgovornost biti na SDP-u, kako se to sada tumači. Mislim da je tu problem i u cenzusu. U vrijeme Tita govorilo se o partijskoj državi, a sada je država partijska više nego ikad. Mislim da treba povećati cenzus i smanjiti broj partija koje učestvuju u vlasti. Zato se ne slažem da je odgovornost samo na SDP-u. Ovakvo stanje je neodrživo zbog sistema kakav imamo. Napravite ovakvo uređenje u Norveškoj, koja je bogata zemlja, i ona će propasti.

Ljevica je jedini izlaz za BiH 

No vi ste u samom vrhu SDP-a i sve ovo o nefunkcionalnosti dejtonske BiH znali ste i 2010. godine. Zar je moguće da se niko u vrhu partije nije našao da kaže da sa ponuđenim partnerima nije moguće kreirati funkcionalnu vlast i da je jedino rješenje za SDP odlazak u oporbu, umjesto stvaranja neprirodne koalicije sa nacionalistima?

Bila su dva dominantna mišljenja, jedno da se ostane u opoziciji, a drugo da SDP uđe u vlast upravo zbog velikog broja ljudi koji su glasali za njega. Preovladalo je mišljenje da se probaju mijenjati stvari. Kako je većina odlučila, tako smo i postupili. Pokazalo se da je bilo više optimizma i da će biti mnogo teže nego što smo mislili da će biti. Vrijeme koje je pred nama pokazat će je li ulazak u vlast bila dobra odluka.

Ali vrijeme koje je prošlo pokazuje da je ovo najneučinkovitija vlast u BiH još otkako je rat završen. U situaciji kakvu imamo, ispostavlja se da je jedino lider SDP-a Zlatko Lagumdžija profitirao od svega, postavši ministar vanjskih poslova. Dosta jalova pobjeda?

Mislim da nije sporno to što je lider SDP-a zauzeo tu poziciju, pošto je druga opcija bila da to mjesto dobije SNSD Milorada Dodika. Smatrali smo da Lagumdžija može biti dobar advokat “bh. stvari”, koji neće dopustiti osporavanje cjelovitosti BiH. Poznate su, naravno, komplikacije koje proizlaze iz dejtonskog Ustava BiH. Potreban nam je konsenzus oko svakog pitanja, a to otvara prostor za mnoge blokade. Ovaj pravni sistem je kreiran po mjeri nacionalista. Čvrsto vjerujem, međutim, da je u antifašizmu i antinacionalizmu naš jedini izlaz. Austrijski pisac Stefan Zweig je govorio kako je nacionalizam kuga za Europu, a u BiH imamo tri kuge.

Jeste li razočarani stanjem u kojem se nalazi ljevica u BiH? Tuzla je uvijek bila poznata kao jako uporište ljevice, kao grad sa jakom antifašističkom tradicijom. Međutim, posljednjih godina analitičari govore o propasti ljevice, a čak je i tradicionalno inertni kružok intelektualaca, poznat kao Krug 99, na svojoj posljednjoj sesiji zaključio kako istinske ljevice u BiH više nema?

Ne bih se složio. Još uvijek mislim da je SDP istinska ljevica…

Oprostite, upravo se o SDP-u BiH govori kao o partiji koja je iznevjerila ideje ljevice.

Pazite, mislim da je ljevica u Europi generalno u krizi, ne samo u BiH. Slažem se da treba smisliti načine da ona ojača, ali ne slažem se da je u BiH nema. I dalje mislim da je ljevica jedini izlaz za BiH, jer je primjerena biću Bosne i Hercegovine. Mislim da je treba jačati, ohrabrivati. Treba razmisliti i o tome da li je BiH moguća bez SDP-a. Iskreno, mislim da nije.