Hitac, film Roberta Orhela
Usprkos mnoštvu darovitih glumica, poprilično su rijetki hrvatski filmovi sa snažnim ženskim likovima. U tom pogledu hrvatski su režiseri (čast izuzecima poput Kreše Golika) uglavnom tipični patrijarhalci kojima žene eventualno dobro dođu kao zgodan ukras u kadru ili, u boljem slučaju, kao donekle intrigantne nadopune muškim središnjim likovima, odnosno žrtve patrijarhalnog poretka na mikro i/ili makro nivou. Stoga je prošlog ljeta u Puli bilo zanimljivo vidjeti čak dva filma u natjecateljskom nacionalnom programu u kojima su žene postavljene kao središnji autorski interes. Da sve bude još interesantnije, oba su filma žanrovski usmjerena i određena kao krimići i oba su režirali debitanti (doduše, ne baš u cvijetu mladosti). Prvi od ta dva uratka, “Nije sve u lovi” Darija Pleića, s malo znanom a odličnom Sarom Stanić u centralnoj roli, završio je svoj put po kinima, dok drugi, “Hitac” Roberta Orhela, s relativno iskusnom Ecijom Ojdanić (inače redateljevom suprugom) i jednom od prvakinja mlade glumačke garde Ivom Babić u glavnim ulogama, još igra u njima.
U Pleićevom ostvarenju Sara Stanić bila je djevojka koja se vođena plemenitim porivima i erotskom emancipiranošću, razvojem specifične situacije našla u osebujnom ljubavnom trokutu s dvojicom vrlo problematičnih muškaraca, te svoju nevinu požrtvovnost i duševnu toplinu platila životom, ali ne prije nego što je zarazno manifestirala lepršavost, dobrotu i čvrstoću svog lika. Kod Orhela stvar je rodno radikalnije postavljena – čitav je središnji prostor namijenjen dvjema protagonisticama, djevojci koja je nehotice ispaljenim hicem ubila slučajnog prolaznika i policijskoj inspektorici koja istražuje slučaj. Marginalizirani i uglavnom ne naročito dignitetni muški likovi tek kruže oko te snažne ženske središnjice, a to je situacija kakva se u hrvatskom filmu doista rijetko viđa. I da je sve ostalo samo na tome, Orhelu bi trebalo odati priznanje, kao i svojedobno “Slučajnoj suputnici”, diletantski režiranom djelcu Srećka Jurdane, u kojem je Dora Fišter utjelovila emancipiranu junakinju na suverenom putu do svog cilja. Međutim, Orhel i njegov film nude više od vrlina koje proizlaze iz hrvatskog rodno-spolnog kinematografskog konteksta.
“Hitac” je vrlo solidno režiran uradak sigurnog ritma i narativne preglednosti, njegova vizualna koncepcija oslonjena na plavičasto-sivkaste tonove dojmljivo gradi atmosferu (velike zasluge idu snimatelju Stanku Hercegu), a Ecija Ojdanić i Iva Babić odlične su u dobro napisanim ulogama. Interakcija iskusne i naizgled stamene, a svakako atraktivne policajke, te naizgled lako ranjive i dezorijentirane mlade djevojke iz tzv. disfunkcionalne obitelji, interakcija u kojoj se na vagi nalaze složena psihička stanja i moralna pitanja, pri čemu jaz između dvaju protagonistica različitih godina, društvenog statusa i trenutačnog pravnog položaja premošćuje crvena nit dubinske sličnosti situacije žena koje samostalno odlučuju o svojem potencijalnom majčinstvu – takva je interakcija uvjerljivo predočena zahvaljujući i scenariju i režiji i glumicama, osobito potonjima.
Iako dosad najpoznatija po istaknutim (sapunskim) TV rolama, Ecija Ojdanić rasna je glumica u svakom pogledu, a o Ivi Babić ne treba trošiti riječi. Ta je mladica briljirala u kratkim filmovima Sonje Tarokić, a onda sjajno iskočila iz naraštajnog zabrana u TV seriji “Na terapiji”, pa je i u prvoj velikoj dugometražnoj igranofilmskoj ulozi kod Roberta Orhela, naravno, izvrsna. “Hitac” ima stanovite scenarističke manjkavosti, ali kao cjelina nesumnjivo funkcionira, stoga njegov mlak prijem kod kritike podosta iznenađuje.