Slavni strip „Alan Ford“ na sceni Zagrebačkog kazališta mladih
S znatiželjom, pomalo i s nostalgijom, iščekivali smo kako će kultni strip, koji su obožavale generacije tinejdžera u Jugoslaviji, izgledati na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih. Alan Ford je bio i ostao supkulturni fenomen ovih prostora, koji je, da citiramo Lazara Džamića iz programske knjižice, postao „jedan od preživjelih simbola za život u nekoj bivšoj državi koja je za sebe mislila da je kraj historije i početak budućnosti“. Naravno, centralno pitanje ove predstave je kako Alan Ford izgleda danas i što bi nam on mogao značiti? Nažalost, teško smo se razočarali. Već nakon prvih scena shvatili smo da se radnja otegnula sporo i dosadno i da Sir Oliver, Grunf, Superhik, Bob Rock i drugi junaci ne izgledaju nimalo tako vrckavi, duhoviti i ironični, kao što bi trebali biti.
Ono što je postalo jasno negdje oko polovine predstave, kada je mlađa publika počela već opasno zijevati i glasno negodovati, bilo je da redatelj Dario Harjaček jednostavno nije uspio od golemog materijala stripa napraviti pitku i uzbudljivu predstavu. Priča o golemom novcu, jedna od mnogih o Alanu Fordu, koji legendarni Broj Jedan i njegova TNT grupa otima od kokainskog bossa, da bi ga dala u ruke pravde, ispričana je u ovoj predstavi krajnje diletantski i bez elementarnog osjećaja za dinamičnost kazališnog medija. Mora se reći da je ono što smo vidjeli izgledalo kao amaterska izvedba na kakvoj školskoj priredbi, u kojoj su se mehanički izmjenjivale scene, s jednoličnim ulazima i izlazima glumaca, a da pri tom sav taj promet nije izazivao nikakvo uzbuđenje među publikom. Prizore se pokušalo povezati s nekom vrstom pripovjedača (Edvin Liverić), ali on je, kao u kakvom jeftinom varijeteu, djelovao tragikomično, jer se isprazna radnja ničim nije mogla povezati.
Toj ispraznosti doprinijela je i bezlična scenografija Ive Matije Bitange i Lea Vukelića, pa je 18 glumaca djelovalo kao skupina izgubljenih u svemiru na velikoj pozornici ZeKaeMa. Ipak, svi minusi ove predstave proizlaze iz pitanja: što se s Alanom Fordom htjelo danas? Ako redatelj Harjaček kaže da Alan Ford u pokvarenom svijetu „živi ljudsku dobrotu“, možda mu se može vjerovati na riječ, ali njegov stav demantira sama predstava. Naime, Alana Forda u toj predstavi uopće nema. Glumac Filip Nola, koji igra Alana Forda, nije za to kriv, ali sve što radi i govori, odaje nam sliku tek slučajnog manekena, koji s okolnim zbivanjem nema puno veze, a ne sliku antijunaka za kojim bismo pošli na put dobrote, usprkos svemu. Ako je Harjaček igrao na kartu marginalca i plemenitog gubitnika, koji svijet mijenja iznutra, onda je neoprostivo što se takva energija u predstavi uopće ne vidi. Kako, pak, izgleda svijet oko Alana Forda u ovoj izvedbi? Na jednoj strani je ogromna nakupina sirotinje, sitnih špekulanata i prezrenih na svijetu, a na drugoj su Tri svinje, političari i bogataši. Niti ovaj svijet u predstavi nije izazvao baš nikakav prasak: gledali smo neprestano dosadno natezanje jednih i drugih, a da nam taj krkljanac ništa nije govorio o, primjerice, četiristo tisuća nezaposlenih u Hrvatskoj i da nas se zapravo uopće nije ticao. Glumački, zapamtili smo odličnu Doris Šarić Kukuljicu u ulozi Broja Jedan, i Nađu Perišić kao krajnje začudnu lumpenproleterku Beppu, ali ove sjajne kreacije nisu mogle spasiti lošu predstavu. Što se tiče ZeKaeMa, ono ne mora posebno žaliti: s deset premijera u ovoj sezoni, sijaset gostovanja, nagrada i evropskih koprodukcija, ono je napravilo golem posao, daleko više nego mnoga kazališta zajedno, pa će neuspjeh koji se zove Alan Ford biti brzo zaboravljen.